Srpske povijesne krivotvorine o srpstvu i pravoslavlju srednjevjekovne povijesne hrvatske pokrajine Bosne i Hercegovine – III
Srpski znanstvenik Ljubomir Stojanović širi krivotvorine o nepostojećim pravoslavnim “Srbljima” i “Vlasima” u predtursko doba u Bosni i u Dubrovniku
Srbima i Vlasima je tad Dubrovačka Republika zakonski zabranjivala i prenoćiti u Dubrovniku, a srpski kleptoman i mitoman Ljubomir Stojanović bešćutno laže da su Dubrovčani bili “Vlasi” a stanovnici Bosne “Srblji”
Istina je samo da su u 12. i u 13. stoljeću i u Bosni i u Dubrovniku živjeli Hrvati čakavci i da su govorili ikavicom
U djelu “Stare srpske povelje i pisma” srpski znanstvenik Ljubomir Stojanović iznosi tešku i prijesnu laž kako su u srednjevjekovnoj Bosni živjeli samo Srbi i Vlasi, premda je povijesti kao znanosti opće poznata činjenica da su u današnjoj Bosni i Hercegovini prije turskoga zauzeća Bosne u 15. stoljeću živjeli samo Hrvati rimokatolici, u brojkama oko 90% pučanstva, te posve malobrojni pravoslavni Srbi i Vlasi, naseljeni u istočnim i rubnim dijelovima današnje Bosne i Hercegovine. Evo kako Srbin Ljubomir Stojanović svjesno, voljno i umišljajno navelike obmanjuje svijet o nepostojećem srpstvu i nevidljivom pravoslavlju u Bosni prije turskoga pohoda na to povijesno gledano istočno Hrvatsko Kraljevstvo, kojim je stolovala hrvatska i katolička dinastija Kotromanića, počev od Kulina bana, preko bana Stjepana, pa do kralja Tvrtka kao najpoznatijih vladara iz te hrvatske i katoličke vladarske loze na tlu Bosne i Hercegovine. No, Ljubomir Stojanović pokušava se izrugivati povijesnoj istini o hrvatstvu i katoličanstvu izvorne Bosne kad u svome djelu “Stare srpske povelje i pisma” veli ovako:
“Nesumnjivih ima dokaza da su u srednjevjekovnoj Bosni živjeli Srbi i to dok se ona još prostirala samo u Sarajevskom i Zeničkom okrugu u dolini rijeke Bosne. U međunarodnom ugovoru o raspodjeli nadležnosti u dubrovačko bosanskim sporovima ban Matej Ninoslav izričito svoje podanike naziva “Srbljima”, a Dubrovčane “Vlasima”. Za prijevaru učinjenu od strane Vlaha Srbinu ugovara se sud bana bosanskog, a za prevaru Srbina nad Vlahom sud kneza dubrovačkog. Nazivanje Dubrovčana Vlasima, kao i latinsko ime njihovoga kneza govori nam da su Dubrovčani još uvijek bili Romani., dok su Bošnjaci uveliko Srbi i osjećaju tu razliku. Sve je napisano u vrijeme kad se Bosna nalazila na preko 100 kilometara od dubrovačke granice. Dakle, nisu bili susjedne zemlje i ugovor se ne odnosi na plemena u zaleđu Dubrovnika. U Srbiji su za to vrijeme na vlasti bili nemanjićki kraljevi i oni se graniče sa Dubrovnikom. To Bosni neusporedivo slabijom i manjom i bez statusa Kraljevine ne smeta odrediti se kao srpska!?” Ljubomir Stojanović se tu ne zaustavlja u krivotvorenju povijesti Bosne i Dubrovnika, te nastavlja s isitm nebulozama i u izvadku prijepisa Povelje Dubrovčanima, tiskane i objavljene u razdobju od 1232. do 1235. godine, gdje navodno piše sljedeće:
“U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin!
Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, ban bos’nski veliki, kle se knezu
Dubrovačkomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov’ckoj,
Takom s’m se klet’ju klel, kakom se je ban Kulin klel:
Da hode Vlasi svobodno, in dobrit’k, tako kako su bana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje bez oblada, tudje si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje i nauk dati od vse zledi.
A se pisah imenom Desoje, granatig bana Ninoslava, velijega bos’nskoga, tako vjerno kako-re u prvih.
A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boz-re daj zdravlje”.
Kao što je vidljivo iz dolje navedenih dokumenata, što ih podastiru Raukar i Mandić, Povelja Dubrovčanima je beznačajna s gledišta utvrđivanja etničke pripadnosti srednjevjekovne Bosne iz sljedećih razloga: Sama povelja je prijepis koji je sačuvan u Dubrovniku, a ne izvorni dokument iz ruku pisara bana Mateja Ninoslava. Paleografskom analizom, kao i drugim sredstvima povijesne znanosti, utvrđeno je da su u prijepisu nastalom u Dubrovniku napravljene grube preinake u izvorniku, koji nije sačuvan. Ova takozvana povelja zapravo i ne zaslužuje taj naziv, jer se radi o sažetku izvorne povelje, koja je izgubljena. Usljed intenziviranja trgovačkih veza Dubrovnika sa srednjovjekovnom srpskom državom u nekoliko navrata Dubrovački ured, prije svoje konačne uspostave i ustroja, a koji su izvršeni nakon navedenih povelja, zapošljava pisare jezikoslovce iz Srbije, čiji stilski izričaj naginje ekavici. To i neke druge značajke upućuju na zaključak kako su dotične povelje djelo strane, odnosno srpske redakture. Tu se mogu zamijetiti dvije činjenice. Prije i poslije sveukupno tri takve pisane dubrovačke povelje, niti u jednoj od njih se ne pojavljuje izraz “Srbin” za stanovnika Bosne i “Vlah” za stanovnika Dubrovnika. Broj povelja i ugovora između Dubrovnika i bosanske banovine, a kasnije i bosanskoga kraljevstva i prije i poslije te napisane tri povelje broji se u stotinama. U tako velikoj i obimnoj pisanoj građi i obilju povijesnih vrela nigjde se više ne spominju izrijekom “Srbljin” i “Vlah” za stanovnike Bosne i Dubrovnika. Izrazi “Srbljin” i “Vlah” se uvijek pojavljuju u paru, a nikad pojedinačno. Kao što je znameniti Dominik Mandić objasnio, vlaško pučanstvo predstavljalo je posebnu skupinu, koju su Dubrovčani unajmljivali za poslove prijenosa tereta i druge težačke poslove, u svojim obrtničkim poslovima sa Srbijom i Bosnom, kao i Zahumljem i Travunjom. Sami Dubrovčani nikada sebe nisu zvali “Vlasi”, niit su ih takvim označavale susjedne države ili političko upravne jedinice. Neautentičnost povelje, srpsko podrijetlo prijepisa, besmislenost uporabe oznaka “Srb(lj)in” i “Vlah” za stanovnike Bosne odnosno Dubrovnika, čini takozvane povelje bana Ninoslava beznačajnima u smislu argumentacije utvrđivanja etniciteta srednjevjekovnog bosanskog prostora.
Istraživanje o etnodruštvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suočava se s teškoćama već pri tumačenju narodnosnih izričaja u bosanskim ćirilskim ispravama 13. stoljeća, primjerice u spomenutim trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U nijima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva “Srblinom” i suprotstavlja ga nazivom “Vlaha” za stanovnika Dubrovnika. To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumačenjima, što su se gibala u rasponu od poptunog odbacivanja do potpunog prihvaćanja. Da bismo migli objasniti tu zagonetku historiografije, nužno je pomnije razmotriti ćirilske isprave 12. i 13. stoljeća i njihovo narodnosno nazivlje. Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izričaj o narodnosnoj supstanci “Srblin” i “Vlah” nije potekao iz srednevjekovne Bosne, nego iz srednjevjekovne Srbije. U sačuvano građi ti se izričaji prvi put pojavljuju u ispravi Dubrovniku od strane raškog velikog župana Stefana, a napisanoj 1215. godine. Tu ispravu poznajemo danas u prijepisu dubrovačkog notara Paskala, što je za objašnjenje naziva “Srblin” i “Vlah” veoma važno. Još je bitnija činjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava iz 1240. i 1249. godine. Prvu Ninoslavovu ispravu prije 1235. pisao je, doduše, “gramatik” Desoje, a ne notar Paskal. Ali, to ne mijenja zaključak da je narodnosna suprotnost “Srblin” – “Vlah” u bosanske isprave dospjela iz raških isprava i to posredstvom dubrovačkog ureda. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odražavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovici 13. stoljeća i da se ono u njoj nije rabilo, pokazuje činjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv “Srblin”, nego ni Dubrovčanina ne naziva “Vlahom”. Kao vremenski starija od Ninoslavovih isprava iz 13. stoljeća, ta isprava Kulina bana pisana koncem 12. stoljeća, odnosno 1189. godine, uvelike je morala poznavati je li se uopće i ikada u to vrijeme u Dubrvniku i u Bosni rabilo narodnosno nazivlje “Srblin” i “Vlah”. No, u to vrijem od toga nema niti traga, niti glasa. Naziv “Vlah” za Dubrovčanina u ispravama bana Mateja Ninoslav očigledno nije bio bosanskog podrijetla, kao što ni naziv “Srblin” nikako nije mogao biti moguć za tadašnej stanovnike Bosne. Jer, tad su u Bosni živjeli smao Hrvati rimokatolici.
Dragan Ilić
HOP
