Piše: Mag. art Ingrid Runtić
Svjedočimo totalnom sumraku razuma, besramnom skrnavljenju vrhunskog umjetničkog djela i kulturne baštine.
Meštrovićevo remek djelo ‘Zdenac života’ postalo je “nosač” i pozadina javnog performansa žalovanja zbog nedavne smrti pjevača Akija Rahimovskog. Što rade institucije koje bi trebale očuvati hrvatsku kulturu i baštinu? Ministarstvo kulture? Itko? Tko je ovo dozvolio, ili još bolje; je li itko pitao za dozvolu korištenja Mestrovićevig djela u ovakve svrhe?
Kakve veze Mestrović i njegov Zdenac života imaju s Akijem?!
Za desetak dana počinje vrijeme karnevala, odnosno poklada. Tragično je to što je “obveza maskiranja” na snazi već dobrih dvije godine u većini zemalja svijeta, što je pokladnom maskiranju oduzelo svu draž i smisao. Koliko me nehumane zabrane, naredbe “socijalne distance” i “novonormalna” prohibicija i zabrana ispijanja kave i ostalih napitaka u društvu, u kavanama ili lokalima, podsjetila na neka fašistička i monstruozna davna vremena, za koja sam bila uvjerena da se više nikada neće ponoviti – o tome ovdje ne želim više pisati. Dovoljno je reći da su za umjetnika poput mene i općenito za umjetničko stvaranje, ovakve okolnosti pogubne i nepojmljive. Dok traje rat, muze šute. Ali, u nutrini umjetnika vodi se strahovita bitka za život. Jer život je komunikacija i interakcija s drugima, kao što se i umjetničko djelo stvara za ljude, a ne za internet i virtualni doživljaj. Stoga se ispričavam za te okolnosti za koje nisam odgovorna, a koje su nas sve prisilile na umjetnu komunikaciju internetom.
U nadi da će razum i ljudskost ipak jednom morati prevladati ovo bezumlje, iz svojih sjećanja izvlačim okolnosti u kojima su nastale moje slike Venecije, odavno poznate prijestolnice karnevalskog razdoblja. Na moju žalost, nikada nisam u Veneciji bila za vrijeme karnevala, ali jesam nekoliko puta ujesen, samo na par dana, uvijek vrlo kratko, ali i to je bilo dovoljno za upijanje dojmova koji su ubrzo bili pretočeni na platno. Naravno, i mene su fascinirale mletačke palače, bazilika na trgu sv. Marka, kanali i filigranska arhitektura, povijesno nasljeđe i raskošna ljepota ovog čudesnog grada koji kao da lebdi nad vodom. Slikarski rečeno, i sam zrak nad Venecijom je protkan nitima srebra, baš kao i more koje ju okružuje. Ukratko, kao da patina srebra i zlata prekriva svaku palaču, svaki kamen i ukras, mostić i kanal toga grada… Cijela Venecija se ziba kao u čahuri te zlatno-srebrne patinaste koprene. Sve je njome obavijeno i ušuškano, tako da nisam imala potrebu slikati poznate obrise grada, već su me najviše privlačile male vodene kale, kanali, odraz neba u vodi i istovjetnost boja, kao da je sve satkano od iste, fine zlatno-srebrne materije. Ta plemenita i prastara čahura nije od onih koje će jednoga dana otkriti snažne boje na krilima nekog prelijepog leptira. Ne, ta čahura ostaje uvijek ista u svojoj filigranskoj nutrini, kroz koju čovjek samo prolazi ili kratko biva (kao i ja). Ipak, neke zgusnute jake boje postoje i tu, ali su i one prožete nitima plemenitih metala. Tako su crvene boje mojih slika Venecije pune bakra i zlata, a plave i žute protkane srebrom. Čak je i voda kanala na slikama mahovinasto zelena i modra, baršunasto narančasta i purpurna ili srebrnkasto-siva, baš kao i zrak i nebo u kojem se voda zrcali. Zato je nemoguće u Veneciji odvojiti nebo od tla, jer jedno odražava i zrcali drugo, kao kristal ili dijamant koji slike množi u beskraj.
Možda je u tome počiva tajna venecijanskih maski koje samo u Veneciji od ukrasa i varke postaju treperava stvarnost…
Neka vas moje riječi i slike prenesu u svijet umjetnosti koja, zna se, liječi ranjenu ljudsku dušu…
Kada mediji ruše hrvatske brendove
Izgleda da se bljutarnji bacio na propagandno blaćenje hrvatskih vrhunskih proizvoda, ali ni slova ne želi napisati o tome kako je moguće da ovakvi vrsni proizvodi kao cedevita ili čokolino nitko nije uspio promovirati u svijetu, kao što bi i zaslužili. Od samo tih par namirnica koje smo mogli izvoziti u cijeli svijet, Hrvatska bi povukla nevjerojatni profit. Jer, stranci i turisti kada dođu kod nas, obavezno kupuju “za doma” upravo te namirnice.
Što se čokolade tiče, naša (Kraš i Kandit) je nemjerljivo bolja i kvalitetnija od bilo koje austrijske, njemačke ili čak i švicarske (od potonjih se jedino Lindt može mjeriti s Krašem).
Id austrijske Milke nakon prvog zalogaja osjećam mučninu jer je puna šećera i aditiva, dok su naše daleko ukusnije i prirodnije.
Pisac teksta nije baš vičan hrvatskom, jer bi pravilna riječ, kada se o hrani radi, bila “ukusno”, a ne “fino” (strana riječ koja puno toga može označavati i koja se kasnije udomaćila u našem jeziku).
Em neobrazovani, em s lošim namjerama uništenja svega vrijednog u nas. Ovaj članak spada u kategoriju podvala ‘kako uništiti turističku sezonu’ tipa napisa kao: morski pas ili meduze, prljavo more, previsoke cijene, loš smještaj, nikakvi sadržaji, bezobrazni domaćini itd. Vidim, plaćenički novinari su proširili svoju prljavu rabotu i na ove, uistinu vrhunske hrvatske prehrambene proizvode, na upravo one recepture koje nitko u svijetu osim nas nema. Dokle samo seže ta opsesivna mržnja prema Hrvatskoj?!
HOP
