Dok hrvatski premijer Plenković jarunsku navodnu aviobombu diplomatski pretvara u onu dimnu, slovenski premijer Janez Janša je poduzeo konkretne poteze te se u utorak, zajedno s poljskim i češkim premijerom, sastao s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine. Time je zauzeo beskompromisni stav podrške ukrajinskom narodu u njegovoj borbi za slobodu, usporedivši rusku agresiju na Ukrajinu s ratom 1991.g. kada je Jugoslavenska narodna armija (JNA) nasrnula na Sloveniju i munjevito izgubila taj svoj agresorski rat protiv Slovenaca u samo 10 dana. Osim poruke ohrabrenja Ukrajincima, poruka je to i Putinu o prepoznavanju ove njegove agresije kao nešto već davno viđeno, agresije koja će neminovno biti zaustavljena i odbijena, kao i o odsustvu bilo kakvih kalkulacija ili straha od Putina. Dakle, Slovenci koji imaju relativno svježe iskustvo agresije na svojem tlu baš kao i Hrvati, Poljaci koji su odavno upozoravali na dolazak ove Putinove agresije i Česi koji jako dobro pamte svoje “Češko proljeće” bez ikakvih su dilema prepoznali narav Putinove agresije i složno pokazali svoju veliku podršku Ukrajini osobnim dolaskom svojih premijera. Bilo bi samo prirodno među njima vidjeti i nekog državnika iz Hrvatske. Ali mi tako odvažnoga, izgleda, nemamo.
Za to vrijeme neki naši “domoljubi” i tzv. desničari tumaraju u magli i izmišljaju upravo sulude priče koje bi trebale opravdati Putinovu vojnu agresiju na jednu međunarodno priznatu državu, dok hrvatskog predsjednika Milanovića brinu preleti NATO-vih letjelica iznad hrvatskih gradova. Dobro ste pročitali: NATO-vih, čija smo članica, a ne neprijateljskih!
Ukrajinci poznaju svoju povijesnu isprepletenost s Hrvatima, baš kao što zajedničko porijeklo i povijest s Hrvatima povezuju i Poljake. Čak i Slovencima je to jasno, ali zašto nije Hrvatima, koji još uvijek tumaraju kao guske u nekoj novostvorenoj ruskoj magli? Zar smo zaboravili čak i činjenicu da nam je upravo iz Ukrajine stizalo oružje kada smo se goloruki i pod embargom branili od velikosrpskog agresora prije samo 30 godina?!
Plenković doduše trijumfalno izjavljuje da smo “ovog puta na pravoj strani povijesti”, jer se Hrvatska priključila osudama ruske agresije na Ukrajinu, ali – kročiti u Kijev usudio se Janša, a ne Plenković. Znači li to da 1991. nismo bili na pravoj strani povijesti? Znači li to da nebrojeni Hrvati koji su pisali peticije i molbe te na sve moguće načine, pa i pod cijenu vlastitog života, štitili svoje sugrađane Židove od progona nacističkog režima za vrijeme 2. svjetskog rata, znači li to da oni nisu bili na pravoj strani povijesti? Znači li to da tadašnji kardinal, bl. Alojzije Stepinac beskompromisno protiveći se tom istom režimu onda kada je i sam papa šutio, znači li to da ni Stepinac nije bio na pravoj strani povijesti?!
Koliko se meni čini, običan je narod uvijek bio na pravoj strani povijesti, a to iskustvo je možda samo Plenkoviću toliko novo i nepoznato stanje. Ali, narod nikad ne kalkulira kao političari, nego radi po srcu i osjećaju. Da je drugačije, danas vjerojatno ne bismo ni imali svoju državu. A na propuste i neoprostive greške naše diplomacije u smislu očuvanja i promicanja hrvatskih interesa, koje oni anemično i bezvoljno zastupaju, bolje rečeno zanemaruju, smo godinama već upozoravali na ovom portalu.
Čak je i u Bosni i Hercegovini već poznata prijetnja, nedavno ponovljena i izrečena iz usta ruskog ambasadora Igora Kalabuhova protumačena kao ozbiljna opasnost: “Ako BiH odluči da želi biti članica bilo čega, to je unutarnja stvar. Ali druga stvar je naša reakcija. Na primjeru Ukrajine mi smo pokazali što očekujemo. Ako bude prijetnja, mi ćemo reagirati”, nakon čega je izrekao i slijedeće znakovito pitanje: “Odakle vi znate da mi nemamo planove protiv Hrvatske, Bugarske, Poljske?”
Ako rusofilski “domoljubi” nastave sa svojim obožavanjem Putina i nakon ovih više nego jasnih prijetnji ruske diplomacije iz susjedne BiH, imamo ozbiljan problem. Srećom, radi se samo o nekim pojedincima koji su već sami sebe svojim izjavama u širokoj javnosti izvrgli ruglu i sramoti.
U međuvremenu, tek toliko da upotpunimo sliku, mađarski predsjednik Orban i srbijanski predsjednik Vučić slave novu brzu željeznicu koja nije jedino što ih povezuje. Jedan prima izbjeglice ali oklijeva zamjeriti se Putinu, dok se drugi već dugo umiljava ´crvenom caru´. Kako bi se u narodu reklo: “svaka ptica svojem jatu leti”. Popratna pojava svakoga rata je da na površinu izlaze neke stvari koje se u mirnodopsko doba lakše prikrivaju.
Mnogi Rusi također javno ustaju protiv Putinove agresije na Ukrajinu. Zoran primjer podrške Ukrajincima stiže čak i od ruskih astronauta iz svemira, koji su na međunarodnu Svemirsku stanicu došli obučeni u boje Ukrajine. Kao da iz svemira žele poručiti i onima koji se u Hrvatskoj očito nalaze u gustoj ruskoj magli, koja je to prava strana povijesti…
Ingrid Runtić
HOP portal