Današnji političari su vratili totalitarizam u Hrvatsku, ali mnogi birači to ne vide pa nasjedaju njihovim lažnim obećanjima zbog svojeg oportunog karaktera, posebice hadezeovski bivši komunisti i neupućeni građani. Pučanima je i danas uzor Tito, a zbog toga biraju hadezeovske komuniste – poslušne i nesposobne političare. Plenković i Milanović svojim izjavama ponižavaju i vrijeđaju hrvatske sabornike, a usput ponižavaju i vrijeđaju njihove glasače, slično kao što je Tito ubijao svoje neistomišljenike.
Ponižavanje nekog čovjeka ne razlikuje se puno od njegovog smaknuća.
Takvi političari kontroliraju udbaško kosovski mediji, a oni kontroliraju sve državne institucije te izvršnu, zakonodavnu i pravosudnu vlast. Oni preko Plenkovića nude nepromišljene i štetne zakone o kojima sluganski i pokvareni sabornici uopće ne promišljaju nego samo dižu ruke u čast velikog vođe.
Ti slugani su potomci okorjelih komunista ili bivši članovi SKJ koji se i danas bogate na račun države. Oni se zakonski bogate, ali nikad nisam vidio da vlasniku poduzeća plaću određuju radnici. Vlasnik hrvatske države je narod i on treba odlučivati o plaćama sabornika. Hrvatski sabornici su ljudi bez osobnog stava i bez razumijevanja demokratskih načela, ali i bez odgovornosti i morala. Njima ništa nije sveto.
Zbog njih i danas imamo komunističke zakone. Na njih jasno ukazuju hapšenja Marka Franciškovića i dvojice Zadrana.
Glavni krivac je Hrvatski sabor koji je dopustio da vlada predlaže zakone. Sabor je zakonodavna, a Vlada je samo izvršna vlast koja je odgovora Saboru. Nema nikakve sumnje da je Vlada u rukama udbaša.
Zar Plenković i Milanović nisu bili članovi SKJ? Za koga je radio Božinović? Što znamo o drugim članovima Vlade? Zar od njih očekujemo da stvaraju demokratsko ozračje, da promiču demokratska načela i način ophođenja u javnosti, te tako omogućuju demokratsko i tržišno uređenje i razvoj države za boljitak građana? Zar nije došao čas da se oslobodimo takvih protuha u hrvatskoj politici?
Na udbaškoj televiziji se ne prenose saborski odbori nego se prenosi saborski kokošinjac i sjednice Vlade. Saborski kokošinjac treba prenositi samo kad se izglasuju zakoni, a televizija mora prenositi sve odbore jer oni su bit politike.
Hrvatska se NE mora osloboditi tolikih općina, ali u njih mora uvesti politički volonterizam i profesionalne administratore koji će voditi brigu o prihodima i rashodima te sprovoditi zakone, a nadzirati ih trebaju volonterski vijećnici zajedno sa volonterskim načelnicima. Isto tako se moramo osloboditi državnih, gradskih i općinskih poduzeća i prepustiti te poslove privatnicima, a sve ovo se ne može postići bez lustracije. Iznimke mogu biti veći gradovi.
Nakon volonterizma odluke neće donositi općinski šerifi i neznalice koji su potomci selskih udbaških doušnika nego odgovorni i pošteni ljudi kojima nije cilj bogaćenje na račun općine nego dobrobit općine i svih građana. Za takve funkcije koje nisu plaćene neće se boriti razno razne protuhe nego pošteni, razumni i odgovorni građani. Neće više biti nadzornih odbora koji su apanaža za vijećnike i oportune ulizice. Jedino tako općinama može ostati novac za investiranje u infrastrukturu.
Ako želimo decentralizirati državu, onda treba uvesti porez na nekretnine jer bez toga decentralizacija je nemoguća. Međutim, i tu treba biti pravedan. Ne mogu porezi na nekretnine biti jednako veliki u općinama kao u gradovima. Ne može netko imati više kuća ili stanova i plaćati jednaki porez za svaku kuću ili stan kao čovjek koji ima samo jednu kuću ili stan. Svaka slijedeća nekretnina mora imati veći porez nego prva. Isto tako po općinama, posebice u primorju, treba nekretnine zonirati jer prve kuće do mora su skuplje i moraju imati veće poreze. Ako će država ili županija brinuti o školstvu, onda dio tog poreza mora pripasti onima koji se brinu o školstvu, dakle, državi ili županiji .
Prostorne planove općina i gradova moraju donositi građani na referendu umjesto vijećnika jer građani žele da im mjesto bude funkcionalno, urbanizirano i uređeno. Zbog toga se moraju uvesti građevinske zone sa različitim uvjetima i njihova infrastruktura mora zadovoljavati potrebe 21. stoljeća. Pogledajmo što su od primorskih naselja učinili turistički apartmani?
To je jedini način da razvijamo tržišnu i konkurentnu privredu koja bi građanima omogućila izbor. Ovako se loši političari bogate na grbači građana, a građani nemaju načina da se suprotstave samovolji lokalnih šerifa jer nisu samo korumpirani političari nego su to tužitelji i sudci te urednici i novinari, posebice urednici lokalnih medija koji obmanjuju građane u županiji. Građani se ne mogu suprotstaviti preko utjecajnih nacionalnih medijima jer su ukinuta čitateljska pisma i reagiranja. Kakva sloboda medija? Reagiranja moraju uvesti sve televizije i radija ako želimo živjeti u demokraciji. Glas naroda se mora čuti.
Državna vlast kontrolira sve pore života u Hrvatskoj, a to je suprotno načelima demokracije. Prosvjedi i referendi su temelj demokracije i policija mora štititi prosvjednike i sakupljače potpisa za referende. Plenković bi zabranio prosvjede i referende, a Milanović bi se povukao iz NATO-a. Milanović ne poštuje međunarodni ugovor i misli da ga se ne može smijeniti. Može, i to na referendu koji bi Plenković zabranio. Kakvi apsurdi hrvatske politike. Plenković se ponaša kao sluga prema europskim političkim moćnicima, a kao satrap prema hrvatskoj sirotinji.
Milanović i Plenković su odgovorni za iseljavanje gotovo 800 tisuća Hrvata iz Hrvatske u posljednjih desetak godina. Zašto? Zato jer nisu poništili zakon o ovrsi koji su nametnuli odvjetnici koji su ranije bili doušnici udbe. Zamislimo se samo malo ako taj zakon nema rok zastare sa tako visokim kamatama. Sirotinja se kažnjava više od ubojica, ratnih zločinaca i ratnih profitera. Zar se ti dugovi nisu mogli otpisati i zadržati Hrvate u Hrvatskoj? Ako se taj zakon ne poništi, Hrvatska bi mogla ostati bez Hrvata.
To ne muči hrvatske sabornike jer te Hrvate će nadomjestiti stranci, najviše Srbijanci i Bošnjaci. Da bi se oslobodili jednoumlja moramo vratiti županijski dom u Sabor. Zbog toga moramo ukinuti broj županija na petnaest da bi dobili 30 zastupnika u Županijskom domu, a Sabor smanjiti na 70 zastupnika. Tada možemo u sabor birati jednu opciju, ali u Županijski dom drugu opciju. Jedino tako možemo zaustaviti jednoumlje koje nameće izvršna vlast u neuređenoj državi Hrvatskoj.
Srećko Radović
