Ruska višestoljetna marioneta Srbija
Sa svojom višestoljetnom marionetom Srbijom Rusi su se povijesno oduvijek poigravali kao sa dječijom igračkom. Evo i povijesnog i kronološkog niza ruskih sprdanja sa Srbima. To traje neprekidno već dulje od dva stoljeća. Zato Rusi s pravom Srbe smatraju neopjevanim budalama i sadomazohistima. Srbi su oboljeli, ali ne od Štokholmskog sindroma, nego od rusofilije oliti rusoguzije, srpske bolesti najmilije. Kako stoje stvari, nema velikih izgleda da će se Srbi ikad izliječiti od rusoguzije. Pogledajmo sad kako su Rusi kroz povijest bezbroj puta namagarčili Srbe, a ovi u dobro znanom srpskom bunilu i ludilu ne kuže da ih Rusi upucavaju u zdrav mozak i rade majmune od njih.
1806. Rusija je nudilia Austriji podjelu Balkana, pri čemu bi Rusija dobila Boku Kotorsku i izlaz na Jadran, odnosno na toplo more. Za uzvrat, Austrija bi prema ruskom prijedlogu, dobila u posjed Beograd i cijelu Srbiju.Rusija je 1806. predstavila Engleskoj zamišljeni ruski projekt dvije buduće balkanske države. Prema ruskoj zamisli, jedna je trebala biti grčka država, a druga slavenska država, koja bi obuhvatila u jednu cjelinu narode Južnih Slavena. Od studenog 1806. cilj stvaranja jedne države, koja bi okupila Južne Slavene u borbi protiv Turaka postaje glavni geostrateški i geopolitički cilj Rusa na Balkanu. No, nakon Bukureštanskog mira 1812. Rusija u potpunosti mijenja plan, ostavlja na cjedilu Srbe i ponovno i pred međunardnim čimbenicima priznaje i de facto i de iure vlast Turaka nad Srbima.
1813. Kraj i slom Prvog srpskog ustanka ( 1804 – 1813). Rusija je početku ustanka pomagala Srbe u ljudstvu i naoružanju. Iz Rusije su u Srbiju stizali i ruski dragovoljci, boreći se na strani Srba protiv Turaka. Ali, kad je Napoleonova Francuska vojno napala Rusiju, te stigla blizu same Moskve, istoga trena Rusija se okreće samo borbi za opstanak protiv Francuza. Napoleon je bio od početka otvoreni saveznik Turaka. Bez ruske pomoći i logistike, Srbi su počeli postupno gubiti devetogodišnji rat s Turcima. Na kraju u krvi ugušenog devetogodišnjeg Prvog srpskog ustanka 1813. godine Srbi su opet došli pod tursku vlast. U Beogradu je koncem 1813. godine velika masa srpskih prosvjednika, naroda ogorčenog ruskom izdajom,kamenovala zgradu veleposlanstva Rusije u Beogradu. Srbi su iskalili bijes na ruskom veleposlaniku Konstantinu Rodofinikinu, jer im je javno obznanio da Srbi moraju ponovno priznati vlast Turske nad Srbima. Razjarena masa srpskih demonstranata pokušala je čak i linčovati ruskog veleposlanika Rodonifinikina, optužujući ga za izdaju Srbije, a Rusiju za savezništvo sa Turskom. Turska žandarmerija je krajnjim naporom uspjela spasiti ruskog veleposlanika u Beogradu Rodonifinikina fizičke likvidacije. On je nakon krvavo ugušenih srpskih prosvjeda netom napustio Srbiju i vratio se u Moskvu, nakon sedmogodišnje diplomatske misije u Beogradu od 1806. do 1813. godine. Tijekom prosvjeda bilo je dosta ljudskih žrtava među srpskim prosvjednicima, a zgrada ruskog veleposlanstva pred nezadrživim naletom velikog broja srpskih demonstranata u potpunosti je demolirana i uništena do temelja, tako da se nikad poslije toga obnoviti. Razljućeni Srbi tražili su nakon toga od srpskih političkih predstavnika da Srbi u budućnosti nakon očite izdaje od strane Rusa zauvijek prekinu sve političke odnose s ruskom državom. Srbi su 1813. Ruse proglasili svojim najvećim neprijeteljem, većim i od turskog okupatora. Ipak, bijes ih je nakon nekoliko godina prošao i opet su počeli bez osnova slijepo vjerovati Rusima.
1848. Ruska intervencija u Beogradu i njihovo lobiranje u korist Turaka, a na štetu Srba u trenucima kad su mnogi srpski ustanici prečani ratovali na strani Mađara i Hrvata u velikoj revoluciji, u kojoj je Mađarska stekla ravnopravan državnopravni status u usporedbi s Austrijom u njihovoj dvojnoj Habsburškoj monarhiji. Turci su se bojali da Srbi iz središnje Srbije također u velikim masama podrže vojni odaziv svojih sunarodnjaka iz Vojvodine, kao i iz Bosne i Hrvatske, te je Turskoj u pomoć priskočila Rusija i u začetku ugušila svaku srpsku pomisao i podizanju ustanka na teritoriju Srbije. Taj bi se ustanak u konačnici mogao pretvoriti u novi srpski ustanak protiv samih Turaka, a ne kao srpska vojna pomoć Mađarima i Hrvatima protiv Austrijanaca, tako da je Rusija držala stranu Turske kao njezina najveća saveznica i izravno na štetu srpskih nacionalnih interesa.
1851. Pristanak Rusije da se novi crnogorski vladika ustoliči kao svjetovni vladar na Cetinju. Tim ruskom potezom rascijepljen je srpski nacionalni pokret, čiji su se obrisi tad uvelike nazirali.
Od 1856. Rusija podupire stvaranje autokefalnosti Bugarske pravoslavne crkve.
1872. Srpski izaslanik u Carigradu sa zastupnicima turske vlade predlagao je sjedinjenje srpske i turske vojske. Ruski general Ignjatijev odbio je tu mogućnost, bojeći se da Turska cilja da Srbiju liši tutorstva velikih sila.
U kolovozu 1872. Srpska vlada spremila je već proglas državne neovisnosti Srbije spram Turske, kao i drugi proglas o prisajedinjenju Bosne i Hercegovine Srbiji. Ruska vlada je odbila dati potporu srpskim političkim zahtijevima o državnoj samostalnosti Srbije, kao i o pripojenju Bosne i Hercegovine Srbiji. Rusija je držala kako i Srbija i Bosna i Hercegovina imaju i dalje biti sastavni dijelovi Osmanskog carstva.
1875 – 1878. U južnoj Hercegovini kod Stoca su Hrvati podigli protuturski ustanak. Ubrzo se hrvatskim ustanicima diljem Hrecegovine, onda i sjevernije ka bosanskim krajevima, priključuju i Srbi u Hercegovini. Sve prerasta i sveopći kršćanski ustanak, najprije Hrvata, onda i Srba protiv turske višestoljetne okupacije Bosne i Hercegovine. Kod Srba glavno uporište ustanka je Nevesinje u istočnoj Hercegovini. Taj trogodišnji ustanak djelomično je pomognut i iz Rusije, ali samo da potporom ustanicima Rusi taktički održavaju liniju “vatre” prema Turcima, da daju obol destabilizaciji Osmanskog carstva. Rusima nije bio glavni politički cilj potpora slavenskoj braći u konačnom oslobađanju od Turaka i proglašenju političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine u odnosu na Tursku. Zato su Rusi teško obmanuli ustanike, poglavito one srpske sudionike ustanka, koji su tvrdo vjerovali Rusima kako će im Rusija napokon i političkim lobiranjem donijeti slobodu nakon ustanka protiv Turaka. Međutim, Rusija za tako što nije bila zainteresirana.
15. siječnja 1877. Tajni pakt Rusije i Austro – Ugarske u Budimpešti. Rusija je prema toj tajnoj nagodbi dobila mogućnost vojno napasti Tursku, dok je istodobno prepustila Austrougarskoj neprijeporno pravo vojnog uredovanja u Bosni i Hercegovini. To se sljedeće 1878. i dogodilo kad su austrugarske vojne postrojbe vojno zauzele Bosnu i Hercegovnu, otuda protjerale Turke i zatim pripojili cijelu Bosnu i Hercegovinu Austrougarskoj. Osim Rusije, priključenje Bosne i Hercegovine Austrougarskoj, politički su podržale i sve ostale velike europske sile kao što su Francuska, Velika Britanija, Njemačka i Italija.
1877. San – Stefanski mir donosi novo i veliko srpsko razočaranje u Ruse i državu Rusiju. Iznevjerena su srpska očekivanja spram mogućnosti pripojenja osvojenih područja na jugu i istoku zemlje Srbiji. Rusija je na mirovnom kongresu u San Stefanu zastupala pred ostalim velikim silama, sudionicima kongresa, stajalište da Niš, Leskovac, Vranje, Pirot, Kuršumlija i Prokuplje trebaju pripasti Bugarskoj, a ne Srbiji, jer prema ruskom mišljenju tamo žive etnički Bugari, a ne etnički Srbi. Zato je Rusija riješila ubijediti ostale velike europske države kako cijela današnja južna Srbija treba pripasti Velikoj Bugarskoj. I tada, kao i kasnije, Bugarska je bila i ostala glavni ruski politički strateški partner na Balkanu, te su Rusi zato i zastupali bugarske nacionalne interese na štetu srpskih nacionalnih interesa na mirovnoj konferenciji u San Stefanu 1877. godine.
1878. Berlinski kongres. Nezadovoljni odlukama San – Stefanskog kongresa Srbi traže i dobivaju političku potporu od Njemačke i Austrije, kako bi se već 1878. sazvao novi Berlinski kongres i ispravile granice na jugu u korist Srbije. Godinu dana su Njemačka i Austrougarska lobirale u Europi i ubijeđivali Francuze i Engleze da odustanu od potpore Rusima i Bugarima kao u San Stefanu 1877. i stanu na novoj mirovnoj konferenciji na stranu Srbije. Oni su u tome u potpunosti uspjeli, te od 1878. Niš, Leskovac, Vranje, Pirot, Kuršumlija i Prokuplje ulaze u državni sastav Srbije samo zaslugom Nijemaca i Ausrijanaca. Da se Njemačka i Austrija nisu stavile u zaštitu Srbije i usprotivile bugarskom političkom zaštitniku Rusiji, cijela južna Srbija bi i danas bila u sklopu države Bugarske. Kneževina Srbija je kao i Kneževina Crna Gora u Berlinu 1878. dobila i službeno priznanje državne samostalnosti uz proširenje granica u usporedbi s prethodnim kongresom iz 1877. u San Stefanu. Ipak, drugi zahtjev srpskih ustanika o pripojenju cijele Bosne i Hercegovine Srbiji, u Berlinu 1878. nije usvojen, te je cijela Bosna i Hercegovina pripala Austrougarskoj i tako će i ostati u razdoblju od 1878. do 1914. godine.
1885. Srpsko – bugarski rat. Srbija je vojno napala Bugarsku pod vodstvom kralja Milana Obrenovića u želji da proširi teritorij Srbije na štetu Bugarske. Iste godine srpska vojska je teško vojno poražena u srazu s Bugarima na Slivnici.Bugari su dobili rat sa Srbima, a nakon rata Bugari su uz pomoć njihovih političkih zaštitnika Rusa zahtijevali da im Srbija plati i ratnu štetu.
1903. Nakon izjave srpskog kralja Aleksandra Obrenovića u travnju 1903. da u Makedoniji nema rješenja bez uvažavanja srpskih interesa, ruska diplomacija podgrijava ideju autonomije Makedonije. Rusi su po nagovoru Bugara i pred međuarodnim političkim uzvanicima, širili bugarska poltička gledišta kako su Makedonci etnički Bugari, te da u Makedoniji žive samo Bugari. To je u konačnici značilo da su Rusi zagovarali bugarski plan da Makedonija u cijelosti treba pripasti bugarskoj državi kao njezin sastavni dio.
1912. Ruski utjecaj i miješanja oko razgraničenja u Makedoniji. Rusi politički lobiraju u Europi da cijela Vardarska Makedonija pripadne Bugarskoj.
1915. Ruski ministar Sazonov poručio je Srbima sljedeće: “U Makedoniji žive samo Bugari i vi nemate nikakvo pravo na nju.” Iako je ruski dilomat Sazonov bio očiti promotor bugarskih nacionalnih interesa na štetu Srba, on i danas ima svoju ulicu u Beogradu. Carska Rusija je bila protiv stvaranja nove južnoslavenske države. Ona se zauzimala za teritorijalno proširenje Kraljevine Srbije, ali samo do granica u kojima katoličko pučanstvo, ne bi brojno ugorzilo brojčanu prevagu pravoslavnog srpstva.
1918. Srpski izaslanik Spalajković na prijamu u Rusiji, spočitavao je Lenjinu rusku “izdaju slavenske rase.” Lenjin je na to uzvratio kako slavenski narodi u Habsburškoj monarhiji trebaju odbaciti nacionalnu netrpeljivost i utemeljiti socijalističku i federativnu državu”( očito bez nacionanog predznaka). Kraljevina SHS smatrana je u SSSR -u reakcionarnom tvorevinom versailleskog diktata zapadnih i imperijalističkih sila. Rusija je Francusku i Veliku Britaniju smatrala političkim tvorcima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sovjetski Savez i Kraljevina Jugoslavija zato i nisu imali uspostavljene diplomatske odnose sve do pojave neposredne ratne opasnosti od nacističke Njemačke 1940. godine.
U ožujku 1941. Sovjetski Savez želio je rat na Balkanu i uvlačenje Jugoslavije, prvenstveno Srba kao naroda u ratne sukobe radi ruskih političkih interesa. Rusi su javno izjavljivali suprotno kako su navodno pobornici mira, a u stvarnosti su iz potaje skupa s Britancima podupirali organizaciju puča 27. ožujka 1941. Tog dana je Jugoslavija pocijepala i poništila potpisani pakt sa silama Osovine, ponajprije s Hitlerovom Njemačkom, dakako na nagovor Engleza i Rusa. Nedugo zatim, šestoga travnja 1941. Nijemci su u znak osvete bombardirali Srbe, a Rusi i Englezi koji su Srbe nagovorili na pobunu protiv Nijemaca nisu im pružili vojnu pomoć. Još jednom Rusi su izigrali Srbe i gurnuli ih u pogibelj.
U ožujku 1943. zapadne sile Velika Britanija i Francuska odbacile su srpski četnički pokret Draže Mihailovića i politički se počeli priklanjati Titovim partizanima, a sve zarad cijene trojnog političkog sporazuma Britanaca, Francuza i Rusa u borbi protiv sila Osovine.
1943. Staljin postavlja aksiom stvaranja odnosa u budućoj jugoslavenskoj federaciji. On je najviše doprinio da se Makedonija ne uklopi u Srbiju, nego da ima status posebne republike. Time je udovoljio najviše bugarskim željama, budući su Bugari najviše i željeli da Makedonija u sklopu Jugoslavije bude teriorijalno izdvojena iz sastava Srbije. Tito je slijedeći zamisli Rusa i Bugara, to isto i učinio pravljenjem šest republika članica, što su tvorile novu Jugoslaviju. U Kraljevini SHS Makedonija je bila dio Srbije kao Južna Srbija ili Stara Srbija, no u Titovo FNRJ i kasnije prezvanoj SFRJ Makedonija je bila posebna republika bez ikakvih posebnih poveznica sa Srbijom.
1991. General JNA Veljko Kadijević bio je u tajnoj misiji u Moskvi. Tamo je kanio tražiti rusku vojnu pomoć i logistiku od Rusa u pravljenju vojnog puča u Jugoslaviji, uhićenju predsjednika Slovenije i Hrvatske Milana Kučana i Franje Tuđmana, zabrani rada, navodno antidržavnih političkih stranaka u Sloveniji i Hrvatskoj, uspostavi vojne diktature pod političkom paskom političkog vodstva Srbije i njezinog predsjednika Slobodana Miloševića. Prema Kadijevićevoj ideji, cijeli taj plan trebala je politički koordinirati i podupirati Rusija. Kad je tadašnji lider SSR-a Mihail Gorbačov čuo za Kadijevićeve namjere, odbio ga je primiti u službeni posjet u Moskvi. Maršal sovjetske armije Dimitrij Jazov odgovorio je Veljku Kadijeviću kako SSSR neće poticati organizaciju vojnog puča u Jugoslaviji po zamisli i željama Srba, te da Srbi ne mogu računati u tome na političku potporu Rusa. Dapače, Jazov je Kadijeviću poručio kako SSSR politički surađuje samo s legitimno izabranom jugoslavenskom saveznom Vladom pod ravnanjem etničkog Hrvata Ante Markovića.
1991 – 1995. Rusija se unatoč suprotnim srpskim očekivanjima i nadanjima zalagala za mirno rješenje konflikta u bivšoj Jugoslaviji posredstvom organizacije Ujedinjenih naroda. Na tome su posebno inzistirali ruski diplomati Andrej Kozirjev, Vitalij Čurkin, Viktor Černomirdin, Sergej Lavrov, ruski veleposlanik u Beogradu Sergej Grizunov, kao i predsjednik Rusije Boris Jeljcin i politički odlazeći predsjednik SSSR-a Mihail Gorbačov. Ali, pošto je Rusija u tom razdoblju izgubila status političke super sile, ona nije bila u to vrijeme u poziciji zauzeti odlučniji stav po tom pitanju. Kako god, Rusija je u to doba politički podupirala sve planove Zapada, koji su bili apsolutno protivni političkim interesima Srbije i njezinog političkog velikosrpskog vodstva predvođenog Miloševićem.
U svibnju 1992. Rusija je u Vijeću sigurnosti glasovala za uvođenje najoštrijih političkih sankcija SR Jugoslaviji, odnosno Srbiji i Crnoj Gori kao njenim sastavnicama. Iste 1992. Rusija je među prvima u Europi priznala Hrvatsku i Sloveniju kao nezavisne države 15. siječnja 1992. godine. Time je Rusija priznala državnu samostalnost Hrvatske i Slovenije i znatno prije Sjedinjenih Američkih Država. Rusija je tijekom rata ostvarila velike isporuke najjačeg i najubojitijeg oružja Hrvatskoj u borbi protiv odmetnutih i pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Tako je u razdoblju od 1992. do 1995. Rusija prodala Hrvatskoj najsuvremeniji raketni sustav S – 300. Kad je Srbija u isto vrijeme tražila od Rusije isporuku istog tog raketnog sustava kojim je Rusija naoružala Hrvatsku, Rusi su dobili razgovarati sa Srbima na tu temu. Ruski vojni instruktori su u to vrijeme sudjelovali u obučavanju hrvatske vojske.
U rujnu 1995. predsjednik Rusije Boris Jeljcin odlikovao je prvog predsjednika Hrvatske dr. Franju Tuđmana odličjem “Žukova.” To je posebna ruska medalja i najviše državno rusko odlikovanje, koje se dodjeljuje najvećim i dokazanim svjetskim borcima protiv fašizma. Iste 1995. dr. Franjo Tuđman je u povodu obljetnice pola vijeka od završetka Drugog svjetskog rata, na poziv francuske države bio počasni gost u vojnoj paradi upriličenoj u Parizu u znak obilježavanja pobjede nad fašizmom. Francuski predsjednik Jacque Shirac najavio je Tuđmana u defileu kao najstarijeg živućeg europskog državnika, izravnog sudionika antifašističke borbe tijekom Drugog svjetskog rata i najmlađeg ratnog partizanskog gerilca među tadašnjim europskim državnicima. Francuzi na vojnu paradu 1995. u povodu 50 godina od pobjede nad fašizmom nisu pozvali niti jednog srpskog političkog uzvanika.
1999. Rusija se samo verbalno i neuvjerljivo protivila vojnoj intervenciji NATO pakta u Jugoslaviji i zračnoj vojnoj operaciji “Milosrdni anđeo.” No, Rusija nije ništa konkrento poduzela kako bi zaštitila Srbe. Dapače, postoje sačuvani tonski zapisi telefonskih razgovora Borisa Jeljcina i Billa Clintona, gdje Jeljcin daje potporu Amerikancima u bombardiranju Srbije. Srpski mediji su početkom dvijetisućitih prenijeli izvorne audio snimke, kao i stenografske zabilješke razgovora Jeljcina i Clintona. Njih dvojica su bili sugalsni kako Srbiju treba bombardirati. Ruske vojne snage prve su ušle u vojnu bazu kod Uroševca. U dogovoru s Amerikancima i NATO paktom, Rusi su sami napustili te vojne položaje i prepustili ih Amerikancima, koji su ubrzo tamo napravili vojnu bazu Bondsteel, koja i danas postoji na Kosovu kao najjače utvrđena američka vojna baza na tom području. O ovome je sve podrobno znao 1999. godine i Vladimir Putin, tada desna ruka ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Kao i Jeljcin i njegov nasljednik Putin nije se kao čelni čovjek Jeljcinove političke stranke u Moskvi nimalo ubzudio i potresao glede sudbine i stradavanja Srba u ratu s NATO paktom. Naprotiv, Putin je kao i Jeljcin politički podržavao te 1999. godie bombardiranje Srbije od strane 19 zemalja NATO pakta.
2005. Ruski predsjednik Vladimir Putin odlikovao je tadašnjeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića najvišim ruskom vojnim odličjem radi njegovih posebnih “antifašističkih” zasluga, kako Mesića doživljavaju pojedini Rusi..
2013. Odlazeći ruski veleposlanik u Srbiji Aleksandar Konuzin i njegov nasljednik na tom mjestu u ruskom veleposlanstvu u Beogradu Aleksandar Čepurin na javnim skupovima i znanstvenim i političkim trbinama u Srbiji u nazočnosti brojne srpske publike javno su i nekažnjeno vrijeđali i ponižavali Srbe. Dvojica ruskih diplomata iznosili su na javnom mjestu tvrdnje kako Srbi kao narod ne postoje, te da su Srbi zapravo tek rusko pleme davno preseljeno sa prostranstava Rusije u današnje predijele Srba na jugoistoku Europe. Srbija nikad nije zbog takvih nečuvenih uvreda od strane Rusije ni pomislila tražiti ispriku od Rusije, a pogotovo joj nije palo na pamet oduzeti vjerodajnice ruskim diplomatama u Srbiji i protjerati ih iz Srbije u Rusiju. Naprotiv, Srbija je nastavila dragovoljno se ponižavati pred Rusijom i to čini i sada 2022. godine.
2019. Vladimir Putin javno je apelirao na ruske vojnike u Donbasu da u borbama s neprijateljem ne dopuste upasti u zamku pravljenja ratnih zločina genocida nad civilima i razoružanim neprijateljskim vojnicima kao što je i po iskazu i priznanju Putina učinila srpska vojska generala Ratka Mladića u Srebrenici 1995. godine.
2022. Rusija je vojno napala Ukrajinu da bi proširila granice Rusije na račun susjeda Ukrajine. Gotovo cijeli civilizirani svijet na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, zemljama Commonwealtha Kanadom, Australijom, Novim Zelandom, Velikom Britanijom, svih 28 država Europske unije, te gotovo svih ostalih europskih zemalja s iznimkom Bjelorusije i Srbije osudio je osvajački rat Rusije prema Ukrajini. SAD i EU uveli su drakonske ekonomske sankcije Rusiji, kao i njenoj vojnoj saveznici Bjelorusiji, koja sudjeluje kao ruski vojni saveznik u napadima na Ukrajinu. Srbija kao jedini preostali saveznik Rusije odbija uvesti sankcije ruskom agresoru i solidarizirati se sa cijelim civiliziranim svijetom. Naprotiv, Srbijom vršljaju brojni ruski špijuni. Oni neumorno policijski progone i ruske, ukrajinske i bjeloruske državljane pobjegle iz Moskve, Kijeva i Minska u Beograd i po naputku ministra srbijanske policije Aleksandra Vulina dostavljaju sve obavijesti ruskoj tajnoj policiji u Moskvi, koja traži izručenje tih politički nepoćudnih ljudi i protivnika zločinačkog Putinovog režima Moskvi.
Srbija pod vodstvom ratnog i poratnog zločinca Aleksandra Vučića čvrsto stoji na strani Rusije u njezinom osvajačkom ratu u Ukrajini i u času kad ruski vođa Putin sa svojim pobočnicima prijeti cijelom svijetu Apokalispom nuklearnog rata i uništenjem i zatiranjem posebno nekih europskih država koje su prma iejama Putina na posebnoj meti mogućih nuklearnih napada Rusije. To su Poljska, Velika Britanija, Francuska, Finska, Švedska, Njemačka… Rusija danima najavljuje prošrenje ratne fronte iz Ukrajine na Gruziju i Moldaviju radi priključenja ruskoj državi pojedinih oblasti tih država, u kojima žive Rusi. I nakon svih povjesnih poniženja, gubljenja ponosa, časti i dostojanstva zbog interesa ruske politike, Srbi nastavljaju kao pokorne sluge služiti ruske gospodare.
Rusi ismijavaju Srbe, izruguju ih i rade ih budalama pred očima cijelog svijeta, a Srbi i dalje žele biti potlačenim i doživotno potčinjenim ruskim robovima. Time Srbi bjelodano dokazuju kako nemaju ni svijesti, niti savjesti, ako ne prema drugima, onda najprije prema sebi samima i budućnost vlastitih naraštaja. Srbi i 2022. godine još nisu skužili da su njihovi najveći povijesni neprijatelji Turska, koja ih je gazila i uništavala 500 godina i koja im je uzela i srce i dušu, te Rusija koja ih gazi i uništava 200 godina. Rusija je Srbima posve isprala mozak i Srbe učinila golemom bezmoždanom masom ljudi izgubljenih u vremenu i u prostoru.
Dragan Ilić iz Beograda
HOP
