Mi kršćani imamo od čega i zašto živjeti!
Dušo Isusova, posveti me!
Tijelo Isusovo, spasi me!
Krvi Isusova, napoj me!
Vodo iz prsiju Isusovih, operi me!
Muko Isusova, pokrijepi me!
O dobri Isuse, usliši me!
U rane svoje sakrij me!
Ne dopusti mi da se odijelim od tebe!
Od zla neprijatelja brani me!
Na času smrti moje zovni me!
I zapovjedi mi da dođem tebi,
da te sa svetima tvojim hvalim i slavim
u vijeke vjekova!
Amen.
(fra Mario Knezović)
Blagdan Tijelovo je spomen na ustanovljenje Euharistije na Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak prije muke Isusa Krista.
Blagdan je Tijelova, blagdan koji se slavi u prvi četvrtak poslije nedjelje Presvetoga Trojstva, odnosno na deveti četvrtak nakon Uskrsa, a njime Katolička crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak.
Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji, u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja. Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat.
Svetkovina Tijelova povezana je i s procesijama. Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim katoličkim zemljama. U procesiji svećenik u pokaznici nosi posvećenu hostiju, dok vjernici pjevaju, mole i nose cvijeće.
Na toj sinodi, održanoj 1246., zaključeno je kako se svetkovina ne suprotstavlja nauku Crkve te kako će biti utemeljena kao zahvala svemogućem Bogu jer nam je dao Presveti oltarski sakrament. Za prvo slavlje nove svetkovine, prvotno nazvane Blagdan euharistije, određena je sljedeća godina, no biskup De Thorete nije to doživio.
Svetkovina je prvi put obilježena u župi sv. Martina u Liègeu. Papa Urban IV, veliki štovatelj nove svetkovine, izdao je u rujnu 1264. bulu Transiturus kojom je odredio da se slavi svake godine u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva. Njome je želio proširiti svetkovinu na cijelu Crkvu, no brza smrt spriječila ga je u tome. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.
Na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove katolički se vjernici prisjećaju kako je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi svima nama postao dohvatljiv i blizak. Isus je tajnu svog utjelovljenja utkao na posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, odnosno sakrament euharistije.
Ludbreg, Hrvatska – jedinstveno svetište na svijetu
Krv Kristova u Ludbregu pretvorila se iz vina 1411. godine u trenutku kad je svećenik koji je slavio svetu misnu žrtvu posumnjao u pretvorbu. Krv je u kaležu provrla, a on je u užasnom strahu zazidao tu krv te tek na samrti rekao nadređenima što se dogodilo. Krv je tada otkrivena, prošla je brojne znanstvene studije u kojima je dokazano da je riječ o krvi muškarca tridesetih godina s istoka. Krv je i danas netaknuta, vidljiva, cjelovita, tekuća što je također čudo kojem se svijet može samo pokloniti. Pred tom Krvi poklonili su se brojni svjetski velikani kroz stoljeća, a čuda koja su se događala su nevjerojatna – i mrtvi su ustajali. Moramo napomenuti da niti jedan grad i niti jedan narod na svijetu nema ono što mi imamo, krv u tekućem stanju našeg Spasitelja Isusa Krista. Ta krv nalazi se u Ludbregu izložena javno već stoljećima, točnije oko 600 godina.
Na našu žalost, najdublja kriza Crkve je ova koju sada prolazimo, a to je euharistijska kriza – odnosno vjera u Istinsku Prisutnost koja se smanjila, i to je razlog zbog čega nam Gospodin daruje ova čuda, a važnost vjere u istinsku prisutnost Boga u Euharistiji mnogi u današnjem vremenu teško obezvrjeđuju.
Iako je velik broj euharistijskih čuda datiran u Srednjem vijeku, mnoga su se pak dogodila u ovom stoljeću, te su uz pomoć znanosti mogla biti proučavana, a znanost je pred ovakvim čudima nijema jer čuda su jedino mogla biti potvrđena kao neobjašnjiva razumu.
Kako reče fra Mario Knezović u našem velikom intervjuu u knjizi Urota protiv čovjeka, izdanje 2022.:
„Bog nije došao ovaj svijet osuditi i uništiti, nego spasiti i obnoviti. Kad je Isus plakao nad Jeruzalemom, a to bi mogla biti slika svijeta, rekao je da se uzvisio do neba, ali da od njega neće ostati ni kamen na kamenu. Dakle, čovjek bira svoju propast. Ako porušimo sva moguća pravila i nametnemo diktaturu relativizma onda smo sami izabrali put.“
U ovim teškim vremenima za vjernike i crkvu, sve je izrekao don Anđelko Kaćunko (predlažem svima ponovo pročitati cijeli intervju objavljen u knjizi Urota protiv čovjeka, koji danas ima još veću snagu):
„U cijeloj toj igri, u tome skazanju na globalnoj pozornici ipak, unatoč vjerničkom i medijskom iskustvu, nisam očekivao kukavnu reakciju Crkve “in capite et in membris”. Zgrožen i tužan zbog svega toga odlučio sam napisati niz priloga s namjerom razkrinkavanja obmane, pod radnim naslovom “praksa zavjere”, kako bi se što više laž razotkrila i istina otkrila. Prvi komentar, pod naslovom “Crkva u katakombama 21. stoljeća”, objavljen mi je u Hrvatskom tjedniku upravo na blagdan Sv. Josipa (19. ožujka), kada je najavljeno “zatvaranje crkava”, tj. dokidanje svete mise s narodom, i to – nimalo slučajno…“
O sukobu Božjega duha i Zloduha, o borbi Antikrista protiv Evanđelja i kršćana, tj. ovdje se najozbiljnije radi o “DUHOVNOM BOJU”, kako kaže Sv. Pavao u Poslanici Efežanima (6,10-20). Taj dio je tako važan, znakovit i aktualan da ga moram navesti cijeloga, a on je zapravo recept i formula kako se kršćani trebaju ponašati u okolnostima globalne ugroze kao što je ova sadašnja.
“Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja kojeg sam poslanik u okovima, da se ohrabrim o njemu kako treba govoriti.”
Te su Božje riječi toliko važne da bismo ih svi trebali imati istaknute u svojim domovima pa i nositi napisane stalno uza se, kao što mnogi u novčaniku nose fotografije dragih osoba, ili kao što su pobožni Židovi nosili rečenice iz svetih Pisama i oko ruke i oko čela – jer te su nam riječi Božji “SMS” i “status” odnosno poruka Nebeskog Oca za sadašnji i za svaki trenutak našega života.“
I za kraj, Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima: “Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.”
Kristu na Slavu i Hvalu!
S ljubavlju, Arna Šebalj
HOP
