Površnost, neobazrivost, neupućenost i neinformiranost hrvatskih službi pri selektiranju zaposlenih u veleposlanstvu Hrvatske u Srbiji.
Čitajući pozorno nedavni tekst Karoline Vidović Krišto, objavljen 14. rujna o izvjesno opravdanoj njezinoj sumnji u pravovjernost zastupanja hrvatskih državnih, nacionalnih i političkih interesa Republike Hrvatske u liku sadašnjega veleposlanika Hrvatske u Srbiji Hidajeta Biščevića, bivšeg novinara i urednika vanjskopolitičke rubrike “Vjesnika” u doba najtvrđeg komunizma, treba pritom istaknuti i dodati još neke činjenice.
One samo potvrđuju, proširuju i dopunjuju spoznaje gospođe Karoline Vidović Krišto.
U ono daleko doba sedamdesetih i osamdesetih prošlog stoljeća novinar unutarnje ili vanjske politike u bilo kom mediju mogao je biti samo lik koji ima svježe obojen crveni kljun.
Upravo je u to vrijeme počeo i novinarski, kasnije od devedesetih i politički uspon gospodina Hidajeta Biščevića. Kad je on novinarski stasavao, niti on, nitko bilo tko drugi koji se želio baviti političkim novinarstvom, pogotovo ako je poput Biščevića u svojstvu novinara izvještavao s onda najbitnijih političkih događaja u zemlji i u inozemstvu, morao je bezuvjetno biti ili članom zloglasne komunističke partije, ili biti njihov revni podvižnik na mnoge druge načine.
Po nepisanim pravilima, takorekuć prešutnim zakonima komunističke strahovlade u kojoj je u doba Tita i nakon njegove smrti, Hidajet Biščević uživao blagodati etabliranog novinara i urednika “Vjesnika”, listom su svi novinari unutarnjih i vanjskopolitičkih rubrika u svim tiskovinama i u elektroničkim medijima bivše Jugoslavije bili pod paskom UDBE.
Neki od njih to su činili dragovoljno i kao sastavni dijelovi krvavog komunističkog društvenog sustava, a neki od njih su mazohistički imali položaj pokusnih kunića, ljudi koji možda i drukčije politički misle, no ne smiju reći radi pukoga ekonomskoga opstanka i imanja posla i redovitih mjesečnih prihoda ono što uistinu politički misle.
Tako su takvi ljudi cijeli život držali vodu u ustima, pazeći da se slučajno ne zagrcnu, ako im sklizne gutljaj vode duboko niz ždrijelo.
Zasigurno, sam veleposlanik Hrvatske u Srbiji Hidajet Biščević, kao i mnogi drugi novinari iz sustava one prijašnje države Jugoslavije, najbolje zna u kojoj se od dvije spomenute skupine sam nalazi.
No, svemu tome vrijedi dodati kako odvratna i grozna pašalučka čobanija od države Srbije godinama i desetljećima ima običaj ubacivati svoje “krtice” oliti špije unutar brojnih veleposlanstava i konzulata u Beogradu, tako da ovaj mogući slučaj u svezi Biščevića ne bi bio nikakav prvijenac te vrste u Srbiji.
Sjetimo se samo afere oko bivše hrvatske veleposlanice u Crnoj Gori Ivane Sutlić – Perić. Hrvatske službe prikupile su dokaze da je kao srpska snaha tajno špijala za BIA dok je bila najviši diplomatski zastupnik države Hrvatske u Crnoj Gori, javno na političkim mitinzima podupirala tamošnju velikosrpsku oporbu, sin joj je dragovoljni ročnik srpske profesionalne vojske, a u diplomaciju je ubacila proturječna Vesna Pusić. Pored toga, suprug Ivane Sutlić – Perić je stanoviti Srbin Tomislav Perić, osvjedočeni velikosrbin.U veleposlanstvu Hrvatske u srpsko prijestolnici Beogradu godinama je kao službeni prevoditelj radila Vesna Klarić, razvedena žena prijeratnog JNA časnika, po nacionalnosti Srbina.
Dakako, Vesna Klarić je bliska prijateljica Ivane Sutlić – Perić. Kćer Vesne Klarić je Sandra Klarić i supruga je srpskoga bankara Saše Bilanovića, velikoga srpskog nacionalista i dokazanog mrzitelja i neprijatelja hrvatskog naroda, time ujedno i hrvatske države. Njegovi najbliži srpski rođaci zaposleni su na iznimno bitnim mjestima srpskih sigurnosnih službi kao što je ponajprije glavna srpska sigurnosna služba BIA, premda Saša Bilanović, zet Vesne Klarić ima poveznice i u MUP-u Srbije, izvjesno i u osalim srpskim sigurnosnim službama kao što su VOA i VBA.
U Konzulatu Republike Hrvatske u Beogradu godinama je radila na administrativnim poslovima izvjesna Dragana Seifert iz Zemuna, neuglednog izgleda i neuravnoteženoga ponašanja, a po naobrazbi tek svršena srednjoškolka Zemunske gimnazije i kćer bivšega profesora FON-a ( Fakulteta organizacijskih znanosti) Zvonimira Seiferta. Taj je čovjek podrijetlom Nijemac rođen u srijemskom mjestu Novi Slankamen, kojega su pljačkaške i ubilačke bande srpskih četnika tijekom srpske vojne agresije na Hrvatsku opustošile, poharale, a većinsko katoličko pučanstvo pretežito starisjedilaca Hrvata i u daleko manjem broju malobrojnih Nijemaca i Mađara zauvijek protjerali sa višestoljetnih ognjišta. Onda su tamo naselili Srbe iz Hrvatske. Znakovito je kako je dom Zvonimira Seiferta u njegovom rodnom Novom Slankamenu ostao neoštećen i netaknut.
Još je puno zagonetnije kako je taj čovjek oskudnog znanja za jednoga sveučilišnog profesora, dobio profesorsku katedru u Srbiji kad je fakultetsku diplomu stekao nakon navršene četrdesete godine života. Zvonimir Seifert za sobom nema nikakav značajan znanstveni opus da bi se u bilo kojoj ozbiljnoj zemlji mogao nazvati i predavačem razredne nastave u pučkoj školi, kamo li u gimnaziji ili na fakultetu. Kad se nije mogao kao sveučilišni profesor ostvariti u Beogradu, onda je bolesno ambiciozni Zvonimir Seifert okušao sreću kao sveučilišni profesor u banatskom središnjem gradu Zrenjaninu. Očito, takve ničim opravdane životne povlastice mogli su mu priuštiti samo oni što su pameću, karakterom i moralom na njegovoj opskurnoj razini.
Nije zgorega kazati štogod i o bivšem hrvatskom diplomatu Aleksandru Skenderoviću, rođenom u Tavankutu blizu Subotice, ocu hrvatskog povjesničara Roberta Skenderovića iz Zagreba.
Filozof i teolog objavljivao je seriju navodno “znanstvenih radova” u kojima promiče postojanje nepostojećeg bunjevačkog naroda i nepostojećeg bunjevačkog jezika!?
Notorni ratni zločinac, mrzitelj i progonitelj Hrvata, iako i sam rođenjem Hrvat Vojislav Šešelj, mnogo puta se hvalio u medijskim istupima u Srbiji kako su njegovi srpski četnici imali veliki broj četničkih dragovoljaca među deklariranim “Bunjevcima” upravo iz Skenderovićeva rodnog mjesta Tavankuta.
Te riječi ozloglašenoga četničkog vojvode i velikog neprijatelja Hrvata Vojislava Šešelja nitko i nikada od izmišljenih Bunjevaca iz Tavankuta nije javno zanijekao, a što je prava istina najbolje znaju sami mještani Tavankuta.
Zajednički imenitelj svim ovdje pobrojanim i opisanim i opasnim mogao bi se sročiti u najkarćem ovako: Hrvatska ih je hranila, da bi ta ekipa Srbiju još više i još jače i diplomatski branila!?
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP
