Mag. art Ingrid Runtić
Emisija ‘Rtl direkt’ jučer je navečer prikazala prilog o neuspješno portretiranom Toše Proeskom, odnosno o skulpturi koja bi trebala prikazivati njegov lik, kao i o svim ostalim takvim skulpturama koje izazivaju sablazan i podsmijeh zadnjih godina u Hrvatskoj: “radi li se o nesposobnosti umjetnika ili o prevelikim očekivanjima publike? Treba li uopće skulptura sličiti osobi kojoj je posvećena?”
Ustvari, osnovno pitanje voditeljice Mojmire u emisiji bilo je: “sliči li mu ili ne?”, a odgovore su dali povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović i akademski kipari Vojin Hraste i Nikola Vudrag, (ovaj posljednji je kratko ustvrdio da nije toliko bitno sliči li ili ne, nego da je kipar “varao na materijalu” (???))
Razgovor Mojmire i Vojina u studiju je trebao biti ležeran ali je ispao kretenski, jer se Vojin, inače docent na Akademiji likovnih umjetnosti, kliberio na stolici ko neki polupripiti lik za šankom, lamatao rukama i općenito od sebe davao ne tek jednostavne, već uistinu krnje rečenice pune poštapalica.
Da ga nisu predstavili kao profesora na Akademiji, moglo se pomisliti da govori potpuno neobrazovana i k tome prilično ograničena alkoholizirana osoba.
Direktno iz krčme u “rtl direktno”.
Osobito bode u uši i oči da Vojin uopće ne govori kao što bi kipar govorio, jer bi inače spomenuo bar neki likovni razlog javnog fijaska spomenika koji bi trebao podsjećati na Tošu Proeskog.
Vojin, kao docent na kiparstvu, pojma nema što je to javna skulptura i koje uvjete mora zadovoljavati takvo djelo, pa odgovara kao laik, pitajući se, baš kao i Mojmira, sliči li kip Toši ili ne.
Na kraju priznaje da mu to nije ni bitno jer je takav koncept “zastario“, dovoljno bi bilo da se postavi mikrofon kao simbol pjevača Toše.
Takav lik predaje studentima kiparstva?! Pa to je za hitno zatvaranje ustanove koja postavlja takve nesposobne i bahate neznalice kao profesore!
Pa gdje su ga uopće našli? I zaista, taj podatak ne treba dugo tražiti: Vojin Hraste je sin poznatog kipara prof. Kažimira Hrastea (diplomirao na ALU Zagreb, jedan od osnivača splitske likovne akademije i svojevremeno njezin dekan).
Osim toga, otac Hraste je i autor jednog od 4 odabrana idejna rješenja za skulpturu koja su trebala ovjekovječiti Tuđmana na istoimenom trgu u Zagrebu, a sva četiri odabrana rješenja su, blago rečeno, očajno i beznadno loša, o čemu sam napisala tekst prije 4 godine.
Mojmira, kao pravi proslavljeni i beznadni slučaj novinarstva, proširuje pitanje postavljeno Vojinu od Toše Proeskog na bezbroj nakaradno loših skuptura Tuđmanu postavljenih diljem Hrvatske, potpuno nesvjesna činjenice da je Vojinov otac autor bar jednoga od tih istih promašenih kipova. Pritom prstom pokazuje na sliku kipa koji je njezin osobni “favorit” između svih ostalih užasnih, izrugujuće loših takvih kipova koji navodno prikazuju Tuđmana. Gledam ju u nevjerici – žena ima favorit među smećem?! “A možda se lik Tuđmana ne da portretirati?”, pita dalje Mojmira, dok mene ispred televizora već obuzima mučnina.
Kako bi se vidjelo tko je ‘prava veličina’, na scenu stupa Feđa Gavrilović, nekadašnja mlada zvijezda u usponu na nebo bogova partijskih povjesničara umjetnosti, a sada voditelj galerije Forum i dežurni intelektualac za budale. Niti on ne govori o likovnim razlozima zbog kojih bi se navodnu skulpturu Toše Proeakog hitno trebalo baciti u kontejner. Feđa sa svojih nebeskih visina samo s gađenjem kaže da je ta skulptura nedostojna osvrta. On čak i spominje pojam javne skulpture, površno se zaustavljajući na pitanju sličnosti skulpture s osobom (predloškom).
Skulptura koja prikazuje Tošu Proeskog u Novoj Gradišci očajna je u svakom svojem segmentu, ne samo zbog nedostatka bilo kakve sličnosti lica, nego zbog neznanja kako uopće kiparski izgraditi i postaviti lice, odnosno glavu – a kamoli ostatak figure… Feđa s Olimpa besplodnih povjesničara umjetnosti to ne zna objasniti, pa umjesto toga kaže da se radi o pogodovanju netalentiranim i lokalnim kiparima, politici i crkvi. Autor tog strahotno lošeg kipa Slavko Bunić je po struci zidar, a ne kipar – a velika faca povjesničarstva umjetnosti Feđa se boji izgovoriti naglas da se radi o amateru. Ne o talentiranom naivcu, već o beznadno netalentiranom amateru.
No, priča postaje daleko zamršenija kada bi intelektualac Feđa trebao široj publici objasniti kako to da su uratci amatera i navodnih profesionalaca jednako bezidejna i loša.
Srećom po Feđu, ni Mojmiru ne zanima tko je laik, a tko profesionalac ili što je uzrok a sto posljedica, pa cijela emisija upravo zbog osnovnih neznanja novinara i gostiju dobija jedan neugodmi štih i zadah na amaterizam.
Još žalosnija činjenica je da je nešto ranije jučer navečer na ‘Milijunašu’ bilo postavljeno pitanje tko je pokopan u rimskoj crkvi Sveti Petar u kojoj se nalazi Michelangelov Mojsije. Točan odgovor je Julije Klović, Michelangelo slikarstva u minijaturi. To bi svi Hrvati trebali znati – i bez jokera.
Nažalost, dok nam kolo u kulturi vode razne Mojmire, Feđe i Vojini, hrvatska umjetnost i kultura, baš kao i javni spomenici, biti će svedeni na ruglo i sramotu, a ne na ponos hrvatskog naroda kao što je to bilo u vrijeme Julija Klovića, a i kasnije, sve do pojave raznih srboslavija kojih se očito još uvijek ne možemo riješiti.
HOP
VEZANI ČLANAK
