U ponedjeljak 28. travnja 1941. četrdesetak naoružanih ljudi ulazi u mjesto Gudovac u okolici Bjelovara. Zadatak im je pronaći i na jednom mjestu okupiti sve muškarce srpske nacionalnosti. Sveukupno dvjestotinjak Srba odvedeno je zatim na livadu gdje se inače održavao stočni sajam. Svega nekoliko ih je uspjelo pobjeći i spasiti se dok su preostali natjerani da legnu na zemlju nakon čega su jedan po jedan zaklani i pobacani u veliku jamu.
Ustaše su ovaj masakr nastojali opravdati činjenicom da su u okolici Bjelovara pripadnici poražene jugoslavenske vojske koji se nisu slagali s uspostavom NDH ubili nekoliko hrvatskih seljaka, što se uistinu i dogodilo. Međutim, ubijanje ljudi koji sa spomenutim zločinom nisu imali nikakve veze bila je prije svega poruka novih vlasti onima koje se smatralo nepoželjnima u ustaškoj Hrvatskoj.-piše Klasić o stanju u Bjelovaru padom prosrpske kraljevine Jugoslavije.
KLASIĆ i NJEGVA FRIZIRANA POVIJEST
Jučer je na Net.hr tzv. povjesničar Klasić napisao pamflet o ‘ustaškoj odmazdi nad nedužnim srpskim civilima’ u Bjelovaru 1941. godine, pod naslovom ‘DAN KAD SU ZLOČINI POSTALI MASOVNI: Četrdesetak ljudi ušlo je 1941. u malo mjesto sa stravičnim zadatkom i porukom novih vlasti’.
Naravno, taj krivotvoritelj sve stavlja u kontekst nesnošljivosti ‘nove vlasti’ prema Srbima, i slične nebuloze. Pitanje je treba li se na ovakve likove uopće i osvrtati, no istine radi, bilo bi dobro ako bi taj takozvani povjesničar pročitao niže napisano, pa bi mu valjda i kontekst odmazde bio jasniji. Naravno, bez ikakve namjere da se bilo koji zločin pravda, jer zločin je zločin, makar bio počinje s bilo koje strane.
Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom. Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića.
Uz pomoć građana Bjelovara u pobuni je sudjelovalo preko 10.000 ljudi, slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 sati tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, dr. Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio ‘uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske’, što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to, kao što je već naznačeno, dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je, kako je kasnije konstatirao Vlatko Maček, koji je, uzgred rečeno, pobunu nastojao ugušiti, bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.
Međutim, s obzirom da Srbi, kako je to sasvim jasno precizirao Milovan Đilas, ‘ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali’, proglašenje hrvatske države u Bjelovaru, koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina, nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja.
Uslijedila je odmazda.
Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara. To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka.
Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati.
Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara – Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici.
Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli. Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća.
Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, samo u travnju 1941. poubijali su na području NDH preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.
Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni PRIJE nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva! Ali to Klasić i slični Klasići nikada neće napisati.
Prva ubojstva Srba u NDH dogodila su se 28. travnja 1941. u selu Gudovac, nedaleko Bjelovara, dakle u kraju gdje su prethodno izvršeni zločini nad hrvatskim civilima.
Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen:
“Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih maškara ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”.
I tako dalje. Niti jedan zločin ne može se pravdati, bio počinjen s bilo koje strane. Civiliziran čovjek na taj način mora razmišljati. No, ovde se radi o tome da priučeni povjesničari, prije svega Klasić, krivotvore noviju Hrvatsku povijest, te na taj način konstantno i uporno, upravo oni, opravdavaju zločine počinjene s jedne strane, partizanske strane. A to je nedopustivo!-odgovara dr. Ivica Granić.
HOP