U 14. stoljeću Hrvatska je imala dva kraljevstva, Tvrtkovu Kraljevinu Bosnu zemlja od 68 000 četvornih kilometara i Žigmundovo Hrvatsko – Ugarsko Kraljevstvo od 55 000 četvornih kilometara
Tvrtkovo kraljevstvo obuhvaćalo je uz središnju Bosnu i najveći dio Dalmacije i zapadne i rubne dijelove današnje Srbije i Crne Gore
Kralj Tvrtko je u 14. stoljeću nakon Petra Svačića hrvatskoga vladara poginuloga u boju na Gvozdu koncem 11. stoljeća 1097. prvi sljedeći srednjevjekovni vladar hrvatske krvi i ujedinitelj najvećeg dijela hrvatskih zemalja
To je Tvrtko potvrdio kraljevskom krunidbom prvoga kolovoza 1390. u Splitu kada je okrunjen kraljevskim naslovom vladara sjedinjenih hrvatskih zemalja Bosne, Hrvatske, Dalmacije i istočnohrvatske stare pokrajine Raške
Kraljevska kruna Tvrtka Prvog Kotromanića stilski je izrađena i ukrašena nalik kraljevskoj kruni Anžuvinaca i nema ni u znakovlju i u heraldičkom smislu nikakvih poveznica s Bizantom, što Srbi pokušavaju očajnički i uzaludno dokazivati
Teška srca je svojedobno i velikosrpski povjesničar Vladimir Ćorović priznao kako niti u jednom srpskom dinastičkom rodoslovu povijesno nije zabilježena dinastija Kotromanića, Hrvata katolika iz Bosne, ali suvremene srpske povjesničare to uopće ne smeta Hrvate i katolike Kotromaniće proglašavati lažnim Srbima i lažnim pravoslavcima
Nakon sređivanja prilika u Bosni i unutarnjeg učvršćenja između 1366. i 1370. godine, a naročito nakon pobjede nad srpskim velmožom Nikolom Altomanovićem 1373. godine i ženidbom s bugarskom princezom i carevom kćeri Dorotejom 1374. godine, u Tvrtku je sazrijevala nakana uzeti kraljevski naslov i proglasiti se suverenim, nezavisnim vladarem. Na tu ga je zamisao mogao potaknuti kralj Ljudevit, pa i njegova supruga, kći vidinskoga cara Stracimira, koji je vladao manjom državom nego što je bila Tvrtkova. Ljudevit se dao okruniti i krunom poljskoga kralja, a otac njegove supruge nazvao se carem Bugara premda je postojao još jedan bugarski car. Bilo je to feudalno razdoblje, kad su se velmože rado kitile titulama, pa i kada te titule nisu puno značile. Na to ga je potaknuo i raspad susjedne Raše oliti Servije nakon smrti tobožnejga i samoprozvanoga srpskoga cara Uroša Nejakog 1371. godine. Kako ne bi izazvao gnjev kralja Ljudevita, svoga suverena, Tvrtko ne uzima najprije naziv kralja Hrvata, nego se okrunio sasvim tiho i gotovo potajice, pa se iz suvremenih vrela ni ne zna kada se i gdje okrunio. Tek 250 godina kasnije Orbini je zabilježio kao jedini izvor da se Tvrtkova kraljevska krunidba dogodila u Mileševu u Podrinju, no ni u Mileševu nema za to dokaza. Veliko je pitanje je li se Tvrtko proglasio kraljem jednom u Mileševu ili još ranije u Bosni. Mađarski povjesničar Thalloczy misli da se Tvrtko nije okrunio u Mileševu u Podrinju nego u Milima, koje bi se po njemu nalazilo kod Ključa u župi Banici, a na rijeci Sani u današnjoj sjeverozapadnoj Bosni, a onda u Tvrtkovo doba na području što je najvećim dijelom zreloga srednjevjekovlja državnopravno pripadalo ozemlju Hrvatsko – Ugarske države.Također, Perojević u njegovom glasovitom djelu nazvanom “Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine” tvrdi kako je skoro sigurno da se Tvrtko okrunio najprije u Milima, a zatim u Mileševu. To je ujedno i znanstveno stajalište Dominika Mandića.
Tako se Tvrtko proglasio kraljem Bosne u Milima na grobu velikoga strica Stjepana Drugog, a onda koji mjesec kasnije u Mileševu, jer je krivo mislio da ima neko pravo i na rašku odnosno servijansku krunu, a zbilja je držao samo tek manji dio zemlje Raške i bio u daleku srodstvu s Nemanjićima i to po tankoj ženskoj lozi. U svojoj povelji Dubrovčanima od 10. travnja 1378. godine kralj Stjepan Tvrtko izričito kaže da je bio ovjenčan s dva kraljevska vijenca, najprije onim bosanskoga kraljevstva, pa onda u servijanskoj zemlji. Njegove su riječi: “Spodobi me Krist sugubim vincem iako obaja vladicastvaja ispravlati mi, pr’vije od ispr’va v’ bogomdarovan’niji nam’ zemli Bosni, potom ze gospodu mojemu Bogu spodobi’u me naslidovali pristol’ moih praroditel’, gospode srb’ske… mene ze videsu zemlju praroditel’ moih’ po nih’ ostavl’su i ne imastu svojego pastira, lidoh’ v’ sr’b’skuju zemlju zelaje i hote uskripiti pristol’ roditel’ moih’ i tamos’ dusu mi ,vincan’ bih Bogom’ darovanim mi vincem’ na kraljevstvo praroditej’ moih”.
Kruna bosanska, kojom su se vjenačavali i krunili bosanski kralejvi ili bolje rečeno kraljevi Bosne, jer je Bosna pokrajina Kraljevstva Hrvata, i u svojim je pečatima slikali, jako se po obliku razlikuje od krune raških kraljeva. To je vidljivo iz freskopisa kralja Milutina u Gračanici 1321. godine, kao i kralja i poslije i cara Dušana 1346. godine u Lesnovu. Naime, raška ili servijanska kruna, imala je oblik kape odozgo zatvorene a gornjim klobučastim dijelom. Bosanska je kruna, naprotiv, kao otvoreni vijenac, nad kojim su se isticali stilizirani ljiljani u obliku križića, te je veoma sličila kruni hrvatsko – ugarskih kraljeva iz dinastije Anžuvinske. Kruna kraljeva Bosne čuvala se u Bobovcu i s tom su krunom bili okrunjeni svi kraljevi Bosne poslije Stjepana Tvrtka Prvog. Oblik bosanske kraljevske krune jasno raspoznajemo na pečatnjacima kraljeva Bosne i na njihovu novcu.Značajno je da je upravo jedino tu krunu imao i Stjepan Tvrtko Prvi u svome pečatnjaku. Sve to govori da bosanska kruna oponaša krune Anžuvinaca, a s tom je krunom Stjepan ili Stipan Tvrtko Prvi i okrunjen. Drugi put je samo proglašen za kralja Rašana, a ako je krunjen onda je morala biti imitacija krune raških kraljeva, čiji lik nije očuvan u diplomatskim dokumentima, niti na freskama bosanskoga kraljevstva.
Da je Tvrtko Prvi krunjen najprije kao kralj Bosne svjedoči kliški trgovac Radič koji Tvrtka Prvog naziva “kraljem Bosne” prije 18. listopada 1377. Naime, u pismo koje je Klišanin Radič poslao iz Klis u Dubrovnik 5. studenog 1377. godine stoji: “Pismo je stiglo u Podvisoko i ja sam po nalogu kralja Bosne sa svim suknom, koje sam donio iz Dubrovnika, otišao s njegovom vojskom. Ja sam poslao jednoga brzoteču s rečenim pismom, a taj je brzoteča krenuo iz Bosne s tim pismom koje je nosio bio orobljen u Porimu više Mostara i rečena pisma bila su poderana i brzoteča se povratio u Podvisoko.” U navedenom pismu Radič zove Tvrtka Prvog kraljem Bosne i znakovito je da to čini i prije 18. listopada 1377. godine. Tako on kaže da mu je “kralj Bosne” naredio da pođe s njegovom vojskom, te da je on zbog toga 18. listopada poslao teklića u Dubrovnik s pismom. Na podlozi toga suvremenog svjedočenja Stjepan Tvrtko Prvi bio je kralj Bosne prije 18. listopada 1377. godine. Iz dubrovačkih suvremenih bilježaka od 15. i 21. travnja 1377. godine koje je Dinić objavio jasno se vidi da Stjepan ili Stipan Tvrtko nije bio kralj do kraja travnja 1377. godine. U bilješci od 21. travnja nalazimo: “Gospodin Nikola Gundulić, poslanik koji će ići gospodinu banu Bosne neće moći boljim načinom od spomenutoga dobiti novac, koji isto gospodin Ban ima dati rečenomu Marinu de Benvignuto, nego da rečeni novac upiše kako hoće i zadovoljavaju se u račun primitka Jurja Bocksa (Bochxa), carinika rečenoga gospodina bana…”
U spomenutom službenom zapisniku od 21. travnja 1377. Tvrtko se naziva četiri puta banom Bosne. Zbog toga treba zaključiti, kao što je naprijed navedeno, da se Tvrtko Prvi koncem ljeta ili početkom proljeća 1377. proglasio kraljem Bosne i okrunio novoprimljenom bosanskom krunom, skovanom po uzoru na anžuvinsku krunu. Međutim, vrlo brzo je shvatio da mu samozvano bosansko kraljevstvo ne pruža legitimitet, jer je Bosna sastavni dio Kraljevstva Hrvata, te ga nikto neće priznati, jer je kraljevsku krunu mogao dodijeliti samo rimski Papa ili rimsko – njemački car. Ali, Papa ne bi priznao Tvrtkovo samoproglašenje za kralaj Bosne zbog hrvatsko – ugarskog kralja Ljudevita ( Ludovika ), a ni njemačko rimski car zbog svoga sina Sigismunda ( Žigmunda ), određenoga za prijestolonasljednika kralja Ljudevita, koji nije imao sina, nego dvije kćeri Mariju i Jadvigu, a Marija je bila Sigismundova zaručnica. Zato je Tvrtko morao nekako opravdati titulu kralja kako bi je mogao braniti, pa da je i drugi priznaju, te je prionuo polučiti neke uspjehe u osvajanju raških krajeva i onda se proglasiti kraljem Raške, odnosno nasljednikom raških oliti servskih ili serbijanskuh kraljeva. Kao što se car Dušan proglasio kraljem “Grka i Serblja”, tako se i Tvrtko za početak nazva “kraljem Srbljem i Bosnom i Pirmorjem”, a zapravo mu je krajnji cilj bio postati kraljem Hrvata. Tvrtko dalje izmišlja rodbinske veze koje bi mu to omogućavale i proglašava se srodnikom kuće Nemanjića. Uistinu, Tvrtkova baba Jelisava bila je kći raškoga raskralja Stjepana Dragutina, ali je Dragutin bio oženjen hrvatsko – ugarskom princezom katolkinjom, zbog čega je bio i protjeran iza Raške, pa je to pravo na rašku krunu i time bilo posve nejako. Tvrtko je, naime, bio rođak Urošu Nejakom po tankoj lozi u četvrtom koljenu.
“Ali, stvarno Tvrtko 1377. godine nije imao zakonito pravo na srpsku krunu. Tada je još živio Jovan Uroš, sin Dušanova brata Siniše ustoličenoga 1371, koji je do 1381. vladao Tesalijom oko Larisse u središnjem dijelu Grčke i tada se i zakaluđerio. Po srpskom nasljednom pravu Jovan Uroš je imao nedvojbeno pravo na srpsku krunu i pred tom spoznajom je Tvrtkovo pravo na prijestol bilo bez temelja. Više nego Tvrtko, imali su pravo na srpsku krunu i braća Dejanovići, Dragiša, preminuo 1378. i Konstantin, preminuo 1395, obojica sinovi Dušanove sestre Teodore Eudoksije, koji su vladali u sjeveroistočnoj Makedoniji. Braća Dragiša i Konstantin Dejanović, srpski velikaši, bili su u krvnom srodstvu sa zadnjim srpskim carem Urošem u drugom koljenu, a Tvrtko je bio tek četvrto koljeno po krvnom srodstvu. Pred Tvrtkom je više prava na srpski tron imao i knez Lazar Hrebeljanović, kojega je mitomanska i kleptomanska srpska historiografija proglasila izmišljenim i lažnim srpskim carem. On je uistinu za života nosio tek naslov oblasnog srpskog kneza i s tom titulom je i izgubio život u boju na Kosovu 1389. godine. Lazareva žena Milica, kći kneza Vratka, praunuka najstarijega Nemanjina sina Vukana, bila je za dva koljena dalje u rodu s Urošem Četvrtim Nejakim, sinom Dušana Silnog.
Tvrtko je bio kralj Srbima tuđe, strane i njima posve nepoznate zemlje Bosne, te je naslov srpskog kralja prisvajao samo radi svojih političkih ciljeva, a ne radi interesa srpskog naroda. On se brinuo samo ojačati bosansku državu i čvrsto je i trajno vezati za hrvatski jezik, kulturu, folklor, tradicije i običaje i općenito za zapadnokršćanski svjetonazor. Napokon, okrunio se kraljevskom krunom stilski izgrađenom u stilu krune anžuvinaca, te nikakvih duhovnih poveznica nije imao, niti je želio iskreno imati s Bizantom, pod čijim su utjecajem i tad kao i sad bili i ostali Srb. Srbija je u Tvrtkovo vrijeme bila carevina, doduše kratkoga daha, svega devet godina u nizu. Tvrtko kad se okrunio kraljevskom titulom, nije uzeo naslov cara Srba i Grka, nego samo kralja Raške. Za cara Dušana naslov kralja nosio je njegov sin Uroš, a za ovoga se “kraljem Srbljem i Grkom” naziva Vukašin Mrnjavčević, vladar makednoskoga dijela srpske države. On je baš kao i Marko Kraljević podrijeltom bio Hrvat iz Imote, unovačen u ranoj mladosti kao kršćanski ratnik u srpske vojne postrojbe, te je kasnije za nagradu dobio, kao i njegov brat, upravljanje širokom feudlanom oblasti u Makedoniji, tad u 14. stoljeću nekoliko desetljeća na kratko pod upravom Srba, premda kroz cijelu povijest Makedonija državnopravno, kao i u crkvenom pogledu, ali i etnički, civilizacijski, jezično i kulturološki pripada isključivo državi Bugarskoj. Povijesno, Makedonija nije ništa drugo nego zapadna Bugarska.
Kruneći se i nazivajući se kraljem, a ne carem srpskim, kako mu ponekad pripisuju srpski megalomani,
Tvrtko je pokazao da njemu nije pred očima opći interes srpske države, niti da on misli ispravljati, okupljati i obnavljati srpsku državu. On je 1373. godine nakon poraza srpskoga velikaša Nikole Altomanovića otkinuo komad ozemlja od stare Raške nazvan Podrinje i ujedinio ga s Bosnom. Ali, to je učinio samo zato da u onom kraju svoje države dođe do naravnih granica u razmednim planinama između pritoka rijeka Drine i Morave. Godine 1377. zaposjeo je Travunju sa središnjim gradom Trebinjem, a 1385. godine Kotor, stare hrvatske zemlje i povijesne hrvatske krajeve. U cijelom svom životu Tvrtko nigdje nije pokazao ni najmanje nastojanje ispravljati, jačati i ujedinjavati stare srpske zemlje u poriječju rijeka Raše i Ibra, a još manje nove srpske zemlje niz tok rijeke Vardara, kamo su veliki srpski vladari širili svoju državu. Tvrtko je malo mario i za osvojeno srpsko Podrinje. Iz izvora nije poznato da je ikada poslije krunidbe onamo zalazio ili stanovao. Tvrtko je imao svoj posjed u Bosni, u Zahumlju i u Primorju, na desetke svojih dvoraca, ali nam nije poznato da su on ili njegov nasljednik imali ikakav dvor u starom raškom Podrinju. Kad se krunio srpskom raškom krunom, Tvrtko nije imao pred očima srpsku državu, niti srpski narod, nego samo Bosnu i njezine interese usko povezane sa hrvatsim narodom, maticom Hrvatskom i njezinim interesima. Kruna staroga i poznatoga kraljevstva raškoga služila mu je kao sredstvo postignuti međunarodno priznanje samostalnosti Bosne i dosegnuti do Mitrovdanskog prinosa, koji su Dubrovčani plaćali raškim kraljevima. Takvo mišljenje zastupaju i srpski povjesničari. Tako je već Vladimir Ćorović, uzgred osvjedočeni velikosrpski povjesničar, teška srca priznao i uočio kako Kotromanići, samim time i kralj Tvrtko, jedan od najslavnijih Kotromanića, nisu marili za Rašku oliti Serviju, te veli Ćorović kako niti u jednom od srpskih dinastičkih rodoslova nema spomena vladara iz kraljevske kuće Kotromanića. Sve te povjesne činjenice ne smetaju danas suvremene srbijanske povjesničare krivotvoriti povijest i Hrvata Tvrtka, kao i cijelu dinastiju Kotromanića, katolika Hrvata iz Bosne pred cijelim svijetom lažno predstavljati lažnim Srbima i lažnim pravoslavcima.
Godine 1395. Stjepan Tvrtko Prvi Kotromanić dobio je na dar grad Kotor u Boki Kotorskoj od svoje rodice kraljice Marije i njezine majke Jelisave na miran način. Daljnjih godina za dinastičkih borbi između hrvatskih ustaša braće Horvat i Paližne protiv mađarskoga kralja Sigismunda. U prijevodu riječ ustaša označuje ustanika, s tim da je pravilno reći i ustaše umjesto ustanici, iako to neuke i povijesno nepismene Srbe ludo i bolesno smeta naziv ustaša, premda su sami Srbi i Karađorđeve i Miloševe srpske ustanike protiv Turaka u devetnaestom stoljeću zvali ustašama i tako sve zaključno s balkanskim ratovima početkom dvadesetog stoljeća. Tvrtko je podupirao hrvatske ustaše (ustanike) Horvata i Paližnu i preko njih se širio i na hrvatski prostor. Tako je najprije zauzeo zemlje koje mu je oduzeo mađarski monarh Ljudevit ( Ludovik) Prvi, koji će poživjeti i vladati do 1382. godine. U bitkama protiv Ljudevita Prvog uspio je Tvrtko preuzeti i staviti pod svoju vlast Tropolje što ga čine Duvno, Livno i Glamoč ili drukčije zemljopisno znane Zapadne strane. Zatim, još je osvojio zadnji dio Zahumlja i Krajinu između rijeka Neretve u Hercegovini i Cetine u Dalmaciji. Kad je 1390. godine svoju državu proširio na veći dio kraljevine Hrvatske i Dalmacije, sve od Cetine do Zrmanje, Tvrtko se prozvao kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kako čitamo u jednoj povelji tiskanoj prvoga kolovoza 1390. godine i izdanoj u Splitu, Tvrtko je tada nosio naslov: “Stjepan Tvrtko, Božjom milosti kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.”
Prije nego je mogao učvrstiti nove tečevine u Hrvatskoj, kralj Tvrtko umro je sredinom veljače 1391. godine u 53. godini života. U Dubrovnik je stigla vijest o njegovoj smrti 17. veljače 1391. godine. Stanko Kromirjanin, dijak tepčije Batala, zabilježio je da je svoj rukopis npisao “od roenja sina božja 1393. lito, po umr’ti krala Tvr’tka.” I ono što je najbitnije: “Stjepan Tvrtko Prvi bijaše poslije smrti kralja Petra Svačića na Gvozdu 1097. jedini vladar hrvatske krvi. Tvrtko bijaše kroz cijeli život katolik, koji je u svojoj državi skupio velik dio Hrvata…”
Granice TVrtkove države ne mogu se lako odrediti. Ali, nesmunjivo je to da je u njegovoj vlasti bilo glavno područje stare hrvatske države s užom Dalmacijom sve od Zrmanje do Kotora, osim Zadra i Dubrovnika. Na sjeveru je bila granica Sava od Gradiške do ušća Drine osim bijeljinskog trokuta. Na istoku bijaše granica Drina i razvođe između rijeka Uvca i zapadne Morave u današnjoj Srbiji. Na jugu je bila suha međa od Kotora preko Onogošta (Nikšića) i Bijelog Polja na izvor Uvca. Tvrtkova država je obuhvaćala oko 68 000 četvornih kilometara. Od toga otpada izravno na uže hrvatske zemlje 25 000 četvornih kilometara i to na južnu Hrvatsku s dalmatinskim gradovima i otocima oko 10 000 četvornih kilometara, zatim na Bosnu oko 14 000 četvornih kilometara uključujući dodatno uz zbrojidbu s Bosnom još i Završje, Donje Kraje i Hum do Neretve. Kraljica Marija i kralj Žigmund, mađarski suvereni, zadržali su, ipak, veći dio Hrvatske u svojim rukama. To je bilo ozemlje od 51 000 četvornih kilometara, samo ne računajući u to teritorij Srijema. Ustvari, cijela Tvrtkova država osim oko 8 000 četvornih kilometara, koliko je iznosila površina raškog Podrinja, bila je u cijelom ostatku povijesna hrvatska zemlja. To je brojka od 60 000 četvornih kilometara povijesnih hrvatskih oblasti kojima je vladao Stjepan Tvrtko Prvi Kotromanić. Tome se treba pridodati i 55 000 četvornih kilometara u posjedu ugarskih vladara, kraljice Marije i kralja Žigmunda, koji su vladali Hrvatsko – Ugarskim Kraljevstvom. Tako je u 14. stoljeću Hrvatska imala dva golema kraljevstva, ono istočnohrvatsko kraljevstvo Bosne i najvećeg dijela Dalmacije, kao i rubnih i zapadnih područja današnjih država Srbije i Crne Gore, kao i ono zemljopisno gledano isključivo kontinentalno kraljevstvo Hrvatske i Ugarske pod paskom mađarskog kralja Žigmunda i kraljice Marije. Nije bilo neuobičajeno u to vrijeme da mnogi narodi u Europi imaju veći broj kraljevina ili carevina. Tako je i Bugarska bila podijeljena između dva cara, a Srbija između Uroša i Vukašina. U doba feudalne oligarhije i drugi su se narodi dijelili i na pedesetak država kao primjerice Nijemci. Pod tim vladarima Bosna se opet vraća u sastav Hrvatsko – Ugarskog Kraljevstva, premda i dalje nosi naslov Kraljevina Bosna.
Dragan Ilić
iz Beograda za HOP
HOP
