Banjaluku i Jajce kao glavni grad Kraljevstva Hrvatskog 15. stoljeća utemeljio je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, a u Bihaću stolnom hrvatskom gradu do potkraj 16. stoljeća zasijedao je Hrvatski sabor
Hrvoje Vukčić Hrvatinić imao je naslov vicekralja Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, velikoga vojvode bosanskog i hercega splitskog, čime je vladao prostorom svih hrvatskih zemalja svoga doba.
Iako veliki hrvatski ratnik i vojskovođa znameniti hrvatski vladar Hrvoje Vukčić Hrvatinić precijenio je opasnost po Bosnu od Mađara, a potcijenio opasnost po opstanak Bosne od Turaka i od hrvatskog junaka na kraju postao tragičar potonje povijesne sudbine Bosne.
Hrvoja Vukčića Hrvatinića su mnogi nazivali stvarnim kraljem Bosne. Na jednom viteškom natjecanju u slavu izbora Sigismunda za njemačkog cara 1411. godine, među inima bili su najsjajniji hrvatski bojovnici hercega Hrvoja. U slavu krunjenja Sigismunda za cara Njemačke održan je u Budimu 22. svibnja 1411. godine kongres knezova, velikaša i vitezova iz čitave Europe. Među prisutnim odličnicima našli su se onda u Budimu bosanski kralj Hrvat Stjepan Ostoja, austrijski vojvoda Albreht Peti i Ernest, srpski despot Stefan Lazarević, zatim krbavski knez Karlo Kurjaković, dva hrvatska kneza blagajska Babonića iz Hercegovine, zagrebački biskup Eberhard, hrvatski plemić Ivan Morović, a od bosanskih velmoža došli su veliki hrvatski vojvoda Sandalj Hranić, knez Hrvat Pavao Radinović, te splitski herceg i veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić sa svojom ženom Jelenom. Hrvoja Vukčića Hrvatinića poljski ljetopisac zove kraljem bosanskim. Zapažena je na osobiti način družina Hrvojeva, njegovi vitezovi, “visoki i krepki ljudi, a u borbi srčani i hrabri.”
U Sigismundovu ratu protiv Mlečana nije sudjelovao herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić, bojeći se da mu Mlečani ne otmu Split i otoke. To su mu sa svoje strane zamjerili Trogirani, kojima je prijetila pogibelj od Mlečana, te ih je stoga Sigismund onako tješio iz Bihaća. Dvostruka je bila namjera hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića i ona ga je konačno upropastila. Njegovoj moći mnogi su zavidjeli, te je među ugarskim i hrvatskim i bosanskim velikašima stekao velikih neprijatelja. Međutim, herceg Hrvoje imao je zadovoljštinu svladati većinu svojih neprijatelja, a posebno ugarsku vojsku. Naš je hrvatski velikaš jedno vrijeme bio vicekralj Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski. I tako se u njegovoj vlasti nađoše sve hrvatske zemlje, jer ih je Vladislav Napuljski sve podvrgnuo vlasti hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, prije nego što je okrunjeni kralj Hrvatske i Ugarske pobjegao u Napulj. Jajce kao stolni grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bilo je tad uistinu glavni grad hrvatskih zemalja ili zemalja Kraljevstva Hrvatskog. Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću je, ipak, unatoč svemu, uspjelo objediniti Bosnu u borbi za obranu njezine autonomije protiv ugarskih presizanja.
“U Bosni je nastalo previranje. Sva se Bosna zbližila protiv Ugarske. Sv hrvatske stranke u Bosni i to kralja Ostoje, Tvrtka Drugog, Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića našle su se na okupu i pridružile Turcima. Sigismundov je položaj bio skoro beznadan. Ivan Morović molio je prvog kolovoza 1413. nekog splitskog trgovca koji se zatekao negdje pod Zvečajem ( soto Svezar ) da pismeno javi Sigismundu i Dubrovčanima kako je čitava Bosna jednodušna protiv Ugarske i da se Sandalj Hranić izmirio s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem i da im je car turski (imperator) potvrdio za kralja Ostoju, pa se je bojati da će Ugarska izgubiti ne samo Bosnu, nego i Srbiju, to jest svoga vazala despota Đurđa Brankovića. Bosanski su se velikaši sastali na dogovor (ad universalem colloquium) i odlučili oteti Srebrenicu, koju je Sigismund dao srpskome despotu i svome vazalu Đurđu Brankoviću na upravu. Moglo se već tada predvidjeti kako će ta vojna svršiti.” Ta udruga bosanskih Hrvata što obitavaju u dolini rijeke Bosne, stvorena je pod utjecajem i vodstvom hercega Hrvoja, jer je on bio daleko jači od ostalih, pa i od nominalnoga kralja Ostoje. Dubrovčani su upravo Hrvoja smatrali kraljem, a Ostoju samo njegovom figurom.
Vojne pripreme su završene i borbe su otpočele u Usori, Solima i rugdje. Odsudna bitka odigrala se 10. kolovoza 1411. u središnjoj Bosni u župi Lašvi, gdje je Hrvoje posjedovao više sela i imanja. Kako pišu Ivan Turčanski i Dlugosz, izgledalo je u prvi mah da će ugarska vojska izvjevati pobjedu, ali se bosanski Hrvati, poslužiše jednom varkom koja im je donijela pobjedu. Popeli su se na jedan brijeg i počeli vikati da Ugri bježe. To smete Ugre, tako da su listom počeli uzmicati i bitka svrši njihovim porazom. Turci i Bosanci zarobiše ogorman plijen i mnogo sužanja, među kojima gotovo sve vojvode, kao Ivana Gorjanskog, Ivana Morovića, bana Pavla Cupora i druge. Zgodno je opazio povjesničar Ferdo Šišić da je ta bosanska varka naivno izmišljena isprika ugarskoga poraza, jer su vjerojatno Ugri iznenada i s boka zaskočeni, te u veliku strahu i pobijeni. Turski vojvoda Ishak odvede zarobljene vojvode sa sobom u ropstvo, osim Pavla Cupora, koga Hrvoje zadrži da se sveti za davno nanesenu uvredu. Hrvoje Vukčić Hrvatinić ga dade ušiti u volovsku kožu i živa baciti u rijeku govoreći:”Ti si nekada u čovječjoj spodobi oponašao glas volujski, primi sada s glasom i volujsku spodobu.”
Pobjedom nad Ugrima u savezu s Turcima, herceg Hrvoje ponovno postade neograničenim gospodarem Bosne, ne samo vicekraljem Hrvatske i hercegom splitskim, nego najmoćnijim čovjekom na hrvatskom povijesnom i etničkom prostoru. Bio je neograničeni gospodar onoga dijela Bosne koji već nisu bili zapisjeli Turci. Međutim, Hrvojev savez s Turcima protiv Ugara bio je koban za daljnje događaje na hrvatskom povijesnom prostoru. Hrvojeva je borba protiv Sigismunda bila opravdana, ali je njegov savez s Turcima nosio zlo na duži rok. Hrvoje i bosanska vlastela nisu smogli snage organizirati obranu Bosne od Turaka, pa su tako propali i njegovi uspjesi u borbi protiv ugarskog nasilja. To razdblje bosanske povijesti slikovito opisuje mađarski povjesničar Thalloczy sljedećim riječima:
“Hrvoje kao slijepi Samson potresao je stupovima Bosne, propada kod toga i on i zemlja, a za neovisnu bosansku državu započeo je početak konca.” Turci su iskoristili svoj savez s Hrvojem i poharali Humsku zemlju (Hercegovinu) i grad Trebinje, te okupirali Podrinje i vojno zapisjeli Vrhbosnu ili današnje Sarajevo. U okupiranoj Vrhbosni 1416. godine Turci su postavili kao sandžak vojvodu Ishaka ne bi li motrio na kralja Bosne i bosansku vlastelu. Turcima se pokloniše i primiše vazalni odnos hrvatski velikaši iz Bosne Sandalj Hranić i braća Pavlovići, priznavši da drže zemlju i vlast “milostju i darom bozijimi velikoga cara sultana Mehometbega… zapisano i utvrđeno s vojvodom Ishakom.” Nakon tih tragičnih događaja, očajan i usljed grizodušja i vlastite odgovornosti za svojedobnu krivu procjenu opasnosti po Bosnu od Turaka i vojni savez s njima protiv Mađara, herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić, naglo se razbolio i povukao u osamu i smiraj duše, te je ubrzo i umro 1416. godine u gradu Kotoru na Vrbanji.
Dragan Ilić
HOP