Pokazalo se u konkretnom slučaju na terenu da Banožić nikako nije dorastao svojoj poziciji ministra obrane Hrvatske. Niz njegovih kontradiktornih izjava o letjelici koja se srušila na zagrebačkom Jarunu potvrđuje njegovu nesposobnost nositi se s ovim vrlo ozbiljnim incidentom, koji je mogao kobno završiti i odnijeti velik broj civilnih žrtava, da ne govorimo o posljedicama vezanih uz rat u Ukrajini i širenje sukoba na Europu. Ministrovo konkretno neznanje i nepoznavanje materije vojnih letjelica i postupanja u ovakvim slučajevima iznenadne ugroze civilnih objekata i života, kao i kaubojsko zaobilaženje sigurnosnih protokola u tijeku utvrđivanja materijalnih dokaza i ostataka srušene letjelice, je upravo nevjerojatno. Cijela hrvatska javnost mogla se uvjeriti u ovih nekoliko dana nakon pada letjelice na Jarun, da ministar obrane “ispaljuje” svakakve kontradiktorne zaključke i izjave; od onih kako se radi o letjelici koja nije izvidna, da je situacija bezopasna za Hrvatsku i štićene članove Vlade, pa sve do tvrdnje kako se ipak radi o aviobombi, što mnogi stručnjaci iz tog područja drže nemogućim, jer bi posljedice eksplozije takove aviobombe bile daleko veće i razarajuće.
Rezultat ovakvog njegovog obavještavanja javnosti je porazan, i umjesto da umiri javnost, Banožić postiže upravo suprotno; on u hrvatskoj javnosti svojim izjavama širi nesigurnost i strah. Istodobno, opet svjedočimo prepucavanjima i prebacivanjima loptice u vrhu vlasti.
Kao što smo već pisali, a sada se i vidi, u mnogim izjavama puno stučnijih i iskusnijih znalaca, pojavljuje se gotovo bez iznimke ono osnovno pitanje koje smo postavili u našem članku još 12. ožujka: zašto mađarska protuzračna obrana nije obavijestila onu hrvatsku o preletu letjelice prema Hrvatskoj? Gdje je i zašto zapela koordinacija protuzračnih sustava ovih zemalja koje su obje članice NATO-a?
Jasno je da se ne radi o ukrajinskom napadu na Hrvatsku bespilotnom letjelicom koja nosi ruske oznake. Ukrajina je sklona Hrvatskoj odavno, pokazalo se to i na mnoge načine još od Domovinskog rata. Još u tijeku procesa svog razdruživanja iz Sovjetskog saveza, Ukrajina i baltičke države su bile prve koje su priznale Hrvatsku, i to u trenutku dok su i same bile tek djelomično međunarodno priznate. Osim toga, pespilotna letjelica koja se srušila na Zagreb, mogla je biti ispaljena iz Bjelorusije ili najvjerojatnije s područja Ukrajine koja se trenutno nalaze pod ruskom okupacijom.
Jučerašnje rusko masivno raketiranje vojne baze pokraj ukrajinskog grada Lavova, Putinov je potez koji se, taktički gledano, svakako treba dovesti u vezu s padom bespilotne letjelice u Zagrebu samo dva dana ranije. Rusi su preuzeli odgovornost za to raketiranje te kažu da su u toj vojnoj bazi pored Lavova ubili 180 “stranih plaćenika”. U Zagrebu nije bilo nikakvih žrtava niti veće matrerijalne štete prilikom pada ruske bespilotne letjelice, pa nitko ne preuzima odgovornost. No, jasno je da Putin pojačava pritisak na NATO i europske zemlje članice upravo raketiranjem vojne baze blizu granica zapadne Ukrajine i incidentom u Zagrebu. U takvoj konstelaciji, smiješno je i opasno govoriti da prijetnje za Hrvatsku ne postoje. Prijetnja širenja rata iz Ukrajine na druge zemlje Europe je nažalost realna. Stoga Putinu provokacija tipa ovog incidenta u Zagrebu može dobro poslužiti kao destabilizacija neprijatelja, odnosno NATO saveza, ili kao pokušaj da se NATO uvuče u direktni rat. Putinov planirani “Blitzkrieg” koji je trebao trajati 48 sati u Ukrajini, definitivno nije uspio jer danas ulazimo u 20-ti dan Putinove agresije na Ukrajinu. Što duže bjesni rat u Ukrajini, to je veća mogućnost raznih zastrašivajućih Putinovih aktivnosti prema članicama NATO-a, kao i manipulacija i zastrašivanja upravo ovakvim “incidentima” kao što je bio i ovaj na zagrebačkom Jarunu. Posvadi pa vladaj, stara je poslovica.
S obzirom na hrvatske nacionalne interese, već godinama na HOP portalu pratimo vajnskopolitičku situaciju, pa i onu u Mađarskoj, posebno što se tiče uskih veza mađarskog predsjednika Orbana i ruskog predsjednika Putina. Orban će pravdati svoj sastanak s Putinom neposredno prije početka ruske agresije na Ukrajinu, željom da ostanu u dobrim odnosima kako bi mogli komunicirati zbog krize između Ukrajine i Ruske federacije. Međutim, ne vidimo da Orban na bilo koji način sada, za vrijeme rata, razgovara ili pregovara s Putinom. Umjesto toga, tog posla se prihvaća francuski predsjednik Macron kao i bivši njemački kancelar Gerhard Schrőder, o čijem prijateljstvu i poslovnim vezama s Putinom, kao i o njegovom tadašnjem pritisku na Uniju da ukine gospodarske sankcije koje su EU i SAD tada bile podigle protiv Rusije, smo također pisali još 2016.g.:
Zasada su svi ti pokušaji uvjeravanja Putina da zaustavi razaranje i rat na tlu Ukrajine ostali bez uspjeha.
Uz to, Mađarska pušta neku letjelicu koju 40 minuta prati na svojim radarima u hrvatski zračni prostor i ne objavještava su-članicu NATO-a Hrvatsku o tome. Ta letjelica se potom sruši u glavnom gradu Hrvatske. Slučajnost?
Hrvatski mainstreem mediji su zanemarili Orbanova učestala sastajanja s Putinom. Još jedna slučajnost?
U Hrvatskoj ima podosta javnih osoba kao i portala koji su odavno pod utjecajem ruske propagande. Admiral Domazet Lošo je kao veliki geostrateg potpuno demantiran i demontiran u svojim predviđanjima o tome kako rata između Rusije i Ukrajine neće biti, a ako ga i bude – da će trajati samo 48 sati, svojim opskurnim pričama o Putinu kao “spasitelju kršćanstva”, “okultnoj oligarhiji zapada” i ostalim pričama koje bi očekivali iz usta nekog čudaka ili babe Vange, a ne od geostratega i admirala Hrvatske. Njemu se u takvim, više nego uvrnutim stavovima, pridružuje i Slavko Kulić, o kojemu smo davno i više puta pisali (stavljamo poveznicu na članak iz 2016.g.):
Kada ovome pribrojimo činjenicu da je film “The Soviet Story” Edvinsa Šnorea iz 2008.g., dokumentarni film stvoren u suradnji europskih parlamentaraca uz financijsku potporu EU za Europu nacija – političke grupe EU parlamenta, bio preveden i prikazan na nacionalnim televizijama svih zemalja Europe, osim na hrvatskoj televiziji – politički izvori nekih domaćih geostratega i ekonomista koji zagovaraju Putina, postaju jasnija. Članak o tom dokumentarnom filmu koji vrvi dokumentima iz berlinskih i ruskih arhiva smo objavili također 2016.g., kao jedini hrvatski medij koji je popratio ovaj važni dokumentarac:
Izdvajamo slijedeći odlomak iz tog članka jer se upravo u njemu vidi ta crvena linija koja direktno vodi i do Putinove agresije na Ukrajinu kojoj smo danas nažalost svjedoci:
“Rusija i Putin, kao nasljednici sovjetske Rusije, bili su dužni ispitati počinjene masovne zločine i genocide nad mnogobrojnim narodima nakon završetka II svjetskog rata. Pod Gorbačovom i Jeljcinom zločini Sovjetske unije bar nisu bili reklamirani, no Putin nastavlja utabanim putem Sovjetske unije, a svaki prigovor shvaća kao direktni napad na „modernu Rusiju“. Evidentan je snažan porast ksenofobije, mržnje prema drugim nacijama i religijama, kao i veličanje velike i svima nadmoćne ruske nacije. Igor Radionov devedesetih godina ponovo govori o „židovskoj mafiji“. Predsjednik ruske delegacije Rogozin u Europskom vijeću govori o porastu fašizma u Europi, dok u izbornom videu svoje stranke poručuje: očistimo Rusiju od smeća! (misleći na druge nacije) – i u ruskom parlamentu pozdravlja nacističkim pozdravom. To je čovjek koji posjećuje Srbiju danas i nudi joj rusko naoružanje i suradnju.”
Ovo nas neminovno dovodi do trenutnih prosvjeda podrške Putinu u Srbiji, kao i do Dodikovih apetita u Republici Srpskoj, tvorevini nastaloj na zločinima i legaliziranoj Daytonskim sporazumom. I u ovoj priči se pojavljuje Orban koji podržava Milorada Dodika ne samo rječju nego i sredstvima od 100 milijuna eura za reginalno gospodarstvo. Iza obojice, kao i iza Srbije stoji opet Putin, kao zajednički nazivnik. Sve je to Bosnu i Hercegovinu zacementiralo kao državu često u strsnim medijima nazivanom “bure baruta”, vrlo krhku federaciju u kojoj može nastati potencijalan sigurnosni problem ili čak ponovni ratni sukob, što bi zaista bilo fatalno.
DWN (Deutsche Wirtschafts Nachrichten, 14,03.2022): “postoje naznake da Rusija vojno pozicionira bosanske Srbe uz potporu Srbije, baš kao i proruske separatiste u Donbasu:” Ukratko, Putin ima daleko više skrivenih aduta u ruci za provedbu destabilizacije u našoj neposrednoj blizini, nego što nam to mainstreem mediji serviraju.
Što se tiče Rusije i EU, srbijanski predsjednik Vučić još uvijek žonglira na dvije stolice, ali mu se manevarski prostor bitno smanjio otkad je krenula ruska invazija na Ukrajinu. Odnosno, njegovo žongliranje je postalo svima očito. Naravno da postoje više ili manje prikrivene težnje Srbije da im Putin ostane “mentor” i zaštitnik, no svakako je jasno da će se priklajanje Putinu na kraju pokazati pogrešnim, jer svaki agresor (u ovom slučaju je to Putin) kad-tad gubi rat. Može dobiti sve bitke, ali osvajački rat na tuđem tlu će sigurno izgubiti. Znamo to i iz iskustva hrvatske nedavne povijesti i Domovinskog rata u kojem smo se uspješno obranili protiv daleko nadmoćnijeg velikosrpskog agresora koji je bio u sprezi s JNA. I nama Hrvatima su tad govorili da nemamo pravo na svoju državu, da nemamo naciju niti svoj jezik, kao što danas Putin poručuje Ukrajincima.
Takav njegov narativ ni slučajno nije – slučajan.
Ekonomske i gospodarske posljedice rata u Ukrajini koje svi već osjećamo i koje će biti dugotrajne i opsežne, zaslužuju poseban osvrt. Nakon uvodne i umjetne globalne krize uzrokovane p(l)andemijom, uslijedile su stvarne katastrofe strahovitih razmjera: razorni potresi u Zagrebu i na Banovini, te sadašnji rat u Ukrajini koji se svakim danom rasplamsava sve više i jače. Ovo je ozbiljna situacija koja stvari nužno stavlja u realnu perspektivu: Europa se nalazi u vrlo opasnom položaju, kojim njezini čelnici zasada još nisu uspjeli ovladati.
Uredništvo HOP portala
