Politička pozadina i zagonetka najavljenog generalnog štrajka u Srbiji je klupko koje se odmotava u petak 23. travnja u Beogradu
Stanovita organizacija “Ujedinjeni narod Srbije” ( nepoznato je li im je glavno sjedište udruge u Beogradu ili u Kragujevcu ) tjednim poziva Srbe na generalni štrajk u petak 23. travnja. Preko društvenih mreža facebooka, twittera, you tube, instagrama zovu narod na potpunu obustavu svih aktivnosti u Srbiji od devet ujutro u petak 23. travnja i sve do ispunjenja njihovih zahtjeva, a to su smjena čelnih ljudi u medijima, pravosuđu, ostavke svih ministara Vlade Srbije i Ane Brnabić kao premijerke Srbije i ostavka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Vrh policije i vrh vojske ne spominju izričito. Smjene glavnih ljudi u vojsci i policiji ne spominju, jer očito negdje u pričuvi ili u potaji računaju da bi im se mogli pridružiti, makar neki od brojnih policijskih i vojnih sindikata, nezadovoljni svojim materijalnim statusom u Vučićevoj tragikomediji od države.
Predvodnici pokreta Ujedinjeni narod Srbije su stanoviti Srđan Žunić i Aleksandar Backović, dva potpuna anonimusa u političkom životu Srbije. Nema nigdje puno podataka o njima dvojici, sem da se bave nekim privatnim poduzetništvom. Na you tube medjima po Srbiji Srđan Žunić, kojega je radi ranijih sličnih političkih prosvjeda protiv diktatora Vučića već privodila policijska ophodnja srbijanskih redarstvenika, poručuje da navodno “nitko ne stoji iznutra ili izvana iza Ujedinjenog naroda Srbije,” ali znakovito je kako se u poduljem obraćanju javnosti preko you tube mreže stalno poziva na očekivanja materijalne i moralne potpore srpskoga iseljeništva. Glede Srbije, Srđan Žunić kao lider pokreta Ujedinjeni narod Srbije, skupa s Aleksandrom Backovićem, jako je i burno isprozivao sve srpske stvarne ili i lažne Europejce. Općenito, mrski su mu svi u Srbiji koji su za Zapadnu Europu, Amere, EU i NATO pakt, a oduševljen je bezgranično Rusima i Putinom. Priča Žunić kao navijen o srpskim mitovima i legendama o Kosovu, te je i mnogo prije tog skupa 23. travnja u Beogradu ispred zgrade Vlade Srbije, posve jasno da je to nalik Vučiću i njegovoj bagri, još jedna srpska šaka istočnjačkih zanesjenjaka. Očito se radi o jedno od brojnih skupina razočaranih i ratnim i poratnim porazima iznevjerenih velikosrpskih zaluđenika.
Oni i kad bi svrgnuli Vučića s vlasti nastavili bi velesrbovati, a od svega je kod njih najlakše i najbrže zamijetiti njihovu tešku i patološku mržnju prema svemu hrvatskom i katoličkom.
Izgleda će se Srbi proždirati u borbi za prevlast, makar i do iznemoglosti. Ni Vučićeva banda ne sjedi skrštenih ruku. Svake subote razne oporbene udruge prosvjeduju po Beogradu, a svima je u glavama ideja vodilja Velika Srbija. Ne gledaju u prazne novčanike ili u ispražnjene hladnjake i mrvice na tanjurima. Samo zure u šarenilo TV promidžbenog programa srpskoga velikodržavlja, u maratonskim TV slikopisima i beskrajnim dokumentacijskim serijalima mnogih srpskih dalekovidnica, kao i na posvemašnjem srpskom međumrežju.
Žrtvama srpske političke promidžbe vrijedi uputiti čim prije brzojav sućuti. Njihova unutarnja psiha ubijena je takvom medijskom propagandom u pojam još za vrijeme njihovih ovozemaljskih života. To ne znači da i sami ne snose barem dio ljudske i moralne odgovornosti, barem isto onoliko koliko i srbijanski mediji kao oruđe srpske dnevne politike. Ne kuže što je uzrok, a što posljedica njihove bijede. I onda prošlog tjedna Vučić da nalog policiji uhititi “Narodne patrole”, skupinu ultradesničara i također velikosrba njegovog kova. Oni su u stalnim sukobima i obračunima po ulicama gradova Srbije s azijatskim ia afričkim nasilnicima migrantima. S te strane narod ih štuje, jer srbijanska policija po naputku Vučića šuti i žmiri o nasilju migranata nad Srbima po gradovima i po selima Srbije. No, kad su “Narodnim patrolama”, isto velikosrbima i rusofilima, porasle i političke ambicije, kanili su priključiti se svenarodnom buntu i pokretu Ujedinjeni narod Srbije lidera Srđana Žunića na predstojećem velikom prosvjedu u Beogradu, a koji je zakazan za petak 23. travnja ujutro od devet sati u samom centru Beograda. Da bi u začetku najavljenog generalnog štrajka Vučić obezglavio suparnike, naredio je prošle subote i nedjelje uhićenje nekih od glavnih vođa Narodnih patrola. Onda su ih nakon tog znaka upozorbe i kratkog uhićenja, netom pustili na slobodu, samo uz uvjet da ubuduće ne zadiru previše u interese političkih vlasti u Srbiji.
Pokret Ujedinjeni narod Srbije danomice poziva sve klase, staleže i slojeve društva, zaposlene i nezaposlene, stare i mlade, kao i umirovljenike i sindikate policije i vojske da im se pridruže i da se ne razilaze s ulica dok se svi njihovi zahtjevi ne ispune, odnosno dok masovnim prosvjedima na ulicama diljem Srbije ne natjeraju Vučića i njegovu razbojničku bandu, najveći šljam i ološ, na bezuvjetne ostavke. Samo masa od više stotina tisuća ljudi može na taj način srušiti tiranina i satrapa tipa Vučića, jer nema te policije na svijetu koja ima toliko ljudstva i sredstava kontrolirati i rastjerati na stotine tisuća, ili u zamislima organizatora generalnog štrajka čak i pola milijuna ljudi s ulica. To su očekivanja i želje organizatora generalnog štrajka u Srbiji.
U surovoj i okrutnoj stvarnosti to je za srpske prilike teško izvediva stvar i nedosanjana java od više stotina tisuća prosvjednika na jednom mjestu na bilo kom velikom političkom mitingu u Srbiji. Primjerice, dva glavna događaja iz prošlosti srpskih mitingovanja to potvrđuju. Kad je sam Milošević u Beogradu na veliki gradski park Ušće dovlačio 1989. svoj putujući cirkus SPS pristaša iz cijele Srbije, sve im plaćajući put, hranu i piće, nije mogao skupiti više od 80 000 – 90 000 ljudi na Ušću kraj Save, najprostranijem parku u Novom Beogradu.
Kad su Srbi 2000. pod njihovim voždom Miloševićem uvelike izgubili sve osvajačke ratove i već duboko bili razočarani i teško frustrirani u besparici i besposlici, ni to dno dna ljudskog životarenja nije ponukalo više od 100 000 njih, pristiglih autima, autobusima, kamionima, vlakovima iz cijele Srbije, petoga listopada 2000. na uličnim prosvjedima oboriti vlast diktatora i ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Očigledno, Srbe je tradicionalno najteže pokrenuti na masovne političke prosvjede protiv vlastodržaca u njihovom dvorištu.
Da narod u bilo kom kutku civilizirane Europe živi ovako jadno i bijedno kako žive Srbi u Srbiji, svugdje bi sami i spontano izašli na ulice gradova i sela i za 24 sata maknuli s grbače uzurpatorske vlasti. Nitko ih ne bi morao posebno pozivati, niti jedna stranka, pokret, udruga, nego bi ih pozvala vlastita svijest i savjest i zdrav razum, izaći na ulice i izboriti se za slobodu. Kod Srba se to ne događa, jer su im Turci za pola tisućljeća vladavine promijenili mentalni sklop, duboko usadili mentalitet i psiholologiju poslušne, ponizne, potlačene i pokorne turske raje. Tako izgledaju duše i srca robova, a ne slobodnih, samosvjesnih, samosvojnih ljudskih bića. Zato i nemaju dostatno samopoštivanja, a to je osnov i temelj svakog samopouzdanja i znaka i unutarnjeg osjećaja i poziva da se trebaju i moraju pobuniti i izboriti za vlastita ljudska prava i slobode.
Srbi doista i misle da vrijede samo onoliko koliko im svaki gospodar, bilo Milošević, bilo Vučić to naredi i odredi kao vojni zapovjednik nekom vojaku u vojarni. Ali, zato su spremni za svakog svog gospodara bespogovorno i krv i život dati, bez povoda i doslovno ikakvog razloga, palti, pljačkati, klati i ubijati u osvajačkim ratovima susjede koji im ništa nisu zgriješili i skrivili, samo ako bi ih bilo koji njihov srpski gospodar od Miloševića pa do Vučića nahuškao na nacionalnu, vjersku, rasnu, političku ili ideološku netrpeljivost. Srbima je najteže pobijediti same sebe i prokletstvo vlastitog mentalnog sklopa, naravi i temperamenta.
Dragan Ilić
HOP
