Tajming po kojem je naglo prestala pandemija korone ublažavanjem epidemioloških mjera kad je počeo rat u Ukrajini je, u najmanju ruku, sumnjiv. Ne zbog rasplamsavanja samoga rata, koji u stvari na druge načine traje punih 8 godina i koji je najavljen prethodnim oružanim sukobima, nego zbog izvanredne prilike da politički vođe svijeta zataškaju vlastitu odgovornost, odgovornost svih onih koji su nametnuli neviđene represije nad gotovo svim narodima svijeta zbog pandemije koja je najmanje zdravstveni problem, dok se ustvari radilo o propagandnom i politički pomno konstruiranom planu stvaranja nekog “novog, vrlog svijeta” u kojem ništa više nije onako kako bi trebalo biti.
Kako smo pisali od samog početka pandemije, analizirajući sve vijesti i mjere koje su potpuno ograničile osnovna prava ljudi diljem svijeta (pa i kod nas), zatvaranja, zabrane, represije, ucjene cijepljenjem, neučinkovitost i štetne posljedice raznih cjepiva protiv nove zaraze, pratili stope smrtnosti od korone u pučanstvu kod nas i u svijetu, prikazali sve stručne aspekte i neovisna istraživanja o toj novoj bolesti te dokazali da se ona po simptomima, svojem tijeku i posljedicama ne razlikuje od prehlade i već odavno poznate gripe, te da je raspirivanje straha i uvođenje raznoraznih mjera stožera diljem svijeta izazvalo opasne poremećaje u sustavu zdravstva, školstva te svim ostalim segmentima javnog i društvenog života, kao i u ekonomskom i gospodarskom funkcioniranju svih država svijeta, pa i Hrvatske – jasno je da se navodni prioritet očuvanja našeg zdravlja, a koji su vlasti konstantno isticale, ustvari pretvorio u svoju suprotnost; svim tim mjerama je dugoročno nanesena ogromna šteta kako našm zdravlju, tako i kompletnom funkcioniranju društva, ekonomije, gospodarstva, zdravstva, kulture, a sve to je dovelo do degradacije društva i svih njegovih sustava kao i egzistencijalne ugroze svakog pojedinca. “Novonormalno” je ustvari postao termin za nenormalno i neprirodno, protuprirodno i neljudsko, a upravo to je i izazvalo ogromne prosvjede i otpor diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj. One konkretne i stvarne ugroze kao što su bili razorni potresi u Hrvatskoj, bacili su prvo pravo svjetlo na potrebe pučanstva, koje je umjesto krova nad glavom, od vlasti dobilo samo cjepivo i gotovo nikakvu konkretnu pomoć. Čemu služi vlast ako ne narodu? Čemu služi zakon ako ga se tako lako ukida dekretom nekog stožera? Čemu služi država ako ne poštuje volju svojih građana i ne djeluje u njihovom interesu?
Sve su to pitanja koja u nama izazivaju veliko razočarenje i nemoć. No, možda se baš zbog toga treba prisjetiti vremena Domovinskog rata, za vrijeme kojeg smo bili izloženi najvećim stradanjima i iskušenjima uopće. Tada smo bili u praktički bezizglednoj situaciji u kojoj smo bili izloženi vojnoj agresiji tada značajne vojne sile JNA, bez oružja i pod embargom, onemogućeni u diplomatskoj i svakoj drugoj obrani svoje zemlje konstatacijom cijeloga svijeta da se radi o “građanskom ratu”, a ne o obrambenom ratu za opstanak jednog cijelog naroda. Usprkos svemu tome, pobijedili smo agresora, obranili svoju državu i ishodovali njezino međunarodno priznanje, ukratko, uspjeli smo napraviti dotad neviđeno čudo.
Kada je bio izbio rat u Hrvatskoj, bila sam na postdiplomskom studiju u Beču. Nekoliko mjeseci, sve do pada Vukovara, radila sam svaku večer par sati u informativnoj redakciji državne austrijske televizije ORF, kao student-prevoditelj. Pratila bih ratne vijesti hrvatske televizije i prevodila ih za austrijske kasnovečernje vijesti u 22 sata, ZiB (Zeit im Bild), a najčešće sam direktno surađivala s Ursulom Stenzel, koja je kasnije postala austrijska zastupnica u europskom parlamentu i ostala tamo čitavih 10 godina, izrasla u visoko pozicioniranu političarku, te je čak bila nezavisna kandidatkinja za predsjedničke izbore u Austriji na listi FPÖ 2016.g.
Na dan kada je pao Vukovar, prevela sam i te strašne vijesti. Nakon emisije, Ursula Stenzel mi je iskreno izrazila svoju sućut, ali u toj sućuti sam osjetila i njezino prihvaćanje situacije: Vukovar je pao, a to je predstavljalo izvjesni početak kraja rata, pobjede agresora i konačnog uništenja moje domovine. To sam sve vidjela u njezinim očima, osjetila u njezinom glasu. U meni se stvorio strahovit otpor, kao i u srcu svakog Hrvata tada. Posebno onih na bojišnici domovine. Stisnuta grla, s užasnim otporom u srcu, vratila sam se u svoju sobicu u studentskom domu i osjećala da moj svijet, moj grad, moja domovina jednostavno ne može nestati, da mora pobijediti i preživjeti. To je točno ono što danas osjeća svaki Ukrajinac i Ukrajinka.
Danas su oni pod napadom agresora, no, za razliku od Hrvatske tada, oni imaju neusporedivo bolju startnu situaciju; cijeli svijet je odmah stao uz njih, nitko normalan ne sumnja u njihovo pravo na samostalnost i samoodređenje jer je Ukrajini priznata samostalnost još u doba kada smo je i mi izborili za sebe. Nad njima ne visi embargo na oružje, svijet zna da se ne radi o “građanskom ratu”, što smo mi, za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, tek trebali dokazati. Nije tada bilo pametnih telefona, online konferencija, stalnih obraćanja predsjednika svom narodu, kao što postoji danas u Ukrajini. U Domovinskom ratu u Hrvatskoj su bili ubijani novinari i civili, baš kao što to čini ruska vojska u Ukrajini danas. Zbrinjavali smo izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, uz naše vlastite, kao što danas čitava Europa prihvaća izbjeglice iz Ukrajine. Nije bilo složne i oštre osude prema velikosrpskom agresoru, kao što se odmah, u prvim satima ruske invazije na Ukrajinu osudilo Putina i njegovu vojnu agresiju na Ukrajinu. Zbog svega toga, ja ni trenutka ne sumnjam u pobjedu Ukrajine nad agresorom. Jednostavno zato jer niti jedan agresor ne posjeduje tu čudesnu snagu i izdržljivost kao onaj koji svoje brani.
Putinovi apetiti i zahtjevi rastu svakodnevno, očito je da on želi stvoriti novi ruski imperij nauštrb okolnih naroda, svim rapoloživim sredstvima. Poljaci su dugo upozoravali da će do rata doći i bili su u pravu. Europski čelnici sastanče u dvorcima i velebnim dvoranama, u finim odijelima, uz medijsku pompu i nastupe dostojnim holivudskih zvijezda dok izriču sankcije protiv Putina i Rusije šakom i kapom. Zaboravljaju u potpunosti da će izgladniti i uništiti ruski narod, a ne Putina i njegove suradnike. Nitko od njih, uključujući i naše domaće čelnike, pojma nema što je to rat. Da rat, kada jednom započne, ne prestaje odmah, nekom tiskovnom konferencijom. Dron pada u Zagreb, a predsjednik Hrvatske koji je ujedno i vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, prepucava se s premijerom svoje države i maše papirima na tiskovnim konferencijama, radeći od nas budale, a svijetu donosi sliku o nama kao “slučajnoj državi”, jer on je protiv nadlijetanja vojnih aviona NATO-a iznad gradova kako se “građani ne bi uplašili”, zaboravljajući potpuno da se Hrvati nisu bojali ni agresorskih aviona JNA, pa zašto bi se onda bojali aviona koji nas štite, NATO-a čija smo punopravna članica?! Admiral HV u mirovini D. Lošo priklanja se agresoru, kruže teorije o “globalnoj borbi između dobra i zla”, u kojoj se, upravo apsurdno, Ukrajinu stavlja na stranu zla, a mnogi, tražeći pozadinu slijede teorije urota, izmišljaju šumu a ne vide niti drvo pred nosom.
Umjesto da diplomatski i politički s Ukrajinom i Europom podijelimo naprocjenjivo iskustvo Domovinskog rata u nas, zadnjeg pokušaja agresije na jednu naciju i zemlju u Europi, a koja se dogodila upravo na našem tlu i od koje smo se upješno obranili – naši politički čelnici svojim međusobnim sukobljavanjima i kalkuliranjima od naše države rade sprdnju. Dron nisu ispalili Ukrajinci, dobili smo potvrdu od ukrajinskog ministra o tomu, koji nas usput podsjeća na to da su uvijek bili na našoj strani (sramotno je za nas ako nas on mora na to podsjećati). Ostaci eksploziva potječu od naprave koja aktivira samouništenje letjelice i podataka, a ne od aviobombe, ustvrdili su iskusni stručnjaci a njihov sud se službeno ne uvažava nego se dalje vrtimo u toj trakavici medijskih napisa, varijacija na istu temu. Sramotno i nedostojno Hrvatske!
Uz to, pojavio se uistinu bizaran fenomen: donadavna podjela na “vaksere” i “antivaksere” dobila je nastavak u podjeli na one koji su proruski orijetirani i one pro-ukrajinski. S tim, valjda da se dokaže kako su “antivakseri” manjina, proruski zagovarači se mahom poistovjećuju s “antivakserima”. Kao prvo, ne znam kako su se hrvatskom jeziku nametnule sve varijante i oblici strane riječi “vakcina” (“vakser”, “antivakser”, “vakcinisati”), ako za tu riječ imamo odavno hrvatsku riječ: cjepivo, cijepiti se, protivnik ili zagovornik cijepljenja. Drugo, ako se netko ne želi cijepiti protiv npr. gripe, to ne znači da je protivnik cijepljenja u cjelini. Po čemu tu cjepivo protiv korone čini iznimku? Treće i najvažnije: što je s nama koji smo na strani Ukrajinaca u nametnutom im ratu, a svejedno se ne želimo cijepiti i ne vjerujemo u to cjepivo? Jesmo li mi svejedno “antivakseri” i “ravnozemljaši” ili nešto treće?
Mainstreem mediji su u Hrvatskoj stvorili strašan cirkus i pomutnju, a to se najbolje vidi u komentarima čitatelja ispod članaka. Prešućuje se činjenica da je dosta domaćih portala i medija pod ruskom kontrolom odavno, a njihovi ruski vlasnici u sjeni srbijanskih partnera. Sve se to događa pod nosom hrvatske vlasti koja brani slobodu pisanja takovih medija, ali pri tom zanemaruje hrvatske nacionalne interese. I to u ratnim vremenima koja su se nadvila nad Ukrajinom i Europom, čiji je važan dio i sama Hrvatska.
Ingrid Runtić
HOP portal
