Na čelu Srbije je nepismeni, neškolovani veliki prostak i teški primitivac Aleksandar Vučić
Preklani smo činjenično pisali kako su Srbi koncem mjeseca studenog 1994. svom političkom pulenu u nadiranju Aleksandru Vučiću poklonili diplomu Pravnog fakulteta u Beogradu, kojega on nikad u životu istinski nije niti studirao.
Dapače, preko noći je postao diplomirani pravnik onog časa kad se početkom 1993. godine učlanio u Šešeljevu Srpsku radikalnu stranku, a cijeli prljavi posao krivotvorenja diplome diplomiranog pravnika Vučiću su pored njegovog stranačkog šefa Šešelja, osigurali profesor Oliver Antić, član Miloševićeva SPS-a i politička spona SPS-a i SRS-a i u političkom životu Srbije, kao i ljudi iz uprave Pravnog fakulteta Branislav Kojić i Mirko Valjarević. Propalom studentu u pokušaju Vučiću upisivali su ili lažne ocjene s krivotvorenim datumima “polaganja”ispita ili bi neke ispite zbilja i polagao sa po tri naručena ispitna pitanja. Tada su ga ispitivali kao posljednjeg prozvanog određenog ispitnog dana, kada se ispitna sala isprazni i kad Vučić ostane sam oči u oči s pistnim predavačem i s duhovima u praznom amfitetaru.
To je onda postajao Vučićev teatar snova lažiranja njegovih nepostojećih ocjena i izdavanja i knjiženja lažne fakultetske diplome Pravnog fakulteta pozne jeseni 1994. godine.
U biti Aleksandar Vučić je doživotni srednjoškolac četvrtog stupnja stručne spreme. To zvanje stekao je 1987/88. u Zemunskoj gimnaziji kao svršeni maturant gimnazijalac, a po zanimanju korektor ili inokorektor smjera kulture i informiranja škole za usmjerenu naobrazbu učenika Zemunske gimnazije. Aleksandar Vučić je osposobljen raditi kao “plava kragna” u nekoj tiskari medijske kuće, a oni daleko pismeniji od njega nepismenog, koji ne zna sastaviti dvije ili tri prostoproširene ili složene rečenice bez nekoliko gramatičkih pogrešaka, su nepojmljiva kategorija za njega. Ti ljudi nazivaju se žargonski “bijele kragne” u medijima ili jednostavnije novinari. to je ono za čim je Vučić kao mlad žudio i čeznuo, ali kao prirodno neobradern za pisanje nije nigdje mogao proći kao novinar, unatoč majčinoj protekciji u novinarskoj branši.
Svjestan svog golemog neznanja i nemanja bilo kakvih stručnih kvalifikacija 51 – godišnji srednjoškolac Aleksandar Vučić lani je upisao privatnu Višu trenersku školu.
Kad padne s vlasti u Srbiji i on će morati živjeti od bilo kakvog rada, a sam najbolje zna da u životu nije u biti završio nikakve škole, jer mu je fakultetska diploma kao srpskom državnom projektu krivotvrena i samo mrtvo slovo na papiru. U budućnosti i Vučić mora nešto radom zaraditi, iako nikad ništa u životu nije radio, da kao kronični neradnik ne umre od gladi kad mu jednom zaplijene sve što je godinama pljačkao.
Mora od nečega živjeti, pa makar i kao viši košarkaški trener na košarkaškom igralištu zatvorskog kruga Kazneno popravnog zatvora Zabela kod Požarevca.
To mu barem nitko ne može oteti. Za to se istinski izborio i zaslužio i to mu je zajamčeno pravo. Ionako na njegovoj privatnoj Višoj trenerskoj školi može pasti na ispitu samo sa stolice, ako se po običaju prije izlaska na ispit napije kao čep, ili ako mu je u tako komatoznom stanju još samo jedna stvar teža od toga, a to je otvaranje glomaznih i masivnih vrata fakulteta.
U dva odvojena intervjua što ih je bivši generalni tajnik Šešeljeve Srpske radikalne stranke Aleksandar Stefanović iz egzila u Nizozemskoj, dao you tube mreži Slavija info iz Beograda, sve to se dodatno potkrijepljuje i vremenski poklapa Vučićevo ratovanje i novinarenje na Palama u Bosni 1992. i 1993, s njegovim fantomskim “studiranjem” u isto vrijeme u Beogradu. Sukladno zakonima fizike ne može jedno tijelo istodobno boraviti na dva različita mjesta. Tako ni Vučić nije mogao polagati sijaset ispita na Pravnom fakultetu u Beogradu, kad je i po iskazu krunskog svjedoka iz vodstva SRS-a Aleksandra Stefanovića, ujedno kako i sam veli špijuna američke CIA, tada bio na bojištu u Bosni kao član četničkog odreda vojvode Slavka Aleksića, a onda nakon kratkotrajne i propale avanture upišanog i usranog vojnika, po riječima Stefanovića, narednih šest mjeseci Vučić je proveo na Palama kao ratni novinar i izvjestitelj srpskog TV studija na Palama. Sveukupno, Vučić je s vrlo kratkim prekidima bio na bosnaskom bojištu, kratko kao srpski ratnik, a onda dugo kao srpski novinar od travnja 1992. do kraja veljače 1993. godine. U ožujku 993. sa Pala se vratio u Beograd, učlanio u Šešeljevu SRS, a onda su mu serijski upisivali ocjene nikad polaganih fakultetskih ispita. Radili su taj kriminalni pothvat i retroaktivno i antidatirano i za prethodne propale godine Vučićevih lažnih studija, a od početka 1993. pa do studenog 1994. knjižili su mu u nastavku lažne ocjene prema nastupajućim kalendarskim godinama. To je kriminal bez presedana u povijesti Sveučilišta.
Na Palama u studiju srpske ratne televizije direktor TV programa i glavni šef Aleksandru Vučiću bio je Ilija Guzina, a redakcijski šefovi Risto Đogo i Marica Lalović. Tajnama engleskog jezika u srpskom ratnom studiju na Palama Vučića je učio stanoviti Srbin iz Kanade Zak Novak, kojega su Srbi prekrstili u Novković. On je kao dragovoljac došao kao sin srpskih emigranata iz njemu rodne Kanade u ratno područje Bosne, želeći da, kao sam veli u nedavnom intervjuu za portal bosanskih Srba Trebevic.net, proširi Zapadom promidžbu o tobože ugroženim Srbima i demantira istinu kako su Srbi iz Srbije i sama Srbija navodno nisu vojni agresori na Bosnu i Hercegovinu.
Danas narečeni Zak Novak, svjetski pustolov, slobodni novinar i TV snimatelj živi i radi u Donjecku, gdje medijski kao kanadski novinar, a srpski i ruski fanatični panslavist i ostrašćeni velikosrbin propagira ideju otcijepljenja Donbasa od Ukrajine i pripojenje istoka Ukrajine državi Rusiji. Lažljivac Vučić svugdje se hvali kako je na Palama bio službeni prevoditelj vijesti na engleskom jeziku, a spomenuti Zak Novak, Srbin iz Kanade, sad nastanjen privremeno u Donjecku u Ukrajini, živi je svjedok kako Vučić nije imao blage veze s engleskim jezikom, jer mu je Srbin iz Kanade Novak ili Novković, kako su ga Srbi u ratu konspirativno prozvali, osobno davao satove engleskog jezika pri stožeru srpske ratne televizije na Palama. Novak veli kako je Vučić vrijedno i marljivo učio jezik, o kojem prije toga nije imao pojma. Svijet je ponekad nevjerojatno mali, ali uvijek dovoljno velik da se prije ili kasnije sve dozna. Vučić se po navici oduvijek voli lažno predstavljati u duhu izreke: “Hvalite me usta moja, kad me nema tko drugi hvaliti.” Zasigirno, razmetljivi hvalisavac i teška neznalica Vučić, tip koji ni o čemu životnom ništa ne zna, neće umrijeti od lažne skromnosti. Ima li tko Vučiću potvrditi osim Zaka Novaka, Srbina iz Kanade, novinara i TV snimatelja iz Toronta, trenutačno s prebivalištem u ratnoj zoni ukrajinskog Donjecka, da si ikad učio engleski jezik, a kamoli bio službeni prevoditelj!?
Zna se tko su u Beogradu desetljećima vrsni službeni prevoditelji engleskog jezika. Televizijske filmove i serije prevodili su Žarko Anić – Antić i Helena Kozul, književna poezije i proze Ida Dobrijević – Polajner,a djela znanstvene fantastije Aleksandar Nedeljković. Imao sam sreću i zadovoljstvo da engelski jezik učim od malih nogu kod Helene Kozul i Ide Dobrijević – Polajner. Imale su vrlo strog krietrij ocjenjivanja. Kod Helene Kozul samo smo sad bivši i naturalizirani austrijski odbojkaš, nastanjen u Beču, a tad sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Beograđanin, Boris Kostrešević i ja imali najvišu ocjenu excellent ili peticu, a onda kod Ide Dobrijević Polajner, pired mene najvišu ocjenu iz engleskog jezika imala je u školskoj dobi još i Aleksandra – Saška Jovanović. Aleksandre Vučiću, kad fantaziraš da navodno pričaš engleski sjeti se da će uvijek i svugjde biti neki Zak Novak iz Toronta, a sad u Donjecku da razbije slatke iluzije tvoje dječje mašte. On te podučavao engleskom na Palama, a ovdje u Beogradu tvoji vršnjaci svo redom znaju da si u školi bio najgori na satovima engelskog, a pogotovo ruskog jezika. Vučiću, u krugu ozbiljnih ljudi ne prlaze dječje fore i fazoni. Vučić javno laže da govori i francuski ili talijanski jezik, iako se pouzdano zna da tek te strane jezike nikad i nigdje nije učio. Poznam po dvije vrsne profesorice francuskog i talijanskog jezika. Moje susjede Milica Savić, s kojom sam išao i u školu, kao i umirovljena Bojana Šinžar su profesorice francuskog jezika. Moja školska drugarcia Vesna Bosanac je profesorica talijanskog jezika, a umirovljena profesorca Olivera Vidović predavla mi je na fakulettu talijanski jezik.
Možeš li s njima razgovarati Vučiću na francuskom ili na talijanskom osim ručnim pokretima pantomime ili drugim tjelesnim gestikulacijama, što je tehnika sporazumijevanja s gluhonijemim osobama? Vučiću, varalice, imaš slabo pamćenje da bi bio vrhunski prevarant. Ovako si samo obični klošar, pacer i džiber, kojega nitko ne shvaća ozbiljno, sem kao smiješnog klauna iz srpskoga cirkusa.
Profesorica ruskog jezika iz Zemunske gimnazije veli u izjavi za brojne oporbene srpske medije kako je Vučić bježao sa satova ruskog jezika u gimnaziji, te da je bio školski primjer nanadarenog učenika za učenje stranih jezika. Kad bi na red došle kontrolne ili pisane zadaće iz ruskog, Vučić bi obično bježao iz škole s mangupima iz razreda na hokejske utakmice Crvene zvezde protiv Jesenica, Olimpije, Medveščaka ili Partizana. Nije htio riskirati dobivanje “keca” s postoljem oliti profesorkom “banderom” iz ruskog jezika, nego bi radije u hokejskoj dvorani “Pionir” gledao Zvezdine hokejske tekme, kad su za beogradski sastav igrali Kanađanin Williams i Srbin kanadske putovnice Nick Pašić. Hokej je tih godina bio bum u Beogradu, a nekoliko godina kasnije i u Zagrebu kad je zagrebačke “medvjede” preuzeo direktor kluba i zagrebački poduzetnik Zdenko Gradečki. Bilo bi jako zanimljivo čuti što o Vučićevu huliganisanju na hokejskim tekmama Zvezde u maloj ledenoj dvorani “Pionir” ima za reći bivši hokejaš Partizana, tad prvotimac tog kluba Andrej Jovanović. On je sad privatni poduzetnik i obrtnik, ali dobro poznat i kao čovjek koji je politički sušta suprotnost Vučiću. Bi li primjerice Andrej Jovanović, najmlađi hokejaš Partizana 1987. kad su senzacionano pod Mežakljom u Jesenicama svladali nepobjedive i šampionske Jesenice njegovim golom odluke, je li Vučić češće posjećivao kao srednjoškolac hokejske tekme u ledenoj dvorani “Pionir” nego što je bio na obveznim satovima ruskog jezika u Zemunskoj gimnaziji? Nisu ga u gimnaziji tek tako i bez razloga u razredu zvali hulja.Vučićeva profesorica matematike nedavno je za beogradski “Blic” izjavila da je kod nje Vučić imao jedva trojku iz matematike. To je očekivano, budući je Vučić i sad u njegovoj srednjoj životnoj dobi u stalnoj svađi s logikom i u sukobu sa zdravim razumom. Kakav li je tek bio onda kao nedozreli klinac kad je i danas posve nedovršena i nezrela ličnost? U osnovnoj školi “Branko Radičević” Vučiću je majka Angelina doma radila pisane zadaće iz tada kolokvijalno zvanog srpskohrvatskog jezika, a otac riješavao zadatke iz matematike. Na satovima likovnog sam Vučić priznaje da bi kad treba tematski nacrtati portret čovjeka, on profesorici likovnog donio crtež nalik na konja. Cijeli razred mu se smijao dobacujući mu kako je odlično oslikao vlastiti autoportret. Vučić bi briznuo u nezaustavljiv plač što ga djeca u rezredu ismijavaju, a na satovima glazbenog odgoja njegovi pokušaji pjevanja bili su nalik životinjskim kricima i urlicima ili zvukovi onomatopeje glasova životinjskog carstva. Krhke građe kao osnovac i kasnije povijene kralježnice u vidu paragrafa kao srednjoškolac bio je predmet podmsijeha i poruge vršnjaka i vršnjakinja kad bi pokušao zaigrati nogomet ili košarku. Zato su ga vršnjaci nejakog, kržljavog kao puškoškolca, žgoljave građe i zakržljale pameti još i fizički zlostavljali i tukli u školskom dvorištu osnovne škole “Branko Radičević” u novobeogradskom bloku 45, jer ima zbog slabog vida povez medicinske gaze ispod naočala desnog oka. Vučić bi tako fizički slab i nemoćan ronio suze, stalno ridajući i tražeći dječačku utjehu u igranju šaha i pokušajima pisanja u školskoj literarnoj sekciji. Još tad se u njegovoj glavi rodila neopisiva želja za osvetom u budućnosti svakome tko mu stane na put. Projekcija njegovog današnjeg nenormalnog ponašanja posljedica je njegovih teških trauma iz djetinjstva i teenagerske dobi. Objekti osvete u njegovoj izvitoperenoj viziji stvarnosti postali su redom svi politički neistomišljenjaci. U njima bolesno ludi Vučić vidi sistemom njegove obrnute psihologije i naopake percepcije stvarnosti sve one školske likove onih što su ga psihofizički zlostavljali u školskim danima.
Taj Vučićev hod po mukama nastavljen je i nakon njegovog punoljetstva, nadopunjen i nadograđen kompleksima i frustracijama iz puberteta i adolescencije. U vojsci u vojarni “Veselin Masleša” u Sarajevu prvi i neposredni starješina bio mu je Nedžad Ajnadžić, sada visoki dužnosnik SDA Bosne i Hercegovine i dugo godina predsjednik općine Centar u Sarajevu, središnje i najbogatije sarajevske općine. Vučić je u vojsci pokazao manire cinkatora vojaka iz spavaone s kojima je dijelio dobro i zlo. Cinkao bi ih desetarima i vodnicma čete kako pojedini ne idu na vrijeme u krevet na povečerje u 22 sata, kako se švercaju preko reda za izlazak u grad srijedom ili vikendom subotom i nedjeljom, potvarao je kolege iz sobe da mu navodno traže novac na posuđivanje, što je bila sve notorna laž. Zbog takvih objeda kolega iz sobe, Vučić je dobivao batine u spavaoni. To su vojnici u bivšoj JNA zvali “ćebovanje” vojničkim dekama, ali bilo je i težih odgojnih mjera za njega od strane razljućenih vojaka u sarajevskoj vojarni u njegovoj klasi vojaka “prašinara” 1988/89. godine. Tamo se mučio rastaviti i raslopiti pušku “papovku” na vojnom poligonu, a sad glumi dublera science fiction ratnika Silvestera Stalonea. Naravno, sve ih je u vojsci volio masno lagati izmišljenim familijarnim statusom nepostojećeg pripadanja “višoj društvenoj klasi.” To mu je očito odavno bila tiha unutarnja patnja i stoga je njegov prijatelj iz vojske, stanoviti Albanac iz Prizrena, kojega je Vučić, prije tri godine srpskoj javnosti predstavio kao prijatelja iz vojničkih dana u Sarajevu, ostao u vječnoj zabludi. Tom lakovjernom čovjeku iz Prizrena Vučić je podvalio i složio lovačku priču da mu majka Angelina radi na visoko rangiranom mjestu kao službenica veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu. U to vrijeme Angelina Vučić se tek u svojim srednjim životnim godinama napokon uspjela poslovno premjestiti iz Novog Sada u Beograd i prijeći u svojim kasnim četrdesetim godinama s radnog mjesta skupštinskog izvjestitelja novosadske televizije na TV Beograd. Vučićeva obitelj bila je toliko bez društvenog utjecaja i moći da je Angelina Vučić morala gotovo dva desetljeća njene novinarske karijere putovati iz Beograda u Novi Sad zaraditi novinarski kruh u Vojvodini, jer ju u Beogradu nitko kao novinarku nije mogao zaposliti ili nije htio i želio zaposliti. Njen muž Anđelko, a Aleksandrov i Andrejev otac, radio je kao skromni radnik sa srednjim stupnjem stručne spreme u kovnici novca na beogradskom Topčideru.
No, Vučići su kao komunjarska obitelj, budući su i Anđelko i Angelina bili članovi ogavne i odurne komunističke partije, sve pobrojane statusne minuse premošćivali u društvenom sustavu, koji je svih tih desetljeća titoističkih mediokriteta bio izmišljen i stvoren za ljude velikih ambicija, a skromne ili čak i ispodporsječne intelektualne razine, kakva je neprijeporno bila četveročlana obitelj Vučića. Tako je i Aleksandar Vučić kao frustrirani kompleksaš iz školskih dana postao preko noći u njegovoj 23. godini života srpski državni projekt. On je žarko želio osvetu svima i svakome za sve što je proživio i preživio ili svojom ili tuđom krivnjom, do njegove 23. godine života. Srbi su to u njemu osjetili i prepoznali, a kako mladež u Srbiji ratnih devedesetih nije hrlila u visoku politiku i političke stranke oživljenog višestranačja, Aleksandar Vučić je bio među rijetkim što su se u njegovo generaciji otisnuli u taj svijet. Kakvi li su tek životni autsajderi bili oni ostali iz stranačkih podmladaka SRS-a, SPS-a, JUL-a i sličnih kad su srpske službe i UDBA družbe, tvorci i čuvari 90% – 95% srpskih političkih stranaka, pokreta i udruga, kad je legija staraca srpskih SANU i SPC mislilaca uobrazila da su likovi poput tadašnjih junoša Vučića, Dačića i Vulina favoriti nadolazećeg generacijskog vala i sol soli inteligencije srpske mladeži!? Društvo koje neprestano svoje najgluplje ljude promovira tri desetljeća za “napametnije” osuđeno je na neminovnu i beskrajnu propast. To je sudbina današnje Srbije.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP