POVODOM GODIŠNJICE ROĐENJA NAJVEĆEG HRVATSKOG I SVJETSKOG GEOFIZIČARA I ASTRONOMA, 28. SVIBNJA 1879.
Milutin Milanković, po rođenju podanik hrvatske krune i pripadnik Hrvatske pravoslavne crkve (tad pod imenom Karlovačka arhiepiskopija), za koju Milanković piše da je njegova obiteljska povijest s njom čvrsto povezana. Po struci građevinar, astronom, fizičar i geofizičar, otac moderne klimatologije, rođen je u mjestu Dalj u Hrvatskom kraljevstvu 28. svibnja 1879., a preminuo 12. prosinca 1958. u Beogradu te je po vlastitoj želji sahranjen u Hrvatskoj, u rodnom Dalju. Bio je dopisni član JAZU od 1925. i redovni član SANU. Stvaralačke godine svog života proveo je u Kraljevini Jugoslaviji i SFR Jugoslaviji.
Po njemu su nazvani krateri na Mjesecu i Marsu (Milankovic) i planetoid (1605 Milankovitch), a jedna od budućih NASA-inih ekspedicija na Mars trebala bi nositi njegovo ime. NASA ga je uvrstila među 15 najvećih umova svih vremena koji su se bavili proučavanjem Zemlje.
Milutin Milanković je u svom bogatom stvaralačkom životu predložio i reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara, koja je vodila do sad najpreciznijeg kalendara (Milankovićev kalendar) i koja je na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. prihvaćena od većine pravoslavnih crkvi (ali ne i od SPC).
Otac mu je bio zemljoradnik, preminuo je kada je mali Milutin imao samo osam godina, a brigu o njemu, braći i sestrama, uz majku, preuzeli su baka i ujak. Bio je boležljiv pa nije išao u školu te su ga podučavali privatni učitelji.
Srednju školu završio je u Osječkoj realnoj gimnaziji, a zatim je pohađao Tehničko sveučilište u Beču gdje je diplomirao Građevinu 1902. i nakon toga stekao doktorat iz tehničkih znanosti 1904. Do 1909. radio je u Beču kao inženjer u građevinskom poduzeću, gradio je brane, mostove, vijadukte i druge građevine od armiranog betona. Tad već dobro uhodani srbijanski headhunting među mladim perspektivnim Hrvatima pravoslavcima (poznat je i primjer Dimitrija Davidoviča), i ovdje je došao do izražaja. Kao mamac Milutinovom egu poslužilo je mjesto izvanrednog profesora primjenjene matematike na tek osnovanom Beogradskom sveučilištu. U jesen 1909. ponuđena mu je profesura na Katedri primijenjene matematike Sveučilišta u Beogradu te se 1910. seli u novonastalu Kraljevinu Srbiju, slijedeći svoju dječačku maštu o tomu kako će steći vlastelinstvo u primitivnoj zemlji s neobrazovanim narodom. Plaća mu je bila deset puta manja od one koju je imao u Beču zbog čega je morao dodatno honorarno raditi. Godine 1914. oženio se Kristinom Topuzović iz Šabca i otišao s njom na medeni mesec u rodni Dalj u Hrvatskom kraljevstvu. Prvi svjetski rat ih je zatekao u Dalju, a on je tad kao državljanin Kraljevine Srbije, bio uhićen i prebačen u logor u Austriji. Supruga Kristina je odputovala u Beč i preko prijateljskih veza uspjela da nakon šest meseci provedenih u logoru, ostatak zarobljeništva provede u Budimpešti gdje mu je omogućeno nastaviti njegova istraživanja. Nakon rata vraća se u Beograd.
Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je u Beogradu Kad su njemačke okupacijske vlasti zatražile od profesora Sveučilišta u Beogradu da potpišu Apel srpskom narodu kojim je narod pozvan da podupre tadašnju srbijansku vlast i njezin nacistički režim, a koji su spremno potpisali tad najznačajniji episkopi SPC i mnogi srbijanski intelektualci, Milutin Milanković bio je jedan od nekolicine profesora koji su ga odbili potpisati.
Po završetku Drugog svjetskog rata i komunističke revolucije, Sud časti Beogradskog sveučilišta je 1. srpnja 1950., procjenjujući društveno-političku podobnost Milutina Milankovića, donio ocjenu u kojoj se priznaje da se Milanković istaknuo kao odličan stručnjak i znanstvenik koji se bavi astronomijom i nebeskom mehanikom, ali “..Marksizam-lenjinizam uopće ne poznaje niti pokazuje ikakav interes … Smatramo da je naš politički neprijatelj i da će kao takav umrijeti …“).
Milanković se u Jugoslavijama nije proslavio. Njegov rad nije ostavio dublji trag u znanstvenom stvaralaštvu. On nije stvorio neku svoju školu, koja bi čuvala i negovala njegove ideje. Bio je okružen matematičarima, astronomima i stručnjacima iz racionalne mehanike, kojima su ledena doba bila strana, a među geolozima i geografima nije bilo glaciologa, pa je matematičko i astronomsko obrazloženje njegove teorije ledenog doba i njima bilo strano.
Milankovićevu knjigu u kojoj je prvi put u cijelosti iznesena teorija o ciklusima recenzirao je nitko drugi nego znameniti Andrija Mohorovičić, s kojim je usko surađivao. Glavna Milankovićeva djela objavljena su na stranim jezicima: Matematička teorija termičkih pojava izazvanih Sunčevim zračenjem (Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire, 1920.), Sekularna pomicanja polova (Säkulare Polverlagerungen, 1933.), Pravilo o obasjavanju Zemlje i njegova primjena na problem ledenih doba (Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitproblem, 1941.). Milankovićeva teorija opisuje kolektivne klimatske učinke promjena u gibanju Zemlje. Radi se o matematičkoj teoriji koja povezuje klimatske promjene s promjenama u ekscentričnosti orbite, nagibom osi i precesijom. Otkrio je da su periodične promjene ekscentriciteta Zemljine putanje i nagiba Zemljine osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena, tj. nastanka i prestanka ledenih doba, kasnije nazvano Milankovićevi ciklusi. Ustanovio je osnovno razdoblje od približno 100 000 godina i sekundarna razdoblja od približno 400 000 i 125 000 godina, u kojima zbog promjene ekscentriciteta Zemljine putanje nastaju značajne promjene primljene količine Sunčevog zračenja. Našao je i razdoblje promjene nagiba Zemljine osi od približno 41 000 godina, koji dovodi do smanjenja Sunčeva zračenja u višim zemljopisnim širinama. Svjetska promjena klime na Zemlji čini Milankovićevo djelo trajno aktualnim.
Arhiepiskop Aleksandar
HOP
