Povećanje prirodnog prirasta jednog naroda u odnosu na susjedni narod je bitan čimbenik početka ratnih sukoba

0
1222

Što je bilo uzrokom porasta ratova radi neodgovarajuće državne granice u poznom dvadesetom stoljeću? I gdje je značajna uloga muslimana u takvim sukobima? Najprije, ti ratovi koncem prošlog stoljeća imali su korijene u povijesti. Povremeno nasilje zbog neodgovarajuće granice između različitih civilizacijskih grupa događalo se u prošlosti i postoji u današnjem sjećanju na nju. To stvara strahove i nesigurnost na obje strane.

Muslimani i Hindusi u Potkontinentu, Rusi i Kakvkažani na sjevernom Kavkazu, Armeni i Turci na Transkavkazu, Arapi i Židovi u Palestini, katolici, muslimani i pravoslavni na Balkanu, Rusi i Turci od Balkana do središnje Azije, Sinhalesi i Tamilci u Sri Lanki, Arapi i crnci širom Afrike… Sve su to odnosi koji su kroz stoljeća obuhvaćali smjenjivanje razdoblja nepovjerljivog uzajamnog suživota i opakog nasilja na jednom području. Povijesni zavjet sukoba postoji radi zlouporabe i korištenja onih što nalaze u njima izliku otpočinjanja i razloge rasplamsavanja rata. U takvim odnosima povijest je živa i zastrašujuća.

Ipak, povijest povremenih krvoprolića ne objašnjava zakonomjerno zašto se nasilje opet javlja u poznom dvadesetom stoljeću. Primjerice, Hrvati, Srbi i Bošnjaci – muslimani su desetljećima živjeli skupa u Jugoslaviji, makar i u nekom umjetnom obliku mira ili primirja, bolje reći zatišja pred buru ratnih sukoba tijekom devedesetih. Isti je slučaj prijeratnog privida zajedničkog suživota bio i kod muslimana i Hindusa u indiji. Mnoge etničke i vjerske skupine, s nekoliko iznimki, kojima je doprinijela sovjetska vlada, postojale su jedna pored druge u bivšem Sovjetskom Savezu. Tamilci i Sinhalesi, također, su živjeli mirno na otoku, često opisivanog i tropskim rajem na Zemlji. No, povijest nije spriječila ovakve pobrojane, razmjerno mirne odnose, prevladavajuće u zlatnim vremenskim razdobljima, prerasti poslije u mržnju i otvoreni rat. Otuda, povijest sama po sebi ( ipse sono, što vele Stari Rimljani), ne može objasniti slom mira i njegovu preobrazbu u ratno stanje. Zasigurno su se u posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća nametnuli drugi čimbenici, kao prevaga početka ratnih sukoba između dva ili više različitih naroda.

Bitan čimbenik izazivanja promjene mirnodopskog stanja bila je i ostala demografska ravnoteža stanovništa na nekom teritoriju. Brojčano širenje jedne grupe rađa političke, ekonomske i društvene pritiske na druge grupe u okružju demografski rastuće grupe i izaziva uravnotežujuće odgovore. I što je još važnije, to stvara vojne pritiske na demografski manje dinamične grupe.

Slom trideset godina starog ustavnog poretka u Libanonu ranih sedamdesetih bio je, uglavnom, rezultat dramatičnog porasta šiitskog pučanstva u usporedbi s maronitskim kršćanima. U Sri Lanki su se, kao što je pokazao Gerry Fuller, otvorena pobuna Sinhalesa 1970. i tamilska pobuna kasnih osamdesetih točno poklopile s godinama kada su mladi u tim narodnosnim grupama u dobi od 15 godina do 24 godine prešli iznad udjela od 20% ukupnog stanovništva grupe. Taj postotak od 20% je donja granica stvaranja kritične mase radi podizanja ozbiljne pobune i suprotstavljanja sustavu. Gotovo svi sinhaleski pobunjenici, kao što je zamijetio jedan američki diplomat u Sri Lanki, bili su ispod životne dobi od 24 godine, dok su tamilski Tigrovi bili jedinstveni po svom oslanjanju na ono što se svodi na dječju vojsku. Oni bi znali unovačiti i dječake i djevojčice od 11 godina. Pritom, oni što su ginuli u borbi još nisu bili ni teenageri, a smao je nekolicina njih bila starija od 18 godina. Tamilski Tigrovi su, kao što je primijetio i engleski The Economist, vodili rat malodobnika.

Na sličan način, ratovi zbog neodgovarajuće granice između Rusa i muslimanskih naroda na jugu potaknuti su bitnijim razlikama u porastu stanovništva. Ranih devedesetih stopa plodnosti žena u Ruskoj Federaciji bila je 1,5, a u muslimanskim centralnoazijskim, ujedno bivšim sovjetskim republikama, oko 4,4, te je tamo i stopa rasta stanovništa, kao razlika broja rođenih i broja umrlih, kasnih osamdesetih bila šest puta veća nego u Rusiji. U tom razdoblju broj Čečena povećao se kasnih osamdesetih za 26% u usporedbi s prethodnim periodom. Čečenija je bila jedno od najgušće naseljenih mjesta u Rusiji. Njena visoka stopa rađanja i migracija u Kašmir iz Pakistana potaknula je obnovljen otpor indijskoj vladavini.

U biti, promjene u demografskoj ravnoteži i osobito u mladoj populaciji od 20% ili više od tog postotka, uzrok su mnogih međucivilizacijskih sukoba u poznom dvadesetom stoljeću, premda nisu i jedini razlog.

Dragan Ilić

HOP