Jučer EU je obznanila rezoluciju kojom traži od Srbije hitno i neizostavno uvođenje sankcija Rusiji zbog njene vojne agresije na Ukrajinu, a već danas Putinov do groba odani srpski sluga Vučić odbrusio je kao ruski vazal Europi i Americi, glumeći većeg Rusa i od samih Rusa.
Svi lakomisleni i lakovjerni samoprozvani politički analitičari u famoznom “regionu”, ali i diljem svijeta, živjeli su u dubokoj i teškoj zabludi kako će ruska podguzna muha Vučić uvesti sankcije njegovom gazdi Putinu netom nakon namještenih političkih (re)izbora u Srbiji. Računali su kako je kombinacije mrkve i štapa u pregovorima EU i SAD s šizofrenim rusopatofilom Vučićem djelotvorna i učinkovita akcija, te kako će razum ekonomskog momenta kod Vučića i njegove rusofilske rkipe u Srbiji nadvladati snagu otkucaja njihovih srca, što tiho pate za Rusijom.
Tko god je očekivao drukčiji odgovor od zajedničkog arlaukanja na Zapad podivljalih srbijanskih zvijeri Vučića, Vulina, Dačića, Ane Brnabić i ostalog šljama i ološa, taj ne pozna višestoljetni naopaki mentalitet Srba, starih i prokušanih podvižnika Rusa.
U biti, Srbi su ovakvim blamirajućim i raspamećenim izjavama i ponašanjem njihovog političkog vodstva svijetu bjelodano dokazali kako funkcioniraju, ne kao ozbiljan narod i država, nego tek kao puka ispostava i najjadnija i najbijednija kolonija Rusije u Europi. Rusi se predvođeni Putinom iz srca i duše smiju i Vučiću i golemoj većini Srba što ih podupire u njihovom zločinačkom vojnom pohodu na Rusiji susjednu državu Ukrajinu. Ali, psihologija svijesti sluge nije u istoj ravni s psihologijom svijesti samostalnog i samosvojnog čovjeka. Srbi imaju usađen kompleks niže vrijednosti spram Rusa, te je njihovo ponašanje u svezi svih poliitčkih poteza Rusije posve iracionalno s gledišta zdravog razuma. Bivši ruski velespolsnici u Srbiji Konuzin i Čepurin na političkim skupovima i tribinama u Beogradu nazočili su govorima nekih samoproglašenih ruskih quasi znanstvenika.
Ti Rusi su ubijeđivali Srbe, što su pribivali njihovim zajedničkim susretima da Srbi ne postije kao narod, nego je to jedno davno odbjeglo rusko pleme sa sjevera Europe.
Srbi, k tome mnogi od njih i visoke naobrazbe, su hipnotizirano i paraliziranih pogleda upijali svaku riječ naratora ruskih bajki i zurili u njih kao telad u šaren izlog na ulici. To oslikava Srbe kao nedozreli i neformirani narod bez dovoljno nacionalne samosvjesti. Ruski diplomati Konuzin i Čepurin su ih javno pljunuli usred Beograda, a Srbi su u nastavku okrenuli Rusima i drugi obraz da ih Rusi nastave šamarati. To je pravi odnos srpskog sluge i ruskog gospodara, koji nema milosit prema srpskome slugi. Gleda ga kao niži oblik ljudskog postojanja. I Srbi i nadalje pristaju i prihvaćaju poniženja od strane Rusa. Srpske huliganske horde samozvanih sportskih “navijača” i nakon što su ih Rusi bezbroj puta izgazili kao opušak na ulici, divljački skandiraju na sportskim tribinama ili političkim skupovima Rusima i Rusiji. Isti obrazac ponašanja i kompleksa niže vrijednsoti imaju i Bošnajci u Sarajevu spram Turaka. Islamizirani o odnarođeni Hrvati, odnosno izmišljeni Bošnjaci, Turcima kliču od besvijesti, a ovi bi ih popili u šalici vide da mogu, baš kao i Rusi Srbe. To znači da Srbi i Bošnjaci zapravo funkcioniraju u stvarnosti kao dvije velike vjerske nakupine pod izravnom paskom Rusije i Turske i nemaju izgrađen nikakav potpuni osjećaj samobitnsti ili istinskog poriva ka posvemašnjoj samosvojsnosti svoga narodnog duha.
Zato kao marionete Rusa i Turaka i Srbi i Bošnjaci oduševljeno prihvaćaju svako poniženje od strane njihovih gospodara iz Moskve i Ankare. Oni se u suštini osjećaju intimno malim Rusima i malim Turcima i zato su spremni otrpiti svako rusko i tursko iživljavanje na vlastiti račun, pošto ionako nemaju dostatno svijesti da kao ljudi zalsužuju i zavrijeđuju više poštivanja od onoga što im zanemarljivo malo pružaju njihove surove i okrutne ruske i turske gazde.
Tako su Rusi i Turci gospodari životnih sudbina Srba i Bošnjaka, ali oni su potčinjeni dragovoljno prihvatili i krivnja je koliko ruska i turska kao dželata, jednako toliko i srpska i bošnjačka, s obzirom da bespogovorno prihvaćaju poziciju žrtve s usađenim Štokholmskim sindromom.
Srbi su zaluđeni, Rusima i Rusijom i oni nisu kao narod i država sposobni Ruse i Rusiju sagledati na objektivan način, niti u mirnodopskim uvjetima, a pogotovo u ratu.
Neki putnik namjernik koji u Beogradu svakog vikenda subotom ili nedjeljom na ulicama glavnog grada Srbije rođenim očima ugleda prizore razularene i nekontrolirane rulje ostrašćenih Srba kao rusofilskih prosvjednika, što strasno i vatreno na mitinzima podupiru ruska razaranja i uništenja iz obijesti države Ukrajine i naroda Ukrajinaca, mogao bi kao zalutali stranac pomisliti da ga je netko padobranom spustio iz zraka na tlo Rusije, a ne na tlo Srbije.
Zasigurno, već dva mjeseca osvjedočeni ratni zločinac u najavi Vladimir Putin ni u njegovoj zemlji nema toliko okorjelih pristaša kao u zlosretnoj Srbiji, zemlji zalazeće pameti, izgubljenoj u vremenu i u prostoru.
Ruska državna televizija ponekad subotom ili nedjeljom i putem slike kablovske televizijske mreže tek u večernjim satima i u samo nekoliko minuta najskrormnijeg i najsporednijeg izvješća prikaže slike proruskih prosvjeda iz Beograda. Pritom, Putinova državna televizija objavi točnu vijest kako je na mitnzima potpore Rusiji bude približno do četiri tisuće prosvjednika. Istodobno, srbijanski mediji kao ruske vjerne sluge i dresirani psi tu brojku prosvjednika pomnože kvocijentom deset.
Onda samo u prljavoj mašti i pokvarenim strastima ruskih sluga Srba bude deset puta više proruskih prosvjednika u Beogradu, nego što su i sami Rusi kao gospodari njihovih srpskih robova tu realno vidjeli. Iz ove kratke epizode srpsko- ruskog različitog prikazivanja brojnosti proruskih prosvjeda u Srbiji, razvidno je kako Rusima ništa ne znači potpora njihovih srpskih sluga iz Beograda i cijele Srbije, ali ni oni sami više ne znaju kako se otarasiti dosadnih i nametjivih slugeranja s Balkana. Ruse posebno iritira kad njihive sluge Aleksandar Vučić, Ana Brnabić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin kao mala djeca plaču pred svima na političkim prsicama u Beogradu kad god prethodno Rusija bilo kojim povodom opali jaku pljusku političkom vodstvu Srbije. To je slika i prilika robovskog, poniznog i pokornog ponašanja srpskog državnog vrha spram Rusa.
Podanički stav ruskog saveznika s Balkana Srbije je jedno neljudsko, beskarakterno i nemoralno ponašanje jednog naroda i države bez ponosa, časti i dostojanstva. Ničim ih i nikad Rusija nije zadužila kao narod, ali jeste oduvijek elitu srpske političke mafije. To je bilo povijesno uvijek na ziher odigrano od strae Rusije kad god je željela preko Srba kao svog poniznog i poslušnog roba izazivati političke krize i ratove na jugoistoku Europe. Rusija je početkom 19. stoljeća podupirala u ljudstvu i naoružanju Srbe tijekom Prvog srpskog ustanka 1804. godine.No, kad je Napoleonova Francuska napala Rusiju, netom su Rusi otpilili Srbe. Kad su Srbi donijeli samoproglašeni Sretenjski Ustav 1834. Rusi su skupa s Francuzima i Englezima, stali na stranu Turske i diplomatskim pritiskom natjerali Srbe prihvatiti reformirani Turski ustav u sklopu Osmanskog carstva. Kad je 1877. bio Sanstefanski kongres i tema razgraničenja Bugarske i Srbije, prema očekivanju Rusija je držala stranu višestoljetnog saveznika na Balkanu, a to je bugarska država na Crnom moru, a ne kako Srbi maštaju biti u šumadijsko moravskim gudurama prvi i najjači saveznik Rusa na jugoistoku Europe. Nakon te ruske geste potpore Bugarima 1877, Srbi su u Beogradu demolirali rusko veleposlanstvo i htjeli ubiti ruskog veleposlanika u Srbiji Ronifinikina. Policija ga je jedva spasila od mase razjarenih Srba na ulicama Beograda. Dogodine, 1878. Austrija i Njemačka su sazvale Berlinski kongres i nagovorile i Francuze i Engleze da, umjesto Bugarima, ipak, Srbima dodijele Niš, Pirot, Leskovac, Vranje, Prokuplje i Kuršumliju.
Srbijanci, stari Indijanci, što pored spomenika zahvale Francuzima iz Velikog rata od 1914 – 1918. ne podignete spomenika zahvale Austriji i Njemačkoj jer samo njihovom zaslugom danas imate četvrtinu ukupnog ozemlja središnje Srbije?
Srbijanske neznalice ni o čemu ništa ne znaju. Nemaju pojma ni o vlastitoj povijesti, a htjeli bi pametovati nama Hrvatima, povijesnom i državotvornom narodu, tko smo i što smo, jednako kao što i svim drugim narodima hoće soliti pamet.
Nisu sami sebe dovoljno upoznali, a kamoli da te uboge i napaćene neznalice znaju nešto o drugima. Jer, da imaju iole razuma ne bi nakon traumatičnog iskustva s Rusima kroz 19. stoljeće, nastavili u korist vlastite štete igranku bez prestanka s njihovom lažnom ruskom subraćom i kroz cijelo 20. stoljeće, a evo i sad i u prva dva desetljeća 21. stoljeća i početka novog tisućljeća.
Lažljivi, potplaćeni, ucijenjeni ili zastrašeni srpski povjesničari prodaju maglu Srbima da su ih Rusi tobože pomogli u Prvom svjetskom ratu na Solunskoj fronti i ušli navodno u Veliki rat samo zbog srpske subraće!?
Dapače, od 1917. Rusi su bili preokupirani ratom na svom terotoriju nakon što je počela paklena i krvava boljševička revolucija u Rusiji, kad je zloglasni komunistički bandit Lenjin blindiranim vlakom sa sjevera Njemačke i preko Baltika i granice države Finske prebačen u Rusiju da tamo izazove krvoproliće usred svjetskog rata i pokrene građanski rat u Rusiji.
Zato je Rusija istupila iz rata s europskim silama, te se pravno obvezala kako po svršetku rata neće tražiti nikakvu ratnu odštetu za strahote koje je pretrpila, napose od Njemačke, tijekom prvih godina rata, posebice od 1914. do 1916. godine. Van pameti su tlapnje srbijanskih krivotvoritelja povijesti da ih je Rusija mogla pomoći i da je htjela, a nije, kao i obično, niti htjela, niti mogla, budući je imala rat u svome dvorištu, smaknuće carske dinastije Romanovih i dolazak krvave komunističke i boljševičke bagre predvođene Lenjinom, poslije i Staljinom i ostalim masovnim komunističkim ubojicama.
Zanimljivo, nema niti jednog ruskog povjesničara koji potvrđuje te odvratne i grozne laži srpskih udvorica, tih odurnih i bešćutnih ulizica, da su Rusi tobože pomogli svojom logistikom Srve na Solunskoj fronti i navodno nagovorlili Francuze i Engleze da vojno pomognu Srbe. Ta jeftina i prazna srpska spika o izmišljenoj ruskoj pomoći Srbima u Velikom ratu je nepoznata i nepostojeća stvar svuda u svijetu izvan granica Srbije. Kao i obično, Srbi imaju samo svoju istinu, za koju cijeli ostali svijet tvrdi da je vrhunska i prijesna laž.
Nakon Drugog svjetskog rata od 1939. do 1945, drugog poluvremena ratnog okršaja iz Prvogsvjetskog rata od 1914. do 1918, pod okriljem SSSR-a i Jugoslavije od 1945. do 1991. godine Rusi i Srbi su kao dva nezasita i neobuzdana hegemona, silom nametali političku volju drugim narodima u te dvje umjetne tvorevine. Etnički Gruzin Staljin proovdio je rusku politiku u SSSR-a, a lažni Hrvat i izdajnik hrvatstva i katoličanstva Broz zvani Tito, provodio je srpsku politiku u Jugoslaviji. Kako god, odnosi Srba i Rusa u čije ime su politički govorili i delali otpadnici od Gruzina i Hrvata Staljin i Broz nisu u stvarnosti bili ništa bolji i iskreniji nego kroz cijelo opisano 19. stoljeće i prvi dio 20. stoljeća. To vrijedi i za sve Staljinove slijednike na vrhu vlasti SSSR-a, neovisno od činjenice da najvećim dijelom nisu bili svi sovjetski lideri etnički Rusi. Ali, u političkom smislu su bili veći Rusi od čistokrvnih Rusa. Primjerice, Nikita Hruščov je imao i židovske krvi, a Leonid Brežnjev je genetski pripadao azijatskim narodima, barem koliko i Rusima, čiju je političku volju zastupao kao čelni čovjek SSSR-a. Srbi su tijekom postojanja SSSR-a oholo i nadmeno gledali na Ruse, ponajviše radi neusporedivo većeg standarda, što su ga uživali u Jugoslaviji aka Srboslaviji, nego što su si to Rusi mogli priuštiti u SSSR-u. Zato je od 1945. do 1991. srpska ljubav prema Rusima kopnila, budući Srbi sukladno njihovom mentalitetu ljude i čitave narode nerijetko cijene samo kroz prizmu materijalnog bogatstva. Zato su Srbi u novije vrijeme izmislili i jednu srpsku poslovicu koja glasi:”Koliko para imaš, toliko i vrijediš!” Nikad se Srbi nisu velikom lovom “oparili”, svejedno oduvijek najviše snjaju brdo novaca, onoga čega najmanje imaju otkad znaju za sebe.Ako bi ostatak planeta prihvatio srpsku poslovicu kao glavno i jedno mjerilo ljudskog roda prema srpsmim mjerilima, onda sa Srbima danas u Europi gotovo nitko ne bi razgovarao, s obzirom da srpski standard i općenito ekonomsko bogatstvo Srbije može zasijeniti jedino ekonomije afričkih i azijskih zabiti. Ali, kroz tamne naočale su poradi siromaštva Rusa tijekom SSSR-a Srbi potcjenjivački gledali na Ruse.Štoviše, Srbi iz urbanih sredina su od 1945. do raspada Jugosavije 1991. i SSSR-a 1992. godine s podmsijehom i porugom gledali s visoka na Ruse kao na mnogobrojnu i mnogoljudnu siromašnu slavensku subraću, ili kao na nekog siromašnog rođaka sa sela. Do zaokreta je došlo početkom devedesetih, onog časa kad je suluda i sumanuta Srbija predvođena luđakom Miloševićem uobrazila i umislila u svom ludilu da se ima ona pitati i uređivati živote ljudi izvan pašalučkih granica Srbije.
Srbi ne pamte ruske svinjarije prema njima iz 19. stoljeća i zato ih uzdižu u nebesa, živjeći u teškim zabludama i samoobmanama. No, srpski uzvratni bezobrazluk prema Rusima, protkan srpskim omalovažavanjem, nipodaštavanjem svega ruskog samo zbog njihove materijalne bijede u vrijeme SSSR-a nije izblijedio iz svijesti Rusa. To vremenski živi, barem djelomično, u današnjim ruskom naraštajima. Moglo bi se kazati kako taj osjećaj ruskog podozrenja i nepovjerljivosti prema srpskim srebroljupcima postoji i kod ruske mladeži što sluša iskustva starijih Rusa o srpskom ismijavanju Rusa u doba SSSR-a. To se dalo zamijetiti osobito u velikim gradovima poput Beograda ili Novog Sada, gdje je i kulturni utjecaj i prožimanje civilzacija srednje Europe bio uvijek razmjerno veći nego primjerice u srcu Šumadije Kragujevcu, posebice u Nišu na krajnjem jugu Srbije.
Zato u Kragujevcu ili u Nišu popularnost Rusa i Rusije nije ni u doba SSSR-a bila u silaznoj putanji, dok je u Beogradu i u Novom Sadu bila obratna situacija. Rusi nemaju poput Srba kratko pamćenje .
Čekali su i dočekali slatku političku osvetu Srbima tijekom devedesetih. Uvjetno su ih podupirali na riječima, a na djelu među prvima su im zaveli sankcije Ujedinjenih naroda 1992. nakon velikosrpske vojne agresije od Hrvatske 1991, preko Bosne i Hercegovine od sljedeće 1992. godine, pa nadalje tijekom devedesetih do srpkog vojnog sloma i brodoloma. Rusija je službeno priznala državnu samostalnost Hrvatske i prije SAD-a 1992. godine. Rusi su nama Hrvatima tijekom velikosrpske vojne agresije jednim dijelom prodavali i oružje kao i moćni raketni sustav S-300, na što su Srbi histerisali što nisu njima to prodali i isporučili, a ne Hrvatima. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman na poziv ruskog predsjednika Borisa Jeljcina 1995. godine bio je počasnim gostom na velikoj vojnoj paradi u Moskvi u povodu pedeset godina pobjede nad fašizmom. To se vremenski poklopilo s onim ljetom 1995. kad je Hrvatska porazila srpski fašizam na ltu Hrvatske. Iste godine i francuski predsjednik Jacque Shirac je pozvao Franju Tuđmana kao tad, govorio je sam Shirac “najstarijeg živućeg gerilca i borca iz Drugog svjetskog rata među aktualnim svjetskim državnicima”, koji je bio sudionik pobjedničke vojne parade u Parizu u povodu slavlja pola stoljeća od pobjede savezničkih snaga nad silama Osovine u Drugom svjetskom ratu. Ni Rusi, niti Francuzi nisu zvali niti jednog srpskog političkog ili vojnog uzvanika uveličati obljetnicu svjetskog dana pobjede nad fašizmom. Jer, srpski je koloplet komunizma pod petokrakom i fašizma pod kokardom iz razdoblja od 1941. do 1945. dobio nastavak te grozmorne srpske priče od 1991. do 1995. godine. Englezi i posebno Amerikanci predvođeni Richardom Hoolbrokeom su Daytonskim mirovnim sporazumom u studenom 1995. spasili sve Srbe potpunog vojničkog i državnog poraza i debakla epohalnih razmjera, zaustavivši hrvatsku vojsku na nekoliko desetka kilometara od Banje Luke. Hrvatska je tada da je htjlea, imala snagu doći i do Zemuna, a ne samo Banjaluke.
U znak zahvale Amerima i Englezima, Srbi ih danas pljuju i psuju, blate ih, a trebali bi ih od blata praviti. Nasuprot tome, Rusi su im u srpskom ratu za Kosovo 1999. okrenuli leđa, prepustili Amerikancima vojnu bazu Bondsteel kod Uroševca na Kosovu, sve u dogovoru Billa Clintona i Borisa Jeljcina, a Srbi se i dalje kunu u Ruse, a kunu i proklinju Amerikance, koji su taj deal odradili s Rusima.
Zaklučak svega je kako su Srbi, koliko drski i bezobrazni, još više od toga i glupi i pokvareni prema onima koji im čine ljudsko dobro, a to su zapadnjaci. No, zato ostaju biti jadne i bijedne slugeranje prema istočnjacima koji ih nemilice gaze. Što je netko bolji prema njima, oni ga više vrijeđaju, a što je netko gori prema njima, oni ga mazohistički slave, hvale i veličaju. Po tome ponašanju, Srbi bi mogli biti predmet ozbiljne svjestke psihoanalize.
Ništa nisu promijenili narav od desetog stoljeća kad ih je spasio istrijebljenja nakon sprskog poraza od Bugara hrvatski kralj Tomislav, pa sad Srbi najviše na svijetu mrze Hrvate, narod koji ih je spasio fizičkog zatranja s ovoga svijeta. To su kanili učiniti Bugari sa Srbima nakon što su ih vojno porazili, pregazili, ponizili, uništili i do nogu potukli.
Došle su dvjetisućite i era vladavine bivšeg ruskog KGB apartčika i u duši i u srcu tvrdokornog sovjetskog komunjare Vladimira Putina i buđenje starih srpskih iluzija kako će im Rusija biti glavni adut u stvaranju Velike Srbije.
Putina su Srbi počeli oslovljavati i “Srbinom”, doživljavajući u svojoj pomami i mahnitanju vladara Rusije kao potomka nekih, vele srpski mitomani, davno odseljenih Srba iz Vojvodine na prostore Rusije. Čak su Putinu pohitali podastrijeti prikupljenu srpsku građu o njegovom izvornom”srpstvu”, ne bi li ga još više privoljeli za velikosrpsku stvar. Ruski vođa se na to samo slatko nasmijao i prezrivo pogledao Srbe. Tjera Putin sprdnju sa Srbima, kao i mnogi ruski lideri što su stolovali na ruskom tronu i mnogo prije njega. No, taj paćenički srpski narod u velikoj većini i dalje čežnjivo gleda ka Rusiji i žude za državom i narodom koji ih neće i koji nerijetko Srbe pogrdno smatra Ciganima. To je rusko većinsko mišljenje o Srbima, a za to znaju svi Srbi koji su ikad poslovno ili turistički boravili u Rusiji. Tamo prosječan Rus najčešće u svom životu nikad nije ni čuo za Srbe i za Srbiju, narod i državu prostorno daleko preko sedam mora i sedam gora od Rusije. Tisućama kolometara su daleko jedni od drugih, nemaju ništa zajedničko, ni jezik, ni kulturu, ni običaje, ni tradiciju, ni folklor, ni karakter, ni temperament, ni sklop ljudskih i moralnih vrijednosti.
Oni su dva posve različita referentna okvira ponašanja i poimanja života, kao da su došli iz dvije različite galaksije. Ipak, srpska glupost, ludost i budalaština, kao posljedica srpske neobrazovanosti i neprosvijećenosti dovodi do teatra apsurda u odnosima Srbije i Rusije. Danas među srpskim obožavateljima Rusa i Rusije je najviše onih Srba koji nikad u životu nisu bili u Rusiji, ali oni su navikli ili voljeti ili mrziti na neviđeno, pa im i ta nuzvraćena i jednosmrna ljubav ka Rusima nije ni prva, niti posljednja glupost i ludost koju su napravili u svojoj povijesti. Bezbroj puta su kroz stariju li noviju povijest Rusi grubo odbacivali Srbe kao višak prtljaga u gepeku auta, ali Srbi nisu još uvijek skužili da su Rusima najsporedniji privjesak u ruskoj kompoziciji vlaka ka Europi. Vučićeve izlike o potrebi srpske potpore Rusima radi opskrbe i dostave ruskog plina u Srbiju ne piju vodu. Još više su prozirne laži bolesnog manijaka i luđaka Vučića o srpskoj ovisnosti o ruskoj nafti, kad je opće poznato da im nafta stiže iz Hrvatske preko JANAF-a. I nebuloze odrona od morona Vulina i divljeg vepra Dačića o Rusiji kao jednoj svjetskoj sili koja drži u svijetu veto na posvemašnje priznanje neovisnosti Kosova je bajka za djecu, naročito srpske uzaludne nade kako će im Rusi biti džoker iz rukava u ostvarenju srpskog vlažnog sna o priključenju takozvane Republike Srpske Srbiji. Postoji, ipak, jedna osobni Vučićeve razbijničke i pljačkaške bande što tako do iznemoglosti brane Puinovu Rusiju kad je cijeli civilizirani svijet osudio rusku vojnu agresiju na Ukrajinu. Srpka politička kamarila lažljivaca i kradljvaca, uz to i masovnih ubojica, najviše opljačkanog novca od naroda SRbije je sklonila i pohranila u sefovima ruskih banaka. Kad padnu s vlasti u Srbiji, Vučić, Vulin, Dačić, Brnabić i njihov mentor iz sjene Šešelj kane pobjeći u Moskvu, gdje su Rusi u bližoj i dajoj prošlosti uvijek davali utočište svim srpskim bjeguncima od pravde. Devedesetih su tamo Rusi dali trajno sklonište srpskim bjeguncima od zakona obitelji ratnog zločinca Slobodana Miloševića, kao i njegovom zločinačkom generalu Veljku Kadijeviću i čelniku srpske sive ekonomije autodestrukcije Bogoljubu Kariću. Prije više od stitunu godina Rusi su na svom tlu udomili i Nikolu Pašića i neizravno usjdelovali svojom političkom logistikom poznatom “Majskm prevratu” iz 1903. kad su uz pomoć Rusije na tron Srbije dovedeni proruski Karađorđevići, a svrgnuti s vlati proasutrijski Obrenovići. Uostalom, još je vođa Prvog srpskog ustanka Đorđe Petrović zvani Karađorđe, pred osvetom i turksom tjeralicom pobjegao u Rusiju i tako sačuvao glavu na ramenima, barem dok se nije vratio u Srbiju, gdje ga je Turcima prodao njegov vjenčani kum Miloš Obrenović, drugog Karađorđevog kuma Vujicu unajmio odrubiti galvu Karađorđa i poslati je Turcima u Istanbul. Turci su se smai grozili razmjera srpske izdaje i gaženja kumstva, bez obzira što su znali da je Miloš Obrenović po njihovoj naredbi, čim su ga uhitili kao jendog od vođa ustanika, izdao i pogubio kuma, samo da i njega samog Turci ne bi ubili kao prvog suradnika Karađorđ u ustanku, njegove desne ruke, čovjeka od najvećeg povjerenja. To je bio nagovještaj prvih koraka svih daljih srpksih moralnih posrnuća u svketskoj politici. Kako su se nekad sramotili i poniavali pred Turcima, tako to sad čine poslušno, ponizno i pkorno i pred Rusima. U Rusima su Srbi u zamjenu za Turke, našli nove gospodare, koje su u stanju služiti i sljedećih 500 godina koliko su nekad robijali i pod Turcima. Ipak, Srbija Rusiju zanima koliko i lanjski snijeg. Ruski je geopolitčki prioritet objedninjenje područja Bjelorusije, te dijelova Ukrajine, Gruzije i Moldavije gdje živi razmjerno veliki ili značajan postotak ruskog naroda. Oni mogu samo zaluđivati i zaglupljivati Srbiju daljim mozgopranjem srpskih rusofila obećanjima o ruskom naoružavanju Srbije arsenalom ruskog oružja na tlu Srbije ili šire i zemalja u okružju Srbije, kako bi klimava saveznica Rusije na Balkanu i dalje otvorenih očiju sanjala Veliku Srbiju.
Nije svjesna Srbija da će se, nastavi li tako orgijati i lumpvati, prije ili kasnije probuditi se u granicama Beogradskog pašaluka. Na javi Srbi zasigurno nikad neće dočekati i doživjeti film stvaranja Velikog Srbistana, koliko god mislili da će isprobavanjem arsenala naoružanja zastarjelih i pohabanih ruskih migova stare serijske proizvodnje i prevaziđene vojne tehnlogije zastraštii ikog osim vrana u kukuruzištu. Prije će i zadnji Srbin završiti na prostranstvima ruskog Sibira, nego se taj znanstvenofantastični film srpskih mitomana i kleptomana pretvori u zbilju.
Dragan Ilić
HOP
