„Makedonska” Ohridska arhiepiskopija
O Ohridskoj arhiepiskopiji kojoj je Rastko -Sava nakon 1220. nekanonski oduzeo dvije eparhije srpska Wikipedija kaže da je ona bila ”crkva, čiji su poglavari bili Grci”. Jugoslavenska povijest, koju nam još uvijek prodaju pod hrvatsku povijest, kaže da je Ohridska arhiepiskopija bila makedonska crkva (Kolarić, Juraj. Ekumenska trilogija – II prošireno izdanje, TEOVIZIJA, Zagreb, 2019.), usprkos tomu što je ta crkva nastala 1000 godina prije no što je AVNOJ umjetno stvorio makedonsku naciju.
U republici Makedoniji u SFRJ stvorena je Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija, koja je dobila autonomiju u sklopu SPC i raskolila se od nje 1967.
Dne 9. svibnja 2022. je Sveti Arhijerejski sinod Carigradske patrijarhije pod predsjedništvom patrijarha Bartolomeja donio odluku da prihvaća euharistijsko općenje s „klerom, duhovništvom i vjernicima ove Crkve podređenoj arhiepiskopu Stefanu”. To znači da kler i narod više nisu u raskolu s Carigradskom patrijarhijom ali nije riječ o dodjeli autokefalnosti.
Također „Crkva Srbije (misli se na crkvu države Srbije, jer SPC nije crkva srpskog naroda, nego srpske države – op.a) mora regulirati svoje odnose s crkvom u Sjevernoj Makedoniji u skladu s crkvenim kanonima.” Ova je crkva priznata pod nazivom Ohridska arhidijaceza i nikako u svom nazivu ne smije koristiti naziv Makedonija i sve što proizlazi od tog imena. Tako Carigradska patrijarhija potvrđuje stajalište grčke države, koji se temelji na činjenicama da je AVNOJ izmislio Makedonsku državu, jezik i crkvu, a time i narod.
Ova je odluka proslavljena u Republici Sjevernoj Makedoniji gdje su još uvijek na snazi odluke AVNOJ-a i općenito jugoslavenski mentalni sklop ali zapravo Carigradska patrijarhija ne priznavajući tu crkvu kao „Makedonsku” potvrđuje da je ona nasljednica povijestne Ohridske arhiepiskopije i time priznaje da je ta crkva bugarska jer je puni povijesni naziv Ohridske arhiepiskopije: ARHIEPISKOPIJA PRVE JUSTINIJANE I CIJELE BUGARSKE.
Carigrad je zapravo rekonstruirao povijesnu crkvu koja je bila mjerodavna okvirno za taj teritorij, koristeći pri tom postojeće pučanstvo i kler na tom teritoriju, koji se može uklopiti u tu rekonstrukciju.
Dok obnovljena crkva ne vidi problema, crkvi (države) Srbije sve je problem. U vrijeme kad se crkva države Srbije oglušuje na odluke carigradskog patrijarha i zajedno s Moskovskom patrijarhijom dovela se u raskol s pravoslavljem, Carigradska patrijarhija prema njoj nema više nikakvih obveza. Sve je to povezano s ruskom agresijom na Ukrajinu koja je strahovito ubrzala povijest.
Takvo stanje otvara nove mogućnosti za rekonstrukciju nacionalne pravoslavne Crkve na hrvatskim prostorima na temelju povjestnih činjenica. Da bi se takvo što dogodilo u Hrvatskoj, prije svega se država mora zauzeti kao što je to bilo s državom i pravoslavnim crkvama u Ukrajini i Sjevernoj Makedoniji.
U prvom dijelu ovog članka prikazujemo povijest Bugarske Ohridske arhijepiskopije.
Sutra ćemo u drugom dijelu objaviti Homatijanovo pismo Savi iz svibnja 1220.
BUGARSKA OHRIDSKA ARHIEPISKOPIJA
Još prije srjedine 7. st. dio Bugara zbog napada Hazara na Veliku Bugarsku seli u Panoniju, dio u Italiju, dio u oblast Kutmičevica (sad oblast Makedonija). Jedan dio ostaje ispod Hazara i nešto kasnije stvara tzv. Povolšku Bugarsku. Svi su ti djelovi vođeni od sinova osnivača Stare Velike Bugarske, kana Kubrata (Kovrat, Krovat). (1)
Onaj dio koji je pod vodjstvom kana Asparuha prelazi ušče Dunava i nanosi težak poraz bizantskoj vojsci. Godine 681. car Konstantin IV. Pogonat potpisuje mirovni ugovor s Asparuhom uz obvzu plaćanja poreza Bugarima. Taj se dokument smatra početkom Bugarske države na Dunavu.
Godine 803. bugarski vladar kan Krum Strašni preuzima veliki dio ogromnog teritorija avarskog kaganata, pa je tako i granica između franačkog kraljevstva i Bugara uspostavljena na rijeci Dunav kod Budimpešte. Zapadna obala i Budim su franački, a istočna obala i Pešta su bugarski. Iste godine kan Krum preuzima od Bizanta Beograd, a šest godina kasnije opet od Bizanta preuzima i Sofiju.
Od tada (više od 200 godina) postoji i granica između Hrvatske i Bugarske kod Srijema (Sirmium – danas Sremska Mitrovica u Srbiji), koji je najzapadniji bugarski grad.
U razdoblju od 837. do 842. cijelo zemljopisno područje Makedonije pripojeno je Bugarskom carstvu. Naravno i Ohrid gdje je i uspostavljena arhiepiskopija, koja je dio Bugarske crkve. Godine 886. u bugarsku tvrđavu Beograd stiže petero učenika svete braće Ćirila i Metoda. Tako i Kliment (oko 840–916) postaje Ohridski arhiepiskop u bugarskoj crkvi. Dakle „Ohridski” nije nadimak sv. Klimenta kao što tvrdi srpsko-jugoslavenska povjest nego titula – Ohridski arhiepiskop.
U ono doba srpska plemena (tada podanici bugarskog carstva) još nisu prihvatili kršćanstvo. Danas, jedna od najvećih ulica u središtu Beograda je Kneza Mihajla. To je isti onaj bugarski knjaz Boris-Mihail, koji je otac od cara Simeona Velikog. Prema zakonu iz 893. u Bugarskom su carstvu svi Bugari (pa tako i Srbi), a u bogoslužju i u državnoj administraciji je bilo obavezno korištenje bugarskog jezika uz glagoljsko ili ćirilično pismo. Taj jezika su koristili sv. braća Ćiril i Metod kad su stvarali glagoljsko pismo. Sad taj starobugarski jezik nazivaju slavenski, staroslavenski, starocrkvenoslavenski i sl., uz glagoljsko i ćirilično pismo. Najstariji datirani izvor pisan glagoljicom je “O pismeneh”, koji je napisao Černorizec Hrabur godine 893. Poznata je i činjenica da postoje samo dvije vrste glagoljice – okrugla (bugarska), koja je nešto starija i uglata (hrvatska), što je dokaz za višestoljetnu kulturnu suradnju između Bugara i Hrvata.
Povjest govori da je bugarski car Simeon I. Veliki pobio većinu Srba i da je izgubio rat protiv hrvatskog kralja Tomislava, koji je zaštitio pobjeglog srpskog kneza Zahariju od bugarske sile. To piše Porfirogenet, koji je u to doba bizantski car Konstantin VII., koji je od Simeona izgubio više ratova i veliki teritorij. Zato i ne možemo smatrati da je Konstantin VII. Porfirogenet vjerodostojni izvor. Rat između Bugarskog carstva (750 000 km2 i 4 milijuna stanovnika) i Hrvatskog kraljevstva (120 000 km2) je veliki rat između najvećih europskih sila onog doba jer u njemu sudjeluju druga (Bugarska) i četvrta (Hrvatska) po veličini i vojnoj sili zemlje u Europi te je to tako jedan od najvećih europskih ratova svoga doba. Rat protiv Tomislava je jedini koji je car Simeon ikad izgubio (nije sudjelovao osobno u njemu – nije niti saznao da je izgubio taj rat jer je preminuo isti dan u bugarskoj presolnici Veliki Preslav). Svjetska povjest zna za ovaj događaj baš zbog cara Simeona i kralja Tomislava, a nikako zbog nekih Srba, koji u Bugarskom carstvu naseljavaju teritorij od cca 2 000 km2 i kojih ima otprilike 1 000, dakle kao prosječnog sela u Hrvatskoj ili Bugarskoj.
Konstantin VII. još piše kako je godine 924. Bugarski car Simeon odselio sve Srbe u Bugarskoj na obalu Crnog mora i zemlja je opustjela. Godine 931. kad je Česlav Klonimirović uspio pobjeći iz stolnog Velikog Preslava uz još četvoricu i stigao u Srbiju, tamo nije mogao pronaći više od 50 muškaraca, bez žena i djece. Otkud to zna Konstantin VII. kad nikad nije razgovarao sa Česlavom nije jasno.(2)
Oni, koji bezuvjetno vjeruju Konstantinu VII. moraju objasniti kako se to od 55 muškaraca bez žena i djece pojavljuju sljedeći naraštaji Srba.
Godine 870. Konstantinopolski sabor (koncil) donosi odluku o dodjeli autokefalnosti bugarskoj crkvi (tada Preslavska arhiepiskopija).
Godine 927. netom nakon smrti bugarskog cara Simeona potpisan je mirovni ugovor između Bizanta i Bugarskog carstva koji ima tri klauzule.
1. Carigradska patrijarhija priznaje Bugarskog arhiepiskopa patrijarhom.
2. Na temelju toga priznaje carska titula bugarskog vladara.
3. Bizant se obvezuje plaćati Bugarskom carstvu danak, kao što je bilo i prijašnih 250 godina.
Toj ugovor potvrđen je brakom bugarskog cara Petra (sin cara Simeona) i unuke cara Romana Lakapina pa ga tako svi poštuju više od 40 godina.
Godine 971. po dogovoru s Bizantom Kijevski knjaz Svetoslav (Rusi tad još nisu kršćani) izvodi napad sa sjevera na Bugarsko carstvo – preuzima i ruši glavni grad Veliki Preslav. Zato što je srušena i njegova rezidencija, bugarski patrijarh Damjan seli se najprije u Dorostol, Sofiju i najzad na zapad države – u Ohrid, gdje stoluju i sljedeća dva patrijarha.
Par godina kasnije Bugarski car Samuilo preuzima natrag ranije izgubljeni teritorij ali ne uspijeva mu obnoviti Veliki Preslav zbog stalnih ratova (35 godina) s Bizantom.
Najzad Bizantskom caru Vasiliju II. uspijeva preuzeti Bugarsko carstvo godine 1018. Za Bugare osniva i dvije nove administrativne jedinice. Istočnu – između Dunava i Stare planine naziva Paristrion (Podunavije). Na jugozapadu Bugarske zemlje stvorena je tema Bugarska (Βουλγαρία). To su zemlje od Sofije do središnje Albanije i od Beograda do Ostrova i Kostura. Glavni grad administrativne oblasti Bugarske (Βουλγαρία) postaje grad Skoplje i to sve do 1185., kad se nakon ustanka obnavlja Bugarsko carstvo.
Nakon sloma Bugarskog carstva zemlje u kojima žive Srbi postaju dio Hrvatskog kraljevstva gdje i ostaju sljedećih 150 godina što potvrđuje Ljetopis popa Dukljanina.
Car Vasilij II. Bugaroubojica (Βασίλειος Β΄ Βουλγαροκτόνος) 1018. ukida Bugarsku patrijarhiju i po dogovoru s Carigraskom patrijarhijom u tri dekreta proglašava autokefalnu Bugarsku arhiepiskopiju u Ohridu, jer tamo je stolovao zadnji bugarski patrijarh David. (3)
Karta Ohridske arhiepiskopije (4) prikazuje stanje 1020. kad stupa na snagu zadnji – treći dekret Vasilija II. za osnivanje autokefalne Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu. Do tog trenutka već 150 godina to je dijaceza bugarske crkve što ostaje i u narednih 200 godina.
Od ove bugarske crkve 1219. Rastko(Sava) Nemanjić nekanonski odvaja jedna od najmanjih eparhija (biskupija) koja je na karti pod brojem 17 i u ono doba ima samo 10 svećenika.
U narednim godinama širenjem bizantskog teritorija širila se i dijaceza Bugarske arhiepiskopije i to u Dalmaciji (cjeloviti povjestni hrvatski teritorij) i na djelove Italije (Kalabrija).
Po dolasku Turaka na Balkan oni najprije preuzimaju dijacezu bugarske Ohridske arhiepiskopije, a širenjem teritorija Osmanskog carstva širila se i dijaceza Ohridske arhiepiskopije ponajviše na povjestnom hrvatskom teritoriju.
U jednom eparhijskom spisu iz 12 st. Ohridska bugarska arhiepiskopija nazvana je „Prva Justinijana” (stari naziv Ohrida). To je bio pokušaj da Ohridska bugarska arhiepiskopija bude prikazana kao nasljednica nekadašnje Prve Justinijane (6 st.), a nikako Bugarske patrijarhije. Nakon nekog vremena poglavar arhiepiskopije počeo je nositi titulu „Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske”. To je bio početak pokušaja potiskivanja bugarske samosvjesti: postupne asimilacije članova bugarske carske obitelji i plemstva preko mješovitih brakova, nasilnog preseljenja Bugara u Malu Aziju i doseljavanja maloazijskog stanovništvo na bugaske zemlje. Bugare, kao i sve ostale u Istočnorimskom carstvu nazivaju „Romeima” i t.d. „Romei” su državljani Rima (Istočnog) to jest Rimljani što su svi državljani Rima kao takvi bez obzira kakva je njihova narodnost. Sada se u povijesti državljani Istočnog Rima(Bizant) (5) nazivaju Grcima, a Grci su samo jedan od naroda koji su živjeli u Istočnom Rimskom Carstvu. Tako i sv. braća Ćiril i Metod namjesto „Romeja” (grčki: ρωμαίοι – romeji, rimljani) po državljanstvu „Rimljani” sada postaju „Grci”. Nije bitno da sv. Kliment Ohridski u kratkom žitiju sv. Ćirila piše da mu je učitelj Ćiril – Bugarin po narodnosti. Tako i Bugari po onodobnom dolasku u Hrvatsku postaju „Romeima” što se sad prijevodi kao „Grci”.
Godine 1054. na saboru (koncilu) u Konstantinopolu za raskid sa rimskom crkvom najbitniji govornik je Bugarski arhiepiskop Lav (Grk), poglavar Bugarske arhiepiskopije sa sjedištem u Ohridu.
Autokefalna bugarska Ohridska arhiepiskopija je uništena 1767., godinu dana nakon bankrota Pečke patrijarhije i postoji neprekidno punih 751 godinu, ali to nije dovoljno da je srpsko-jugoslavenska povijest primijeti jer „SPC postoji u Hrvatskoj oduvijek”, a i mora se širiti mit da je neka srpska crkva bila nadređena svim pravoslavcima u Turskom carstvu.
HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI
1. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html
2. Константин Багрянородный. Об управлении империей (Текст, перевод, комментарий). Под ред. Г. Г. Литаврина и А. П. Новосельцева). Москва, 1989. с. 146-149.
3. DEKRETI VASILIJA II
U prvom dekretu su uključena 16 eparhija(biskupija): Ohrid, Kastorija(Kostur), Glavinica, Muglen, Buteli(Bitolja), Strumica, Morovizd, Velbužd(Kjustendil), Triadica(Sredec, Sofija), Braničevo (Kostolac), Niš, Belgrad, Tramos (Srjem), Skopije, Prizren, Lipljan i Servija.
Drugi dekret dodaje još 13 eparhija: Drustur (Dorostol – Silistra), Vidin, Rasa(Novi Pazar) koja na karti ima redni br. 17, Oreja, Černik, Himara, Adrianopol (Drinopol u Albaniji), Kozul, Petra i Rigi.
Treči dekret dodaje još eparhije Stag i Vereja(Ber). Na ovaj način bugarska Ohridska arhiepiskopija imala je 32 eparhije i obuhvaćala je teme Bugarska i Paristrion.
4. https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A4%D0%B0%D0%B9%D0%BB:RizMap11.jpg
5. Hieronymus Wolf (13 August 1516 – 8 October 1580), Corpus Byzantinae historiae, Paris, 1568.
HOP
