Stjepan Kotromanić je 1347. doveo u Bosnu franjevačke misionare, a Tvrtko Kotromanić se u svome kraljevskom naslovu proglasio 1389. i zajedničkim kraljem Bosne, Hrvatske i Dalmacije
Zato je posljednja bosanska kraljica Hrvatica Katarina Tomašević nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine ostavila pisanu opuruku papi kojom mu predaje u ostavštinu Bosnu tisućljetnu zemlju Hrvata rimokatolika
Oporuka rimskome papi kraljice Hrvatice iz Bosne Katarine Tomašević i danas se čuva u pismohrani Vatikana .
U području današnje sjeverne Bosne, točnije blizu Posavine na Savi i Slavonije s druge strane obale rijeke Save u Hrvatskoj, iznjedrena je povijesno najpoznatija vladarska obitelj u Bosni. Riječ je o dinastiji Kotromanića, koji su rodom iz Kutjeva, a otuda doseljeni u srednjem vijeku u središnju Bosnu. Stjepan Kotromanić naslijedio je na vladarskom prijestolju svoga oca osamdesetih godina 13. stoljeća kao vladar jednog od vladarski nasljednih teritorija na sjeveru Bosne i oženio se kćerkom vladara Mačve, smještene na krajnjem sjeveru današnje Srbije, što zahvaća širok prostor između Drine i Save. Nakon toga Stjepan Kotromanić je vodio dugotrajnu borbu za vlast, čije su pojedinosti bitke za zauzeće vladarskoga trona vrlo mutne. Glavni takmac u borbi za prevlast u Bosni bila je Kotromaniću jedna druga bosanska obitelj čisto plave aristokratske krvi. To je bila obitelj hrvatskih velikaša Šubića, koji su podrijeltom dolazili iz bribirskoga kraja u sjevernoj Dalmaciji. Već ove dvije značajke da se za političku prevlast u današnjoj Bosni tijekom 13. i 14. stoljeća bore dvije hrvatske obitelji, Kotromanići rodom iz Slavonije i Šubići starinom iz Dalmacije, zorno nam govori o istom etničkom hrvatskom i vjerski katoličkom sastavu hrvatskog i bosanskog teritorija. Doda li se tome još i činjenica da su se kasnije u 15. stoljeću kao glasoviti i znameniti državnici i vojskovođe u Bosni još prije dolaska Osmanlija iz Azije pojavili i hrvatski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i kralj Stjepan Tomašević, posve je jasno zašto je Bosna u državnopravnom smislu, ali i u narodnosnom pogledu, tamo naseljenoga hrvatskog i katoličkog puka, što obitava u njoj još od sedmog stoljeća potpuno ista zemlja, u ono srednjevjekovno vrijeme istog hrvatskog i katoličkog naroda što živi i tamo kao i u nama danas poznatim granicama države Hrvatske. I to je dokazovom više da je Bosna upravo prava i prirodna utroba i povijesno i etnički prirodni stomak ili geometrijski gledano, pravi trbuh države Hrvatske.
Šubići su vladali starom banovinom Bosnom većim dijelom dvaju prvih desetljeća 14. stoljeća. i zna se da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom Stjepanom Kotromanićem. Ali, negdje početkom dvadesetih godina 14. stoljeća Kotromanić je slavio pobjedu i u borbi za prevlast nadvladao Šubiće u Bisni, kojom su oni do tada vladali. No, Šubić je prije toga bio bosanskim banom od 1318. do 1322. godine kad je Kotromanić došao na njegovo vladarsko mjesto. Kad se jednom Kotromanić domogao vlasti, počeo je proširivati bosansku državu, odnosno buduće proglašeno istočno Hrvatsko Kraljevstvo pod vlašću potonjeg najslavnijeg vladara iz loze Kotromanića, osobno kralja Tvrtka Kotromanića. Najprije je Stjepan Kotromanić pripojio staroj bosanskoj banovini nekoliko oblasti na sjeveru zemlje. Osvajanjem je dodao tome područja zapadno od banovine, koja su prije pripadala središnjoj Hrvatskoj, a ubuduće će ostati u sklopu Bosne. Nakon toga osvojio je i oko dvjesto milja dalmatinske obale između Dubrovnika i Splita. Godine 1326. priključio je svojoj državi i veći dio Huma ili današnje Hercegovine, te je tako prvi put u povijesti stvorio od Bosne i Hercegovine jednu jedinstvenu političku cjelinu, ali u cijelosti hrvatskoga duha i izričaja. Do tada Hum ili današnji pojam Hercegovine, bila je jedna poprpilično samostalna oblast pod vlašću mjesnih vladarskih obitelji. I u vjerskom pogledu Hum je bio donekle poseban i izdvojen u usporedbi s ostalim hrvatskim krajevima, s obzirom na to da je tamo pored većine katolika živio i razmjerno značajan broj pravoslavaca, premda su prije pohoda nemanjićkih svetosavaca samo koje stoljeće prije vladavine Kotromanića u cijeloj Hercegovini svi stanovnici bili redom Hrvati rimokatolici.
Kotromanić je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je i dosta sreće što je u to doba ondašnja Kraljevina Srbija pod vodstvom njihovoga najglasovitijeg vladara Dušana Silnog iz loze Nemanjića bila u njezinim vojnim pohodima usmjerena širenju srpske države ka jugu idući ka Makedoniji, Albaniji i sjevernoj Grčkoj, nego što je težila proširenju teritorija ka zapadu i oblastima kojima su vladali Kotromanići. Nadalje, Kotromanić je bio i vješt diplomat. On je sklopio ugovore s Dubrovnikom 1334. i s Mlecima 1335. i imao dobru suradnju i s moćnim i utjecajnim ugarskim kraljem, šaljući mu ponekad i bosanske postrojbe u pomoć u kraljevim povremenim vojnim napadima protiv ponekad pobunjenih i od vrha vlasti odmetnutih plemića u Hrvatskoj. Time je odigrao negativnu ulogu, jer je vojno pomagao mađarskom kralju gušiti oružjem bune i možebitno ustanke u nagovještaju od strane hrvatskih plemića, svojih sunarodnjaka. Šaljući mađarskom kralju vojne trupe bosanskih Hrvata u pomoć protiv Hrvata iz Hrvatsko – Ugarskog Kraljevstva, praktički je Kotromanić izravno sudjelovao u sukobima hrvatskih plemića s mađarskim kraljem na strani mađarskog kralja, umjesto da bude na strani vlastitog hrvatskog naroda. Ipak, sam Kotromanić, unatoč tome, nije bio do kraja u milosti Mađara. On je dugo podupirao opstojnost šizmatičke Bosanske crkve i njenog bogumilskoga krivovjerja. Iz toga ne može izravno proizlaziti, premda se samo može naslutiti da je radi te poptore šizmatičkoj crkvi i sam bio dugo vremena šizmatik, jer njegovi odnosi s papom u to vrijeme nisu nikako bili dobri. Ali, 1340. godine u nastojanju popravka odnosa s papom, Stjepan Kotromanić pristaje na osnutak franjevačke misije u Bosni. Franjevci su se već udomaćili na dalmatinskoj obali, ali su vrlo neodlučno pokušavali prodrijeti u Bosnu. Nešto prije 1347. godine dogodio se prijelomni trenutak. Tad je Stjepan Kotromanić prešao na katoličku vjeru i u travnju spomenute 1347. godine pisao je zamolbu papi ne bi li poglavar Rimske crkve uputio u Bosnu veći broj školovanih svećenika, koji će biti “vični u poučavanju vjere i koji će znati narodni govor”. Svi potonji vladari Bosne što su tamo stolovali nakon Stjepana Kotromanića, osim jedne moguće iznimke, bili su također listom katolici i naravno Hrvati.
Franjevci su nedugo nakon dolaska u Bosnu utemeljili Bosansku vikariju, upravnu jedinicu, koja je poslije obuhvaćala i mnogo veće i šire područje juoistočne Europe i protegnula se sve do Rumunjske. To je proizvelo dodatne poteškoće u sporu oko bosanske hereze, jer se ime Bosne u franjevačkim spisima moglo odnositi, takorekuć na bezbroj grijeha. Godine 1385. Vikarija je obuhvaćala 35 franjevačkih samostana, iako ih je svih u samoj Bosni bilo svega četiri. Oni su se nalazili u Visokom, Lašvi, Sutjesci i Olovu. Do 1463. i pada Bosne pod vlast Turaka, podići će se u Bosni još 12 samostana u granicama bosanske države. Međutim, niti jedan samostan nije smio imati više od 12 fratara, a prosječno su u svakom samostanu zapravo bila samo četvorica. A kako su prva tri od četiri samostana bila zemljopisno blizu jedna drugome i smještena u središnjem dijelu Bosne, franjevačka težnja da ponovno zadobiju duše za Rimsku crkvu nije mogla imati nekog većeg uspjeha na tako zbijenom i malom prostoru središnje Bosne, gdje su se nalazila sva četiri najstarija katolička samostana u Bosni. Tako je biolo barem u prvoj fazi franjevačkog misionarskog pohoda ka Bosni, a kasnije se situacija i poboljšala i promijenila. Crkvi bosanskoj, također je nedostajalo pravog i organiziranog teritorijalnog ustrojstva. Zato je veći dio pučanstva na selu ispovijedao tek najniži oblik pučkog kršćanstva i to pretežito bez nazočnosti svećenika.
Kad je Stjepan Kotromanić pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku državu neovisnom, bogatom i moćnom. Ipak, njezina stabilnost još je ovisila o suradnji plemićkih obitelji koje su imale svoja snažna uporišta u različitim dijelovima zemlje. Nećaku koji je naslijedio Kotromanića, samome Stjepanu Tvrtku, bilo je tad svega petnaest godina. I on tako premda nije imao niti autoriteta, niti vojne snage održati odjednom na okupu sve suprotstavljene sile unutar bosanske države, ulazi u bitku za opstojnost bosanske države. Istodobno je ugarski kralj jedva dočekao prigodu iskoristiti podjele u Bosni kako bi se opet domogao izgubljenih teritorija. Tijekom prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja na bosanski teritorij. Godine 1366. bio je prisiljen potražiti utočište na ugarskom dvoru, jer je skupina bosanskih plemića ustoličila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali, već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih niti Tvrtko niti on neće imati nikakve koristi, Tvrtko je opet u Bosni na vlasti. Od tada mu ugarski kralj ne zadaje više mnogo briga, jer je zaokupljen događajima na sjevernim granicama Ugarske.
Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug. Veliko srpsko casrtvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti njenoga tvorca Stefana Dušana 1355. godine. Trajalo je povijesno tek devet godina, a Srbi ga danas slave i hvale, da bi netko neupućen pomislio da je potrajalo ne devet godina, nego barem devet stoljeća u nizu. Jedan od srpskih plemića koji su nastojali prigrabiti što više teritorija od ostataka carevine, bio je nagrađen pri kasnijoj razdiobi plijena širokim pojasom teritorija južno i jugoistično od Bosne i to dijelovima Huma, Zete i južne Dalmacije. U tom sastavu su bili i dijelovi morske obale između Dubrovnika i Boke Kotorske, te daleko sjeverno od mora onaj kopneni dio što se u povijesti naziva Novopazarski sandžak. Tamo je u srcu negdašnje Raške bio smješten i manastir Mileševa, u kojem su se čuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvažnijih svetaca u povijesti SPC. Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj vladarski pothvat, pošto se upravo u narečenom manastiru Mileševi okrunio kraljem i to ne samo Bosne, nego i “Srbljima”, kako stoji u krunidbenom nazivu. Međutim, ovaj posljednji nadjevak kralja “Srbljjem” ili kralja “Srbljima”, bio je samo znak uobičajene dinastičke samohvale, nerijetke pojave prigodom vladarskih krunidbi toga doba. I to je bilo i sukladno s veličanstvenim izgledom dvora, građenoga u bizantskome stilu, a što ga je kasnije kralj Tvrtko ustrojio i u svojoj kraljevskoj utvrdi na Bobovcu u središnjoj Bosni, na sredokraći puta od Visokog i Vareša. Tvrtko je doista po majčinoj srpskoj lozi Nemanjića bio po ženskoj liniji dinastičkog nasljeđivanja, potomkom utemeljitelja srpske, točnije posrlbjene, dinastije Nemanjića, nastale u izvornim i etničkom smislu od uzorite hrvatske i nekad davno katoličke obitelji. Ali, ostaje činjenica da kralj Tvrtko nikad ozbiljno nije pokušao zavladati Srbijom i nametnuti se kao srpski vladar, premda u kraljevskoj povelji ostaje zapisano da je pored ostalog vladao i Srbima, ali nije bio Srbin nego Hrvat.
Tvrtkove političke i teritorijalne ambicije ležale su na drugoj strani. Najprije je pokušao razviti novu trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i nazvao ju je Novi. U biti to je Herceg Novi, a od ranije poznat i po njegovom antičkom nazivu Castel Nuovo, što na latinskom ima značenje novoga zamka ili novoga dvorca. Međutim, taj Tvrtkov čin osnutka i proglašenja Herceg Novog ili kraticom samo Novog, naljutio je dubrovačke trgovce, budući su time dobili konkurenciju. Bosna je do tad posve ovisila o Dubrovčanima u gospodarskom smislu, te nije bilo mudro prkositi im. Zato se na Tvrtkovu dvoru prešutno i odustalo od prvotne nakane da se trgovački putovi skrenu od Dubrovnika na Herceg Novi ili kraće Novi. Nakon smrti ugarskoga kralja 1382. izbio je građanski rat u Hrvatskoj i to je bio novi moment, jer se gledano iz Tvrtkova kuta i interesa njegove bosanske države tu onda moglo doći do bogatijega plijena, po onoj narodnoj kako je rat za nekoga rat, a za nekoga brat. Udruživši se sa jednom od najmoćnijih hrvatskih sukobljenih obitelji tijekom građanskoga rata u Hrvatskoj, Tvrtko je poslao svoje postrojbe iz Bosne u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu, pa i nekoliko otoka. Izvan njegovoga dosega ostao je Dubrovnik, koji je očuvao svoju nezavisnost, kao i Zadar, koji je i prije toga bio pod mletačkom vlašću. Mleci su imali općenito velike ambicije u toj regiji, te se nakon Tvrtkove smrti odlučuju krenuti u vojno zauzeće većeg dijela dalmatinske obale, do tad pod nadzorom bosanskoga kralja hrvatskoga podrijetla Tvrtka Kotromanića. Međutim, trenutačno je Tvrtko bio na čelu znatno proširenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije. Posljednje dvije godine svoje vladavine i prije nego će 1391. umrijeti prirodnom smrću, bosanski kralj Tvrtko Kotromanić nazivao je sebe i službeno i “kraljem Hrvatske i Dalmacije:” Stoga je kralj Tvrtko može smatrati s punim pravom, kao i cijela bosanska dinastija Kotormanića, ujedno i hrvatskom kraljevskom dinastijom u rangu dinastije Trpimirovića, pogotovo što su Kotromanići izvorno poticali iz Kutjeva u Slavoniji, otkuda su doselili u središnju Bosnu.
Sve što se zna o vladajućoj obitelji Kotromanića na bosanskome tronu upućuje na to da njihovo prezime niej njemačkoga korijena, kako se nekoć tvrdilo. To mora biti pridjevak koji je ta stara i domaća vladalačka obitelj u Bosni dobila tijekom vremena. Budući je prezime Kotromanić bilo opće poznato početkom 14. stoljeća, to je i moralo prvotno nastati tijekom 13. stoljeća ili najkasnije u drugoj polovici istog 13. stoljeća. Ladislav Kumanac je dobio 1290. godine svoj pridjevak prezimena po svojoj majci po imenu Kumanka. takav siti slučaj je bio od poznatih ličnosti toga doba i s prezimenom Andrije Mlečanina iz 1301. godine. Po najvjerodostojnijem tumačenju podrijetla prezimena Kotromanić, može se reći da je ono u bosanskoj banskoj kući nastalo i došlo ponajprije od obitelji kneza Kotromana, koji se spominje među svjedocima u splitskoj darovnici hrvatskoga kralja Stjepana 1063. godine. Taj pridjevak nije dobio po svemu sudeći naprije ban Stjepan Prvi, otac Stjepana Kotromanića, jer je njegova majka bila Šubićeva, ujedno tetka hrvatskoga bana Pavla Prvog Šubića. Najvjerojatnije je taj naziv prvi nosio vojvoda Prijezda Veliki, čija je majka morala biti iz kuće spomenutoga kneza Kotromana. Prezime Kotromanić je izvjesno nastalo netom nakon smrti bana Kulina, kako je zabilježio i Mavro Orbini, premda to prezime nema korijena i ne potječe od oca Kotromana, nego od majke Kotromanićke.
Ovdje valja napomenuti kako knez Kotroman nije bio jedini Hrvat koji je u srednjem vijeku nosio prezime s nastavkom “man”. Takve nastavke u imenu ili u prezimenu imali su i mnogi drugi velikaši hrvatskoga roda kao Dragoman Prevdić iz 1240. godine, zatim Dragoman Sakatar 1286/91, Milman u Dubrovniku 1361. godine, onda Gurman i Giraman 1367. i 1369. iz križevačke županije. Slavenska imena ne nose ni petorica braće koji su po legendi doveli Hrvate na Jadran: Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo, Hrvat… I u naše suvremeno doba susrećemo takva slična imena ili prezimena kao Vukoman, Vukomanović, Siman, Simanović, Kicmanović i mnoga druga. Pojava da veliki broj hrvatskih rezimena dobiva nastavak -an također svjedoči o dalekim iranskim korijenima tih prezimena, budući je u tim krajevima Azije, osobito oko Kavkaza, česta pojava da prezimena imaju svršetak gramatskim dftongom “an”.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP