Životinjska farma Aleksandra Vučića i jad i bijeda srpskoga Disneylanda
Nemoguće je zamisliti koliko bedasti ljudi nemaju grama časti, ponosa i dostojanstva.Tukli su se u petak sedmoga svibnja uzajamno kao stoka da bi se preko reda cijepili u Tržnom centru Ušće u Novom Beogradu. I na vhuncu ludila, najjača tučnjava je bila radi Vučićeve nagrade u vidu vaučera od tri tisuće dinara ( 25,5 eura ) za svakog cijepljenog ponaosob.
Tko je poranio sljedećeg dana u subotu osmoga ujutro cijepiti se i dobiti žig korone , dobio je od Vučića i svih pet tisuća dinara (42,55 eura) samo ako bude među prvih pedeset cijepljenih.
I k tome ide i bonus nagrada od njihovog gospodara Vučića još i vaučer u vrijednosti od pet tisuća dinara (42,55 eura ) za kupnju stvari u prodavaonicama Fashion & Friends.
U subotu je prvih stotinu cijepljenih zaluđenih i zaglupljenih fanatika dobilo i poklon paket kompanije BG Electronics. Jad i bijeda srpskoga Disneylanda.
Je li to čudi od naroda što se ratnih devedesetih po Beogradu uzajamno tukao do besvijesti po srednišnjim gradskim trgovima za koru kruha. Gladni pod sankcijama Ujedinjenih naroda tijekom srpske vojne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, mnogi Srbi nisu imali novaca kupiti ni kruha i mlijeka. Humanitarna udruga “Spona” Danice Drašković, supruge Vuka Draškovića, skrbila je o gladnim i žednim Srbima, ali ne dostojno skrbi o ljudima, nego kao što čuvari Zoološkog vrta hrane divlje zvijeri u kavezima.
Tako bi na središnjem Tgru Republike u Beogradu radnici humanitarne udruge “Spona” s prenatrpanog kamiona bacali iz zraka kruh kao novogodišnje konfete, pa bi se masa gladnih ljudi tukla tko će prvi među njima u zraku prvi uhvatiti i zgrabiti za se komad kruha. Zato je i dolazilo do sukoba, svađa, pa i do nemilosrdnih tučnjava u srpskoj borbi za koru kruha nasušnog. Oči su im bile gladne Velike Srbije, a crijeva u stomaku su krčala od gladi.
Kad bi svećenici poveli Božićnu litiju kroz grad, narod bi se netom tiskao u povorci, praveći ubrzo obruč mase oko svećenika. Napeto i nervozno bi Srbi iščekivali kome će se sreća osmijehnuti i tko će biti jedini sretnik da od pogače prvi otkine komad u kojem je skriven pravi zlatni dukat.
Nisu se oni tamo okupljali kao isitnski vjernici čuti i vidjeti svoje duhovnike, nego su se kao srebroljupci tukli za komad odlomljene pogače ne bi li se dokopali dragocjenog i skupocjenog dukata. Sretni dobitnik ili češće pobjednik borbe japanskih sumo hrvača za osvajanje zlatnog dukata u općoj uličnoj makljaži, mogao je tih devedesetih basnoslovno unovčiti na tržištu zlatni dukat i kupiti si slobodu života izvan granica velikoga pašaluka.
Dozlogrdilo im je bilo još onda u Srbiji i borili su se tako ogorčeno za osvajanje zlatnog dukata. Da im je crkva materijalno izdašnija i šire ruke svojoj vjernoj pastvi, zasigurno bi se Srbi i svih 365 dana godišnje bili u stanju tući po ulicama za osvajanje pobjedničkoga pokala SPC turnira “Zlatni dukat:”
Čemu se čuditi od ljudi koji su zbilja vjerovali u piramidalnu štednju novaca u fiktivnim bankama Yugoskandik Jezdimira Vasiljevića i Dafiment banke Dafine Milanović, dvoje lica s Interpolovih crvenih tjeralica. Takva prijevara piramidalne štednje prije Srbije postojala je još i u Albaniji u vrijeme predsjednika Sali Berishe, ali su u Albaniji za zlodjelo poigravanja s narodom krivci kažnjeni zatvorom, a u Srbiji nagrađeni odobrenjem za nastavak pljačkanja naroda. Izvukli su Jezdimir Vasiljević i Dafina Milanović ratnih devedesetih kao povjerenici kriminalca i ratnog zločinca Slobodana Miloševića i posljednji dinar štednje od Srba, a onda ukradene novce prenijeli na račune državne Miloševićeve mafije u ciparske banke. Kad se okorjeli gangster Milošević već popeo i učvrstio na srpskom tronu, riješio je još 1989. u maniri nacionalsocijalista Adolfa Hitlera raspisati svenarodni zajam za preporod zemlje. Srbi su redom davali goleme svote novaca, posebice oni imućniji i obrazovaniji, ali nimalo pametniji od onih neškolovanih Srba, što su svi skupa i obrazovani i neobrazovani i bogati i siromašni i stari i mladi, sramotno dali životni obol bogaćenju srpske kriminalne bagre. U stvarnosti, Srbi su nemajući pojma što čine, uplaćivali zajam za gospodarski preporod Cipra i njihovog lanca banaka, kamo je Milošević sa svojom bandom pohranio ukradene novce od Srba.
Miloševićev slijednik Vučić nema potrebe izmišljati toplu vodu ili rupu na posudi za cvijeće kad želi manipulirati Srbima. Dostatno mu je rabiti samo oprobane radnje svih prijašnjih srpskih gospodara pakla i sve će mu ići kao podmazano, a uspjeh mu je zajamčen. Je li nakon svega može bilo tko biti iznenađen i začuđen kad se prije nekoliko godina Srbi krvnički potuku na otvorenju Lidl marketa u Novom Sadu i u Beogradu ne bi li prvi dobili jeftinije pakovanje piletine tijekom akcije tjednog i reklamnog smanjenja cijena. Taj bagatelni cijenik piletine trajao je kratko, ali je tužna i žalosna slika narodnog poniženja ostala u vječnom sjećanju. Kako onda poslije svih opisanih prizora ljudskog beščašća očekivati od te iste rulje bezkralježnika nešto drugo od scena borbe na život i smrt pred Tržnim centrom Ušće u Novom Beogradu za ubrzigavanje neispitanog i neprovjerenog cjepiva, nedovoljno testiranog, nepouzdanog, ali dokazano opasnog po zdravlje i život ljudskog roda?
Ni stotinu, a ni tisuću ili milijun cjepiva ne bi pomogli tako slaboumnim ljudima. To su beznadni slučajevi i za takve nema lijeka. Oni nisu ni svjesni bolesti, jer nije uvijek bolest samo ono što fizički boli. Gomila tih nesretnika pati od bolesti duše, a to je neizlječivo.
Sreća u nesreći je što će takvi hrliti cijepiti se ne samo triput ili četiri puta godišnje, kako im je već odredio gospodar njihovih života Vučić, nego ako im umobolni gazda naredi i više puta mjesečno, ako treba i tjedno!?
Plandemija je odradila jedan odličan posao. Napravila je prirodnu selekciju pametnih homosapiensa što hodaju na dvije noge i ovih glupih četveronožnih čovjekolikih ovaca što bleje kao stado opančara dok ih Vučić kao glavni čoban njihovog čobanluka vodi kao žedne ovce na pojilo da se po ovoj vrelini napiju hladne vode. Sirotinjo, i Bogu si teška!
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP
