Haag osmoga kolovoza potvrdio presudu kojom su Hrvatska i Bosna i Hercegovina zajedničke žrtve srbijanske vojne agresije a sutradan bosanski muslimani pod političkom kontrolom Amerikanaca odustali od optužnica protiv hrvatskih generala iz operacije “Bljesak”
HRT na teletextu i dnevnim izvješćima hvali otpadnika od hrvatstva Željka Komšića kako je on tobože iskreno odbacio ionako lažne i politički instrumentalizirane optužnice protiv hrvatskih časnika, a ista poturica Sejdo Komšoglu u nastavku priopćenja za javnost proziva Hrvatsku za izmišljenu “agresiju” na BiH u vojnim operacijama “Maestral” i “Južni potez” dogovorenih Washingtonskim sporazumima i Splitskim sporazumom Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića!
Bakirove ocjene 😁
Što je ponukalo bosanske muslimane iz europskoga protektorata zvanog Bosna i Hercegovina preko noći odustati od podizanja lažnih optužnica protiv hrvatskih vojnih časnika, sudionika vojnoredarstvene operacije “Bljesak” u zapadnoj Slavoniji početkom mjeseca svibnja 1995. godine? Ništa drugo nego viša sila, ili što bi Stari Rimljani kazali vis maior. Ta viša sila, što se nenadano ispriječila pred paklenim planom Beograda i Sarajeva, točnije Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića, kao vazala i slijepih poslušnika Putina i Erdogana, je potvrda sudske presude iz Haaga kojom se Srbija i njezin tadašnji vođa i najveći ratni zločinac srbijanskih osvajačkih ratova Slobodan Milošević izravno osuđuju i terete za izvršenje združenog zločinačkog pothvata spram Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo zato su islamizirani i odnarođeni Hrvati, danas samoprozvani narod Bošnjaka, odustali od bespravnog i pravno posve neutemeljenog kaznenog progona hrvatskih generala iz vojnoredarstvene operacije “Bljesak” u zapadnoj Slavoniji. Putin i Erdogan su ih na širem planu već pripravili i sondirali im skupa sa Srbijom politički teren za nasilno uključenje Bosne i Hercegovine u “open Balkan”, točnije srpsko – albanski svijet pod paskom Rusije i Turske, kad ono stiže izmišljenim Bošnjacima kao grom iz vedra neba haška presuda. I ona im zorno govori da su tijekom rata dijelili sudbinu Hrvata iz Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, premda ih srpska udbašija, ubačena u političke stranke Bošnjaka u BiH-u preko tamošnjih medija pod nadzorom srbijanskih sigurnosnih službi, nekoliko desetljeća ubijeđuje u nesuvisle laži da je tobože Tuđman zajedno s Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu u Karađorđevu!?
Pokojni ideolog nepostojećih i lažnih Bošnjaka i islamizirani Hrvat Muhamed Filipović za života je javno priznao kako je bilo posve obratno. Zapravo su on i Adil Zulfikarpašić početkom 1992. u Beogradu s potonjim ratnim zločincima Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem i Momčilom Krajišnikom pregovarali kako da cijela BiH ostane u državnoj zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom, te kako da Hrvate iz BiH-a protijekom vremena ili protjeraju ili asimiliraju da bi nestao svaki trag hrvatstva i katoličanstva u Bosni i Hercegovini. U prilog tome ide i srpsko – muslimansko strateško ratovanje na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini. Srbizirana JNA je silom oružja napravila vojni koridor i spojnicu Srba s istoka fantomske Republike Srpske s njihovim sunarodnjacima sa zapada tzv. Republike Srpske, protjerujući i ubijajući Hrvate iz prijeratne Bosanske Posavine. To je bilo sve u sklopu političkog dogovora Srba i tzv. Bošnjaka na štetu Hrvata i dokaz provedbe političkog beogradskog tajnog sporazuma Miloševića, Karadžića i Krajišnika s Muhamedom Filipovićem i Adilom Zulfikarpašićem kao posebnim političkim izaslanicima Alije Izebegovićima u srpsko muslimanskoj paklenoj nakani etničkog čišćenja Hrvata iz Posavine. Da je ikad bilo bilo kakvog ozbiljnog razgovora i dogovora Miloševića i Tuđmana onda bi srbizirana JNA napravila vojni koridor povezivanja istoka i zapada tzv. Republike Srpske ubijanjem i protjerivanjem vojske i civila bosanskih muslimana južno od Posavine, gdje su i prije rata, kao i sad živjeli većinski muslimani, a to su sve općine oko Tuzle poput Srebrenika, Lukavca, Živinica, Banovića, kao i muslimanski krajevi što zemljopisno gravitiraju Doboju, primjerice Gračanica, Maglaj, Tešanj… Srbima nije palo na pamet ozbiljnije vojno napasti bosansek muslimane tih krajeva, jer su očito poštivali rijeratni usmjeni, možebitno i tajni pismeni sporazum Miloševića s Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem da srbizirana JNA protjera Hrvate iz Posavine, te da Srbi od Biljeljine u Semberiji pa do Bosanske Kostajnice na rijeci Uni imaju kao na dlanu središnju Hrvatsku. Nažalost, Hrvatska taj njihov podli plan u ratu nije na vrijeme spriječila i sad su Srbi i dalje nazočni u zapdnoj Bosni uz samu rijeku Unu uz granicu s državom Hrvatskom, a drže i dugi pojas od više stotina kilometara ut rijeku Savu između Slavonije i sjeverne i zapadne Bosne.
Računice Vučića i Izetbegovića pokvarila je haška presuda, koja je preko noći Hrvatsku stavila u dobitničku političku poziciju, a Bosnu i Hercegovinu i Srbiju u položaj gubitnika. Ništa tome nije doprinijela poslovično pasivna hrvatska diplomacija, samo je srećom taj dar s neba u vidu sudskog pravorijeka stigao kao spas u posljednji čas, kao po nekom scenariju filmskog trilera. I onda je Željko Komšić alijas Sejdo Komšoglu, kao glasnogovornik Bakira Izetbegovića i zagovornik sulude i sumanute ideje kako su po luđačkoj zamisli slamskog i srpskog fanatika Komšića, bosanskim Hrvatima civilizacijski i kulturološki bliži i Bošnjaci i Srbi iz Bosne, ali i Srbijanci iz Srbije(!?) nego Hrvati iz Hrvatske, izašao pred TV kamere i posuo se pepelom za prijašnje ratnohuškaške i prijeteće izjave protiv Hrvata iz BiH-a i Hrvata iz Hrvatske, napose cijele države Hrvatske. Dostatno je reći da mu je politički savjetnik Vučićev čovjek od najvećeg povjerenja Čedomir Jovanović, te je onda razvidno koja je bila i ostala uloga najvećeg suvremenog izdajnika hrvatskog roda i naroda Željka Komšića.
Haškom presudom potvrđeno je kako je Srbija pod vodstvom ratnog zločinca Slobodana Miloševića od kolovoza 1991. pa do 31. prosinca 1995. izvršila zajednički zločinački pothvat s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog i nepravoslavnog pučanstva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, poglavito Hrvata iz Hrvatske i Hrvata iz Bosne i Hercegovine, kao i Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. Srbi su to provodili kaznenim djelima progona, ubojstava, deportacije i nehumanih djela prisilnog premještanja pučanstva s golemih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zajednički zločinački cilj dijelili su više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji i njezinim sateltiskim i paradržavnim tvorevinama na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, nasilno stvorenih u ratu, a to su bile SAO Krajina, Istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srjem ( kraticom SBZS ), te Republika Srpska. Ključne političke figure u redovima Srba kao sudionici tih najtežih ratnih zločina toga doba na jedinstvenoj fronti srbijanske vojne okupacije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u pokušaju trajnoga zaposjednuća teritorija i njihovoga priključenja Srbiji, bili su Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić – Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović – Arkan. Ovo je samo najkraći izvadak iz opširnoga zaključka, kojeg je samo dan nakon veličanstvene proslave 26. godišnjice vojnoredarstvene operacije “Oluja”, na svojoj službenoj stranici objavio i time svijetu i javno obznanio Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove u Haagu. Također, najveći dio vojne agresije Srbije prema Hrvatskoj dolazio je odsredine 1991. do početka 1992. godine s područja Bosne i Hercegovine. Radi toga, odgovorno je i tadašnje muslimansko političko vodstvo, jer su se tad još uvijek ponašali kao vjerna politička podružnica Srbije, govoreći tijekom vojne agresije JNA na hrvatsko selo Ravno na jugu Hercegovine “kako to nije njihov rat, nego samo rat Hrvata i Srba.” U stvarnosti, laži dvoličnjaka i pokvarenjaka Alije Izetbegovića i njegovih pobočnika najbolje je demantirala situacija na bojištima diljem Hrvatske. Tamo su bosanski muslimani angažirani u postrojbama politički srbizirane vojske tzv. JNA masovono sudjelovali u brutalnoj srbijanskoj vojnoj agresiji na Hrvatsku. Prema konačnom zaključku haške presude, združeni vojni nastraji Srbije na oblasti Bosne i Hercegovine i Hrvatske trajali su u razdoblju od kolovoza 1991. do prosinca 1995. godine s ciljem stvaranja Velike Srbije.
Nije zgoreg da država Hrvatska napokon nezahvalnim bosanskim muslimanima, koje je Hrvatska spasila od vojnog poraza i uništenja u ratu u BiH od strane agresorske Srbije, i njihovom političkom i vojnom vodstvu iz devedesetih, sudionicima združenog zločinačkog pothvata Srbije i političkih i vojnih snaga bosanskih muslimana od kolovoza 1991. do siječnja 1992. odgovori zahtjevom za izručenje niza političkih lidera i vojnih zapovjednika bosanskih muslimana, što su u srpskom osvajačkom ratu na tlu Hrvatske ratovali za političke interese tadašnjeg vojnog saveznika bosanskih muslimana iz 1991. godine, Republike Srbije ratnog zločinca Slobodana Miloševića, njegovih najbližih pomagača Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića, njihovih paravojnih četničkih postrojbi pod paskom JNA, kao i vojnih zapovjednika same JNA predvođenih ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem i ostalim visokim vojnim zapovjednicima srbizirane tzv. JNA i njoj podređenih srpskih paravojnih postrojbi Vojislav šešelja, Vuka Draškovića i Mirka Jovića. Na tom popisu našla su se redom sljedeća imena iz redova Bošnjaka muslimana iz Bosne i Hercegovine:
1. General Sefer Halilović, agent KOS-a, rođen u Sandžaku na tlu Srbije, sudjelovao je u ratu protiv Hrvatske, a kasnije je bio načelnik u Armiji Bosne i Hercegovine. Bio je glavni predvodnik muslimanske ofenzive u dolini Neretve 1993. i silovotom muslimanskom napadu na grad Mostar. Imali su tzv. Bošnjaci u vojnom naletu na cijeli hrvatski stolni grad Mostar u proljeće 1993. godine logističku potporu srpskih vojnih postrojbi u Hercegovini, jer je JNA još 1992. kad su njezini zapovjednici tamo bili Momčilo Perišić i Milutin Kukanjac zajedno s njezinim muslimanskim špijunima u Mostaru i pristiglim čatničkim dragovoljcima čak i iz Crne Gore, željela etnički očisiti sve Hrvate katolike u Mostaru i dolini Neretve. Nisu srećom uspjeli u tom podmulkom i prevejenom planu, jer je vojni otpor Hrvata iz Mostara i okolice protiv združenih Srba i tzv. Bošnjaka toga kraja bio epskih i antologijskih razmjera, budući su Hrvati vojno svladali združene i brojčano premoćnije neprijatelje Srbe i Bošnjake u Mostaru. Ipak, pod vodstvom Sandžaklije i agenta KOS-a Sefera Halilovića i uz logistiku i srpsko pijanje hrvatskih utvrda, mostarski muslimani su u svibnju 1993. osvojili ključno hrvatsko uporište, vojarnu “Alojzije Mišić” u istočnom dijelu Mostara, koji je kao i zapadni dio grada, a cijeli grad Mostar bio u cielosti u hrvatskim rukama. Tada je, nažalost, izgubljen istočni dio Mostara, ali većinski hrvatski dio zapadnog Mostara ostao je i u ratu, a i danas hrvatski. Sefer Halilović je 1993. bio glavni zapovjednik vojne ofenzive pod kodnim nazivom “Kopča”, kojim je u sadejstvu sa srpskim vojnim snagama iz zaleđa istočne Hercegovine želio etnički očistiti Hrvate iz cijeloga Mostara, ali taj ratni zločinac u tome nije imao potpunoga uspjeha, osim na lijevoj, istočnoj obali Neretve, gdje leži istočni dio grada Mostara, koji je u danas većinski muslimanski, a to je postao Halilovićevo vojnom akcijom “Kopča” i uz srpksu vojnu potporu muslimanima u proljeće 1993. godine.
2. Mirsad Bezdrob zvani Kan, istaknuo se u vojnoj agresiji na Republiku Hrvatsku na području Zadra i Benkovca.
3. Mevludin Bešić, zamjenik zapovjedništva zrakoplovstva tzv. Armije BiH-a, istaknuo se u razaranju Vukovara u zračnim operacijama zrakoplovstva srbizirane JNA.
4. Aldo Tulek, zapovjednik mješovite avioeskadrile, zapovjednik zrakoplovne baze u Bihaću, s koje su poletjeli zrakoplovi prigodom srpskog zločinačkog bombardiranja Banskih dvora u Zagrebu 1991. godine.
5. General Nedžad Ajnadžić za sudjelovanje u razaranju Vukovara. On je ujedno bio i vojni starješina budućem ratnom zločincu Aleksandru Vučiću tijekom Vučićeva služenja vojnog roka u JNA u sarajevskoj vojarni “Slaviša Vajner – Čiča.” u rujanskoj klasi vojaka JNA 1988/89.
6. Mirsad Ćatić zvani Čuperak, planirao je i realizirao topničke napade JNA na Zadar.
7. Asad Paldum, bivši zapovjednik 102. motorizirane brigade, isticao se u napadima JNA na Vukovar.
8. General Sead Delić, sudionik srpske vojne agresije na Republiku Hrvatsku u području Varaždina, gdje je odlikovan ordenom za hrabrost kao vojnik JNA.
9. Sulejman Tabaković zvani Tetak, sudionik srpske vojne agresije u Hrvatskoj u oblasti Dalmacije, te kao pripadnik Kninskog korpusa u srpskom napadu na hrvatski Kupres u Bosni i Hercegovini.
10. Anđelko Makar, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, sudionik vojne agresije na Hrvatsku u odori pripadnika JNA vojske je hrvatski izdajnik na razini Željka Komšića. Sadašnji “hrvatski član predsjedništva BiH-a” Željko Komšić, unuk četničkog vojvode s Ozrena blizu Doboja iz WW2 po srpskom podrijetlu njegove majke sudjelovao je u progonu i mučkim ubojstvima brojnih sarajevskih Hrvata iz prijeratnih većinskih hrvatskih naselja u Sarajevu, kao što su bili Stup i Otes, a ubijao je Hrvate kao pripadnik muslimanske vojske i široj regiji Sarajeva u muslimanskm neuspješnom pokušaju vojnog zauzeća i danas aposlutno većinskih hrvatsih mjesta blizu Sarajeva kao što su KIseljak i Kreševo. Zbog ratnih zločina nad Hrvatima, nako rata bosanski muslimani, samoproglašeni Bošnajci, Željku Komšiću su darivali najviše vojno odlikovanje muslimanske vojske tzv. Armije BiH-a, a to je “zlatni ljiljan.” Komšić je kao fanatični muslmanski borac i žestoki i ogorčeni mrzitelj Hrvata katolika grada Sarajeva bio u prvim borbenim redovima u boju protiv naroda kojem samo rođenjem po očevom podrijetlu etnički pripada. Ali, dušom i srcem on je teška poturica, otpadnik od Hrvata koji je i ranjem u vojnom okršaju snaga muslimanske vojske u Sarajevu sa hrvatskim postrojbama HVO, kad su muslimani s hrvatskim izdajnikom i suvremenim janjičarom Sejdom Komšogluom osvjili hrvatsku gradske četvrti Stup i Otes i otuda protjerali zauvijek na desetke tisuća sarajevskih Hrvata Željko Komšić bio je i pripadnik muslimanskih postrojbi što su etnički očistile na desetke tisuća Hrvata iz Vareša i Kaknja. Umjesto da Hrvatska trenutačno zahtijeva izručenje tog odvratnog i groznog krvoloka hrvatskog naroda i da bude u Zagrebu osuđen za serijske zločine ubojstava i progona Hrvata iz Bosne na doživotni zatvor, on zamislite, još i “politički predstavlja” Hrvate u Bosni i Hercegovini uhodanom i režiranom parodijom Izetbegovića i Vučića radi izrugivanja i omalovažavanja bosanskohercegovačkih Hrvata. POred Željka Komšića, među bosanskim Hrvatima izdajnik hrvatskog roda i naroda bio je još i Dragan Vikić. Hrvat po ocu, a Srbin po majci, bio je galvni vojni časnik muslimanske vojske koja je počinila najteže ratne zločine nad ubijenim i protjeranim Hrvatima iz Vareša i okolice Kaknja, točnije kraljeve Sutjeske u blizini Kaknja. Vikić je čovjek koji uživa status umirovljenog časnika muslimanske zločinačke Armije BiH-a, a za zlodjela nad Hrvatima kojima samo po rođenu, ne i po vlastitom ojećanju, pripada, nikad nije kazneno odgovarao. On je tijekom rata bezglavo vojno srljao na svoj rodni hrvatski Kiseljak i susjedno Kreševo, želeći za muslimanske interese kao suvremeni janjičar napraviti genocid nad hrvatsim narodom iz njegovoga rodnog mjesta KIseljaka i obližnjega Kreševa. Ovakva količina dreka u ljudskom obličju rijetko je viđena u povijestu suvremenog ratovanja.
11. Nahid Mehić, sudionik srpske vojne agresije na Hrvatsku.
12. Pukovnik Nedeljko Veraja, Srbin iz Bosne i Hercegovine, pripadnik JNA, bio je sudionik vojne agresije na Hrvatsku u području Maslenice.
13. General Sakib Mahmuljin, jedan od tvoraca mudžahedinskih postrojbi u Bosni i Hercegovini, što su odsijecali manirom divljih azjskih i afričkih hordi i glave Hrvatima, ali i Srbima, prema islamističkim divljačkim ritualima, iživljavajući se bestijalni i na životinjski način i nad ratnim zarobljenicima, kao i nad civilima, ženama i djecom.
14. Brigadir Ramiz Dugalić, sudionik srpske vojne agresije na Hrvatsku 1991/92. u mornaričkom granatiranju Zadra, Šibenika i Splita.
15. Pukovnik JNA Šerif Patković, zapovjednik 7. muslimanske brigade, izvršitelj zločina u selu Dusini blizu Zenice u središnjoj Bosni, gdje su muslimanske vojne snage masakrirale poglavito hrvatske nenaoružane civile, žene i djecu.
16. Salko Beba, jedan od zapovjednika Armije BiH-a, koji je prijetio ucjenom i međunarodnim čimbenicima odmazdom nad zarobljenim Hrvatima civilima, ženama i djecom kako će ih sve masakrirati, ako hrvatske vojne postrojbe HVO ne puste na slobodu zarobljene mudžahedine, plaćenike i Izetbegovićeve džihad ratnike iz arapskih zemalja, što su u Bosni ratovali ubijajući Hrvate, ali i Srbe, u želji da Bošnjacima pomognu stvoriti prvu islamsku državu u Europi.
17. Esad Ramić, istaknuo se u zapovijedanju ubojstava civila, žena i djece na teritoriju općine Konjic. Dokazi protiv njega prikupljeni su prema izvješćima zaplijenjenim u zapovjedništvu 4. korpusa tzv. Armije Bosne i Hercegovine.
18. Pukovnik Nezim efendija Halilović, muderiz, zapovjednik 4. muslimanske brigade, odgovoran za zločine nad Hrvatima i Srbima u Konjicu, priznaje jedino postojanje islamske države Bosne i Hercegovine.
19.Zejnil Delalić, višestruki zagovornik vojnog sukoba bosanskih muslimana, oliti davno islamiziranih i odnarođenih Hrvata, sa vojnim trupama hercegovačkih Hrvata na području Konjica i Jablanice u sjevernoj Hercegovini. I on je kao i Sefer Halilović, Nedžad Ajnadžić, Rasim Delić, Atif Dudaković, Dževad Mlaćo i mnogi drugi muslimanski vojni kadrovi u bivšoj JNA još mnogo godina i prije izbijanja rata u BiH-u bio pripadnik ozloglašenog KOS-a i time bezrezervni pobornik zamisli vojnog sukoba tzv. Bošnjaka i Hrvata, naravno, sve po zapovijedi beogradske centrale s Dedinja i Aleksandra Vasiljevića, kao tadašnjeg čelnika KOS-a, zaduženog za rasplamsavanje sukoba Hrvata i bovših Hrvata, od strane Dobrice Ćosića i Alije Izetbegovića izmišljenog i lažnog naroda tzv. “Bošnjaka,” u biti bivših narodnosnih Hrvata islamske vjere.
20. Edo Žilić, za vrijeme rata u BiH-u upravnik zatvora u Konjicu pod nadzorom muslimana, gdje je hrvatskim, prije toga i srpskim zarobljenicima, tamo prisilno uzimana krv.
21. Jasmin Guska, jedan od najodgovornijih muslimanskih časnika tzv. Armije BiH za višestruka ubojstva pretežito srpskih civila u prijeratnom većinsom srpskom selu Bradina kod Konjica.
22. Enver Buza, jedan od najodgovornijih za zločine nad Hrvatima u hrvatskom selu Uzdol u sjevernoj Hercegovini.
23. General Atif Dudaković, istaknuo se u uništavanju Zadra, najpoznatiji je kao pripadnik zločinačke JNA vojske po vojnom pokliču: “Samo naredite, ići ću i do Rima!” Patološki je mrzitelj svega hrvatskog, a općenito i katoličkog.
24. Pukovnik JNA Hamdija Abdić, egzekutor je mučkog ubojstva iz zasjede generala HVO Vlade Šantića u Bihaću tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
26. Brigadir JNA Mirsad Sejdić, sudionik srpske vojne agresije na Hrvatsku 1991/92. iz zrakoplovne baze Željava kod Bihaća.
27. Rizvo Behram, istaknuo se u topničkim razaranjima Vukovara i Osijeka.
28. General Selmo Cikotić, odgovoran za masovan nestanak hrvatskih intelektualaca u Bugojnu, bivši je ministar obrane Bosne i Hercegovine, bio je i politički savjetnik Bakiru Izetbegoviću, a trenutno obnaša dužnost ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine.
29. Muhamed Ćurić, JNA kadar, odgovoran je za protjerivanje Hrvata iz Travnika i okolice.
HOP
VEZANI ČLANCI
