Različita životna obzorja sakupljena u tri novinarske smrti Dušana Mašića (1964 – 2022), Velimira Pavlovića (1953 – 2022) i Ksenije Vučić (1966 – 2022)
Protekloga tjedna Srbija je ostala bez tri njezina poznata zaposlenika javne riječi. U subotu je iznenada preminula u 56. godini života Ksenija Vučić, bivša supruga Aleksandra Vučića iz njegovog prvog braka, a dva dana kasnije neočekivano je stalo srce 57 – godišnjeg novinara Dušana Mašića. Tri dana kasnije na drugi svijet je otišao u 69. godini života novinar Studija B Velimir Pavlović. Ni za života, eto, ni u smrti nisu u odjecima srpskih medija, o kraju nihovih života nisu ravnopravno medijski zastupljeni pokojnica Ksenija Vučić i pokojnici Dušan Mašić i Velimir Pavlović. Oni što su od devedesetih bili jahačima srpske Apokalipse crveno – crne združene koalicije ratnih zločinaca Miloševića i šešelja i njihovih današnjih slijednika Vučića, Dačića i Vulina ustupili su Kseniji Vučić toliko veliki prostor objave smrti i onda i posljednjeg ispraćaja na Novom groblju, da se nekom neupućenom i slučajnom prolazniku namjerniku u Beogradu moglo dojmiti da je u pitanju bila neka visoka ministrica srpske Vlade ili u najmanju ruku narodna zastupnica neke političke stranke srpske narodne Skupštine. No, Ksenija Vučić je kao urednica informativnog programa TV Pink, oglasne table Srpske napredne stranke, bila glasnogovornica misli, želja i političkih ideja stranke njenoga bivšeg muža Aleksandra Vučića. I početkom novinarske karijere ona je u “Srpskoj reči” pod kontrolom vođa stranke Srpskog pokreta obnove i ujedno bračnog para Vuka i Danice Drašković bila kao i ostali zaposleni u takvim medijima jeftine političke promidžbe samo tumač političke volje i javni čitač misli njezinih ondašnjih poslodavaca Draškovića. Ništa se nije promijenilo niti njenim kasnijim prijelazom u informativnu redakciju gradske televizije Studio B, opet tijekom devedesetih i u vrijeme njenoga rada na toj televizijskoj postaji pod najjačim mogućim političkim uplivom i utjecajem Miloševićeva pričuvnog političkog trabanta Vuka Draškovića, lidera narečenoga SPO-a i fingiranog i umjetnog suparnika ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Konac je nedjelom novinarstvog poltronstva ukrasila na TV PInk, dalekovidnici jeftine zabave i teških riječi. Tamo je obnašala ulogu urednice info programa i medijske zaštitnice svih zlodjela SNS kamarile njenog bivšeg muža Aleksandra Vučića. Svejedno, pokopana je uz defile i sve počasti bešćutnih srpskih medija kao da je bila državnica, a ne obični megafon politike srpskoga tiranina Vučića.
Dušan Mašić tijekom cijele novinarske karijere bio je na vjetrometini nedosegnute srpske borbe za istinu i pravdu sumornoga medijskog podneblja Srbije. Prerana smrt je tog 57 – godišnjaka zatekla na dužnosti dopisnika londonskog BBC-ija iz Boegrada.Mašić je kao mlad novinar počeo karijeru na radiju B92, koji je ratnih devedesetih u Beogradu uz Radio Index bila jedna od vrlo rijetkih radijskih postaja i općenito gledano i iznimno rijetkih medija, koji nisu bili pod željeznom šakom notornog ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Čim je počela velikosrpska vojna agresija na Hrvatsku, Dušan Mašić je poslat kao mladi 27 – godišnji novinar izvještavati iz zapadne Slavonije. Njegova ratna izvješća su bila razmjerno umjerenija od ostalih velikosrpski nabrijanih srbijanskih izvjestitelja. Mašić je radi toga objektivnog pristupa ratnim događajima već onda u Beogradu nosio glavu u torbi. Kad su vojne snage pobunjenih srpskih odmetnika uz potporu srbizirane JNA vojske blokirale autocestu od Beograda ka Zagrebu i kad se rat još više rasplamsao, prestala su i Mašićeva putovanja autocestom do zapadne Slavonije. Mašić je bio i skupštinski izvjestitelj iz srbijanskog parlamenta, spreman u to daleko vrijeme hrabro i odvažno osuditi srpsko barbarsko i vandalsko razaranje Vukovara i Dubrovnika u Hrvatskoj, poslije i Srebrenice i Sarajeva u Bosni i Hercegovini. Na omladinskom i tad vrlo slušanom radiju B92 devedesetih je radio sa skupinom mladih i tada već novinarski prokušanih profesionalaca kao što su bili Dragan Đilas, Zoran Mamula, Srđan Kusovac, Nenad Zafirović, Milica Kuburović, Antonela Riha, Aleksandar Vasović, Nebojša Bugarinović, Danijel Bukumirović… Svi pobrojani su tad bili radi svoga političkoga stava osude velikosrpske politike ratnih zločinaca Miloševića i Šešelja, na meti moguće odmazde zločinačke države. Nakon 2000. godine Dušan Mašić je pored angažmana za BBC, surađivao i za Glas Amerike, honorarno je pisao za oporbeno politički orijentirani tjednik NIN, bio je i prvi ravnatelj udruge ANEM ( Asocijacije nezavisnih medija Srbije). Njegova razvedena supruga i kćer ostale su živjeti i raditi u Londonu.
Velimir Pavlović, višedesetljetni zaštitni novinarski znak RTV Studio B, u subotu je pokopan u Beogradu u Aleji zaslužnih građana. Prema svome svjetonazoru, Pavlović je bio na sredokraći puta između SNS glasnogovornice Ksenije Vučić i do smrti ogorčenog protivnika velikosrpskih šovinista Dušana Mašića. Pavlović je svoj naizgled umiveni srpski nacionalizam pokušavao ogrtati u urbane oblande, beogradskih i srpskih mitova i legendi. No, treba kazati kako on uistinu nikad nije osobno bio zadojen mržnjom prema nesrpskim narodima.Dosljedan borac protiv komunističke histerije, taj višestruko nadareni novinar pisane i govorne riječi, proslavio se radeći u životu s dosta uspjeha na više razboja. U mladosti aktivni sportaš i veslač, kasnije stastveni ljubitelj rock i pop glazbe, alter ego kolega mu na istom polju glazbenog i novinarskog ostvarenja Marka Jankovića i Zorana Modlija, uspio se afirmirati u srednjim i najboljim stvarateljskim godinama karijere u njegovim glasovitim i kultnim autorskim TV emisijama gradske televizije Studio B. Vodeći emisiju “Nivo 23” , poslije toga također i drugu autorsku emsiiju “Duhovnici” , kojima koncepcijski na istoj medijskoj kući danas parira zanimljiva i ozbiljna znanstvena autorska emsisija “Agape” Aleksandra Gajšeka,uspio je vječni roker u duši polučiti novinarsko postignuće i na polju umjetničkog i duhovnog, dajući u svijesti mlađih naraštaja svoj osebujni pečat baš kroz razgovore sa predstavnicima srpske kulturne elite.
On se kao novinar podjednako uspješno snalazio u mnogo tematskih područja novinarstva. To se gledalo kroz njegova znalačka pitanja gostima njegovih emisija iz oblasti politike, religije, znanosti, kulture, književnosti, filmske i glazbene umjetnosti, sporta… Stariji naraštaji pamte ga kako je u više navrata pisao i stručne sportske kolumne i osvrte na ideje pokretanja Lige prvaka u nogometu i u košarci na europskoj razini u zagrebačkom sportskom tjedniku “Sprint”, nekad dobro znanoj SN reviji. Oni srednjovječni i uglavnom mlađi sjećaju ga se kao čovjeka koji je u gotovo slavljeničkom i karnevalskom ozračju petoga listopada bio prvi voditej Studija B, koji je obnzanio politički pad svrgnutoga diktatora Slobodana Miloševića. Toga dana, govore svjedoci zbivanja, Velimir Pavlović je prvi gotovo nogom otvorio vrata prostorija do tada zarobljene gradske medijske kuće TV Studio B.
Kakav je odjek smrti tri novinarska poslenika javne riječi u današnjoj Vučićevoj Srbiji? Dostatno je reći kako nema medija koji ne oplakuje Kseniju Vučić, dok su sa časnim iznimkama pojedinih i posve rijetkih javnih glasila Mašić i Pavlović dobili samo po nekoliko novinskih stupaca. I takva medijska reakcija Vučićevih teledirigiranih sredstava javnog dezinformiranja javnosti u Srbiji govori malo o poremećenom sustavu ljudskih i moralnih vrijednosti današnje Srbije. Glasnogovornica srpskoga režima Ksenija Vučić uzdignuta je posmrtno na razinu božanstva, premda kao novinarka tijekom duge karijere ničim nije zaslužila takvu pozornost i počast. S druge strane Pavlović, a posebice Mašić su posthumno medijski marginalizirani u usporedbi sa Ksenijom Vučić, iako su se prema nepodjeljenim mišljenjima i njihovih kolega iz novinarske struke, dokazali na svakom životnom planu puno više od Ksenije Vučić. No, to je slika i prilika zaturene svijesti i izgubljene savjesti današnje Srbije i najbolja metafora višedestljetnog osmišljenog, planiranog,ali nadasve pogrešnog formiranja i afrirmiranja moralnih, materijalnih, duhovnih, intelektualnih, društvenih i statusnih vrijednsoti u srpskome društvu.
Dragan Ilić
iz Beograda za HOP
HOP
