BEOGRAD- Mnogim vjernicima SPC je u subotu bitniji Prvi svibnja nego Velika subota, a praznik rada je (ne)vjernicima SPC veseliji kršćanski blagdan od Uskrsa
Episkop Srpske pravoslavne crkve Sergije vapajem priziva Srbe na proslavu pravoslavnog Uskrsa, ali Srbe su titoisti od 1945. čipirali veseliti se prazniku rada Prvom maju u njihovom neodosanjanom komunističkom raju.
Ove godine kalendarski se podudaraju obilježavanje i proslava pravoslavnog Uskrsa (ili kako vele Srbi i Rusi Vaksrsa) i međunarodnoga praznika rada Prvoga svibnja. U povodu toga vremenskog poklapanja proslave najveselijeg kršćanskog blagdana Uskrsa po crkvenom kalendaru SPC i praznika rada Prvoga svibnja, vjernicima SPC se javno obratio jedan svećenik SPC. Episkop Sergije, svjestan da mnogi bezbožni Srbi preferiraju proslavu proslavu međunarodnog praznika rada u odnosu na dan Uskrsnuća Kristovog, gotovo se očajničkim glasom i vapajem obratio srpskoj javnosti. Evo kako doslovno glasi njegova poslanica upućena Srbima, vjernicima Srpske pravoslavne crkve:
“S obzirom da se ove godine istog dana praznuju Velika subota i Prvi maj (što god on kome značio), na svakome od nas stoji izbor. Ili da toga dana budemo kršćani i Srbi ili da zaboravimo da Krista, Njegovo raspeće, pogreb i uskrsnuće? Dva cara ne možemo služiti! Na nama je da biramo: ili da na Veliku subotu budemo u hramovima na svetoj Liturgiji i da se u hramu i u domu prisjetimo Kristove krsne smrti i pogreba, ali i Njegovog silaska u Ad i da se molitveno pripremimo za Blagdan nad blagdanima – Uskrsnuće Kristovo, ili da nastavimo praksu prošlih desetljeća kad smo, potpuno zaboravljajući na Boga, praznovali praznike bez smisla, veseleći se nekim neznanim pobjedama, opijajući se po proplancima i šumarcima ove naše voljene zemlje!
Kao pravoslavni episkop, koji je dužan uputiti i ispravljati povjereno mu stado Kristovo, osjećam obvezu ukazati vam na pugubnost stremljenja što smo ih slijedili, a radi kojih smo platili visoku cijenu, kao narod, ali i ponaosob. Božja sveprisutnost je očita, neupitna, jer On zna i pomisli naše. Zato, neka si svatko od nas postavi upit. da li ćemo slaviti, veseliti se i pjevati, dok je Sin Njegov Jedinorodni Tijelom u grobu? Doliči li veseliti se dok nam je susjed u žalosti? Naravno da ne doliči i to nitko ne bi doveo pod upit! To nam nalaže ne samo bratska ljubav, već pristojnost i uviđavnost, koju bismo trebali imati.
Doliči li veseliti se dok je Gospod, Sin Božji, naš Spasitelj u grobu? Naravno da ne doliči, ali ima onih što bi na ovu tvrdnju ostali nijemi. Narod koji zaboravi na Boga potpisuje svoj zemaljski kraj, kao i svatko od nas ponaosob, jer dobru se nadati, a loše činiti, nikada nije bilo moguće.
Kristovo Uskrsnuće povod je istinske radosti, za istinsko slavlje cjelokupnog ljudskog roda, ali i za taj dan moramo biti pripremljeni postom, molitvom i dobrim djelima, kako bismo u srcu svome dočekali Uskrslog spasitelja. Takve će nas Gospod poznati kao djecu svoju. Takve nas, vjerujte, neće lišiti Svoga blagoslova. S Bogom možemo sve, bez Boga ne možemo ništa! Imajte to na umu, ne padajte kad ne morate, volite dok imate koga i nikad ne zaboravljajte kako od vaših postupaka ovisi i budućnost vašega potomstva.”
Tako Srbima poruku šalje episkop Sergije. Nažalost, taj dobronamjerni duhovni pastir pastve vjernika SPC očito slabo pozna vlastiti narod. Taj isti narod svih onih dana, tjedana, mjeseci tijekom kalendarske godine, koji i nisu zapisane crvenim slovima u crkvenom kalendaru nemilice i neštedimice pljuje i psuje Boga, a crkve se prosječni Srbin obično sjeti te onda kad mu je iz nekog razloga došla velika životna nevolja i tjeskoba.
Običan puk u Srba ponajprije bi se mogao svrstati u red pobornika hedonističkog pokreta jedenja i pijenja, roštiljanja, orgijanja i lumpovanja tijekom prvomajskih uranaka i podvaraka uz narodni grah i ledeno pivce da im samo u pretjeranim količinama, tim silnim pivopijama, ne smrska ionako istanjene živce. Oni materijalno dobrostojeći, ali duhovno opustošeni kao da su zasuti bombama američkog “milosrdnog NATO anđela” iz 1999. godine, tiskaju se svakim radnim ili neradnim danom u Srbiji pod okriljem njihove združene i interesne skupine Financijske crkve.
I dok ološ na vlasti u Srbiji tako stoluje, narod im i dalje uporno kao hipnotiziran i paraliziran bezuvjetno robuje. Nismo posve sigurni je li američki “Milosrdni anđeo” 1999. godine tako selektivno djelovao na siromašne pripadnike srpskog Hedonističkog pokreta što slave i hvale komunistički praznik rada Prvi maj i odlazak komunjara u vječni raj nerada, ili je osiromašeni uranij “Milosrdnog anđela” NATO pakta 1999. godine više razorio moždane vijuge bogatih pripadnika Financijske crkve Srba, u koje se mogu uborjiti ne samo svi iz sadašnje, nego i mnogi iz bivših vlasti u Srbiji.
Razmjeri obezboženosti uma i pomanjkanja razuma rođenog djeteta Titovog Dana Republike i komunističkog raja Prvog maja, najbolje su oličeni u vremešnom voditelju programa srpske šund i kupleraj televizije Happy.
Samo oni kod očiju slijepi jučer nisu ostali zaprepašteni kakve upite gostima u studiju i TV gledateljstvu,a u povodu srpske dvojbe: “Prvi maj ili Uskrs, što je preče, pitanje je sad?”, postavlja voditelj Vanja Bulić kao urednik tematske emisije. Taj 71-godišnji voditelj, nekad nepatvoreni ateistički i titoistčki Jugoslaven do 1991, a od početka srpskih ratnih vojevanja, po potrebi trenutka, preobražen u velikog srpskog fanatika, u jučerašnjem programu TV Happy postavlja ovakvo pitanje gledateljki što se telefonski uživo uključila u program postaviti gostima pitanja. Voditelj će gledateljki ovako:
“Gospođo, dobar dan, što vi osobno prije slavite za ovaj vikend Prvi maj ili Uskrs?”
– “Ja sam starija osoba, rođena sam u Osijeku u Hrvatskoj kao Srpkinja i pravoslavka i uvijek smo svi Srbi u Hrvatskoj, kao i većinski narod Hrvati u Hrvatskoj slavili Uskrs!”
“Je li to sad pod stare dane onako više iz gnjeva i inata slavljenje Uskrsa umjesto Prvog maja?”
( Očito, Bulić polazi samo od sebe i uskog kruga jugokomunjara i istomišljenjaka njegovih nazora, te i u 71.godini života i dalje živi u zabludi da su ljudi u bivšoj Jugoslaviji kao on i manjina od 7% članova komunističke partije među kojima je i on više voljeli Prvi maj od Uskrsa):
– Ne, dapače, ja sam rođena i odgojena u familiji bliskoj krvnim vezama crkvi i svećenstvu SPC. I uvijek smo u Hrvatskoj slavili i Uskrs i Božić, a mi Srbi smo obilježavali i slave i nitko nam to nikad nije branio i onemogućavao u Hrvatskoj. Naprotiv, slavio je tko je što htio i volio. I mi smo Srbi išli čestitati praznike susjedima Hrvatima, kao i oni nama. Sjećam se da smo mi Srbi i u Zagrebi i svugdje u Hrvatskoj uvijek i slobodno mogli slaviti i našu srpsku Novu godinu ( po Julijanskom kalendaru 13. siječnja). Bile su potpune nacionalne i vjerske slobode u Hrvatskoj svih desetljeća i za vrjeme Tita i poslije njegove smrti u Hrvatskoj. Živjelo se u miru i u slozi, uvažavanju i poštivanju između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Mi smo njegovali naše običaje i kulturu, a oni svoje običaje i kulturu, družili se i uzajamno posjećivali i jedni drugima čestitali blagdane.”
Nakon toga tehničkog nokauta od strane gledateljke što se iznenada uključila u živi program TV Happy voditelj emisije Vanja Bulić izgledao je kao poliven hladnim tušem.
Starija gospođa razbila je u najsitnije krhotine gomilu gluposti, laži i budalaština što su skupa s voditeljem emisije rafalno ispaljivali gosti poput Titove duhovne pastorčadi počev od unuka Joške Broza, pa do Titovog političkog nedonoščeta Gorana Šarića iz Rijeke. Sam Vanja Bulić polazeći od sebe i svoga okružja, ne samo četiri duhovno zapuštena gosta u studiju, nego i njegovog osobnog i posvemašnjeg životnog okruženja, uskliknuo je uvenulim glasom 70 – godišnjaka i samouvjerenim tonom 17 – godišnjeg još nedozrelog adolescenta: “Ne znam, za mene je ova ispovijest gospođe rođene u Osijeku otkriće i iznenađenje. Sjećam se samo kad smo kao školarci iz Beograda išli na ekskurzije, pa sve do Titovog Kumroveca, čim se od nekud pojavi pop, mi bi okretali glavu u stranu, bježali kao od vraga i hvatali se za gumb. Tako smo radili i ovdje u Beogradu kad na ulici sretnemo u prolazu popa u mantiji.”
Šteta ako episkop SPC Sergije nije gledao na TV Happy skandalozni istup voditelja Vanje Bulića, crnogorskog sina Titovog državnog namještenika u Beogradu, rođenog 1950. godine u glavnom gradu Srbije.
Vanja Bulić je nekad devedesetih bio vrhunski i neprevaziđeni voditelj kultne emisije “Crni biseri” o dogodovštinama gostiju njegove autorske emisije, listom bivših ili sadašnjih gradskih mangupa s beogradsog asfalta.
Bilo bi jako zanimljivo čuti Vanju Bulića što ima za reći u toj partiji javnog trača ala Vudu vrača o izjavi bivšeg generalnog tajnika Šešeljeve SRS Aleksandra Stefanovića, sad srpskog emgranta u Nizozemskoj, je li istina da je Šešelj dvaput slao batinaše i ubojice da likvidiraju njega osobno. jJer, po Stefanovićevu iskazu Vanja Bulić je bio ljubavnik Šešeljeve supruge Jadranke, te ga je lažni srpski vojvoda zato želio smaknuti s lica zemlje. Za promjenu, bilo bi odlično kad bi ostarjeli i ocvali nekadašnji zavodnik i srpski don Juan Šešeljeve supruge Vanja Bulić hrabro i javno progovorio o tim ljubavnim trokutima i flertovima s Jadrankom Šešelj. To je primjerenije i umjesnije nego da u njegovo ime i to iz Nizozemske u intervjuu za you tube Slavija info iz Beograda o tim slavnim Bulićevim ljubavnim pothvatima u njegovo ime tako još živog i zdravog 71 – godišnjaka pripovijeda bivši generalni tajnik Šešeljeve SRS Aleksandar Stefanović, čovjek živi svjedok tih događaja iz burnih devedesetih. Do tog Uskrsnuća svijesti i savjesti Vanje Bulića još nije došlo.
Možda mu se izbistri mozak na svježem zraku dok u subotu uz piće i iće bude slavio kao i cijelog života praznik rada Prvi maj, dan kada odmaraju oni što su se umorili tijekom godine od napornog rada. Vanja Bulić je i sad tako živahan kao mlad momak jer se od rada nikad nije pretrgao, te i nema kao neradnik slaviti Prvi svibnja, praznik radnika.
Ali, zato voli uživati u božanskim i ovozemaljskim i materijalnim blagodatima na Zemlji. To su mu podarili njegovi životni i gospodari i na nebu i na zemlji počev od Tita, preko Miloševića i sve do Vučića, sve sami izaslanici gospodara tame Lucifera.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP
