Oliver Antić je osigurao četničkim vojvodama Vučiću, Šešelju i Nikoliću akademske titule ?!

Uobičajena i posvemašnja neobavještenost takozvanih regionalnih medija glede jednog kapitalnog događaja što se odigrao u petak u Portugalu samo je vrh ledenog brijega njihovog mainshit površnog novinarstva. Trebalo je pričekati nekoliko dana dok se malo ne stišaju reakcije u povodu tragične pogibije veleposlanika Srbije u Portugalu Olivera Antića, te izreći sa sigurnošću  takvu nedvosmislenu tvrdnju. Kako svi redom šturo izvještavaju o pogibiji veleposlanika Srbije Olivera Antića, kao da je u pitanju bio sporedni lik u galeriji likova Vučićeve SNS kuće strave i užasa, nije zgoreg kazati štogod više o tome čovjeku stradalom nakon naoko slučajnog(?) pada s vrha litice pravo u dubinu morske uvale. Tragično stradali veleposlanik Srbije u glavnom gradu Portugala Lisabonu bio je siva eminencija iz najdublje sjene zločinačkih režima

Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.

To je čovjek koji je tek svršene srednjoškolce Aleksandra Vučića iz Zemunske gimnazije, odnosno Tomislava Nikolića, maturanta Kragujevačke gimnazije, umjetno proizveo u akademske građane Srbije. Trećega člana jahača srpske političke Apokalipse Vojislava Šešelja je za svoga mandata dekana Pravnog fakulteta u Beogradu još 1998. promaknuo u zvanje sveučilišnog profesora. To je učinio usprkos činjenici što je notorni ratni zločinac i znanstveni doktor magle i prašine najviše obrazovno znanje i titulu stekao doktorskom disertacijom na temu socijalističkog samoupravljanja u SIZ-ovima oliti samoupravnim interesnim zajednicama. Oni srednjovječni i nešto stariji ljudi pamte te nebulozne nazive SIZ-ova, OUR-a ( Organizacija udruženog rada), SOUR-a ( Složenih organizacija udruženog rada) i sličnih umobolnih jezičnih akrobacija riječi, zbog kojih su se tvorcima tih umotvorina u bivšoj Jugoslaviji podsmijevali svi ozbiljni ljudi diljem svijeta.

Šešelj je doktorirao na temi jedinice mjere ljudske gluposti, a branio je i obranio doktorski rad kod ondašnjeg vrlog branitelja tečevina komunizma kretenizma profesora Pavla Nikolića. Da u srpskom teatru apsurda sve bude groteskno, taj je profesor Nikolić tijekom obnove višestranačja u Srbiji postao najgorljivijim zagovornikom monarhije u Srbiji i članom Krunskog savjeta dinastičke kuće Karađorđevića.

Gotovo cijelu karijeru je proveo na Sveučilištu napadajući cjelokupnu političku ostavštinu Karađođevića i veličajući njihovog suparnika Tita, a na koncu su im se u svojim poznim godinama priključio. Kao pravim prelivodama Pavlu Nikoliću i karljevskoj kući Karađorđevića putevi su se susreli na istom raskrižju.

Oliver Antić je krajem osamdesetih počeo svoju nezajažljivu projekciju bolesne volje za moći progonom starijega kolege na katedri Pravnog fakulteta u Beogradu profesora Slobodana Perovića. Okupio je grupu ljudi političkih istomišljenjaka na Pravnom fakultetu, koji su priznatog, poznatog i stručno uvaženog i uglednog profesora Perovića pod krinkom tobožnje kronične bolesti potvorili nesposobnim za daljnje obavljanje dužnosti u zvanju redovnog profesora, suspendirali ga s posla, sve da bi Antić na makijavelistički način preko njegovog lijesa napredovao iz statusa izvanrednog u status redovnog profesora, uzeo njegovo mjesto na katedri Obligacionog prava i starijeg kolegu poslao u invalidsku mirovinu. Još se upinjao svim silama pronaći i dodatne  veze preko neuropsihijatara proglasiti tog ostarjelog i zdravog čovjeka još i ludim i neubrojivim, kako bi imao i pričuvno sredstvo uklanjanja s puta kolege na poslu, kojega je doživljavao u svojoj bolesnoj opsjeni kao neprijatelja. O toj neviđenoj aferi pisao je svojedobno krajem 1988. i početkom 1989. beogradski tjednik Balkan Ekspres pod ravnanjanjem novinara Slobodana – “Boba” Petrovskog. Pisali su opširno i o svim drugim aferama i skandalima na Pravnom fakultetu, serijskim kupnjama ispita i krivotvorenja diploma, kao i o korupciji u svezi lažnih upisa na fakultet brucoša, koji nisu ni polagali prijemni ispit za upis, ili ako su polagali imali su dojave o pitanjima i unaprijed sročene točne odgovore. Znala se točno i visina novčanog iznosa za upis na Pravni fakultet, kao i cjenik lažiranja ocjene na ispitu, napokon i cijena kupnje lažne fakultetske diplome. U svakoj pravnoj državi svi sudionici takvih nevjerojatnih afera bili bi više desetina godina iza zatvorskih rešetaka. Isprva ih je fakultet kanio tužiti i tražiti sudsku odštetu za navodne teške objede, no kad su ih njihovi pravni zastupnici posavjetovali, brže bolje su odustali, svjesni da bi se sudskim putem lako dokazali sva novinarska otkrića o skandalima na Pravnom fakultetu u Beogradu.

No, u Srbiji je i za jednu takvu, još osamnaest godina kasnije otkrivenu posve novu i sličnu aferu 2006. objelodanjenu i dokazanu “Aferu Index” na Pravnom fakultetu u Kragujevcu, bilo nebitno nepobitno utvrđeno činjenično stanje i dokazana krivnja profesora i studenata, sudionika kupoprodaje ispita. Svi sudionici skandala, kako profesori, tako i studenti, su u drugostupanjskom kaznenom postupku oslobođeni krivnje, time i sudskim pravorijekom nagrađeni za krađu ispita i lažiranje diploma. Srbija je tom pravomoćnom sudskom presudom prije nešto više od deset godina poslala cijelom svijetu poruku da je pravo i pravda zanimaju koliko i lanjski snijeg.

U takvom talogu i žabokrečini poremećenih vrijednosti društvenog sustava živio je i kriminalno delovao Oliver Antić, utjelovljenje ljudskog zla i obesmišljavanja znanosti.

Antić za razliku od mnogih drugih predavača i ispitivača na tom Pravnom fakultetu u Beogradu nije nikad optužen ili uhvaćen za primanje novčanog mita od studenata za lažno polaganje ispita, kao neke njegove kolegice i kolege, no njegovi neslavni pothvati nizali su se u toj obrazovnoj ustanovi na mnogim drugim kolosijecima. Kao neizrecivi i patološki mrzitelj svega što dolazi iz dinarskih krajeva, Antić nije trpio ni studente Crnogorce. Posebno ga je nervirao njihov osoben govor i narječje. Kako god znali ili ne znali na ispitu, kod njega su padali na ispitu Nasljednog prava ili Građanskog i stvarnog prava, a posebice najzahtjevnijeg ispita  na fakultetu Obligacionog prava kao zrele kruške. Jednom zgodom, nakon takvoga Antićeva izljeva šovinističke farse spram dvojice studenata iz Kotorra, koji su uistinu zaslužili obojica položiti ispit nekim sedmicama prema pokazanom znanju i izjavama očevidaca događaja, njih dvojica pričekali su Antića završiti ispitivanje svih kandidata toga dana i onda mu napraviti “sačekušu” u zahodu i premlatiti ga kao vola u kupusu. Naravno, oni su poslije kažnjeni, ali Antić je ipak platio ceh svoga bezobrazluka, drskosti i pokvarenosti. Pobrao je teške i zaslužene batine. Zgodne studentice je znao ispitivati među posljednjima po redu ispitivanja, obično u četiri oka, ucjenjujući lijepe djevojke davanjem prolazne ocjene za seksualne protuusluge. Nije se ustručavao ni od flerta s mladim studentima koji bi mu zapali za oko. Po Beogradu godinama kruže glasine kako je Vučićev ministar (ne)pravde u Vladi Srbije Nikola Selaković za vrijeme studija Pravnog fakulteta u Beogradu bio Antićev gay ljubavnik, te zahvaljujući tome postao najprije asistentom, onda docentom, na kraju i profesorom na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Užasno lošeg karaktera i niskog praga morala, Oliver Antić je devedesetih u svojstvu imenovanog dekana fakulteta zlorabio tu dužnost progoneći s posla sve osvjedočene poliičke protivnike režima ratnog zločinca Slobodana Miloševića. On je bio njegov veliki pristaša, najprije i istaknuti član SPS-a, zatim prebjeg u redove Šešeljeve zloglasne SRS, naposlijetku 2008. bio je i idejnim tvorcem osnutka SNS-a iz krila fašističke SRS. Sudjelovao je u pisanju programa i statuta Vučićeve SNS strankomafije, a bio je dugi niz godina i prvi pravni savjetnik nepismenog i neukog četničkog vojvode Tomislava Nikolića u vrijeme dok je obnašao dužnost predsjednika Srbije.

Od 1998. godine Antić je najurio s fakulteta kao politički nepoćudne, a k tome njemu osobno još i nacionalno neprihvatljive profesore Hrvata Vladimira Vodinelića i njegovu suprugu Vesnu Rakić Vodinelić, zatim Slovaka Dragora Hibera i profesoricu Makedonku Mirjanu Stefanovski. Smetao mu je i jedan Srbin Stevan Lilić, kojega je udaljio s posla samo zato što je bio član i dužnosnik antiratno orijentiranog Građanskog saveza Srbije. Umjesto njega, na mjesto predavača Uvoda u pravo doveo je politički rehabilitiranog velikosrbina Kostu Čavoškog, čovjeka koji je studirao i završio fakultet u generaciji svoga tada najboljeg prijatelja sa studija Slobodana Miloševića. Želio je vratiti Oliver Antić na Pravni fakultet i Vojislava Koštunicu, no on je za razliku od Čavoškog odbio ponudu i ostao raditi do mirovine na Institutu društvenih znanosti. Oni politički možda neskloni Koštunici, ali pravovjerni groznoj i teškoj istini o njemu, govorili su kako je Koštunica odbio Antićev poziv vratiti se za sveučilišnu katedru Pravnog fakulteta u strahu od objelodanjivanja njegove homoseksualne afere s jednim studentom iz 1974. godine kad je tamo radio kao asistent predavača na predmetu Uvod u pravo na prvoj godini studija. Bojao se da se taj stanoviti student nakon dvadeset pet godina možda iznenada kao duh njegove ružne prošlosti iznenada ne pojavi i uništi mu svojom pojavom u javnosti i političku i znanstvenu karijeru. Kosta Čavoški nasuprot Vojislavu Koštunici nije imao moralnih zapreka i bilo kakvog poziva na savjest glede njegovih političkih uvjerenja. Dapače, javno se hvalio po srbjanskim odurnim tiskovinama kako mu je osobita čast piti kavu u Beogradu s licem s haške tjeralice Ratkom Mladićem, posebno u trenucima kad je cijeli civilizirani svijet žurio uhititi tog masovnog i okorjelog ubojicu s bojišnica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Oliver Antić je bio hodajuće zlo koje gazi ljudsko tlo. Kao duhovni pobornik srpske višestoljetne političke zamisli stvaranja države po uzoru i primjeru prava na teritorij na temelju krvi i tla, on je do kraja života bio borac protiv svakoga tko nije u njegovoj iskrivljenoj viziji života vrijedan ispuniti njegove kriterije ravnopravnog življenja u Srbiji ako barem tri ili četiri generacije u nizu preci tog čovjeka nisu živeli na tlu Srbije. Svoju bezgraničnu netrpeljivost i mržnju prema svemu što ne dolazi iz pašaluka šumadijske države, Antić je zorno iskazao i ratne 1993. godine. Imao sam prigodu umjesto mog prijatelja i kolege s fakulteta, sad poznatog odvjetnika Vlatka Sekulovića, uz sadašnjeg političara Dragana Đilasa, jednog od glavnih vođa studentskih prosvjeda 1992. protiv zločinaca Miloševića i Šešelja,biti moderatorom studentske tribine na fakultetu pod nazivom “Uloga medija diljem bivše Jugoslavije u raspriirvanju ratnih sukoba.” Za goste tribine sam pozvao pokojnog Duška Mandića, dopisnika Hrvatskog radija iz Beograda, zatim Vladimira Jovanovića, mladog sudenta Fakulteta političkih znanosti u Beogradu, rodom iz Crne Gore, a u svojstvu beogradskog dopisnika podgoričkog političkog tjednika “Monitor”, te je bila pozvana i beogradska dopisnica Slovenske državne  radio televizijske postaje iz Ljubljane Janja Klasinc. Ona se zbog neodložnih obveza ispričala što ne može doći i sudjelovati na tribini, dok su Mandić i Jovanović bili iznimno zapaženim sudionicima te u biti koncepcijski zamišljene antiratne i krajnje anitrežimski politički organizirane političke tribine. Za ne povjerovati je kako je ostrašćeni i fetivi velikosrbin Oliver Antić prolazeći ulaznim predvorjem fakulteta u bijesu sam nervozno trgao natpis s nazivom tribine, nadajući se uzaludno kako će pokvariti i minirati organizaciju tribine. Nije se ustručavao i organizirati ljude koji će na početku tribine u zgradi fakulteta isključiti na nekoliko minuta struju kako bi valjda rastjerali i domaćine i goste skupa. Uzalud je bio trud srpskome sviraču, jer je tribina imala velikog uspjeha i odjeka i bila je pogodak glogovim kolcem u srce Miloševićeva i Šešeljeva vampira Olivera Antića.

Svoj image velikog životnog negativca Oliver Antić je zaokružio i nepojmljivim lobiranjem i promoviranjem trija srpskih jahača Apokalipse Šešelja, Nikolića i Vučića. Do kraja života ostao je velikim zagovornikom suludih i sumanutih velikosrpskih ideja posrbljenog Hrvata Šešelja, dok je dvojicu ubogih neznalica Nikolića i Vučića, potpuno zalutalih u život, lansirao kao lažne akademske građane u orbitu srpskih quasi intelektualaca. I danas se prepričavaju anegdote u krugu srpskih odvjetnika od zvanja i znanja kako je Vučić tobože polagao ispite na fakultetu. Antić bi bio glavni čovjek zadužen za organizaciju pravodobne dojave po tri ispitna pitanja koja programirani državni projekt srpskoga političkog velikodržavlja Aleksandar Vučić treba naučiti doma napamet kao dječju pesmicu, da bi mu sutradan bešćutni profesori i profeosrice upisivali izmišljene i nepostojeće “desetke” u studentski index. Glavni pomagači Antiću u tom zlodjelu nad smislom i svrhom postojanja fakuleta bili su tad glavni ljudi iz uprave fakuletta, sekretar Mirko Valjarević i šef odjela za studentske upite Branislav Kojić. Oni su uz Olivera Antića, dakako i uz sve sramne profeosore i profesorice, koji su upisivali lažne ocjene lažnom studnetu Vučiću, svi skupa bili sudionicima najveće fakultetske prijevare stoljeća u Srbiji. Koliko Vučić nema pojma o pravnoj znanosti pokazao je razvidno u onom glasovitom političkom intervjuu koji mi je kao mladom novinaru prezentirao u reporterski diktafon 12. 2. 1995. godine. Preslišao sam ga za sat i pol gradivo iz svih predmeta koje je samo u njegovim maštovitim mislima i bujnoj mašti polagao na tom fakultetu. Održao sam Vučiću za 90 minuta intervjua lekcije sa svih satova nastave, koju nije pohađao ni u njegovim najluđim snovima. Tomislavu Nikoliću, lažnom diplomcu fantomskog Fakulteta za menadžment u Novom Sadu, Oliver Antić je godinama savjetovao kao pravni savjetnik građevinskog tehničara s kragujevačkog gradskog gorblja Tomislava Nikolića u njegovom predsjedničkom uredu. To je Antić radio, iako je odlično znao da Nikolić ne zna ni gdje se nalazi zgrada fakulteta na kojem su mu upisivali ocjene u studnetski index, dok je primjerice istoga ispitnog dana u isto vrijeme držao govor na nekom političkom mintingu u Beogradu, Novom Sadu ili u njegovom rodnom Kragujevcu. Nikolić nije siguran ni kako se zove fakultet koji je navodno završio.  Studirao je tobože u Novom Sadu po već viđenom Vučićevom scenariju s beogradskog Pravnog fakulteta. I dok je Vučić ratovao po Bosni pod zapovjedništvom četničkih vojvoda Slavka Aleksića i Vasilija Vidovića, dotle su mu u isto vrijeme u tih godinu dana upisivali i proknjižili najmanje deset do petnaest nikad stvarno polaganih ispita na Pravnom fakultetu u Beogradu. Naravno, obvezno su državnom projektu Vučiću upisivali čiste “desetke” u index, gađajući nepogrješivo kao pikadom u centar mete na streljani.

Srpska bagra u sastavu Šešelj, Nikolić i Vučić znala se obilato odužiti njihovom dobrotvoru i narodnom zlotvoru Antiću. Bio je najprije veleposlanik Srbije u egzotičnim državama tipa Zelenortskih otoka i još dvijema sličnim fantomskim državama koje nitko živ ne može naći na zemljovidu, a vrhunac Antićeve diplomatske karijere bila je dužnost veleposlanika Srbije u portugalskoj prijestolnici Lisabonu. To je svome vjernom i do groba odanom prijatelju “Diki” Antiću namjestio njegov omiljeni student znanja prosječnog pučkoškolca po imenu Tomislav Nikolić. Imali su razloga i Nikolić i Vučić biti doživotno zahvalni Antiću. Da nije bilo njega vrhunskog prevaranta, tko zna bi li se našao netko drugi tako umješan krivotvoriti im tako uspješno lažne fakultetske diplome i trasirati im put u srpski politički jet set. U znak zahvale i drugima što su im zdušno pomogli u neopisvim podvalama, prevarama, obmanama, Vučić i Nikolić su pomogli politički i kćeri dvojice profesora Vučiću najtežih predmeta za lažiranje ocjena na Pravnom fakultetu. To su bili Dragoljub Kavran, profesor Upravnog prava i Milan Pak, profesor Obligacionog parva na fakultetu. Kavranov otac je 1941. kao Hrvat ostao vjeran Karađorđevićevom SHS zrakoplovstvu, kojem su njemačke “štuke” brzo sasjekle krila u kratkotrajnom travanjskom ratu. Kavranov otac bio je pilot zrakopolovstva SHS-a. Njegov sin srpskoga imena Dragoljub proživio je ljudski i radni vijek kao ubijeđeni Jugoslaven, a Olga Kavran, Dragoljubova kćer kao unuka pilota Hrvata Kavrana od Jugoslavenke po očevu svjetonazoru, postala je tijekom niza godina velikom Srpkinjom, osobito kad su je sprske vlasti Borisa Tadića, postavile na mjesto glasnogovornice Haškog Tribunala. Tamo je naslijedila njenoga prethodnika na toj dužnosti Rusa Antoana Sergeja Nikiforova. Kad sam predao sve originale materijala moga fono intervjua s Vučićem Haagu 2007. godine na ruke tužiteljima Paolu Pastore Stocchiju iz Švicarske i Christini Dahl iz Velike Britanije u nazočnosti koordinatora ureda Haškog Tribunala u Beogradu Belgijca Rula Wersonena, a na temu srpskoga osvajačkog rata u Bosni i u Hrvatskoj, onda je Olga Kavran kao Vučićev tajni adut u Haagu pokušala sve, ali koliko znam bezuspješno, sakriti i skloniti cijeli, po Vučića, lako je moguće i optužujući i dokazni materijal protkan njegovim ratnohuškaškim izjavama iz intervjua datog izravno u moj reporterski mokrofon 12. veljače 1995. godine. To je pohranjeno u pismohrani Haškog suda u ladici suca Bouza u Haagu. Po naputku ratnog i poratnog zločinca Vučića, njegov kum Nikolić je za vrijeme svoga predsjedničkog mandata za pravnu savjetnicu uzeo Stanisavu Pak – Nikolić, kćer Milana Paka, kod kojega je Vučić po već uhodanom receptu najlakše lažno položio najteži ispit na fakultetu Obligaciono pravo. Zato su se Vučić i Nikolić riješili odužiti Pakovoj kćeri Stanislavi za očeve zasluge za njihovu zajedničku mafijašku stvar. Svaki diktator na svijetu imao je svoga prvog pobočnika na dvoru. Staljin je imao Beriju, Mussolini je imao grofa Ciana, a Hitler je imao Goebbelsa. Srpski ratni zločinci, bilo formalno pravo već osuđeni ratni zločinacSlobodan Milošević, bilo službeno još uvijek formalno pravno (ne)osuđeni ratni i posljeratni zločinac Aleksandar Vučić imali su u liku Olivera Antića (1950 – 2022) sjedinjeni duh Goebbelsa, grofa Ciana i Berije u jednoj ličnosti oličenja najvećeg ljudskog zla, sad pokojng veleposlanika Srbije u Portugalu.

Dragan Ilić iz Beograda

HOP