IDS I TAKOZVANI ANTIFAŠISTI PRIKRIVAJU FOJBE, A KRIMINILAZIRAJU POKLIČ – “ZA DOM SPREMNI”
MR. SC.EDO ZENZEROVIĆ, DIPL. INŽ. ELEKTR.
Od nastupa ministra unutarnjih poslova u vladi Jadranke Kosor Tomislava Karamarka u Hrvatskom saboru početkom veljače 2011. godine vodile su se u hrvatskim medijima oštre polemike s neukusnim izjavama nekih političara poput doživotnog bivšeg predsjednika Republike Stipe Mesića i nekih novinara Jutarnjeg lista o žrtvama ratnih i poratnih komunističkih zločina. Naše pravosuđe i srpsko pravosuđe i dalje progone uglavnom naše branitelja za navodne ratne zločine počinjene u Domovinskom ratu. Naime, bivši ministar unutarnjih poslova Karamarko najavio je tada skoro procesuiranje nekih partizanskih zločina koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata i proglašenje Dana sjećanja na žrtve komunizma. Hrvatski sabor je 17. lipnja 2011. godine izglasao je 23. kolovoza kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, a od procesuiranja partizanskih i četničkih zločina tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata nema više ni spomena. Mali je broj zločina nad Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske koje su počinili četnici i pripadnici zločinačke JNA tijekom Domovinskog rata dosad procesuirano. Dana 8. svibnja 2011. godine proslavljena je 90. obljetnica Proštinske bune u Istri. Govornici na proslavi: bivši zastupnik IDS-a u Hrvatskom saboru Damir Kajin, doživotni bivši predsjednik Republike i počasni predsjednik SAB-a Stipe Mesić i predsjednik SAB-a Istarske županije Tomislav Ravnić iskoristili su svoje govore za obračun s tadašnjom vladom Jadranke Kosor, a prešutjeli su da je vođa Proštinske bune dr. Ante Ciliga, koji je kao mladi student poveo proštinske seljake da se odupru divljačkom nasilju talijanskih fašista nad tamošnjim hrvatskim stanovništvom, bio žrtva Titovog režima provjerenih staljinista. Dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih političkih mislilaca hrvatskog naroda, bio je žrtva talijanskog fašizma, staljinizma, Pavelićeva kvislinškog režima i titoizma.
Proveo je nekoliko godina u gulazima Sovjetskog Saveza i u progonu u Sibiru, preživio je koncentracijski logor Jasenovac, a o tim stradanjima ostavio je pisana svjedočanstva u knjigama »Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)« u kojoj je opisao uzništvo u Jasenovcu i »U zemlji velike laži« u kojoj je opisao zatočeništvo u gulagu. Vratio se iz progonstva u Hrvatsku nakon promjena 1990. godine, a umro je 1992. godine u staračkom domu u Zagrebu. Ovo ponavljam zbog članka Armanda Černjula u Glasilu takozvanih Habulinovih antifašista koji je napisao: „Zagrebački desničarski portal tjedno.hr objavljuje svakojake teme, osobito provokativne i smutljive. Jedna o tih tema je regionalna politička stranka, a druga dr. Ante Ciliga, pa su urednik i glavni urednik objavili dva kobasičasta teksta stanovitog mr. sc. Eda Zenzerovića, dipl. inž. elektro. Odmah valja istaknuti da iz objavljenih tekstova tog Zenzerovića, koji se uopće ne zeza, nemaju pojma o navedenim temama. Tako autor E.Z. pod bljutavim i klevetničkim naslovom “Nekada fašizam, a danas istrijanstvo zatire hrvatstvo u Istri” (21. veljače 2021.). Ali tu je i podnaslov “Talijanske su fašističke vlasti 25 godina provodile prisilnu talijanizaciju imena i prezimena i toponima te zabranile javnu uporabu hrvatskog i slovenskog jezika. Hrvatstvo je stanovništvo unatoč mučenjima ricinusovim uljem u fašističkim zatvorima sačuvalo svoj jezik i hrvatski nacionalni identitet. Danas hrvatstvo u Istri zatire IDS šireći istrijanstvo i čine veću štetu od fašista za nacionalni identitet Hrvata.”
U dugogodišnjoj profesionalnoj novinarskoj karijeri nisam pročitao tako dugački podnaslov, ali to ostavljam nesposobnom uredništvu, koji ionako radi po svom ćefu. Veliki problem je to što piše u naslovu i podnaslovu, a to sam pripravan raskrinkati tog nadasve probisvijeta koji se upušta u ono što ne razumije i nikad neće razumjeti!“ Poručujem tom novinarskom piskaralu sa svršenom srednjom školom koji se hvali da je novinar, a da smo mi ostali piskarala, skribomani, a po Istrapediji u Beogradu je 1966. polazio Novinarsku školu, ali je nije završio, da je Sovjetski savez na 20. kongresu KPSS održanom 14. I 15. veljače osudio staljinizam i rehabilitirao sve žrtve Staljinovih čistki, a on žali što Dr. Ante Ciliga nije prošao kao Lav Trocki u Meksiku. Stipe Mesić, „elementarna nepogoda i haški krivokletnik“, u svom je govoru nekritički glorificirao antifašizam britanske kraljevske loze. Morao je uzeti u obzir činjenicu da su Istru sile Antante, koje je predvodila Velika Britanija, obećale kao dar Italiji Londonskim sporazumom 1915. godine za njen ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-ugarske monarhije, a Rapalskim ugovorom to je obećanje ispunjeno. Pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu nisu omogućile istarskom stanovništvu plebiscit za samoodređenje. Suodgovorne su za stradanje, patnje i masovni egzodus hrvatskog i slovenskog stanovništva Istre u Kraljevinu Jugoslaviju i širom svijeta. Ponavljam da su talijanske fašističke vlasti 25 godina provodile prisilnu talijanizaciju imena i prezimena i toponima te zabranile javnu uporabu hrvatskog i slovenskog jezika. Hrvatsko je stanovništvo unatoč mučenjima ricinusovim uljem u fašističkim zatvorima sačuvalo svoj jezik i hrvatski nacionalni identitet. Od 1918. godine do danas hrvatstvo u Istri su zatirali talijanski fašisti, jugoslavenski komunisti, a sada to čini IDS šireći istrijanstvo. Na popisu 2011. godine oko 25 tisuća stanovništva se izjasnilo kao istrijani. Jugoslavenski komunisti i IDS učinili su veću štetu od fašista za nacionalni identitet istarskih hrvata. Ja se regionalno izjašnjavam kao istrijanac poput dr. Ante Cilige, ali roda hrvatskoga.
Tito (W. Viktorow): Ciliga špijun OVRE i Gestapoa!
U Poletu (17.10.1986.) pisao je Armando Černjul o “slučaja Ciliga” u kome mi je umnogome pomogao članak “PROTIV TROCKISTIČKIH ŠPIJUNA I NJIHOVIH POMAGAČA” (Agent fašističke špijunske službe u ulozi “pisca”) koji je objavio Rundschau, glasilo Kominterne (9. lipnja 1938 – u Poletu su pogriješili i tiskali godinu 1983. – op. A.Č.).), a potpisao ga je autor W. Viktorov. To je, zamislite, pseudonim Josipa Broza Tita, koji kao W. Viktorov, uglavnom se osvrće na Ciliginu publicističku aktivnost u Francuskoj te kritizira redakciju francuskog lista Populaire, koji pohvalno piše o djelu nekadašnjeg jugoslavenskog komuniste. “Ali jugoslavenski radnici poznaju vrlo dobro Ciligu i kao fašističkog agenta i provokatora, kao izrazitog neprijatelja radničke klase…” – između ostalog piše Viktorov. Tito ističe da se Ciliga “uvukao” 1919. u Komunističku partiju Jugoslavije. “S gnušanjem se sjećaju jugoslavenski radnici ovog nenadmašnog karijeriste i dvoličnjaka, tada još vješto maskiranog anti klasnog lupeža. Ciligina tvrdnja da je on, navodno, bio član Politbiroa KP Jugoslavije čista je laž”. Nadalje, Viktorov, odnosno Tito, opisuje Ciliginu karijeru, pa uz ostalo, navodi: “Godine 1926. Ciliga je, izdajući se za političkog emigranta, uspio da dođe u Sovjetski Savez i postane član Komunističke partije SS. Tamo je počeo da organizira trockističke grupe i među jugoslavenskim emigrantima sprovodio frakcijski i podrivački rad. Godine 1929. bio je isključen iz KPSS, a kasnije uhapšen zbog kontrarevolucionarne djelatnosti i veze s ilegalnim trockističkim aparatom. Tito zatim navodi da je Ciliga od talijanskog izaslanstva u Sovjetskom Savezu dobio putovnicu i posjećuje europske zemlje po nalogu OVRE (Talijanska politička tajna policija) i Gestepoa, kao sasvim obični fašistički najamnik, prljavu antisovjetsku i antikomunističku propagandu.” Iz teksta Armanda Černjula se vidi da je Tito denuncirao jugoslavenske komuniste, a Armando Černjul nakon Karađorđeva hrvatske proljećare: Ivu Siljana, Ivana Pletikosa i profesora Miroslava Bertošu.
21.05.1953.
Armando Černjul napada desničare za objavljivanje serijala iz knjige neprijatelja dr. Cilige
Za sve žive i mrtve o kojima sam pisao negativno, i za one koje nisam spominjao iz brutalnih hrvatskih proustaških elektroničkih publikacija, ostavljam im povijesnu poruku D. Eisenhowera, generala i američkog predsjednika:” TITO JE NAJVEĆI HEROJ DRUGOG SVJETSKOG RATA” (pod. A.Č.). A settebandiere (prevrtljivac) dr. A.C. do smrti je pisao gluposti, kao npr. da je predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito nije Hrvat iz Kumrovca, već Austrijanac iz Austrije. Otkako je živio u Rimu od 1956., nije dolazio u Jugoslaviju jer se bojao da će ga osuditi na zatvorsku kaznu. Tek uspostavom neovisne i samostalne RH preko svojih prijatelja iz HDZ-a koji su se vratili iz emigracije, došao je u Zagreb gdje je živio do smrti – 21. listopada 1992. u 94 godini. Nije mi poznato je li u tom kratkom razdoblju posjetio rodno selo Šegotiće, ali to vjerojatno znaju piskarala i skribomani E.Z. i L.B., a možda zna Miroslav Bertoša koji je u međuvremenu postao sveučilišni profesor i umirovljenik. Za grad Pulu, Istru i Hrvatsku posebno je razočaravajuće i sramotno da je u Puli osnovana Udruga “Dr. Ante Ciliga”, čiji je predsjednik bivši HSP-ovac i HDZ-ovac Ninoslav Mogorović, nepopravljivi ultradesničar i ljubimac djela Ante Cilige. U prljavi politikantski posao vezano za dr. Ante Ciligu umiješao se desničarski tjednik Istarski glas u Labinu koji je 1999. godine objavio feljton u više od pedeset nastavaka, točnije odlomke iz Ciligine knjige “Sam kroz Europu u ratu (1939.1945.) koji su mu učinili veliku propagandu propalom političara.
Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih nedemokratskih autoritarnih režima. Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP), među inim, ističe:
Uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.; uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.; uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata…; budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezina naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinih naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje…
Na temelju gore konstatiranog, Europski parlament poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režimi te se zalaže za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima. Hrvatski mediji su većinom prešutjeli rezoluciju, a SDP i Možemo bi vratili Trg maršala Tita, a Armando Černjul piše hvalospjeve o njegovom zločinačkom režimu.
“ Diktatori Pavelić i Tito i njihovi režimi bili su negacija slobode” napisao je 23. kolovoza ove godine povodom Dana siječanja na žrtve totalitarnih režima HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier. Iako se ta činjenica rijetko ističe u javnosti, na početku Drugog svjetskog rata, od 23. kolovoza1939. do 21. lipnja 1941. godine, nacisti i komunisti su imali pakt o nenapadanju, napisao je Stier. Puno prije komunista u Istri su se suprotstavljali fašistima hrvatski kršćanski antifašisti, a među njima bili su: Antun Milovan kojega su komunisti ubili 1945, otac biskupa Ivana i bliski suradnik mons. Bože Milanovića. Danas se prisjećamo Antuna Milovana, blaženog Miroslava Bulešića, kao i svih nevinih žrtava fašizma i komunizma. Njihova žrtva svjedoči o istinskoj ljubavi prema slobodi, o kršćanskom i demokratskom suprotstavljanju svakom totalitarnom režimu i ideologiji. Totalitarizam se ne može opravdati pukim otporom drugom totalitarizmu, bez iskrenog zalaganja za slobodu i demokraciju. Zato će svaki istinski demokrat odbaciti totalitarnu ideologiju i propagandu, kako Pavelićevog antikomunizma tako i Titovog “antifašizma”. Iako međusobno suprotstavljeni, ti su diktatori i njihovi režimi bili negacija slobode. Savezništvo Tita, Staljina i Hitlera trajalo je 637 dana, a 72 dana savezništvo Tita, Pavelića, Staljina i Hitlera. Koliko je poljskih židova i poljaka stradalo za 709 dana savezništva Tita, Staljina i Hitlera u nacističkim logorima u Poljskoj i koliko je stradalo u staljinskim čistkama u Poljskoj i okupiranim baltičkim državama pitam članove “antifašističke” koalicije? U tom su razdoblju stradali poljski časnici u Katinskoj šumi. U tom razdoblju Hitlerova Njemačka je okupirala Francusku, Belgiju, Dansku i skoro cijelu Europu. Kraljevina Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu. Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom nije reagirala. Napadom Hitlerove Njemačke 22. lipnja 1941. odmetnuli su se provjereni staljinisti u šumu Brezovica da pomognu obrani “Zemlji velike laži” kako je Staljinov Sovjetski savez opisao vođa Proštinske bune dr. Ante Ciliga u knjizi “U zemlji velike laži”.
Istrani su zbog fašističkog nasilja masovno pristupili partizanima nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, a organizatori ustanka bili su predstavnici KPJ-a koji su po tom zadatku došli iz ostalih dijelova Hrvatske i Slovenije u Istru. Prema knjizi »Krik iz fojbe« Jacoma Scottija instruktori neiskusnim istarskim partizanima bili su provjereni lički borci, koji su nakon kapitulacije Italije došli u Istru te su partizani izvršili osvetu osudivši prijekim sudovima navodno samo suradnike fašističke talijanske vlasti na smrtnu kaznu, a žrtve su pobacali u fojbe. Jacomo Scotti dokumentirao je neke zločine koje su partizani počinili samo do njemačke okupacije Istre, a prešutio je masovna stradanja istarskih talijana i hrvata, protivnika boljševizma i fašizma koji su masovno završili u istarskim kraškim jamama ( fojbama ) nakon njihovog dolaska i oslobođenja Istre tijekom svibnja 1945. godine. Tako je 80 žrtava tragično završilo u jami kod Vineža blizu Labina to zna Armando Černjul sin sindikalnog i privrednog rukovodioca, a iz Golubinčine kraj Raklja vatrogasci su 18. prosinca 1943. godine izvukli tijela dvojice fašista. Prema književniku Milanu Rakovcu do dolaska njemačke vojske u Istru bilo je između osamsto i tisuću žrtava fojbi. U utorak 18. listopada 2011. godine, prema nalogu Županijskog državnog odvjetništva Istarske županije, policijski su istražitelji proveli očevid kraške jame (fojbe) Golubinčine kod Raklja u Istri u koju su, prema pričama stanovnika okolnih sela, partizani bacili 9. svibnja 1945. godine nekoliko stotina zarobljenih okupatorskih vojnika, uglavnom njemačke i austrijske narodnosti, koji su se pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue predali partizanima na Muzilu u Puli 7. svibnja 1945. godine. U Glasu Istre od 20. listopada 2011. godine objavljena su potresna svjedočenja o tom događaju dviju starijih mještanki Raklja. Ta svjedočenja potvrđuju navode iz članka pokojnog župnika Ližnjana Ivana Graha, koji je u članku »Tko su antifašisti u Istri?«, objavljenom u Glasu Koncila 3. svibnja 2009. godine, pisao o zvjerskom ponašanju komunističkih zločinaca prema nenaoružanim mladim ljudima. Zapovjednici i komesari partizanskih jedinica bili su članovi komunističke partije te zbog toga smatram da je za sve partizanske zločine prema zapovjednoj odgovornosti kriv Politbiro komunističke partije Jugoslavije s provjerenim staljinistom i denuncijantom maršalom Josipom Brozom Titom na čelu. Televizijski studio HTV-a u Puli ima snimljene neke materijale o tom ratnom zločinu, ali ih HTV nije prikazao gledateljima i nije obavijestio o obavljenom očevidu i time sprječava istinito informiranje javnosti o naravi tih zločina i o njihovim nalogodavcima te time sudjeluje u prikrivanju zločina, a to je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu. Iako su očevidom pronađene ljudske kosti s gomilom smeća, kamenja i životinjskih kostiju niti jedan elektronički medij nije do danas objavio tu informaciju. Za jedanestu obljetnicu od izvršenog očevida jame Golubinčina bio bi red da Hrvatski radio i televizija istinito izvijeste hrvatsku javnost o sudbini neprijateljskih vojnika koji su se predali partizanima. Godinama udruge građana iz Austrije, Italije i Savezne Republike Njemačke traže od naših vlasti da se pokrene istraga o tim zločinima kako bi pronašli ostatke svojih: djedova, očeva, muževa ili braće. Nakon brojnih pisama saborskim zastupnicima iz Istre, udrugama za ljudska prava i povjesničarima i uzaludnog čekanja na odgovor, prijavio sam taj zločin 13. siječnja 2011. godine Županijskom državnom odvjetništvu Zagrebačke županije, a uviđaj je izvršen tek nakon pisma kojeg sam poslao tadašnjem Glavnom ravnatelju policije Oliveru Grbiću i HHO-u upozorivši ih na opravdanu sumnju za kazneno djelo prikrivanja ratnog zločina. Porečki speleolozi su 1998. godine poduzeli opasan poduhvat istraživanja jame i pričalo se da su bili prisutni policajci i da su tada speleolozi pronašli ljudske kosti. Ljeti 2012. godine vidio sam slike nekoliko lubanja žrtava iz Golubinčine s rupama na potiljku. Tko je prikrio nalaz policije? Taj je počinio kazneno djelo! O tom sam zločinu pisao u članku »Ratni su zločini ratni zločini«, objavljenom u rubrici Tribina u Vjesniku od 6. travnja 2011. godine, uoči izricanja presude našim junacima Domovinskog rata Gotovini i Markaču, potaknut selektivnim progonom naših branitelja, da se otkriju pravi krivci, a ne da se kriminalizira sve antifašiste i partizane u Istri te da nam se takve strahote više ne ponove. Poručujem svima da je Republika Hrvatska nastala u Domovinskom ratu brojnim žrtvama naših branitelja i da nema drugih temelja. Istinom, pravdom i oprostom do pomirbe je geslo koje trebamo slijediti. Kao protivnik svih totalitarizama ponosim se kao Istranin istarskim antifašizmom i doprinosom NOP-a u Istri za pripojenje Istre Hrvatskoj. U njemu su sudjelovali golemom većinom hrvatski domoljubi. Istinom i individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre. Bivšoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović su takozvani antifašisti 25. rujna zviždali na spomen zasluga don Bože Milanovića i drugih svećenika antifašista na konačno pripojenje Istre Hrvatskoj mirovnim ugovorom u Parizu 21. rujna 1947. godine. Poznata je izjava don Bože Milanovića na pitanje koje su mu postavili novinari zašto se zalaže za priključenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, a ne katoličkoj Italiji: “Granice se određuju za stoljeća, a režimi prolaze” odgovorio im je. Umrli su provjereni staljinist Tito i Hitlerov kolaboracionist Pavelić, a Istra je danas dio Republike Hrvatske. Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama ( fojbama) u Istri kod Golubinčine i u tom smislu pokrenuo sam inicijativu preko tadašnjih saborskih zastupnika: Furia Radina predsjednika Odbora za nacionalne manjine i ljudska prava u nekoliko saziva Hrvatskog sabora, Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha početkom 2011. godine da se to ostvari ali niti jedan zastupnik nije odgovorio. Bivšem zastupniku Branku Vukšiću pisao sam kao predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medije 28. veljače 2012. godine, a Programskom vijeću Hrvatske radiotelevizije 30. siječnja 2012. godine ali nikad nisam dobio odgovor. Oni osuđuju i preuveličavaju samo zločine ustaškog režima i lažu o fašizaciji hrvatskog društva kao masovnoj pojavi, a prešućuju zločine totalitarnog komunističkog režima. Etiketiraju sve koji se zalažu za otkrivanje istine o naravi Titovog režima provjerenih staljinista etiketom klerofašista ili filoustaša. Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj način ćemo omogućiti rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih: djedova, muževa, očeva, ili braće. Prošlo je skoro šest godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi mjesto stradanja zarobljenih njemačkih vojnika, a HRT i dalje šuti o tome. Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. Ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Zašto šute o tome HHO i Dokumenta? Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha ” Tko su antifašisti u Istri” u Glasu koncila 3. svibnja 2009. godine? Prema tvrdnji Tomislava Ravnića višegodišnjeg predsjednika SABA Istarske županije u fojbama su završili samo neprijateljski vojnici ili suradnici neprijatelja, a prema podatku objavljenom u Glasu Istre 12. veljače 2010. godine, takvih je žrtava bilo 286. Gospodin Tomislav Ravnić i saborski zastupnik Damir Kajin znaju Golubinčinu i mogli su povesti doživotnog bivšeg predsjednika Republike i počasnog predsjednika SABA Stipu Mesića kod nje da zajedno sa bivšim župnikom Raklja Ivanom Princem 9. svibnja 2011. godine odaju počast žrtvama koje su provjereni staljinisti bacili u jame širom Istre. Brinu me izjave nekih »antifašista« da su sve žrtve fojbi to zaslužile. Iako su fašisti zapalili moje i majčino rodno selo, ubili dva ujaka istog dana, bratića i brata, smatram da nitko nije zaslužio takvu smrt, pa ni ratni zločinci. Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskog rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na poraženoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili, istarski narodnjaci poput oca Porečko-puljskog biskupa u miru Ivana Milovana i partizana Guida Delbianca iz Krnice kojeg su partizani bacili u jamu Golubinka kod sela Trlji. Gospodin je Ravnić tadašnji predsjednik SABA Istarske županije na proslavi 90. obljetnice Proštinske bune izjavio da se politički manipulira kostima komunističkih žrtava. Slažem se s gospodinom Ravnićem da se radi pomirbe naših naroda prestane politički manipulirati žrtvama i da policija, arheolozi, speleolozi, državno odvjetništvo, sudovi, forenzičari i povjesničari neovisno istraže sumnjiva mjesta masovnih stradanja tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zalažem se da se istraže barem neki četnički, ustaški I komunistički zločini: Jasenovac, Jadovno, Macelj i drugi. U Macelju, Hudoj jami, Jazovki, Golubinčini i drugim komunističkim stratištima pronađene su kosti žrtava, a u Jasenovcu i Šaranovoj jami kod Jadovna nisu, a kojekakvi “antifašisti” šire laži o stotinama tisuća žrtava bez ikakvog dokaza. Za Jasenovac se broj žrtava procjenjuje od nekoliko tisuća pa do sedamsto tisuća. Logor Jasenovac je postojao 1.337 dana. Prosječni broj žrtava prema onima koji tvrde da je u Jasenovcu stradalo sedamsto tisuća žrtava iznosi 523 dnevno odnosno svakih 2,7 minuta jedna žrtva. U Jasenovcu nije bilo plinskih komora niti krematorija. Prema pisanju dr. Ante Ciliga u Jasenovcu su zatvorenici proizvodili ciglu, radili u kožari, mogli su pisati pisma i dobivali su pakete od rodbine i nije bilo masovnih ubojstava, a njemu su omogućili da piše knjige. Ako je istinit službeni broj žrtava od 83.145 prosječno dnevno su ubijane ili umrle 62 žrtve. Trebalo bi istražiti da se utvrdi prava istina o Jasenovačkom logoru. Je li Savom plutalo na stotine ili tisuće leševa dnevno? Tijekom Drugog svjetskog rata Savom su plovile lađe. Istraživanju Jasenovca se protive “kriminalci u znanosti” ili u politici kako ih naziva Vladimir Mrkoci u knjizi ” Kratka povijest komunizma” objavljenoj 2017. godine. Kod nas ne postoji politička volja da se komunistički i četnički zločini istraže i da se svim žrtvama odaje počast. To su mentalni boljševici dokazali otkazivanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu i pokušajem da se spriječi izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu donošenjem „ lex Perković“ u Hrvatskom saboru nekoliko dana prije ulaska Republike Hrvatske u EU. O komunističkim zločinima do danas se kod nas nije smjelo glasno govoriti. Krajnje je vrijeme da se nakon 77 godina suočimo s istinom i krivnjom i da sve strane prestanu licitirati i politizirati s brojem žrtava te da se obilježe sva grobišta žrtava fašizma, nacizma i komunizma širom naše domovine. To nisu pojedinačni zločini iz osvete, kako ih neki žele prikazati. Masovni zločini, kao što su Jasenovac, Jadovno, Jazovka, Tezno, Ovčara, Srebrenica, Golubinčina i mnogi zločini u kojima su stradale stotine ili tisuće žrtava, »udruženi su zločinački pothvati« s pojedinačnom »zapovjednom odgovornošću«. Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobišta žrtava komunističkih zločina od 9. svibnja 1945. do 1990. godine pružao je mogućnost temeljitog istraživanja tih tragičnih događaja naše prošlosti. Pozivam naše građane da svjedoče o njima. Međutim vlasti u Republici Hrvatskoj ne provode taj Zakon, a nametanjem ćirilice u Vukovaru pravdali su da moraju provoditi zakone Republike Hrvatske. To je selektivan pristup provođenja zakona ,a ne pravda za žrtve zločina nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Zločin je prikrivati zločin! Prikrivanje zločina je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu, a takvi zločini ne zastarijevaju.
