Događaji na istoku Ukrajine gdje je Rusija smjestila veliki vojni kontingent široko su komentirani i analizirani u tisku Ukrajine i na neovisnim portalima Rusije.
Privlače pozornost objavljena analiza o sudjelovanju novinara u pripremi propagandnog ozračja u čemu sudjeluje i jedna ruska novinarka s hrvatskom putovnicom.
Propagandno slijetanje: zašto ruski huškački novinari dolaze u Donbas?!
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, ruski su mediji postupno, u valovima, ali uskovitlajući se do zavijanja sirene pripovijedali da Oružane snage Ukrajine pripremaju ofenzivu na Donbas.
Takva jednokratna i ustrajna reeminacija iste izjave, u nedostatku činjenica, navodne pripreme za ofenzivu od strane Ukrajine, sugerira da Rusija može izazvati novu eskalaciju sukoba, na primjer, nekom vrstom “krvave sabotaže”.
Činjenica je da Rusija, kad stvara provokacije, uvijek djeluje po istoj klasičnoj shemi. Uoči predstojeće sabotaže, na područje planirane sabotaže šalju se novinari, koji su u stvari kadrovski službenici jedne ili druge strukture moći, koji se u trenutku sabotaže odmah pojavljuju na sceni.
Tijekom aktivnih neprijateljstava u Donbasu nisu svi ruski novinari radili prema ovoj shemi, već samo oni koji su imali poseban status.
Posljednjih dana u okupirani Donjeck stigli su ruski novinari i ratni dopisnici, poznati po širenju laži o ratu u Donbasu, Nagorno-Karabahu, Siriji i opravdavanju brojnih drugih zločina. Štoviše, nemoguće je te ljude, blago rečeno, stvarno smatrati novinarima i vojnicima?!
Da podsjetimo na događaje iz siječnja 2021. kada je rusko izaslanstvo poznatih propagandista stiglo u okupirani Donjeck, kao dio ruskog propagandnog foruma osvajača Donbasa. Tijekom ovog foruma, poznati propagandisti iliti novinari pozvali su Rusiju da uključi Donbas u svoje članstvo.
Važno je shvatiti da je Donbas – regija koja u potpunosti pokriva u Ukrajini Donjeck i Lugansk i dijelom Dnjepropetrovsku regiju.
Zauzvrat, okupirana područja, koja se nazivaju “Luganska Republika” i “Donjecka Republika”, zauzimaju manje od 50% Luganske i Donjecke regije.
Odnosno zapravo se pozivalo na okupaciju novih teritorija Ukrajine.
Trenutno je ruski novinar prvenstveno špijun i diverzant na tom terenu prema shvaćanju ukrajinske javnosti i vlasti. I jedan, ili bolje reći, jedan takav aktivist nevidljive fronte pojavio se neki dan u Donbasu.
Ruska novinarka razgovarala je sa marionetskom “glavom” takozvanog “DPR-a” Denisom Pushilinom. U ovom intervjuu Denis Pušilin rekao je da Ukrajina navodno priprema ofenzivu na Donbas.
U ožujku je ruska novinarka Daria Aslamova, koja je zastupala novine Komsomolskaja Pravda, poslana u okupirani dio Donbasa.
I ovdje treba napomenuti da je “Komsomolskaja Pravda” – list koji prebiva pod nadzorom Ministarstva obrane Ruske Federacije i jedna je od mnogih informacijskih platformi koja djeluje u interesu ove strukture moći.
Od ovog trenutka u ruskim se medijima počela masovno kultivirati lažna propaganda da Ukrajina namjerava vratiti okupirana područja vojnom operacijom. Štoviše, glavni distributeri ove laži bili su, prije svega, informacijske platforme pod nadzorom Ministarstva obrane Ruske Federacije.
Zbog stanja na istoku Ukrajine urednik, edicije „Strateško istraživanje„ viši suradnik za Rusiju i Euroaziju Nigel Gould-Davies objavio je analizu
“Europi je hitno potreban geopolitički cilj”
Nagomilavanje Ruske vojske na granici s Ukrajinom nije samo izazov za Ukrajinu.
Također označava posljednju fazu ruske kampanje za pritisak na EU.
Slabosti i kontradiktorni odgovor EU potaknuli su Rusiju na još teži za Europsku Uniju test. Ovo je opasno vrijeme za Europu i Transatlantski savez.
Ova kampanja započeta je početkom veljače 2021. godine, kada je visoki predstavnik EU Joseph Borrell posjetio Moskvu i bio ponižen. Borrell je zaključio da se “Rusija postupno odvaja od Europe i demokratske vrijednosti vidi kao egzistencijalnu prijetnju za sebe”.
Međutim, po tri pitanja koja dominiraju odnosima EU-a s Rusijom, Europa je pokazala nedosljednost i slabost.
Prvo, EU se izjasnila protiv ruskog tretmana oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog, koji je prošle godine umalo umro od trovanja međunarodno zabranjenim živčanim sredstvom Novičokom.
Rusija je to prikazala kao europsku aferu, proglašavajući Navalnyja krivim za pronevjeru francuske tvrtke (koja je izjavila da nije pretrpjela štetu). Europski sud za ljudska prava osudio je rusku presudu Navaljnom.
Ali EU svoje riječi ne potkrepljuje akcijom. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov zaprijetio je prekidom odnosa s EU ako izrekne sankcije koje “predstavljaju rizik za naše gospodarstvo, uključujući i najosjetljivija područja”.
Unatoč izravnom prepoznavanju učinkovitosti sankcija, ova prijetnja prisilila je EU da se ograniči na simboličke mjere. Što je najvažnije, EU nije uvela puno šire sankcije, kao što je zagovarao sam Navalny.
Drugo pitanje je plinovod Sjeverni tok 2. Ako se dovrši (izgrađen je 94%), produbit će utjecaj Kremlja u Njemačkoj i oslabiti Ukrajinu.
Nepopularan je u EU, a SAD mu se protive.
Međutim, Njemačka inzistira da se ovo pitanje pokreće odvojeno od Navalnyjeva slučaja i pitanja ljudskih prava, cyber-provale u Bundestag i drugih složenih pitanja.
Treće pitanje je rusko cjepivo Sputnik-V. U veljači ove godine Predsjednica Europske komisije Ursula von Leyen jasno je postavila pitanje zašto Rusija nudi Sputnik-V drugim zemljama, usprkos ruskoj niskoj razini sudjelovanja.
Međutim, nakon što su na posljednjem summitu EU dominirale napetosti zbog loše nabave cjepiva, Emmanuel Macron i Angela Merkel pozvali su Putina da razgovaraju o potencijalnoj ruskoj proizvodnji i opskrbi Sputnika-V EU.
Ovaj telefonski poziv doveo je rusko vodstvo do tri zaključka.
Prvo, pokazuje da su neke države članice EU spremne ignorirati prethodne zabrinutosti, što je u skladu s ruskom željom da se s njima obračunava pojedinačno, a ne s EU u cjelini.
Drugo, što se tiče cjepiva, EU ga treba, a Rusija od toga može dobiti političke dividende.
Treće, Francuska, Njemačka i Rusija vodile su razgovore s Putinom u normandijskom formatu bez sudjelovanja Ukrajine.
Merkel i Macron također su izrazili zabrinutost zbog Navalnyjeva zdravlja. No, Putin se vjerojatno neće brinuti zbog čovjeka koji je objavio videozapis koji je pregledan više od 100 milijuna puta, prikazujući ga kao zbunjenog kleptokrata.
Dan nakon njihova telefonskog poziva, Navalny je štrajkao glađu.
S obzirom na gore navedeno, Rusija u svojim metodama diplomacijskog pritiska može izvući tri zaključka.
Prvo, zahtjev EU glede sudbine Navaljnog kao neprijatelja Putina, čovjeka kojeg je taj pokušao ubiti i koji je sada u njegovoj vlasti, neće imati učinka.
Drugo, Njemačka će dopustiti Rusiji da završi Sjeverni tok 2, bez obzira na rusko ponašanje u drugim područjima.
Treće, unutarnja napetost EU-a oko cijepljenja dovoljno je jaka da prisili države članice da se obrate Rusiji za pomoć.
Rezimirajući, može se zaključiti da je Europska Unija odgovorila Putinu politikom nedosljednosti, gestama i izrazima strateške nestrpljivosti. Rusija je iskoristila tu slabost, koja je dovela do njenog vojnog nakupljanja oko ukrajinskih granica. I uspjelo je.
Iako su Sjedinjene Države i Britanija duboko zabrinuti, Francuska i Njemačka objavile su izjavu u kojoj pozivaju obje strane na deeskalaciju – kao da je Ukrajina potencijalni agresor u obrani svog teritorija.
Sada postoji rizik da će glavna ofenziva Rusije na Ukrajinu odvojiti europski kontinent od angloameričkog svijeta.
Rusija može vjerovati da je sada pravo vrijeme za pokušaj razbijanja NATO-a, što Sovjetski Savez nije uspio postići.
Ako se to dogodi, Biden će morati ispraviti pogreške svog prethodnika glede NATO-a Europa će se oporavljati od COVID-19.
Zbog svega navedenoga su ovdje stope visoke ne samo za Ukrajinu, već i za Zapad. Da bi se to izbjeglo, EU hitno mora pronaći geopolitičku silu i ciljeve, zaključuje analitičar Nigel Gould-Davies.
V.B.