Srbi su u bosanskim i humskim poveljama srednjeg vijeka opisani kao stranci iz Raške bez ikakvih etničkih poveznica s Hrvatima iz Dubrovnika i sa Hrvatima iz Bosne
Srpska historigrafija unatoč tome sustavno laže da je bilo obratno, premda im i zakonik najvećeg srpskog vladara Stefana Dušana Nemanjića kazuje da lažiraju povijest.
Srbi i Vlasi u bosanskim i humskim poveljama od 14. stoljeća opisani su kao najamnici i čuvari stoke.
U bosanskim i humskim poveljama od 13. do 15. stoljeća nekoliko puta spominju se Srbi i to uvijek u svezi s Vlasima. Najstariji spomen Srba i Vlaha imamo u jednoj povelji bosanskoga bana Hrvata Mateja Ninoslava iz 1234. godine, gdje se veli: “A se ste: ako virue Sr’blin Vlaha, da se pri prid’ knezem; ako virue Vlah Sr’blina, da se pri prid’ banom’ a inomu Vlahu da ne bude izma”. Konstantin J. Jireček uvaženi pisac povijesti Srba shvatio je navod tako da je pod Vlasima vidio Dubrovčane, a pod Srbima podanike bana Ninoslava Bošnjake. Ovo Jirečekovo tumačenje prihvatili su kasniji srpski povjesničari kao dokazanu stvar i na tome posebno osnivaju svoja mišljenja o Srbima u Bosni. Tako Vladimir Ćorović u svojoj “Historiji Bosne” piše:”U pogledu narodnosti Ninoslavljevih podanika u Bosni njegove povelje izdane Dubrovčanima ne ostavljaju nikakve sumnje. One jasno kažu da su ti podanici Srbi”. Jirečekovo mišljenje prihvatili su i neki hrvatski povjesničari kao Franjo Rački, Milan Rešetar, a donekle i Ferdo Šišić. Nužno je zbog toga potanko ispitati bosansko-humske povelje, u kojima se govori o Srbima, da shvatimo pravo značenje i dohvat njihovih izražaja.
Prije nego prijeđemo na pretres samih povelja, smatramo nužnim upozoriti na to da je posve nevjerojatno da bi Dubrovčani u 13. stoljeću sebe zvali “Vlasima” i dopustili da ih tako zovu njihovi prijatelji u službenim dokumentima, koje su pisali u korist Dubrovčana. Istina, na Zapadu još prije tih vremena germanski narodi počeli su zvati Vlasima ( Walh, Walsche na starogermanskom ili Vlachy na staroslavenskom ), ne samo prave, etničke Vlahe, nego sve potomke Starih Rimljana, uključujući u to vlaško ime i romanizirane narode u Europi. U tom širem poimanju bili su Vlasi i dalmatinski Romani, dakle i Dubrovčani početkom 13. stoljeća. Ali, tako Dubrovčane nitko nije zvao na Mediteranu i na Balkanu, jer su u balkanskim krajevima postojale posebne prilike, te su to vlastiti domaći nazivi, koji su se razlikovali od zapadne germanske terminologije. To nije bi slučaj u drugim zemljama. Na Balkanu su postojale tri potpuno različite skupine ljudi, koje su sebe smatrale i zvale “Rimljanima”. Prve dvije skupine više puta spominje Konstantin Porfirogenit u svom djelu “De administrando imperio” i naziva ih “Romaioi” i “Romanoi”. “Romaioi” su Bizantinci koji su sebe smatrali “Rimljanima”. kao baštinici starog Rimskog carstva. “Romaioi” su po Porfirogenitu ostaci rimskih kolonista iz Rima i Italije ili poromanjeni stari grčki i ilirski stanovnici u Dalmaciji i Iliriku. Ovi su se napose održali u nekoliko primorskih gradova na dalmatinskoj obali i na tri otoka u Kvarnerskom zaljevu. Od ovih Rimljana razvilo se plemstvo dalmatinskih gradova, koje je primjerice u Dubrovniku vodilo upravu grada sve do početka novog vijeka. Treću skupinu činili su poromanjeni potomci negdašnjih vojničkih veterana iz Mauretanije, koje su Rimljani bili naselili po Balkanu uzduž Dunava u prvim stoljećima po Kristu. I oni su sebe zvali “Romani”. I od toga je nastalo ime Romania, kako glasi današnji suvremeni naziv države Rumunjske na njihovom književnom rumunjskom jeziku. U znanosti takvi se nazivaju Aromunima. U srednjem vijeku na Balkanu prvu grupu su zvali Grci ili Bizantinci, drugu dubrovačku grupu Latini, a samo su trećoj grupi davali ime Maurovlasi, kao mješavini Maura i Vlaha, zatim, Morovlasi ili Crni Vlasi ili jednostavno Vlasi. Narečeni Vlasi su živjeli po planinama i bavili se stočarstvom. Bili su surovi i neodgojeni, bez stalnih kućišta, putujući kao pravi nomadi za svojim stadom, ljeti u planine, a zimi u južnije i toplije krajeve. Kako su imali mnogo konja, to su se zarana počeli baviti prijenosom trgovačke robe. I Dubrovčani su ih od najstarijih vremena iskorištavali kao prenosnike, ali se nikad nisu smatrali entički istim s njima, što nisu uopće ni bili, kao što je u gornjoj raščlani već objašnjeno. Srednjevjekovni Vlasi bili su porijeklom i jezikom, kao i društvenim položajem, različiti od Dubrovčana, te je već radi toga neprihvatljivo da se pod Ninoslavovim Vlasima imaju razumijevati Dubrovčani. A, sada pogledajmo što nam o tome vele povelje bosanske i humske u razdoblju od 13. do 15. stoljeća.
Prva povelja u kojoj se spominje ime “Srblin” je ona bana Ninoslava, a što je donosi i hrvatski povjesničar Smičiklas u svom djelu “Cidex diplomaticus regni Croatiae”, kao i Miklošič u knjizi “Monumenta serbica”. Povelja nema nadnevka, ali kako se u njoj spominje dubrovački knez Žan Dandulo, koji je i vladao do mjeseca travnja 1235. godine, to povjesničari stavljaju objavu ove povelje u okvirno razdoblje od 1232. do 1235. godine. Original se i danas nalazi u Dubrovačkom državnom arhivu.Gregor Cremošnik, slovenski znanstvenik, koji je tu povelju potanko opisao s paleografske strane, veli o njoj da spada među najmanje južnoslavenske dokumente”. Pisana je na pergamenti takozvane njemačko – francuske izradbe. Rezana je nepravilno, a veličina joj iznosi u širini 21,6 centimetara, a u visini od 4 – 2,5 centimetara”. Te sićušne dimenzije, kako pravo veli Cremošnik, nimalo ne odgovaraju nazivu povelja, pod kojim si uvijek pretpostavljamo nešto svečano i impozantno”. Ovo nam sve govori da ova “povelja” nije bila jedini, niti glavni dokument, koji je ovom prigodom bio napisan. Glavna povelja koja je uređivala odnose Dubrovčana s banom Ninoslavom i Bošnjacima morala je biti napisana prije ove patuljak povelje. Ova povelja smatrana je malim dodatkom već učinjenoj povelji, te je zato i napisana u tako neuglednom obliku. Prema tome i predmet dotične osobe, o kojoj govori ova patuljak povelja, morao bi biti od sporedne važnosti za obje ugovarajuće strane Bošnjake i Dubrovčane, kada već ovaj predmet nije bio unesen u prvi glavni dokument. Da je neka posebna, glavna povelja bila napisana prije povelje patuljka, to se izričito spominje u ovoj zadnjoj. Tu piše sljedeće: “A s pisah’ imenem’ Desoe, gramatig’ bana Ninoslava veliega bosn’skoga tako virno kakore u pr’vih’ tj. knjiga”.
A gdje je ta prva povelja, koju je Desoje napisao Dubrovčanima u ime bana Ninoslava? Naše je mišljenje da je ona što je donose Smičiklas, Codexu diplomaticusu i Miklošič u Monumenta serbica. Mi ćemo u buduće ovu zvati povelja “A”, a patuljak povelju”B”. Original povelje “A” nalazi se u državnom arhivu u Dubrovniku. Prema Cremošniku i ova povelja, kao i ona “B”, pisana je na pergameni njemačko – francuske izradbe tamnosmeđom tintom. I na jednoj i na drugoj povelji pečat je bio pričvršćen s vrpcom crvene nepredene svile. Povelja “B” pisana je tzv. ustavom, a tako i povelja “A” prema trećem izdavaču Ljubomiru Stojanoviću, iako Cremošnik pismo povelje “A” označuje na sredini puta od ustava u poluustav. Razlike između jedne i druge povelje mogle su nastati zbog toga što je prva povelja “A” bila odnesena u Dubrovnik. I Dubrovčani su zatražili da se još neke stvari dodaju i pismeno utvrde. Nadopune nisu mogle biti unesene u prvu povelju, kao što će biti slučaj s poveljom iz 1240. godine, jer je pergamena bila već odrezana. Za željene dodatke bilo je potrebno uporabiti novu pergamentu, dotično napisati novu povelju. Zaziv i uvod povelje “B” sličan je onome iz prve povelje “A”, samo što je u povelji “B” spomenut dubrovački knez Žan Dandulo, koji nije bio spomenut u prvoj povelji. Glavni i jedini predmet ovoga dodatka povelje “B” bio je u tome da ban Ninoslav osigura Vlasima slobodno kretanje i uživanje njihove dobiti, odnosno zarade, kako su je uživali za Kulina bana. I kada je pisar Desoje bio već zaključio povelju i svojim potpisom ovjerio, netkom je palo na pamet da se nadopiše novi nadodatak, to jest stavak o sudbenoj nadležnosti za rješavanje sporova, koji bi mogli nastati između Vlaha i Srblina (Srbijanaca). Taj nedostatak spojen je s već zaključenom poveljom “B” riječima:”I ovo jo+ste”” (” A se este”).
Kako se, dakle, iz samih povelja vidi, ni Srbi, a ni Vlasi, nisu bili spomenuti u prvoj glavnoj povelji “A” u kojoj je ban Ninoslav Dubrovčanima zajamčio slobodnu trgovinu i oslobodio ih od desetine”, tj. srednjevjekovne carine. U glavnom dijelu i povelje patuljka “B” radi se jedino o Vlasima. Srbi su spomenuti samo u nadodatku to povelji “B”. U drugom, zadnjem nadodatku srednjovjekovni naziv za odmazdu, tj. vansudsko naplaćivanje pretrpjele štete putem sile od ma kojega pripadnika one skupine, od koje je netko nekomu štetu nanio. Ovo nam sve govori da se ni Srbi, niti Vlasi ne smiju istovijetovati s ugovarajućim strankama s Bošnjacima i Dubrovčanima, nego da se pod tim imenima imaju razumijevati neke sporedne osobe, ovisne o ugovaračima, koje oni uzmu pod svoju sudsku vlast i zaštitu. U dodatku patuljak povelje “B” određuje se da će u sporovima između Srba i Vlaha Dubrovčani suditi Vlasima, a ban Ninoslav Srbima. Ta je odredba donesena jer su Vlasi bili Romani i govorili romanskim jezikom, sličnim onom jeziku Dubrovčana, iako su ovo bili različiti svojim etničkim postankom od prvih. Suđenje Srbima dato je Ninoslavu, jer su Srbi bili Slaveni i govorili jezikom bliskim hrvatskom jeziku, kojim je govorio ban Ninoslav. Da su Srbi i Vlasi bili sporedne osobe u Nonoslavovim poveljama, nedvojbeno se vidi iz treće povelje, koju je ban Ninoslav izdao Dubrovčanima 22. ožujka 1240. godine. U tekstu te povelje Ninoslav sklapa ugovor s dubrovačkim knezom Nikalom Tonistom, s vlastelom i svom općinom dubrovačkom u svoje ime, u ime svojih sinova i svih “moi ljudie”. I tada u dodatku teksta povelje unosi odredbu o sudbenoj nadležnosti nad Srbima i Vlasima, o kojoj se prvi put govorilo u povelji patuljku “B”. I ovdje se taj dodatak uvodi riječima:”I ovo još i se oste”. Pošto je povelja bila po tadašnjim običajima završena, nadodana su dva dodatka: prvi da se ne smije činiti durgim Srbima i drugim Vlasima “Izma”, nego da za učinjenu štetu odgovara sam krivac. U drugom nadodatku stanoviti Borislav Vojsilić potvrđuje povelju i kune se Dubrovčanima na vječni mir. Ovoj povelji slična je, ako ne i gotovo jednaka, povelja bana Ninoslava iz ožujka 1249. godine, samo što je nedostatak povelje iz 1240. o “izmi” ušao u dodatak u smome tekstu nove povelje iz 1249. godine.
U ove dvije zadnje povelje bana Ninoslava iz 1240. i 1249. godine govori se o tri vrste ljudi: Mi, Vi, Oni. Mi su ban Ninoslav, njegovi sinovi i unuci, boljari, kmetovi i uopće ljudi regionalno zvani Bošnjaci, odnosno Hrvati iz Bosne. Vi su: dubrovački knez Tonist, dotično Dafin, dubrovačka vlastela i cijela gradska općina. Oni među ni ili među njima su Srbi i Vlasi. Ugovarajuće stranke su Mi i Vi, tj. Bošnjaci, odnosno bosanski Hrvati i Dubrovčani, a Oni Srbi i Vlasi su samo predmet kao posebnoj skupini ljudi različitoj od ugovaratelja. Tu se, naime, uređuje sudbena nadležnost nad Srbima i Vlasima i zabranjuje vansudska odmazda “izma” u krivicama, koje se dogode sa strane pripadnika tih skupina. Taj cijeli dodatak ne bi imao smisla, kada bi Srbi i Vlasi bili istovjetni s Bošnjacima i Dubrovčanima, jer je u glavnom dijelu teksta tih povelja ban Ninoslav opetovano pridržao sebi suđenje Bošnjacima (“naši ljudie”), koji bi tužili Dubrovnik. I “Izma” je između Bošnjaka i Dubrovčana bila isključena u glavnom dijelu povelje (” i ne izma”).
Da su Srbi i Vlasi u bosanskim i humskim poveljama srednjega vijeka bili različiti od Bošnjaka, Hrvata iz Bosne i Hrvata Dubrovčana, jasno svjedoči srpski kralj Stefan Dušan Silni u svojoj povelji tiskanoj 26. listopada 1345. godine, kojim je ukinuo carinu u Trebinju na dubrovačku prlaznu robu, koju je bio zaveo Dušanov družbenik Dabiziv. Kralj Dušan piše:”… da ne uzima Dabiziv’ Dubrov’čanom ni carine, da nikoega dohodka ni trgovcu dubrov’c’komu, ni Vlahu, ni Srbinu, da nikomu: i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov’nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine do veka veku…” Ovdje kralj Dušan jasno luči Dubrovčane od Vlaha i Srba. To su tri različite vrste ljudi koji prenose dubrovačku robu kroz Trebinje u tadašnjoj Travunji na putu u Zahumlje i Bosnu. Iz svega što smo naveli slijedi nadvojbeno da Srbi koje spominju bosanske i humske povelje od 13. do 15. stoljeća nisu domaći ljudi Bošnjaci i Zahumljani, nego stranci iz stare srpske države Raške. Ove su Dubrovčani upotrebljavali kao prenosnike svoje trgovačke robe, a od početka 15. stoljeća, a moguće i od konca 14. stoljeća domaća gospoda u Zahumlju upotrebljavaju pojedine doseljene Srbe kao najamnike da im čuvaju stoku.
Dragan Ilić
HOP
