Nakon SPC i SANU posezanja za zemljama bivše Jugoslavije i Albanije srpski mitomani i kleptomani prisvajaju i cijele teritorije Grčke, Bugarske i Rumunjske u projekt “srpskoga svijeta”!?
Divljanju srpskih ultranacionalista u krivotvorenju povijesti jugoistoka Europe nema kraja. Zanimljivo, već dulje od godinu i pol dana internetom kruži jedinstveni politički pamflet iz laboratorija SPC i SANU lažljivaca i kradljivaca tuđe povijesti. Nakon što su opetovano bacili oko na teritorije susjednih država bivše Jugoslavije, velikosrbi ne prezaju niti od svojatanja i otvorenoga otimanja cjelokupnog državnog prostora Grčke, Bugarske i Rumunjske. Iz pera jednog vremešnog jezikoslovca srpskoga ubijeđenja i svetosavskoga promišljanja iz Crne Gore Dragoljuba Petrovića, ostrašćenoga starca iz Podgorice, dobrano zašloga u deveto desetljeća života, otkrivamo kako stratezi srpskoga velikodržavlja izazivački bacaju rukavicu u lice i južnim susjedima Grcima, kao i onima s kojima graniče na istočnim granicama Srbije, a to su Bugari i Rumunji. Dr. Dragoljub Petrović, narečeni velikosrpski publicist i prije više desetljeća umirovljeni sveučilišni profesor humanističkih znanosti iz Crne Gore, ispisao je na stupcima portala Srbijadanas.net sijaset nevjerojatnih znanstvenofantastičnih lažiranja povijesti jugoistoka Europe, poglavito njemu i njima famoznoga Balkana. Tragom razmišljanja upokojenoga inženjera strojarstva Jovana Deretića, fetivi velikosrbin iz Podgorice, bližeći se devedesetoj godini života, piše i pod stare dane tekstove duhovne manipulacije i intelektualne prostitucije na posve ozbiljne povijesne teme.
Nakon što su desetljećima sustavno pokušavali zanijekati pred očima bijeloga svijeta povijesno postojanje i državotvornost naroda i zemalja s prostora bivše Jugoslavije, sad srbocentrični ideolozi srpskoga velikodržavlja poput starca dr. Dragoljuba Petrovića iz Podgorice, upregnuti u promicanje političkih interesa njihovih političkih poslodavaca i naredbodavaca iz Beograda, otvaraju lažiranjem povijesti Grka, Bugara i Rumunja i novu frontu mogućih sukoba s tim narodima i njihovim državama. Srbi, primjerice, s Rumunjima nikad još nisu ratovali, s Grcima su imali kratkotrajni, ali krvavi rat za grčke teritorije, što je Grcima na kratko oteo srpski car Dušan u četrnaestom stoljeću, dok su s Bugarima i više stoljeća prije pola tisućljeća ropstva pod Turcima, Srbi imali žestoke ratove i vječne prijepore oko Makedonije i jugoistočne Srbije. U srednjem vijeku Bugari su bili brojniji, time i jači od Srba, te da nije bilo ruke pomoći i spasa Srbima od strane hrvatskoga kralja Tomislava u desetom stoljeću, sve bi Srbe onda Bugari biološki uništili i do kraja istrijebili. Tako su Hrvati spasili Srbe od biološkoga zatiranja, ali o tome krvotvoritelji povijesti poput spomenutga dr. Dragoljuba Petrovića iz Podgorice neće, ne žele ili radi javnih velikosrpskih interesa prikrivanja istine nikad ne smiju ništa javno kazati. No, zato smiju pisati notorne laži o povijesti čitavih naroda i država u srpskome okružju, stvarajući tim obmanama i trajnim dovođenjem u životne zablude vlastitoga srpskoga puka pogodno tlo za stvaranje klime za nove ratne sukobe, sad još i s Grcima, Bugarima i Rumunjima. Pogledajmo sad u integralnoj verziji kako izgleda napisana na jednom mjestu gomila znanstvenih laži iz pera veliksrpskoga znanstvenika iz Crne Gore, umirovljenoga sveučilišnoga profesora iz Podgorice dr. Dragoljuba Petrovića:
Piše: prof. dr. Dragoljub Petrović
“Oni vele da su se u šestom ili sedmom stoljeću Srbi iskobeljali ispod sjevernoeuropskoga leda i došli na Helm (Ilirički poluotok) Balkan da se malo zagriju, ali ne objašnjavaju kako se moglo dogoditi da se oni odmah “rasporede” od delte Dunava na istoku do delte Poa na zapadu i od srednje Slovačke na sjeveru do Peloponeza i Krete na jugu. Za onaj prvi pravac njihovog “širenja” mi imamo kartu za koju nije rečeno tko ju je priredio i gdje je prvi puta objavljena, ali da ona “ne laže” potvrde pronalazimo u nekim drugom oblastima, kao što su primjerice arheologija, antropologija, lingvogeografija, arheogenetika. Na neke od tih nalaza ja sam se posebno osvrtom a o tome kako je “križ” na kome su se našli na svim njegovim “krakovima” i Srbi ispod njih progonjeni i nestajali, moglo bi se dodati tek poneko zapažanje. Tako se, primjerice, zna sasvim dobro kako je taj prostor “skraćivan”sa zapada i sjevera, a znatno manje kako je to činjeno s juga i istoka. Ponešto ćemo od toga ovdje naznačiti samo u osnovnim crtama.
Najprije Grčka:
Među pojedinostima koje imam na umu posebno je zanimljiva ova kako danas u Grčkoj, recimo, nema niti jedne srpske duše, a imamo toliko svjedočanstava o tamošnjem srpskom pribivanju i u grčkom onomastikonu i u apelativnoj leksici. Osim toga, sačuvani su i podaci da prije 1878. u Egejskoj Makedoniji s glavnim gradom Solunom “gotovo nije bilo Grka”, a prema turskom popisu iz 1904. Srba je u Egejskoj Makedoniji i u Solunu bilo gotovo 900 000 (85% stanovništva te oblasti), onda 1920. pola milijuna Srba u Egejskoj Makedoniji, današnjoj sjevernoj Grčkoj”) 1949. dvjesta tisuća, a danas tek “deset tisuća Grka Slavena. (Poseban članak na tu temu: “Kako je izvršeno etničko čišćenje Srba u Egejskoj Makedoniji Tako se vidi da u Grčkoj poslije građanskog rata u toj zemlji iza “Marksovih partizana” nije ostao niti jedan Srbin.
Potom Bugarska:
U Bugarskoj prilike su bile nešto drukčije, a sudbina tamošnjih Srba utoliko bolja što nisu fizički zatrti kao u Grčkoj, ali jesu temeljito odnarođeni i izbrisani iz srpskog nacionalnog korpusa. Engleski putopisac zapisati će početkom devetnaestog stoljeća da je “starosjedilačko kršćansko stanovništvo u ovoj zemlji poznato kao Mezija, sada podijeljeno u dvije oblasti, Srbiju i Bugarsku. Oni se skupno zovu Srbi i govore slavonskim jezikom (Slavonian language); (Ovo je doista nevjerojatno! Samozvani jezikoslovac i samoprozvani intelektualac Dragoljub Petrović tvrdi da Srbi i Bugari govore “slavonskim jezikom!?). Pravi Bugari bili su tatarski narod koji je došao s Volge u petom stoljeću i postupno usvojio slavonski dijalekt (Slavonian language) od svojih novih susjeda Srba, zadržavši samo neke riječi iz njihovog bivšeg jezika”. U svezi s tim navodima, vrijedi istaknuti da pojmove Slavonian language i Slavonian dialect treba ovdje razumjeti kao srpski jezik i srpski dijalekt, jer od Nemanjića, a čak i prije njih, do 19. stoljeća na tim prostorima današnje Bugarske nije bilo drugog naroda osim srskog i on se prostirao po cijelom Šopluku preko današnje srpsko – bugarske granice do iza utoka Iskra u Dunav, pa odatle pravcem prema jugozapadu na Pirinsku Makedoniju u današnjoj istočnoj Bugarskoj. Svemu tome može se dodati i podatak kako “stari jezikoslovci smatraju da se u Sofiji i u drugim gradovima Dardanije govorio “šopsko maćedonski dijalekt”. Stefan Nemanja osvojio je Sofiju od Bizanta, kralj Milutin podigao je tamo “najvelebniju crkvu po uzoru na crkvu Svete Sofije u Carigradu” i po njoj je grad Sofija i dobila ime. U Vidinu i u Sofiji srpski patrijarsi postavljali su vladike. Glavnina te prostrane srpske oblasti prema odredbama Sanstefanskog mira 1877. i s parafom Berlinskog kongresa 1878. pripojena je Bugarskoj,a znatan dio onoga ostatka poslije Drugog svjetskog rata komunisti su “preselili” u Makedoniju i to u Donju Pčinju, kumanovski kraj do Štipa, Skopsku Crnu goru, te Šaru do tetovskog kraja. Da su mnoge od tih zona bile srpske ostale su današnje potvrde,a posebno je u tome zanimljiv i veliki problemski blok označen kao “makedononizmi” u južnim zetsko – lovćenskim govorima. Biti će, međutim, mnogo izvjesnije da su u pitanju srbizmi u zapadnom makednoskom pojasu i da se tu radilo o jedinstvenom starom području, što je poslije prekinuto kasnijim širenjem arbanaškog jezičnog klina od juga do Prokletija i Zetske ravnice. Radi prevladavajućih srpskih obilježja cijeloga Šopluka, o kome ovdje govorimo, poslije Berlinskog kongresa 1878. bugarska je prijestolnica preseljena iz Trnova u Sofiju, upravo s ciljem da se ta obilježja drže pod kontrolom i da se učinkovitije suzbijaju. Na odluke “velikih sila” Srbija nije mogla utjecati, ali izgleda nije niti znala koliko veliki prostor prepušta Bugarskoj. I tako se, primjerice, moglo dogoditi da prođu mnoga desetljeća i da se te činjenice i ne spomenu, a u srpskoj dijalektologiji ostalo je i zapisano da granica između istočne i zapadne južnoslavenske oblasti prolazi od Vidina do Ćustendila, ali “srodnost govora najzapadnije oblasti Bugarske s našim jezikom predstavlja samo jezikoslovnu, a ne nacionalno – političku činjenicu”. Tako je to “osmotreno sa srpske strane””, ali ovdje treba odmah dodati dvije posebno zanimljive pojedinosti.
Prva se “iščitava” iz Cvijićeva zemljovida, koji donosimo. Granice Šopluka nalaze se mnogo istočnije i od Vidina i od Sofije, pri čemu nam strastveni istražitelji srpske prošlosti priopćavaju i takve pojedinosti po tamošnje narodne duhovnosti kao što su slave, pobratimstva, proslavljanje Vidovdana, “lazarice” i slični srpski običaji, kakvi su među Bugarima posve nepoznati. Druga je pojedinost, međutim, nerazumljiva. Ako Ivićevo stajalište o odnosima zapadnihbugarskih govora prema srpskim “predstavlja samo jezikoslovnu, a ne i nacionalno – političku činjenicu”, postavit će se upit održivosti takvoga shvaćanja budući Bugari od sanstefanskog vremena od 1877. i sve do danas uporno prisvajaju sve srpske govore takozvanog prizrensko timočkog narječja, a srpska država i srpska znanost na to se i ne pokušavaju osvrnuti. Na takav odnos pokušao sam upozoriti krajem 1979.godine kad je u beogradskom tjedniku NIN-u objavljeno da su “bugarski nakladnici pokušali na nedavnom sajmu knjiga u Beogradu “prošvercati” dva naslova u kojima se izravno dovode u pitanje temelji jugoslavenske državnosti i integritet zemlje”: Tih godinama sam, kao član Jugoslavenskog povjerenstva za izradu “Opće jugoslavenskog lingvističkog atlasa” ( kraticom OLA) bio u prigodi neposredno upoznati tvrdnje bugarskih dijalektologa da se “bugarski jezični teritorij” nekad na zapadu graničio sa Franačkim carstvom i na jugu stizao do Peloponeza, a poslije se malo taj teritorij “suzio” i zaustavio na crti Negotin – Stalać – Prizren. Na bugarsko posezanje za srpskim govorima ja sam tad upozoravao i predvodnika bugarskoga izaslanstva Ivana Kočeva, podsjećajući ga na razboritije gledište tada vodećeg bugarskog dijalektologa Stojka Stojkova, “koji bugarskima smatra govore stanovništva bugarskog po nacionalnoj opredijeljenosti, a srpskim one govore kojim govori stanovništvo srpske nacionalnosti”, ali Ivan Kočev je govorio da on ne želi doživjeti sudbinu Stojka Stojkova, koji se poslije operacije slijepog crijeva nije probudio. Ne pamtim jesu li tada, ili koju godinu kasnije, Bugari zaoštrili problem zbog položaja makedonskog jezika. Jugoslavensko jezično povjerenstvo tome se stavu Bugara usprotivilo, te su Bugari radi toga tad istupili iz svih velikih jezično zemljopisnih projekata u kojima su sudjelovali. Osim OLA – Općeg lingvističkog atlasa, tu su još bili ALE – Europski lingvistični atlas, te OKDA kao Općekarpatski lingvistični atlas. Poslije više godina, oni su te projekte, međutim, vratili, ali se stremljenja ka svojatanju srpskih govora u Pomoravlju nisu odrekli, kao šo su se, s druge strane, odrekli onih srpskih govora na Kosovu, jer se ne žele miješati u tamošnje “savezničke NATO američke poslove s Albancima”.)
Oslanjajući se, dakle, na one dvije gore spomenute bugarske knjige, ja sam pokušao tome dodati i bugarska prezanja prema srpskom dijalekatskom prostoru naznačene na dvijema kartama privijenim u kartu Stefana Mladenova “Povijest bugarskog jezika”, koja je upravo tada bila prevedena s njemačkog jezika i objavljena u nakladi Bugarske akademije znanosti. Moj tekst o toj knjizi, s posebnim osvrtima na marifetluke njenog prevoditelja Ivana Duridanova NIN nije objavio, vjerojatno što čerupanje Srbije ni prije, ni poslije toga, nije “dovodilo u pitanje temelje jugoslavenske državnosti i integritet zemlje”. Taj tekst objavljen je znatno kasnije i u njemu sam zapisao, a to rekao i Kočevu, da su “tipično srpske jezične osobine puno bliže u Sofiji, nego tipično bugarske u Kruševcu ili Nišu”, a sad se, kako rekoh, vidi da sve one sežu dalje prema istoku i niz Dunav i iza Sofije, gledajući Cvijićev zemljovid Šopluka, pri čemu valja priznati da se poneki “bugarizam” može sresti i s naše strane granice, pa će biti vrlo zanimljivo ustvrditi kada su oni nastajali, odnosno koja je njihova starina s obzirom na sve pojedinosti koje smo do sad spominjali. Kad se o tome govori, valja reći da je prije dvije godine u Belogradčiku objavljen “Turlaški (torlački) rječnik” Ljubomira Veselinova, u kome se sasvim lijepo pokazuje da se tamo govori srpskim jezikom i da je bugarski u njemu jedino njegova etiketa! A sve će se to lakše razumjeti ako se ima na umu da je Bugarska s njemačkim dinastima na svom prijestolju bila miljenica i favorit “velikih sila”, a Srbija tek polako stupala na europsku političku scenu i svoje “priznanje” na Berlinskom kongresu 1878. podmirila Šoplukom i bila “poučena”da je na Balkan stigla u šestom ili sedmom stoljeću s one strane Karpata”, te da je tu zatekla Bugare, koji su vijek ili dva prije toga, kako reče McMichael, stigli s Volge i ovamo, kako rekosmo naprijed, zatekli Srbe, a Stojan Novaković već 1879. svojom studijom “Srpske oblasti 10. i 12. stoljeća prije vlade Nemanjine” podupro je nordijsku povijesnu pamet, ne razmišljajući o tome kako je takva Srbija “sabijena u neke gore današnje središnje Srbije, odjednom, iz čista mira, mogla dosegnuti državne, političke, vojne, kulturne, graditeljske i svake druge vrijednosti nemanjićkog vremena” i naći se po Kašaninovoj riječi, “na razini Toskane, ako ne i ispred nje”. Naznačena pozicija Bugarske omogućila joj je da utemelji još jedan nonsenso slavenskim povijesno jezičnim prilikama na Balkanu, onaj koji se tiče pojma starobugarskoga jezika tj. altbulgarische Sprache. Taj se termin prvi puta pojavio koncem prve polovice 19. stoljeća, najčešće spominjan u vrijeme oko Berlinskog kongresa 1878. godine.
Ovdje je prilika da se spomenu i neke pojedinosti koje se o Šopluku i njegovim jezičnim odlikama u posljednje vrijeme šire u nekim krugovima, iz kojih su srpski dijalektolozi isključeni, a iz kojih je potekla inicijativa da Unesco “prizna” nacionalnost Šop ili Torlak, da “na popis ugroženih jezika stavi i torlački” i da tako srpskom jeziku doturi još jedan zaperak, ali je zanimljivo da se među onima koji sve to “guraju” nalazi samo jedan ozbiljan poznavatelj jezikoslovnih osobenosti tih oblasti, a da oni drugi, sasvim je vjerojatno, ne znaju ni što je Šopluk, ni gdje se nalazi. I to nas dovodi do apsurda kojega je utemeljio šef jedne francusko “srpsko” hrvatsko – bosanskobošnjačke katedre”, navdeći da “oni prate politička događanja” i da će u svoje nastavne programe uvrstiti i “crnogorski jezik”, čim on bude uveden u crnogorski ustavni zakon. S tom izjavom, međutim, on nije uskladio onu formuliranu izjavu istih dana, ali vjerojatno za drugu publiku, da u Kini ima 240 dijalekata, od kojih bi makar stotinu po kriterijima uzajamna razumljivosti , mogli imati status jezika. Ali, Kinezi znaju samo za jedan kineski jezik i to onaj mandarinski. Muder i razložne stranice o toj novoj srpskoj jezikoslovnoj pameti sasvim nedavno potpisao je Pavle Radić, ističući onaj srpski soj koji se puno bolje snalazi u obrtničkim makinacijama nego u predstavljanju jezikoslovnih činjenica.
Ponešto o Rumunjskoj:
S Rumunjskom Srbi su, izgleda, uvijek imali najmanje susjedskih nesporazuma. Za srpska stradavanja u Baraganu negdje je rečeno da nisu zaslužni Rumunji nego komunisti. To je bila “jedina susjedna fašistička zemlja, čije trupe nisu umarširale u Jugoslaviju travnja 1941. godine. Ona je ostala po strani i prilikom podjele jugoslavenskih zemalja. Međutim, neposredno poslije okupacije, generalska vlada Antoneskua naglo poteže pitanje “srpskih krajeva u kojima žive Rumunji i Vlasi izmiješani sa srpskim stanovništvom”. Takva se nastojanja počinju naznačavati u onim pravcima koji se bitnije ne razlikuju od onih koje smo predočili kada smo govorili o prilikama u Bugarskoj. Rumunjska, naime, sve energičnije traži “vlaške prostore” u istočnoj Srbiji, te se u svezi s time mogu spomenuti dva problemska kompleksa, od kojih se prvi tiče činjenice da je Rumunjska pravoslavna crkva tamo već počela osnivati “vlastite parohije” i tako povrijediti kanonski teritorij SPC, a onaj drugi po mnogim svojim implikacijama u najmanju je ruku neobičan. Rumunjska država naložila je svojim znanstvenim institucijama pratiti sve “rumunjske jezične tragove” na Balkanu. I one oblasti u kojima se pokaže da su rumunjski tragovi izrazitiji, Rumunjska će označiti kao dijelove svoga jezičnoga teritorija. Na što se sve to može svesti, zasad je teško predviđati, ali neke pojedinosti u rumunjskom jezičnom repertoaru takvu će kombinatoriku teško moći poduprijeti. Jedno od takvih područja je i ono koje određujem kao “srednjomoračku” (Kuči, Piperi, Bratonožići u Crnoj Gori), u kojoj je sačuvano više toponimijskih i mnoštvo antroponimijskih paralela s rumunjskim jezikom, s njihovim jasnim odbljescima i u susjednom arbanaškom pojasu. Takve će pojedinosti, naime, prije svjedočiti da je proces romanizacije tu oblast možda samo dotakao, ili toga uopće nije bilo. To može jedino značiti da su sve te osobenosti Rumunji preuzeli od Srba i zato sve onomastične činjenice koje svjedoče o srpsko – rumunjskim paralelama treba dodati na popis onih mnogo tisuća riječi za koje Rumunji nikad nisu sporili da su “slavenske”, tj. u ajvećo mjeri srpske u suvremenom rumunjskom jeziku.
Rumunji su, inače, uz sve ono što su dosad “osvojili”, sad kao “svoje” označili samo Banat i timočki pojas (Valea Timocului) , pri čemu su se u ovom drugom slučaju ozbiljno “umiješali u bugarski atar”, ali o tome kako su ranije širili svoj teritorij, mnoštvo nezaobilaznih potvrda nalazimo u dvije knjige, što ih je priredio Zoran Milošević. Posvijećene su osvjetljavanju problema o kome ovdje govorimo, pri čemu su kao rumunjski dinasti Hoenzolerni s Rumunjskom činili isto što i Coburzi s Bugarskom.”
Ovolika količina gluposti, ludosti i budalaština ispisana u jednom promidžbenom, iznimno opskurnom članku oskudnoga intelektualca u pokušaju, 86 – godišnjega doktora humanističkih znanosti i po zvanju jezikoslovca Dragoljuba Petrovića na je ivici nestvarnog i nepojmljivog. Mator čovjek, a sramoti se pričanjem bajki za laku noć djeco, izrugujući se i podsmijevaći se znanosti. Iz svake napisane riječi gore navedenoga autora jednoga političkoga paškvila Dragoljuba Petrovića, čovjeka školovanog nakon Drugog svjetskog rata na Sveučilištu u Novom Sadu, a koji je širio ovakve i slične prijesne i masne laži o narodima i državama jugoistoka Europe i kao sveučilišni profesor u Nikšiću i Podgorici, vrvi patologija laži, krađe, prijevare i podvale kao njegov referentni okvir životnih vrijednosti. Koliko čovjek mora biti drzak, bezobrazan i pokvaren, pa napisati manirom dr. Dragoljuba Petrovića hrpu bedastoća i nebuloza, te bezobzirno i bezočno zanijekati postojanje bugarskog naroda i bugarske države, uostalom i Grka i Rumunja i njihovih država!? Tko god iole pozna glavne značajke povijesti Bugara i države Bugarske, odlično zna da je u ranom srednjem vijeku od širokog pojasa od Jadrana ili, hajmo reći izvorno, hrvatskoga Sinjega mora, pa ka istoku prema Crnome moru cijeli svijet bezmalo pet stoljeća u nizu poznavao dvije državne velesile. To su bile Kraljevina Hrvatska na Jadranu i Carevina Bugarska na Crnome moru. Prvotno su se Hrvatska i Bugarska graničile na Moravi, a onda je granica pomaknuta na Drinu. Srbi i Srbija se tad ne spominju pod tim imenima ni u tragovima, tako da u startu sve tlapnje Dragoljuba Petrovića padaju u vodu. I prema zakonima fizike, ni iz čega ništa ne biva. Nema Srba u ranom srednjem vijeku pod imenom naroda Srba i države pod nazivom Srbija u to daleko vrijeme, te Bugari kao stariji narod od Srba, a Bugarska kao starija država od Srbije nije mogla ništa ukrasti, nego je moglo biti samo obratno, da onaj povijesno mlađi narod i povijesno mlađa država prisvoji od starijeg naroda i starije države njezina znakovlja, jezik, običaje, kulturu i tradicije, te im danas Dragoljub Petrović spočitava, laže i maže oči neupućenim i neukim da je bilo obratno.
Krivotvoritelj povijesti dr. Dragoljub Petrović nema materijalnih dokaza, nikakve pisane, materijalne građe, spomenika kulture, arheoloških iskopina, jezika, pisma, kovanoga novca kojima bi barem pokušao potkrijepiti gomilu bolesnih i ludih laži. U pročelju teksta on spominje poput djece predškolske ili rane školske dobi stanovitoga pisca, putopisca iz Njemačke ili Engleske, jasno ne pokušavajući izmisliti ime i prezime nepostojećega i nikad viđenoga kartografa, što bi ikad u stvarnosti izradio zemljopis jugoistoka Europe, gdje Srbija teritorijem i akvatorijem poklapa sve živo od Jadrana preko Egeja, Sredozemlja i do Crnoga mora. Ostaje onda samo onim neukim i nedoučenim povjerovati srpskome mitomanu i kleptomanu Dragoljubu Petroviću u stilu one izreke “riječ na riječ”, ali za sve to njegovo trabunjanje i baljezganje, još je bolje reći, što je babi milo, to joj se snilo. U stvarnosti je sve suprotno od onoga što Dragoljub Petrović fantazira na javi. U zbilji obilježavanje slava, bratimljenja i Vidovdana kao blagdana sviju kršćanskih naroda sudionika bitke protiv Turaka na Kosovu polju 1389. nisu nikakvi izvorni i suvremeno “brendirani” i zakonom zaštićeni srpski običaji, potekli i nastali iz srpske kulturne baštine. Za slave znaju oduvijek brojni pravoslavni narodi, a ne isključivo Srbi. Tako slave imaju i Grci, Armeni, Gruzini, pravoslavni, ali i katolički Albanci, rimokatolici Talijani na jugu Italije u Kalabriji, Pulji, Kampanji s tamošnjim najvećim gradovima Reggio Calabria, Bari, Napulj, a slave su poznate i kod Talijana na Siciliji u Palermu, Cataniji, Messini… Hrvati katolici u Konavlima dugo su baštinili tradiciju obilježavanja slava, što datira iz razdoblja ranog kršćanstva, a Srbi su to pokušali zlouporabiti pred svijetom i Hrvate s juga Hrvatske lažno predstavljati “pokatoličenim Srbima”!? Srbi za sve imaju obrnutu sliku stvarnosti. U zbilji, Hrvati su oduvijek bili kao povijesno stariji i brojniji narod od Srba rimokatolici, a to su bili prvotno i Srbi, jer je taj narod najprije kršten po latinskom, a tek nakon toga po grčkom obredu. Srbi su uz Litavce među posljednjim europskim narodima primili kršćanstvo, te nema nikakve logike i zdravog razuma koji bi progutao srpsku spiku kako je netko u vjerskom, dakako i u nacionalnom smislu, otpao od njih, mladog naroda, još povijesno mlađe države. Stvari su mogle ići samo u suprotnom smjeru, ali to nije glazba za srpske uši lažnoga profesora doktora magle i prašine Dragoljuba Petrovića iz Podgorice.
On se posebice okomio na pojam Šopluka i Torlaka, koji danas pripadaju Srbiji, premda su to nepatvoreni bugarski krajevi. Povijesno je cijelo to prostrano područje današnje južne Srbije, skupa sa cijelom Sjevernom Makedonijom bilo stoljećima pod Ohridskom arhiepiskopijom, te je Bugarska pravoslavna crkva skrbila stotinama godina o bugarskim vjernicima njihove narodne pravoslavne crkve i u Skopju, Ohridu, Kumanovu, Tetovu, Prilepu, Bitoli, Štipu, Strumici, jednako kao i u Pirotu, Nišu, Vranju, Leskovcu, Prokuplju, Kuršumliji, ili isto kao i spram vjernika Bugarske pravoslavne crkve u Sofiji, Plovdivu, Varni, Burgasu… Kad raznim govornim narječjima i dijalektima bugarskog jezika pričaju ljudi, osobito na selu, u Skopju, Kumanovu u Makedoniji ili Vranju i Pirotu u Srbiji, ili u Vidinu i Ćustendilu, Blagoevgradu u istočnoj Bugarskoj, svima njima ne treba nikakav prevoditelj, jer svi oni govore inačicom bugarskoga jezika iz zapadne Bugarske, točnije Pirinske Makedonije iz pogranične oblasti Bugarske i Sjeverne Makedonije. Kad je Titov komunistički podanik u Makedoniji Lazar Koliševski nakon 1945. angažirao novopečenoga komunističkog jezikoslovca iz Makedonije Blaže Koneskog s nakanom napraviti napokon makedonski književni jezik iz dotadašnjih raznih narodnih narječja i dijalekata, Blaže Koneski kao prvi ustoličeni predsjednik MANU (Makedonske akademije znanosti i umjetnosti) riješio je proglasiti govore zapadne Bugarske, odnosno Pirinske Makedonije u graničnoj zoni tadašnje Bugarske i Jugoslavije makedonskim književnim jezikom. Stoljećima je današnja Sjeverna Makedonija bila u crkvenom pogledu pod jurisdikcijom Bugarske pravoslavne crkve i to je višestoljetna bugarska zemlja od srednjeg vijeka pa do novog vijeka i suvremenog doba. Samo dvadeset godina makednoske povijesti i to u prvoj polovici 14. stoljeća u usponu Srbije, bila je Makedonija sastavnim dijelom Srbije, posve dostatno Srbima svojatati bugarsku iskonsku pokrajinu Sjevernu Makedoniju tobožnjom “Starom Srbijom” ili “Južnom Srbijom.” Tako, primjerice, srpski publicist s početka dvadesetog stoljeća Jefrem Ristić i tiska promidžbeno i srceparajuće patetično djelo srpskoga velikodržavlja, što se ogleda i kroz naslov knjige posvijećene Makedoniji: “Plač Stare Srbije”. Makedonci su kao i Srbijanci s juga Srbije ( Pirot, Niš, Vranje, Leskovac) genima čistokrvni Bugari, s izraženom bugarskom kulturom, jezikom, tradicojama, običajima i folklorom.
Stoljećima prije nego su Turci pokorili Srbe, upravo su Bugari nametnuli osvojenoj Raškoj, prethodnici Srbije ekavicu, uz narodnosni dvopadežni govor u jugoistočnoj Srbiji, kako se jezično, sintaksom i morfologijom jezika govori i u Bugarskoj i u Makedoniji. Od Bugara su Srbi preuzeli bugarske poštapalice “bre”, “more”, djelomično i turcizirano “jok”. U zapadnoj Srbiji gdje je genetski 33% nacionalno očitovanih Srba pravoslavaca, oni nikad i ne doznavši za ljudskoga vijeka da genetski potječu od Hrvata, svoje opet posrbljene sunarodnjake iz južne Srbije zovu Bugarima, Šopovima ili Torlacima, jer kad se, primjerice srbijanski seljaci narodnoga govora zapadne Srbije pokušaju sporazumjeti u slučajnome susretu sa srbijanskim seljacima iz južne ili istočne Srbije nitko nitkog u tome trokutu neće ništa razumjeti. Oni iz južne Srbije, iako fiktivno Srbi, govore inačicu bugarskog seoskog govora, oni fingirani Srbi, a zapravo posrbljeni Vlasi iz istočne Srbije oliti Timočke Krajine oko Zaječara, Negotina i Bora govore vlaškim ili rumunjskim jezikom, kojim se govori preko srpsko – rumunjske granice na Dunavu i u cijeloj državi Rumunjskoj, od Mlae Vlaške ili Oltenie pa do Velike Vlaške ili MUntenije. Srbi iz zapadne Srbije u potezu od Drine do zapadne Morave ili od sjevera od Save do Ibra na jugu čine jezgru nekadašneg Beogradskog pašaluka, čija je najistočnija točka grad Kruševac. U zapadnoj Srbiji svi izjašnjeni Srbi govore vrlo slično kao i njihovi sunarodnjaci iz istočne Bosne, od Semberije, preko Podrinja, pa do jugoistočne Hercegovine i sjeverne Crne Gore. Jedina razlika je što u zapadnoj Srbiji, sem u rijetkim očuvanim ijekavskim govornim oazama oko nekih sela kraj mjesta poput Užica, Užičke Požege, Ivanjice, Gornjeg Milanovca, Ljiga, Valjeva, Loznice, Ljubovije, Bajine Bašte, te u Sandžaku kako vele Bošnajci ili Raškoj kako kažu Srbi, po selima oko Nove Varoši, Priboja, Prijepolja, govore u ostatku regije zapadne Srbije čistom ekavicom. Njihovi sunarodnjaci iz Semberije, Podrinja, istočne Hercegovine i sjeverne Crne Gore govore isključivo ijekavicu. Ti govori ponajviše odgovaraju današnjem srpskom jezičnom standardu, premda jezično sadrže dosta utjecaja i jezičnih arhaizama iz hrvatskog jezika, što tamošnji Srbi, naravno, nikad neće priznati ni za živu glavu. Istina ih najviše pogađa, kao vampira kolac u srce.
Autor političkog pamfleta dr. Dragoljub Petrović prešućuje da su famozni Šopluk (Pirot, Niš, Vranje, Leskovac, ali i toplički kraj koji nema nikakve poveznice sa Šoplukom ( Prokuplje i Kuršumlija), velike sile na mirovnoj konferenciji 1877. predali državi Bugarskoj, jer se ponajprije Rusija zauzela svojom riječju i utjecajem na kongresu razgraničenja Srbije i Bugarske u San Stefanu da svi ti krajevi Šopluka i višestoljetnog prijepora, sukoba i ratova Srba i Bugara imaju pripasti Bugarskoj, a ne Srbiji, jer su ruski povjesničari, svi ostali znanstvenici iz Rusije, kao i njihovi političari, na kongresu u San Stefanu izjavili da tamo žive Bugari, a ne Srbi. Dan nakon toga u Beogradu su 1877. izbile nezapamćene antiruske demonstracije. Srbi su u rušilačkom pohodu porazbijali i demolirali zgradu Ruskoga veleposlanstva u Beogradu, a ruski veleposlanik Ronifinikin jedva je sačuvao živu glavu, pošto ga je razjarena masa srpskih prosvjednika htjela linčovati. Srbija je s Rusijom kanila prekinuti sve diplomatske odnose za sva vremena nakon što je protjerala ruskog veleposlanika iz Srbije, a Rusi i Rusija su u srpskom tisku 1877. i 1878. opisivani istim riječima kao danas Hrvati i Hrvatska. Poslije političkih pritisaka srpske diplomacije, posebice zaslugom kralja Milana Obrenovića, čovjeka koji je imao odlične političke veze s Austrijom, upravo su Austrijanci i Nijemci u ime Srbije lobirali za hitnu reviziju San – Stefanskog mirovnog ugovora iz 1877. i iduće 1878. sazvan je novi Berlinski kongres. Tamo su na nagovor Nijemaca i Austrijanaca, Francuzi i Englezi kao velike sile glasovali po pitanju Šopluka suprotno od onoga od prije godinu dana kad su stali na stranu Rusije, najvećeg povijesnog saveznika Bugarske. Rusi do do posljednjih atoma snage i u Berlinu 1878. kao i u San Stefanu 1877. ostali pri stajalištu da Niš, Pirot, Leskovac, Vranje, Prokuplje i Kuršumlija moraju pripasti Bugarskoj, a ne Srbiji. Ipak, Englezi i Francuzi su se zaslugom Nijemaca i Austrijanaca predomislili i preinakom njihove probugarske u prosrpsku odluku na novom glasovanju o statusu Šopluka današnja južna Srbija ušla je 1878. u sastav Srbije umjesto u sastav Bugarske. Povijesno je kristalno jasno kako su Austrija i Njemačka jedine dvije zemlje na svijetu zaslužne što se danas Niš, Leskovac, Pirot, Vranje, Prokuplje i Kuršumlija nalaze u Srbiji umjesto u Bugarskoj. Srpski političari i srpski znanstvenici to od srpskog naroda taje više od stotinu godina, te pljuju i psuju Nijemce i Austrijance, koji su ima darivali Šopluk i sve torlačke krajeve, uistinu napučene izvornim bugarskim, a ne srpskim narodnim etnosom. Srbi i dans blate Austrijance i Nijemce kao svoje smrtne i vječne neprijatelje, a samo zbog Šopluka i još niza civilizacijskih i kulturoloških tekovina što su ih za sobom ostavili Nijemci u Vojvodini, trebali bi Srbi baš te Germane praviti od blata i podići im u znak zahvale najveći spomenik usred Srbije. Međutim, Srbi i danas slave i hvale Ruse koji su podupirali Bugare, prije toga u istom devetnaestom stoljeću i Turke kad su se Srbi dizali na dva proturska ustanka 1804. i 1815, a Rusi nakon početne potpore u ljudstvu i naoružanju srpskim ustanicima, brzo su se okrenuli vlastitim brigama i ratu s Napoleonovom Francuskom, dok su Srbima 1833. i 1834. poručili da nemaju pravo donositi u sklopu Osmanskoga carstva tzv. Sretenjski ustav, nego da po Rusima za Srbe kao turske podanike vrijedi samo Turski ustav. Ni te povijesne istine do današnjih dana nisu Srbima otvorile oči, te Ruse koji su im uzimali teritorije za račun Bugara kuju u zvijezde, a Austrijance i Nijemce koji su im darivali Šopluk i torlačke krajeve južne Srbije na štetu Bugara, Srbi i sad drže najvećim srpskim neprijateljima! Poučak iz svega je kako Srbi najviše cijene one što ih gaze, tlače i ugnjetavaju, dok dobročinstvo drugih naroda prema sebi cijene velikom ljudskom slabošću, a ne vrlinom toga naroda, što im je pomogao u nevolji.
Kad je glasoviti hrvatski vojvoda Nikola Jurišić, slavni pobjednik nad najvećim turskim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim u bitki za obranu Beča, početkom 16. stoljeća pozvao, tada Hrvatima još barem donekle prijateljski i ljudski naklonjene, Srbe da nasele opustjele hrvatske krajeve poslije dugotrajnih i iscrpljujućih bitaka protiv Turaka, nije čuveni hrvatski junak ni slutio da će u sljedećem 17. stoljeću SPC kao duhovni stožer svih Srba 1669. godine obznaniti fantomski zemljovid “svih srpskih zemalja” koje se prema suludim i sumanutim zamislima SPC prostiru do krajnjih granica srpskih bježanja pred Turcima i na područja država i naroda što su zdušno primili srpske prognanike pred naletom Turaka. Srbi su onda i Hrvatima i Mađarima i Grcima i Rumunjima na tu ruku spasa pred nasrtajima Turaka uzvratili crtanjem karata i svojatanjem zemalja naroda domaćina, gdje se Srbi nikad nisu željeli ponašati kao gosti. Valjda su te navike pokupili od Turaka. Tako se i višekratni ratni zločinac Vojislav Šešelj u njegovom programu Velike Srbije poziva na taj zemljovid SPC iz 1669. godine, laprdajući da su to “povijesne srpske granice”, iako su Srbi dotle doprli kao bjegunci pred Turcima, nekad dovođeni i kao njihove sluge od strane Turaka, ali nikad i nikako ognjem i mačem kao srpska vojska bilo koje srpske države. I zato Srbi opsjednuti SPC, onda i opetovanim SANU lažima, nalik narečenom doktoru magle i prašine Dragoljubu Petroviću iz Podgorice maštaju da je njihovo i predrgađe Budimpešte Sent Andreja na sjeveru ili po projektu SPC na zapadu čak i Ljubljana i Kranj, a na jugu Solun. Na istoku su, začudo, bili još i najskromnijih apetita, te su kao najistočniju točku odredili Niš, a Pirot na sredokraći puta od Niša do Sofije čak je i grabežljiva SPC pripisala Bugarima, jer su oni tamo oduvijek i živjeli. No, kada je odlukom Berlinskog kongresa grad Pirot pripao Srbiji, onda su popovi SPC odveli sve Bugare u srpske crkve, na njihova prezimena izvornih bugarskih svršetaka s gramatičkim sufiksima na “ov” ili “ev” dodavali su nastavke “ić”, te danas odnarođeni Bugari Pirota svi listom misle da su im preci od pamtivijeka bili Srbi, a ne Bugari. Isti val srbizacije Bugara u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću Srbi su napravili u pograničnim mjestima na granici s Bugarskom, a to su Dimitrovgrad i Bosilegrad. Po istoj metodi srbizacije crnogorski kralj Nikola Petrović je nakon proglašenja Crne Gore državom na Berlinskom kongresu 1878. naredio lokalnim vlastima grada Bara odvesti golemu većinu Hrvata do tada većinski hrvatskog i katoličkog primorskog grada Bara u srpske crkve, gdje su im prko noći promijenili imena i prezimena, te ih iz katoličanstva i hrvatstva preveli na pravoslavlje i srpstvo. Isti je etnocid i memoricid nad Hrvatima koncem 19 stoljeća napravila SPC i u Budvi i u Sutomoru, ali o tome posrbljeni i pogrbljeni doktor magle i prašine Dragoljub Petrović mudro šuti. Trkelja o nepostojećim bugarskim govorima u brdima Crne Gore i njenim izvorno katoličkim i hrvatskim plemenima Pipera, Bratonožića, Bjelopavlića, uz albanske i katoličke Kuče, te laže i ljudima oči maže o tobožnjim vlaškim mjestopisima po Crnoj Gori. Ilirski pokret srpska neznalica i budala Dragoljub Petrović pripisuje Albancima Bara i Ulcinja, nemajući pojma zatucani i zaluđeni, neuki i neobrazovani starac da je Ilirski pokret nastao na tlu Hrvatske i da su ga utemeljili hrvatski uglednici toga doba Strossmayer i Ljudevit Gaj. Pročitaj i prouči malo zagriženi strače Dragoljube Petroviću štogod o hrvatstvu i katoličanstvu tvojih predaka iz iskonski katoličke i hrvatske Duklje i Zete, preteča Crne Gore, kojima je svima zajednički imenitelj Crvena Hrvatska. Kad pročitaš i naučiš da su ti preci bili Hrvati katolici, onda ćeš više zavoljeti narod kojem pripadaš, a manje ćeš lupati kao otvoren prozor o Srbima i srpskom svetosavlju sa kojim ti osobno nemaš ništa zajedničko.
Glede Rumunjske i Grčke autor gore opisane političke škrabotine u liku dvorske lude srbijanskog dvora na Dedinju u Beogradu, bio je malo umjereniji u pohlepi i gramzivosti. Veli priučeni i neškolovani jezikoslovac iz Podgorice dr. Dragoljub Petrović da Srbi i Rumunji nikad nisu ratovali, ali je rumunjska država, eto, ipak pretopila tamo Srbe u Rumunje, osobito za vladavine profašističkoga generala Antonescua tijekom Drugog svjetskog rata i valdavine njegove “željezne garde”. Tko želi spoznati istinu o srpsko – rumunjskim razgraničenjima, može sve lako otkriti odlaskom u povijesni muzej beogradskoga predgrađa Borče, smještenog na banatskoj strani Dunava, nedaleko od dugog Pančevačkog mosta. Tamo se može pronaći dragocjeni pisani dokument iz 13. stoljeća, znatno prije turskoga pohoda na jugoistok Europe i zorno govori o etničkom i vjerskom sastvu naseljenog mjesta Borča u kojem danas obitava 95% – 99% Srba pravoslavaca, a u 13. stoljeću u Borči je živjelo gotovo na po jednake četiri četvrtine raspoređenih po brojnosti Mađara, Vlaha oliti današnjih Rumunja, Nijemaca i Srba, s time da je redosljed određen prema brojčanom udjelu svakog od četiri naroda mjesta Borča, udaljenog sad manje od 15 kilometara od centra Beograda. I na tom primjeru razvidno je kako je SPC stoljećima prevjeravala druge narode u Srbe ili su ih srpske vlasti protjerivale iz Srbije, a one nepoćudne i ubijali. U pariškom gala predgrađu Versaille 1919. održana je mirovna konferencija nakon svršetka Prvog svjetskog rata i sile pobjednice crtale su granice novih država. Srbi i Rumunji žestoko su se sporili i sukobljavali oko Banata, tražeći i jedni i drugi Banat samo za sebe, premda je tamo Mađara i Nijemaca bilo razmjerno dosta, ako ne u etničkoj mješavini i više nego Srba i Rumunja.
Poslušnik i potrčko srpskih dinastija Obrenovića i Karađorđevića osobno Jovan Cvijić, zemljopisac i znanstvenik od oca odnarođenoga Hrvata, doseljenog iz Hercegovine u Loznicu i srbijanski dio Podrinja, kao i majke Srpkinje, kao fanatični Srbin po zanimanju, iznio je na konferencijski stol zemljovid na kojem su i Temišvar i Arad i Rešica srpski gradovi, na što su se pregovarači samo slatko nasmijali, budući je Srba u Temišvaru bilo manje i od Mađara i od Nijemaca i od Rumunja, a slična etnička slika bila je i u Aradu i u Rešici. Nije to smetalo regenta Aleksandra, sina kralja Petra Prvog i budućega prijestolonasljednika,nazvati hitno generala Živojina Mišića da sa srpskim pješaštvom i konjicom na prepad i bez objave ratnog pohoda vojno zauzme Temišvar i velike sile, kao i Rumunje stavi pred svršen čin. No, kad su Srbi osvojili s vojskom pola grada Temišvara i pozivali Rumunje na kapitualciju, ili će u protivnom prijeći most preko rijeke Begej i okupirati i dio grada pod kontrolom Rumunja, ovima je u pomoć priskočila francuska vojska, otvorila vatru na Srbe i potisnula ih i s druge obale Begeja i iz cijeloga Temišvara. Za Rumunje su na konferenciji u Versailleu onda lobirali i Francuska i Italija i Njemačka, s obzirom da je preko njemačke dinastije Hoenzolern tadašnjom Kraljevinom Rumunjskom uz rumunjskoga kralja, vladala i kraljica njemačke krvi. Srbi su izgubili najveći dio Banata, a umalo i cijelu i plodnu banatsku ravnicu. U posljednjem trenutku ovaj manji dio, prostornom veličinom između četvrtine i trećine ukupnoga ozemlja cijele geografske oblasti Banata, Srbima je darivao ugled njihovoga znanstvenika Mihaila Pupina, koji je kao Srbin rođen u Banatu tad živio i radio u Sjedinjenim Američkim Državama, pošto su Rumunji preko ministra vanjskih poslova Segercheanua na pariškoj mirovnoj konferenciji isticali teritorijalne zahtjeve i priključenja još i Zrenjanina, Kikinde, Vršca, Bele Crkve, Kovina i grada Pančeva na rijeci Tamišu, na samo od 25 kilometara od Beograda. I Srbi i Rumunji su danas složni samo u jednome, a to je da i jedni i drugi tvrde da nije bilo Srbina Mihaila Pupina, cijeli Banat bi danas bio rumunjski, a Beograd bi se nalazio na samo 25 kilometara udaljenosti od srpsko – rumunjske državne granice, gotovo kao pogranični srpski grad. Nezasiti srpski jahač Apokalipse Jovan Cvijić ucrtavao je Jugoslaviji aka budućoj Srboslaviji, još i Segedin, Pečuh, Baju i Mohač iz okvira države Mađarske, te Vidin, Čustendil, Petrič i Blagoevgrad iz Bugarske, Solun, Lerin i Voden iz Grčke, te Skadar i Drač iz Albanije, a na sjeverozapadu Trst, Goricu i Udine iz Italije, te Celovec, Beljak i Velikovec iz austrijske pokrajine Koruške.
Od svega toga samo je bilo rezona priključiti novoj državi SHS goleme pogranične prostore Austrije i Italije novoj državi SHS, jer su Slovenci u Koruškoj i u Julijskoj Krajini ili na talijanskom Furlaniji tad činili etničku većinu spram Talijana, dok su u Istri Hrvati samo tvorili apsolutnu većinu uz razmjerno veliki broj Slovenaca, dakako i Talijana na području Istre. Svi ti predjeli su tajnim štakorskim kanalima podzemne i prljave diplomacije u trokutu Beograd – Beč – Rim pripali Austriji i Italiji, jer je regent Aleksandar Karađorđević kazao i svome izaslaniku u pregovorima Nikoli Pašiću kako je najbolje da između pola milijuna do milijun Slovenaca i Hrvata ostanu u granicama Austrije i Italije, nego da uđu u sastav buduće Jugoslavije, pošto je prema srpskim izvorima tadašnji omjer pravoslavaca i rimokatolika u novoj SHS bio samo 46%:39% u korist pravoslavaca, te bi novim priljevom blizu milijun katoličkih Slovenaca i Hrvata, što su nakon 1918. ostali u granicama Austrije i Italije bila gotovo nevidljiva razlika postotaka u korist pravoslavnih vjernika, poglavito Srba. Onda bi scenarij srbizacije Jugoslavije kroz Karađorđevićevu Kraljevinu i zatim i kroz Brozovu Republiku već u začetku zaškripao. Zato su Srbi u tajnim dogovorima s austrijskom i talijanskom diplomacijom na mirovnoj konferenciji 1919. u mjestu Versaille kraj Pariza namjerno,smišljeno i sračunato žrtvovali interese Hrvata i Slovenaca, da bi što lakše i što brže ovladali budućom umjetnom tvorevinom Jugoslavijom, a to im ne bi bilo lako da je je u sastav SHS-a 1918. ušlo još gotovo milijun Slovenaca i Hrvata u širokom zemljopisnom pojasu i vijencu zemljopisne karte od Itsre preko Julijske Krajine, Koruške, Štajerske i Gradišća.
Srbi u svojim političkim računicama nikad ništa nisu prepuštali slučaju. Ronili su javno lažne krokodilske suze nad sudbinom etnički većinskih Slovenaca i Hrvata u pograničnim područjima novostvorene Jugoslavije na granicama prema Italiji i Austriji, a u potaji slavili i zadovoljno trljali ruke što su smanjili postotak Hrvata i Slovenaca, time i rimokatolika u novoj državi. Znali su da nemaju realnih šansi pripojiti SHS-u Pečuh i Segedin iz Mađarske ili Arad i Temišvar iz Rumunjske, Vidin ili Ćustendil iz Bugarske, Solun iz Grčke i Skadar iz Albanije jer su posvuda u navedenim gradovima Srbi pravoslavci bili uvjerljiva manjina unatoč državnoj propagandi iz Beograda da brojke idu na mlin Srba. U međunarodnim krugovima ne prolaze trikovi beogradske čaršije tipa: “Dajte nam Pečuh zato što je tamo rođen srpski slikar Petar Dobrović, ili dajte nam Segedin jer je otuda Pera Segedinac ili dajte nam Arad jer je tamo rođen u 16. stoljeću Srbin Sava Tekelija, vođa ustanka protiv Turaka u Aradu, ili dajte nam Temišvar jer je tamo rođen srpski intelektualac Dositej Obradović. Crnogorksu vojsku srpskoga političkog bića strane trupe su prisilile odstupiti 1918. godine iz već zauzetoga Skadra u Albaniji i obećale plebiscit na međunarodnoj razini kao u Koruškoj. Do toga nije došlo, jer su Albanci bili uvjerljiva većina spram Srba i Crnogoraca i u Skadru, a pogotovo u Draču, ali su Srbi te istine svome narodu prešutjeli i više od stotinu godina im taje te povijesne činjenice, ostavljajući narod u vječnim zabludama i samoobmanama da su stalno negdje bili zakinuti i oštećeni tijekom povijesnih protimbi. Takvo licemjerno i krajnje dvolično ponašanje srpskih poltičara i sad je na djelu, kao i prije stotinu godina na mirovnoj konferenciji u mjestu Versaille kraj Pariza.
Vrhunac beščašća srpske diplomacije bilo je traženje državnoga izaslanstva visokih političkih uzvanika SHS-a uz znanstvenog uglednika Jovana Cvijića, da grčku luku Solun, kao i cijelu Egejsku Makedoniju priključe SHS-u, u dogledno vrijeme, u prijevodu, Srbiji, iako su bili svjesni da su Grci tamo oduvijek bili apsolutna većina pučanstva. Bezobrazni i pokvareni lažljivac dr. Dragoljub Petrović napisao je notornu laž o nepostojećih, nevidljivih 900 000 Srba u Solunu, te ostalim većim gradovima Egejske Makedonije oliti sjeverne Grčke kao što su Kavala, Drama, Serez, grad u kojem se 1355. Stefan Dušan Nemanjić okrunio carskom krunom i postao vladar Srba, Grka i Albanaca, kako je bilo zapisano u izdatoj vladarskoj povelji. Srbi vole stalno lažirati i izmišljati nikad provedene popise pučanstva i u prošlosti, kamoli u bližoj prošlosti, a posebice u sadašnjosti i u bliskoj budućnosti. Kao što su lagali da su ikad bili većina u Solunu, Temišvaru, Aradu, Vidinu, Čustendilu, Segedinu, Pečuhu, Skadru ili Draču, podvaljujući pred cijelim svijetom kukavičje jaje Grcima, Rumunjima, Bugarima, Mađarima Albancima, na isti način su desetljećima sustavno lagali cijeli svijet da su tijekom vladavine Austrougarske u Dalmaciji Srbi tobože bili i etnička i vjerska pravoslavna većina!? Za javno falcificiranje povijesnih dokumenata o hrvatstvu i katoličanstvu Dalmacije, gdje je i kolijevka i rodno mjesto prve hrvatske države, kasnije i stjecište Kraljevine Hrvatske, Srbi nikad nisu kazneno odgovarali. Kako god, takav naopaki pristup uvijek im se povijesno vraćao kao teški bumerang, jer u lažima su kratke noge, a duge četničke brade. Završimo ovo elaboriranje o srpskim povijesnim krivotvorinama etnogeneze jugoistoka Europe jednim simpatičnim navijačkim sloganom, sročenim u dopadnom stihu, a posuđenim s transparenata hrvatskih navijača s tribina nogometnih stadiona i športskih dvorana: “Svi smo mi Hrvati, a tko nije, neka pati!”
Dragan Ilić
HOP
