Sport u željeznim okovima epidemije lažne rasne (ne)jednakosti i pandemije straha od pokreta političkog covidiotizma
U petak je u Tokiju dan svečanog otvorenja Olimpijskih Igara, najvećeg planetarnog natjecanja. U sljedeća dva tjedna nadmetanja sportaša iz cijeloga vijeta biti će u središtu sportske pozornosti. Na razmeđu dva velika sportska natjecanja, prije dva tjedna završenog Europskog prvenstva u nogometu, istodobno i Coppa Amerika, odnosno prvenstva Južne Amerike u nogometu, kao i i nastupajućih Olimpijskih Igara u Tokiju, lako je zamijetiti neke zajedničke imenitelje dvije velike športske priredbe, premda te značajke, nažalost, nemaju dodirnih točki sa sportom. To su promicanje lažne rasne (ne)jednakosti sportaša i poplava pokreta covidiotizma u svrhu interesa farmakomafije u sprječavanju nazočnosti publike športskim natjecanjima samo poradi interesa političke, a ne medicinske plandemije ludila. U Londonu na stadionu Wembley Talijani su nakon penal ruleta svladali domaćine Engleze i poslije 53 godine ponovno postali europski prvaci. Engleskoj se prvo odigrano finale u povijesti Eura nije posrećilo kao svjetsko finale odigrano opet na njihovom tlu daleke 1966. protiv Njemačke.
U sjeni rezultata same završnice Europskog prvenstva u nogometu ostali su nemili događaji što su obilježili i početak i kraj turnira. Na početku natjecanja nazočili smo dvoličnom pozivu ponajprije najmnogoljudnijih europskih nacija, sudionika turnira, na licemjerno i lažno solidariziranje pripadnika bijele rase s tobože ugroženim pripadnicima crne rase u ostvarenju njihovih ljudskih prava i sloboda u društvu. Zato su potomci negdašnjih zemalja metropola svijeta i velikih kolonizatora afričkog, azijskog i američkog kontinenta pozivali na klečanje i kmečanje pred početak svake tekme.
Dakako, odaziv je bio uvelike različit ovisno od povijesnih odnosa i šarolikog spektra podneblja zemalja kojima su Englezi, Francuzi, Nijemci, Nizozemci, Belgijci… upućivali pozive prihvaćanja lažne solidarnosti s navodno ugroženim pravima i slobodama crnačke rase. Zlouporaba športa u političke svrhe bila je očito na djelu, a najbolji odgovor skupini licemjernih zagovornika lažnih poziva na tobože zaturenu svijest i savjest pripadnika bijele rase spram crnaca dali su predstavnici srednjoeuropske uljudbe počev od Poljske,Češke, Slovačke, Mađarske i naravno Hrvatske, a na istoku kontinenta isti i pravi negativni odgovor dali su Ukrajina i Rusija.
Što bi netko imao grizodušje poradi problema u tuđem dvorištu kad doma nema, niti je ikad bilo takvih rasnih ispada? Hrvatski nogometni savez je poput nogometnih saveza Poljske ili Mađarske sve to potkrijepio dodatnim obrazloženjem kako se jednakopravnost ljudi na nekom području pokazuje i dokazuje djelima, a ne praznim i pustim riječima i obećanjima bez pokrića u stvarnosti. Još su Stari Rimljani u antici govorili:” Verba volens, scripta manent” – oliti “Riječi lete, a ono zapisano ostaje:” U surovoj londonskoj i pariškoj zbilji nakon poraza njihovih momčadi, najprije Francuza u srazu sa Švicarcima u osmini finala, te Engleza u penal lutriji protiv Talijana u izlučnom dvoboju za naziv prvaka Europe, vidjeli smo na djelu sav jad i bijedu lažnog zaklinjanja i zaklanjanja iza jeftinih i prozirnih parola o društvenoj (ne)jednakosti u Francuskoj i Engleskoj.
Kad su Švicarci predvođeni trenerom, rodom Hrvatom iz Sarajeva Vladimirom Petkovićem, eliminirali Francuze, došlo je do sukoba na rasnoj osnovi u taboru Francuza. U svlačionici “galskih pijetlova” letjelo je perje na sve strane, uglavnom ono bjelačko, jer je crnac Paul Pogba htio isprebijati i polomiti kosti bijelca Adriena Rabiota, samo zato što mu je uljudno prigovorio na neodgovornost Pogbine igre u obrani, a malo je nedostajalo da iz sličnih razloga crnac Kilian Mbape žestoko ne pretuče bijelca Antoana Griezmanna.
Opću tučnjavu spriječio je jedini pribrani u tom času, melez iz braka bijelih i crnih roditelja Raphael Varane kazavši bijelom suigraču iz momčadi Francuza Benjaminu Pavardu da će on u ime cijeloga sastava nasamo porazgovarati sa Pogbom i Mbapeom.
Zašto niti jedan od ljevičarskih i neoliberalnih mainshit medija u Francuskoj nije stao u obranu ugroženih bijelih igrača?
Što dopuštaju da ih potomci crnačkih robova iz Afrike vrijeđaju, gaze i ponižavaju pod stijegom nogometne vrste zemlje Francuske u kojoj su bijelci i sad barem pet ili šest puta brojniji od crnačkog i arapskog stanovništva iz bivših francuskih kolonija?
Je li bilo koji od kukavičkih neoliberalnih slugeranja crnačkog imperijalizma na tlu Europe podigao glas o psihofizičkoj torturi crnaca nad bijelcima u reprezentaciji Francuske?
Je li ijednom crncu iz njihova političkog pokreta BLM palo na pamet dozivati glas razuma, probuđene svijesti i savjesti i stati u obranu ugroženih bijelaca? Da li bi crnci u Nigeriji, Kamerunu ili Zairu dopustili da za njihove reprezentacije kao bivše kolonijalne posjede Engelza, Nijemaca i Belgijaca igra osam ili devet bijelaca i dva do tri crnca, te da onda crnci s tribina zdušno navijaju za “svoju” reprezentaciju?
Naravno, da ne bi, jer prirodno je da se crnci ne bi mogli u potpunosti saživjeti s nogometnom vrstom u kojoj njihove boje brane stranci, pa još bivši bjelački kolonizatori, kao što se ni Francuzi niti Englezi, niti Nizozemci ne mogu istinski poistovijetiti s momčadima u kojoj većinu čine, bez ikakve rasne podjele ili mržnje, samo idući logikom zdravog razuma, ljudi koji nisu dio njihovog svjetonazora.
Zato Paula Pogbu nije ni briga za prigovore bjelačkog suigrača Rabiota, pa ga hoće još i šakama i argumentima fizičke sile uvjeriti do kraja u istinu da za Francusku igra samo radi love, a ne iz ljubavi. Da odlučuje srce i duša, Paul Pogba igrao bi, kako i spada, za zemlju afričkih predaka.
Imao je pravo Jean Marie Lepen kad je još davno nakon što su Francuzi 1998. prvi puta postali svjetskim prvacima u nogometu, izjavio javno kako to nije trijumf Francuske, nego afričkih legionara i stranih plaćenika u dresu “trikolora.” Njegove riječi i gotovo četvrt stoljeća kasnije dobivaju novu i još jaču potvrdu.
Kad je legendarni francuski izbornik Michael Hidalgo osamdesetih godina prošlog stoljeća trenirao rerezentaciju Francuske, za njih su tad prvi puta u povijesti zaigrala dva crnca s francuskom putovnicom i domovnicom. To su bili centarhalf Trezor i lijevi branič Janvion. Od njih dvojice, čak je voljom izbornika i pristankom suigrača najstariji igrač francuske selekcije Marius Trezor bio i kapetan momčadi, čiji je tad najbolji nogometaš bio proslavljeni Michael Platini. U isto vrijeme u Engleskoj pod trenerskom palicom Roberta – Bobby Robsona, tad su debitirali i crni igrači u dresu “Gordog Albiona.” Bili su to lijevi branič Keneth Anderson i centarfor John Burns rođen na Jamajki. U Engleskoj je 1986. prigodom Burnsova debija za Englesku bilo velikih prosvjeda i otpora igranju jednoga crnca pod stijegom nogometne vrste “tri lava”. Nije im bilo pravo što igrač crne puti igra za Englesku, jer kao poznati tradicionalisti branili su tvrdo stajalište da podrijeltom Jamajčanin i naturalizirani Englez Burns može igrati s oduševljenjem za Liverpool, ali je neprimjereno da on igra za državni tim Engleske, u kojoj nije niti rođen.
Duhovi su se tad jako uzburkali na Otoku, a danas je u Engleskoj, kao i u Nizozemskoj, a pogotovo u Francuskoj, lakše pobrojati većinu crnih nogometaša u reprezentaciji nego bijelce, iako su bijelci uvjerljivo većinski narod u spomenutim državama.
Slično je u SAD gdje crnci čine 90% košarkaške reprezentacije SAD-a premda ih je tek 10 – 12% stanovništva Sjedinjenih Američkih Država ili kad udjelom od 11% stanovništva Brazila u sastavu “karioka” uvijek bude najmanje sedam ili osam crnaca.
Svakako, ovi pobrojani apsurdi nitkom slobodnoumnom i zdravorazumskom čovjeku ne gode i ne idu u glavu. Prije tri godine kad je Hrvatska napravila pravi podvig na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Rusiji, začuli su se u francuskom ljevičarskom tisku zluradi i glupi komentari na račun Hrvatske nakon završenog finala s gotovo nestvarnim prizvukom:
“Zabrinjavajuća je i uznemiravajuća jednoličnost i rasna jednoobraznost sastava finalista Mondijala i svjetskoga doprvaka Hrvatske!?”
Što je trebalo i što su mislili i očekivali Francuzi? Vjerojatno su maštali da Hrvatska kao i Francuska treba zaigrati finale s osam ili devet igrača s afričkog kontinenta da bi to ugodilo njihovim dužebrižnim osjećanjima lažnoga mondijalizma i umjetnoga kozmopolitizma.
Sami su se ove 2021. godine uvjerili na djelu i na vlastitoj koži na što liče stvarni odnosi unutar njihove većinski crnačke momčadi, gdje crnci nekažnjeno muče i zlostavljaju bijelce u francuskoj reprezentaciji, a oni se jadni ne smiju nitkom ni potužiti na to, jer ih u francuskom ljevičarskim i procrnački orijentiranim medijima, nitko ne bi ni želio, niti htio shvatiti, prihvatiti i poduprijeti. Takav crnački film u režiji BLM produkcije nitko iz Francuske, Engleske, Njemačke, Nizozemske, Belgije ili bilo koje zemlje na svijetu nikad neće gledati u dresu reprezentacije Hrvatske.
Ona je ponos svih Hrvata iz cijeloga svijeta i za nju, bila prva, peta ili deseta na natjecanju igraju nogometaši hrvatske krvi i iskona, a ne tamo neki potomci bivših crnačkih robova iz Afrike kao što je slučaj u Francuskoj ili u Engleskoj.
Kad je Italija u finalu pobijedila Engelsku nakon serije jedanaesteraca u Engleskoj su netom osuli paljbu iz svih medijskih oružja i oruđa po trojici crnaca što su redom promašili u trećoj, četvrtoj i petoj seriji izvođenja kaznenih udaraca s jedanaest metara, te tako izravno otškrinuli vrata pobjede i osvajanja pobjedničkoga pokala Talijanima.
Na stup srama Englezi su stavili Rashforda, Sancha i Saku, trojicu mladih igrača, ali uvelike klupskih zvijezda engleskog nogometa, pripisujući njihove promašaje rasnoj “inferiornosti”, te “prirodnom odsustvu psihološke stabilnosti i koncentracije u dramatskim trenucima sportske odluke!?”
Nisu u toj rasističkoj bjelačkoj hajci na dojučerašnje miljenike u trenucima prijašnjih pobjeda nad ostalim suparnicima do samoga finala, zaostajali niti navijači Engleske. Oni su prednjačili u prozivkama i prijetnjama igračima batinama i linčom uz veliki arsenal uvreda i pogrda na rasnoj osnovi.
Zamislite, bili su to listom ljudi iz engleskih medija, što su i vlastite nogometne fanove s Otoka, kao i sve igrače i navijače diljem Europe nepunih mjesec dana prije toga pozivali, a neposlušne i neutemeljeno lažnim moraliziranjem prozivali, što odbijaju klečati u znak solidarnosti s tim istim crncima, koje su sami samozvani lažni moralni suci Englezi klečanjem i kmečanjem 11. lipnja na početku natjecanja oplakivali kao tobože obespravljene, a 11. srpnja, nakon poraza u finalu isti ti Englezi su ih na najcrnji način zasuli drvljem i kamenjem, samo zato što su izgubili.
Da su ti isti crnci u tri odlučne serije penala pogodili, licemjerni engleski tisak, krugovalne postaje i dalekovidnice danima bi ih slavili i hvalili i sav talog i žabokrečina njihovoga dvojnog morala ne bi isplivala na površinu. Onda bismo pribivali i unaprijed najavljenom novom nacionalnom blagdanu Engleske 12. srpnju kao danu nogometne pobjede, kako su najavljivali praveći ražanj, dok je talijanski zec još bio u šumi. I pobježe im zeko s ražnja dok su rekli Gigio Donnarumma vratarska nogometna puma.
Gaženje i pljuvanje zastave protivničke momčadi od strane engleskih huligana prije utakmice, vandalska uzajamna tučnjava Engleza pri ulasku na stadion Wembley bez plaćene karte i makljaža s engleskim redarstvenicima na ulaznim kapijama stadiona, zviždanje, omalovažavanje i vrijeđanje svih himni engleskih suparnika na prvenstvu ostavili su iznimno loš dojam na publiku. Vrhunac nepoštivanja i vlastitog, koliko i tuđeg uspjeha i nemanja dostojanstva bilo je demonstrativno skidanje srebrenih odličja pri završnoj smotri predaje sportskih priznanja i nagrada prvacima Talijanima i doprvacima Englezima. Oni su se ponašali kao da su do sad barem deset puta bili prvacima Europe, te im je ispod časti primiti srebro, iako im je to bilo tek prvo euro finale u povijesti i velika čast što su uopće i dospjeli do finala pored toliko puno boljih sastava na turniru. Ipak, dno dna su dotakli Otočani kad je nekoliko skupina najvatrenijih fanova dan ili dva nakon izgubljenog finala skupilo peticiju tisuću i pet stotina potpisnika koji su tražili ponavljanje finalne utakmice jer ih je, navodno, nizozemski sudac teško oštetio kad nije dao crveni karton talijanskom defanzivcu Chieliniju za preoštar start nad Raheemom Sterlingom, nego samo žuti karton!? Neovisno od konačnog ishoda finala, Engleska je u očima većine Europljana zbog ponašanja njihovih medija, igrača, ali i navijača izgubila mnogo na ugledu, napose fair play poimanju nogometa, što ih je desetljećima opravdano ili neopravdano krasilo i pratilo kao zaštitni znak nekog uvišenog i veličanstvenog shvaćanja športa i u pobjedi i u porazu. Za samo mjesec dana nogometnog Eura oni su se sami potrudili izgubiti tu oreolu, po kojoj ih je ostatak svijeta doživljavao u pozitivnom smislu.
Boris Johnson, britanski premijer, uoči same poluzavršnice i završnice prvenstva odigrane na Wembley stadionu odjednom je i preko noći ukinuo sve covid mjere u Engleskoj! Nije li to bio jedinstveni znak kažiprstom na gore uz sav prkos svjetskim globalistima, čiji je sastavni dio i osobno britanski premijer kako je covid 19 jedna velika svjetska fama i lažni bauk što kruži Zemljom od ožujka mjeseca 2020. godine! Je li se itko ozbiljan upitao kako to iznenada nema opasnosti od zaraze u nedjelju popodne u finalu Wimbledona Đoković – Berettini, te istoga dana navečer na Wembley stadionu u srazu Engleske i Italije ili u predigri finala i u polufunalnim mečevima Engleska – Danska, odnosno Italija – Španjolska, također igranim u Londonu. Ako si ljudi pokušaju logički postaviti upit, lako će zaključiti kolika je količina i veličina manupuliranja pokreta covidiota i covidiotizma na planetu. U Londonu je Engleska igrala redom protiv Hrvatske, Škotske i Češke u razigravanju po skupinama pred gotovo sablasno praznim Wembley stadionom. Što se dogodilo u razmaku od tri dana između dve engleske tekme sa Česima i Nijemcima na Wembley stadionu, bio bi upit za žane otočke puritance? Kako to da je opasnosti od covida19 bilo protiv Hrvatske, Škotske i Češke, pa su se gledatelji brojali na prste, a onda odjednom 40 000 gledatelja protiv engleskih starih rivala Nijemaca, još koja desetina tisuća više navijača protiv Danske u finalu i preko 60 000 gledatelja u finalu s Italijom!? Samo zadnjim mazohostima nije jasno o kakvoj se golemoj covid prijevari ovdje radi na svjetskoj razini.
I tijekom prvenstva diljem Europe ponegdje su tribine kao primjerice u Amsterdamu, Copenhagenu, Budimpešti ili u Bukureštu bile uvijek pune kao u mravinjaku ljudi, ali zato u velikim gradovima mnogoljudnih država nevjerojatno prazne i to u Londonu, Munchenu, Rimu, Sevilli… Ovaj osvrt je utoliko i sad vrlo aktualan što nam vremenski odmak od završenog natjecanja daje za pravo otklonu svake sumnje u postojanje opće opasnosti od lažne svjetske pošasti zvane covid 19. Jer, nitko u Nizozemsoj, Danskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj, gdje su kapaciteti stadiona svih dana i sva četiri tjedna natjecanja bili prepuni nije zabilježio nimalo veći stupanj novooboljelih od koronavirusa u usporedbi s Njemačkom, Italijom, Francuskom i Engleskom gdje su najvećim dijelom nogometnog Eura 2021. vrijedile s djelomičnom i selektivnom iznimnkom Engleske najstrožije mjere zaštite pučanstva od covida 19. Neovisno o broju cijepljenih, diljem svijeta ima zemalja s daleko većim postotkom obolljelih od onih zemalja što nisu posegnule za masovnim cijepljenjem, koje je opet na osobnu odgovornost, jer proizvođači cjepiva nitkom ne jamče sigurnost zaštite od bolesti, niti sigurnost prenositelja na druge ljude, niti mogućnost ponovne zaraze, a posebice izbjegavaju odgovornost od teških zdravstvenih posljedica, što su mnoge nepromišljene ljude, spremne biti sudionicima medicinskih opita, izravno odvele u smrt. Za te zločine isprobavanja lijekova farmakomafije nitko nije kazneno odgovarao, niti će odgovarati i sve ostaje svatkom ponaosob odlučiti o vlastitoj sudbini u predostrožnosti od bolesti covid 19, što je, očito na svjetsko razini zamijenila epidemiju sezonske gripe. Lani i ove godine nitko nije spominjao gripu, a izvjesno je kako je bolest gripe sad nazvana novim kodnim nazivom koronavirusa oliti bolest covid 19.
I kad je spušten zastor na nogometni Euro 2021, evo nam opet nastavka športskih ljetnjih čarolija, protkanih neizostavnim globalnim političkim začinima i svakakvim načinima eskiviranja istine. Olimpijske Igre u Tokiju samo što nisu i službeno počele, premda u uvertiri Olimpijade već dva dana traju utakmice na softball i nogometnom turniru, ali odavno se zna kako će Olimpjske Igre u Tokiju biti prvo ogledanje svjetskih olimpijaca u povijesti svih Olimpijskih Igara bez nazočnosti gledatelja!?
Tako su odlučili domaćini i organizatori natjecanja Japanci pod izlikom zaštite sudionika i publike od masovne i možebitno velike zaraze “smrtonosnih razmjera!?”
U prilog tomu navode kako je na Tajlandu prije nekoliko dana bilo preko deset tisuća novooboljelih ljudi na dnevnoj bazi. Prvotno su Japanci željeli omogućiti barem svojim sunarodnjacima pribivati najvećem športskom nadmetanju na svijetu, jer su svim inozemnim navijačima zabranili iz preventivnih mjera zdravstvene zaštite posjete športskim borilištima na Olimpijadi. Sad će upravo Japanci biti bez ikakvog stvarnog razloga i bilo kakve potrebe uskraćeni goleme financijske zarade. Organizacija Ljetnjih Olimpijskih Igara svakom organizatoru dvotjednog nadmetanja sportaša sa svih pet kontinenata donosi fenomenalnu zaradu. Ljetnje Olimpijske Igre su uz Svjetsko prvenstvo u nogometu dugi niz desetljeća bez premca jedno od dva financijski najunosnija i daleko najisplativija športska događaja na planetu. Naravno, nezaobilazni čimbenik te financijske konstrukcije je sudjelovanje gledatelja, koji i podižu prihode domaćinima i organizatorima natjecanja. Što je samo ponukalo poslovično radišne i nadasve proračunate Japance na harakiri potez odricanja od jedinstvene prigode lakog i brzog bogatstva za dva tjedna trajanja Olimpijade, znaju samo oni, kao i glasnogovornici svjetskog pokreta covidiotizma, što su za ovih godinu i pol dana posijali covid paranoju širom svijeta i paralizirali zdravorazumsko razmišljanje mnogih izmanipuliranih ljudi, žrtava covid 19 promidžbe.
Hrvatska i na ovoj Olimpijadi sudjeluje s naglašenim pobjedničkim htijenjima i željama mnogih hrvatskih sportaša i sportašica. Poslije daleke 1992. i debija države Hrvatske na Olimpijskim Igrama, ove sportska olimpijska smotra u Tokiju imati će najmanji broj sudionika iz redova hrvatskih olimpijaca. Razlog tome su podbačaji reprezentativnih vrsta u kolektivnim sportskim igrama, te će u ekipnim športovima Hrvatsku predstavljati samo vaterpolisti. Nema trofejnih rukometaša i rukometašica, aktualnih nositeljica bronce s Europskog prvenstva, kao ni reprezentativnih sastava u muškoj i ženskoj konkurenciji košarke i odbojke, te nogometa. No, zato su tu brojni hrvatski aduti u pojedinačnim sportskim disciplinama, kadri dostići uobičajenu normu hrvatskog broja osvojenih odličja na jednim Olimpijskim Igrama, a prošle u Rio de Janeiru 2016. donijele su rekordnu hrvatsku žetvu medalja na jednim Olimpijskim Igrama. U hrvatskom istočnom susjedstvu Srbiji nema uobičajenoga uzbuđenja i sportskog adrenalina kao pred brojne prijašnje Olimpijade. Srbi najviše prostora i popularnosti poklanjaju sportskim igrama nogometa, košarke, odbojke, rukometa i vaterpola. Tu su ovoga puta desetkovani, osobito u muškoj konkurenciji, gdje boje Srbije brane samo zvijezde odlazeće trofejne generacije srpskih vaterpolista, predvođenih posrbljenim, pravoslaviziranim i duhom posve odnarođenim beogradskim Hrvatom Filipom Filipovićem, krštenim na osobnu želju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Srbi se uzdaju i u jake i kvalitetne sastave europskim i svjetskim kolajnama proslavljenih odbojkašica i košarkašica, kao i stjegonošom srpskih olimpijaca u Tokiju tenisačem Novakom Đokovićem. Ovo će mu biti četvrti nastup na Olimpijadama, a do sad mu je najveći doseg bila bronca, te se nada kako će na vrhuncu karijere osvojiti i olimpijsko zlato, koje mu još jedino nedostaje u trofejnom nizu njegove duge i bogate karijere.
Napokon, niti ove Olimpijske Igre neće proteći bez jednoga nerazmšenoga Gordijeva čvora, što je trebao biti davnih godina presječen. Uoči svake Olimpijade srpska sportska javnost, poglavito bezočni i besprizorni (ne)sportski i politički instrumentalizirani sportski (dno)novinari iz Srbije lažu i mažu po naputku srpskih političara Srbe kako im pripadaju sve prijašnje osvojene medalje bivše Jugoslavije, ne samo Brozove FNRJ i SFRJ, nego i Karađorđevićeve SHS!? U toj histeričnoj pomami sveopće i bolesne kleptomanije toliko lažu i kradu tuđa športska pregnuća i postignuća, da si pripisuju i kolajne slovenskog gimnastičara Leona Štukelja iz razdoblja između dva svjetska rata, kao i njegovog olimpijskog slijednika iz Slovenije Miroslava Cerara iz šezedesetih godina prošloga stoljeća ili zlata hrvatske plivačice Đurđe Bjedov, hrvatskog kajakaša Matije Ljubeka, hrvatskog boksača Mate Parlova, olimpijska odličja hrvatskih atletičara Franje MIhalića i Ivana Gubijana, albanskog hrvača slobodnim stilom iz Makedonije Šabana Trstene, albanskog boksača Azisa Salihua, crnogorskog boksača Miodraga Perunovića i bezbroj drugih sportaša, što su po uvrnutoj logici i vrijeđanju inteligencije od strane srpskoga sportskog velikodržavlja valjda nastupajući za Jugoslaviju zapravo bili plaćeni illi možda i neplaćeni sportski ratnici Srbije, samo što, eto, oni toga nisu bili ni svjesni dok Srbi nisu počeli javno posezati za njihovim medaljama kao svojim i kititi se tuđim perjem.
Srbi i sad drsko i bezobrazno na očigled cijelog svijeta računaju uz zbrojidbu odličja što su ih osvojili tek na posljednjih nekoliko Olimpijada kao samostalna država Srbija i sve one ranije iz državnih zajednica s ostalim republikama iz bivše Jugoslavije. Takvog nakaradnog shvaćanja sportske pravde i istine drže se i u otimanju zajedničkih medalja bivše Jugoslavije i u ekipnim športovima. Kad je Srpskom Olimpijskom odboru Međunarodni Olimpijski odbor više puta izravno poručio da se ne mogu tako samovoljno ponašati i kršiti međunarodna sporta pravila, oni su to samo ignorirali i nekažnjeno nastavili po starom i s masovnom krađom tuđih sportskih odličja, posebice od strane hrvatskih sportaša, čiji je udio u osvajanju olimpjskih odličja tijekom postojanja i Kraljevine SHS, onda i Republike FNRJ i SFRJ bio i u relativnim i u apsolutnim brojkama ubjedljivo najveći i natpolovičan spram olimpijaca iz svih drugih bivših jugoslavenskih republika, uključujući i Srbiju. Kulminacija licemjerstva Srpskog Olimpijskog odobra i njihovog dugogodišnjeg čelnika Vlade Divca, posrbljenog Roma velikosrpskog motrišta, u Riju je 2016. dosegla nepojmljive razmjere. Tamo je Divac u ime Olimpijskog odbora Srbije izjavio kako su se i “Hrvatska i Slovenija sporazumno i u dogovoru sa Srbijom, kao i sve ostale bivše jugo republike BiH, CG i Makedonija suglasile da Srbija bude jedini i pravni sportski slijednik bivše Jugoslavije, te da onda izjavom volje čelnika sviju olimpjskih odbora bivših jugo republika sva odličja imaju pripasti Srbiji, jer su se svi dragovoljno odrekli odličja svojih sportaša u korist Srbije!?” Nitko krupno kao posrbljeni Cigan Vlade Divac ne laže. Čudi samo što šuti i što čeka Hrvatski olimpijski odbor i zašto ne pokrene pravne mehanizme pokretanja tužbi i kaznenih prijava pred međunarodmi športskim forumima protiv Olimpjskog odbora Srbije skupa s ostalim olimpijskim odborima bivših jugo republika? Srbija mora kazneno odgovarati za bestijalnu i beskurpuloznu krađu tuđih sportskih uspjeha, tuđeg truda, znanja i vještine, otimajući i medalje i športsku nacionalnu baštinu i športsko nasljeđe mnogih sportaša nesrba što nisu ni rođeni u Srbiji, a najveći broj njih nikad nije ni živio u Srbiji ili igrao tijekom postojanja Jugoslavije za neki sportski klub s teritorija Srbije. Konačno, Srbija se u u športu mora privesti poznanju istine i pravde kao što je privedena i u domeni političkog života.
Prema odredbama Međunarodnog prava, što vrijedi ne samo u oblasti politike, nego i športa, jedna država ima pravo tražiti i pripisivati si sportske rezultate iz bivše zajedničke države uz dva uvjeta: ako je u bivšoj državnoj tvorevini jedan narod činio natpolovičnu većinu stanovništva u zajedničkoj državi i ako je obujmom teritorija republika sastavnica državne zajednice tvorila preko 50% sveukupnog državnog teritorija. Srbi ne ispunjavaju niti jedan uvjet. Srbija je tvorila uz Vojvodinu i Kosovo u svom sastavu samo 36% teritorija bivše Jugoslavije i nešto više od trećine stanovnika bivše Jugoslavije bili su po nacionalnoj pripadnosti Srbi. S druge strane MOK je s pravom Rusiji dao pravo nasljedstva sovjetskih medalja jer su Rusi prigodom raspada SSSR-a činili 53% pučanstva SSSR-a i imali i bez nepreglednog Sibira nesuporedivo najveći tertorij i akvatorij bivšeg SSSR-a. Nitko se od bivši sovjetskih republika nije bunio zbog ruskog priznatog primata sportskog nasljedstva SSSR-a jer su Rusi ispunjavali oba uvjeta da bi ih MOK službeno proglasio sportskim slijednicima SSSR-a. Isto tako i Češka je poslije raspada Čehoslovačke s pravom preuzela sportsku tradiciju bivše zajedničke države Čeha i Slovaka. U Čehoslovačkoj je Čeha bilo 10 milijuna, a Slovaka 5 milijuna, s time da je i teritori Češke i bez njihove takorekuć tampon zone sa Slovačkom u vidu Moravske s gradovima Brnom i Ostravom, opet bio duplo veći od teritorija Slovačke, te tu također nije bilo nikakvog prijepora između Čeha i Slovaka. No, Srbija se i u športu, kao i u sferi politike ne drži zakona, nego prema fontani svojih glazbenih želja pokušava krivotvoriti sportsku, kao uostalom i poltičku povijest jugoistoka Europe.
Dragan Ilić
HOP
