RAZOTKRIVANJE ZLA: EKSKLUZIVAN INTERVJU SA A. VUČIĆEM IZ 1995- NIKAD OBJAVLJEN!

Prvi dio intervjua:

Kad smo bili djeca u školi  oduševljavali smo se  avanturističkim i višestruko nagrađenm romanom slavnog mađarskog pisca Ferenca Molnara “Tajno društvo PGC”, o malodobnim teenagerima iz gradskog kvarta u Budmipšeti, koji smišljaju nestašne avanture izlažući se golemom životnom riziku. Negdje je u razni kniževnog ostvarenja češkog pisca za djecu, također nobelovca Karela Čapeka i njegovog glasovitog djela “Putovanje Loleka i Boleka”. Kasnije sam na kraju srednje i već kao student brucoš bio zadivljen novinarskim pothvatom sad pokojnog sportskog novinara Darka Tironija. Otišao je u Banju Luku 1989. napraviti reportažu za SN reviju aka “Sprint” o pripremama nogometaša Borca, predstavio im se u svojoj 33. godini kao aktivni nogometaš koju je tamo došao na probu tijekom prijlaznog roka, a oni nisu skužili da je Tironi samo profesionalni novinar. Tijekom studija svi smo se upoznali sa znanstvenim djelom sociologa Heberta Spencera. On je napisao sociološki traktat nakon što je godinama proučavao ponašanje ciljne skupine okorjelih kriminalaca među kojima je boravio samo da bi kasnije to okrunio pisanim remek djelom za sva vremena i time ušao u antologiju znanosti.

Prije nego sam 12. 2. 1995. razgovarao sat i pol na najozbiljnije političke teme sa srpskim genijem zla Aleksandrom Vučićem, u glavi su mi se motala iskustva tri legendarna i spomenuta lika pisca Molnara, novinara Tironija i sociologa Spencera, sve trojice iz različitih vremenskih epoha. Čim sam u nedjelju 12.2. 1995. stigao po dogovoru s narečenim Vučićem točno u deset sati ujutro u njegov stan gdje ću realizirati politički intervju s njim, obavio sam insepekciju prostorije dok je Vučić otišao malo umiti se i oprati zube. Očito, volio je lijeni tip nedjeljom spavati do podne, te mu je zakazani termin razgovora u deset ujutro bio kao kazna kao nekom vojničko buđenje u pet ujutro, s prvim pijetlovima u cik zore. Imao sam dostatno vremena pogledati okolo ima li možda negdje skrivenih prislušnih uređaja, jer se od tad još mladog gangstera Vučića svaka podlost i gadost mogla očekivati. Pogled ispod stola, tepiha i nigdje nije bilo prislušnih “buba – rusa”, kako ih narod šaljivo zove. Pogled kroz prozor zgrade u potkrovlju sjetio me na stihove galzbenog hita Josipe Lisac: “Magla svuda, magla oko nas…” Takvo je vani bilo ozračje tog tmurnog i sumornog dvanaestog dana mjeseca veljače te ratne 1995. godine, samo daleko u pozadini fronte, tu u srcu tame odakle su se tijekom devedesetih pokretali pakleni vojni strojevi ka Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na koncu i ka bivšoj srpskoj pokrajini Kosovu… Malo kasnije gusan Vučić je kao i svaki gusan zalutao u duboku i gustu maglu. Na seriju mojih sugestivnih, nekad i retorskih upita, odgovarao je uvijek potvrdno. Jednom je novinar “Danasa” iz Beograda Vladimir Niškanović kazao:” Kako si Vučića uništio. Tako si mu postavljao pitanja da je lik 90 minuta živio u zabludi da priča sa svojim čovjekom!” Samo sam maksimalno držao koncentraciju svih 90 minuta i držao utakmicu pod svojom kontrolom. Sve ostalo je bila rutinska stvar, a kad si favorit u utakmici, onda moraš pobijediti autsajdera ranga Vučića, makar i pred njegovom publikom, pa još u njegovom obiteljskom domu gdje smo razgovarali. Dakako, nije niti jedne sekunde skužio s kim priča i tko sam i što sam. Zato ga je bilo bitno otovriti iz zatvorene ljušture, a onda tijekom 90 minuta razgovora nije znao gdje se nalazi…

D.I.:Pričaj…

A.V. Prijedlog Srspke radikalne stranke za pokretanje postupka za opoziv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića trebao je biti uvršten na dnevni red posljednjeg redovnog zasijedanja Skupštine Srbije. Međutim, narodni zastupnici Socijalističke partije Srbije su većinom svojih glasova to izbacili iz dnevnog reda.

D.I.: Glasačkim strojem?

A.V. : Da, glasačkim strojem, tako da ćemo mi biti primorani to pitanje ponovno pokrenuti na izvanrednom zasijedanju, gdje oni to pitanje neće moći da izbrišu, jer izvanredno zasijedanje ima točno utvrđen dnevni red, koji se ne može brisati i mijenjati.

D.I.: Osim glasovima “Nove demokratije” Dušana Mihajlovića, čijim su još glasovima izborili takav omjer glasova u Skupštini?

A.V. : Prošli put, kada je ovaj naš prijedlog bio na dnevnom redu, a sukladno stavu 88, članom 2 Ustava Republike Srbije, za prijedlog SRS -a, pored svih naših narodnih zastupnika, glasovao je i cijeli zastupnički klub DSS -a Vojislava Koštunice i najveći broj zastupnika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića. Za taj prijedlog nisu glasovali zastupnici Demokratske stranke i mali broj zastupnika Srpskog pokreta obnove.

D.I.: Ne ulazeći dublje u motive njihovog apstiniranja prigodom glasovanja, ipak, da li makar u glavnim konturama, možete navesti razloge njihovog glasovanja u korist režima?

A.V.: Vjerojatno je kako neke od oporbenih političkih stranaka nisu osjetile svrsishodnim raspravu o tom pitanju, a i ne žele se zamjerati predsjedniku Republike, jer po njima postoje značajnija pitanja.

D.I.: Ili glume, što bi se u žargonu reklo, majmunske stranke?

A.V.: Pa, ja ne bih tako rekao da oni to glume, nego ne žele izaći potpuno otvorenih karata ni pred građane Srbije, niti pred cjelokupnu srpsku javnost i žele si osigurati kakvu takvu mogućnost djelovanja prilagodbom trenutnoj političkoj situaciji. Ukoliko bi se javno suprotstavili Miloševiću i otvoreno ga napali, oni takav prostor za manevar više ne bi imali.

D.I.: Kako bi u najkraćem glasilo obrazloženje za opoziv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića?

A.V.: Ima mnogo razloga. Prijedlog postupka za pokretanje procedure za opoziv predsjednika Srbie može biti postavljen samo na temelju prekršaja ustavnih normi od strane predsjednika Republike. Mi smo u našem prijedlogu stvarno, pravno, nesporno, iznijeli stvari, odnosno činjenice koje je predsjednik Milošević prekršio, prije svega u članu 15 Ustava Republike Srbije, gdje stoji kako je sloboda neprikosnovena, te da nitko ne može biti lišen slobode, sem u slučajevima i u postupku koji su predviđeni zakonom. Vidite da lider najveće oporbene stranke Vojislav Šešelj, savezi narodni zastupnik, koji ima imunitetno pravo i po saveznom Ustavu, kao i po republičkom po članu 77, nije smio biti uhićen na osnovu prekršaja i rješenjem suca za prekršaje. Osuđen je najprije na mjesec dana zatvora, zatim na još tri mjeseca zatvora i to kazneno. Predsjednik Srbije je prekršio sve zakone i norme izravnim gušenjem i zalaganjem za gašenje slobodnih, objektivnih i nezavisnih medija u Srbiji. Nekoliko članova Ustava regulira tu materiju. Također, predsjednik Srbije je prekršio Ustav Republike Srbije, pa čak i vlastitu položenu prisegu, u kojoj se kaže kako će braniti suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije. Mi postavljamo pitanje, je li se suverenitet države brani time što se poziva general neke strane države, u ovom slučaju Amerikanac Bo Pelnas da nešto nadgleda u Srbiji? Time je Srbija postala zemlja ograničenog suvereniteta. Time Srbija nema potpuni suverenitet na vlastitom teritoriju. To je jasno, ne samo pravniku, već i onom u srednjoj školi, pravno – birotehničkog smjera. I predsjednik Srbije zbog toga mora odgovarati. Ovo što mi pokrećemo je samo prijedlog da se o tome u Skupštini raspravlja, jer je veoma složena procedura oko njegovog opoziva. Mora se najmanje dvje trećine zastupnika izjasniti za njegov opoziv, a tek onda bi se išlo na referendum.

D.I.: Je li s tim u svezi i poziv predsjednika Srbije “plavim kacigama” da dođu nadgledati embargo na protok oružja iz Republike Srbije u Republiku Srpsku i stacioniranje snaga UNPROFOR-a i u Republiku Srpsku Krajinu, pa čak i na teritorij Srbije, konkretno u Pančevu, a ne samo u Beogradu kao glavnom gradu?

A.V.:Situacija oko eventualnog odlaska UNPROFOR-a koji je najavio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je vrlo komplicirana. Uvjeti što ih je Vijeće sigurnosti nametnulo Republici Srbiji glede mogućeg odlaska UNPROFOR-a, također su tu situaciju iskomplicirali.

D.I.: Da li će reintegracija Hrvatske proteći uz izravni ili prešutni blagoslov vlasti u Srbiji?

A.V.: Ja se plašim da će Slobodan Milošević to smeti javno izraziti. I ove sankcije što ih provodi prema RSK čini iz potaje. Nije čak javno ni napao nikog iz rukovodstva Republike Srpske Krajine, jer bi mu bilo degutantno. Prvo mu nije valjao Babić, onda mu nije valjao Karadžić, sad mu ne valja Martić, a toliko ih je sve podupirao! Vidite da su izvještaji generala Bo Pelnasa vrlo povoljni za predsjednika Srbije. Znači da predsjednik Srbije vrlo čvrsto drži granicu na Drini. Takvu blokadu on može uspostaviti i ovdje na Dunavu. I onda bi RSK ostala nezaštićena ukoliko je Hrvatska bude napala. Hrvatska je sada jaka oružana sila u odnosu na RSK, ali morat će u slučaju vojnog raspleta računati, ako ne na snage koje bi poslao iz Srbije Milošević, onda sigurno na veliki broj srpskih dragovoljaca, srpskih radikala, koji bi pošli u obranu srpske zemlje, jer mi ne možemo poslije tri ili četiri godine borbe jednostavno prepustiti našu državu Hrvatskoj, da bi se predsjedniku Srbie ukinule sportske ili kulturne sankcije, ili da bi se suspendirale na 100 ili 300 dana. To je besmislen da mi zbog toga dajemo našu državu Republiku Srpsku Krajinu. Srpski radikali to neće dopustiti.

D.I.: Znači, ostaje nam u tom slučaju priželjkivati zakazivanje više prijateljskih utakmica reprezentacije Jugoslavije, jer u tom slučaju bit će manje mraka i isključenja struje, a narod neće biti u mraku do nekog prvog sljedećeg praznika ili neke prve sljedeće utakmice. Ovo govorim stoga što kolaju priče da se ukidala struja zbog uvoza kerozina, ai razmjene nafte za struju iz sisačke INE sa Hrvatskom. Koliko znate o tome i koliko ima istine u tim pričama?

A.V.:Pa, evo ovako. Mi znamo nešto više o nestanku električne energije. prosto je nevjerojatno da za sve blagdane ima dovoljno struje za čitavu Srbiju. I to iz poluslužbenih krugova govori o dogovoru s Rumunjskom. Kažu da je napravljen dil s Rumunjima, da Rusi šalju plin njima, a oni nama naftu. To su stvari koje se čuju iz kuloarskih krugova od nekih ljudi iz vlasti. Međutim, ono što srpski radikali pouzdano znaju, to su ugovori na kojima je osobno inzistirao predsjednik Milošević. Republika Srbija isporučuje struju i Grčkoj preko Makedonije. To smo mi provjeravali, a možete i vi provjeriti u Elektrodistribuciji “Skopje”, kao i u Republici Hrvatskoj. Izvor za izvoz struje Hrvatskoj je obavijest iz SPS -a, a izvoz Grčkoj i Makedoniji je obavijest do koje smo mi srpski radikali došli. Dakle, u pitanju je štetan ugovor, po kojem je napravljena usluga drugima, a za uzvrat građani Srbije nemaju ništa od toga i trpe, pate na niskim temperaturama. Nema čak niti grijanja. Vidite da je i kod mene u sobi 11 ili 12 stupnjeva iznad nule. Dakle, to je pravi teror nad svim građanima Srbije. Umjesto da se kaže građanima Srbije što se doista događa sa strujom, a da ne cure ovakve informacije i do nas i do vas, ovakve informacije o kojim sada govorimo. Do prije tri dana struje je bilo za sve, a sad nema ni za koga. Predsjednik Srbije šuti, začaurio se i tko zna što sad pametno smišlja. Da li će to cijena struje ponovno skakati, zato što je sad ekonomska? Što su sad smislili, to nitko ne zna. Ali, ovakav teror nad građanima Srbije…

D.I.: Kao u seriji “Kiminalističke priče” kad se gangsteru Ray Luki obraća njegov glavni mafijaški šef Manny Weisbord. I tada je Weisbord nešto slično rekao, pomalo i filozofski policajcu Mike Torellu:”Mike, svatko ima svoju cijenu”, ali rekavši kasnije i kriminalcu Ray Luki i nešto značajnije i dublje nego policajcu Mikeu: “Ray, veličina najvećih je da vide ne samo ono iznad površine, nego i ono ispod površine.” Apropos ovoga, kad bismo ponirali u razloge trenutnog ponašanja vlasti prema građanima Srbije i općenito prema srpskom narodu s ove i one strane Drine, da li biste mogli naslutiti zašto je vlast baš u ovom trenutku, narodski rečeno, riješila okrenuti pilu s druge strane?

A.V.: Prvo ću kazati da oko političkog djelovanja Slobodana Miloševića postoji veliki mistifikacijski veo. Što god uradio predsjednik Srbije, to se u Srbiji mistificira, od toga se prave naročito značajne izjave, naročito značajni postupci, naročito značajno djelovanje. To je tako marketinški obrađeno, kad on kaže tri rečenice, svi ostali šute i svi misle da je u pitanju neki trik, da je to igra predsjednika Srbije, da on to nadmudruje međunarodnu zajednicu i naše nprijatelje. A, stvar je sasvim prosta. Predsjednik Srbije to mora raditi i tako se ponašati da ne bi izgubio ono malo birača, koji su ostali uz njega. Jer, on je svojom politikom salto mortale, od srpskog patriota i srpskog nacionalista, do srpskog Brankovića…

D.I.: Petena?

A.V.: Pa, može se i tako reći. Htio sam reći da je na putu ka izdaji srpskih interesa napravio veliki korak za vrlo kratko vrijeme. Ljudi koji su se našli u neznanju što činiti, našli su se pred izborom na način kako sam to već rekao i opisao. Ono što je njega nagnalo na promjenu stava, a ja sad iznosim osobno mišljenje, a to je, dakle, činjenica, da se on nije oslobodio komunističke ideologije. Mnogi su u Srbiji u jednom trenutku mislili da se on riješio komunističke ideologije i da je riješio stvoriti srpsku državu onako kako je on govorio, ako se sjećate na početku rata. Međutim, da li sam, ili pod utjecajem supruge, on se predomislio, možda i zato što je sam toliko politički obojen i odeološki nabijen onim što je komunistička partija zastupala.

D.I.: Po vama je u njemu od početka ratnog sukoba 1991. bitisalo dvojstvo duha i onda kad je govorio i radio ono na početku rata, mislio je i priželjkivao u sebi realizirati ovo što sad govori ili ne?

A.V.: Da. to je moje mišljenje. Ja mislim da su se u njemu prepriala dva čovjeka, jedan koji je govorio ono što je govorio na početku, međutim sve vrijeme je na površinu izbijalo ono što sad radi. I dok to nije prevagnulo, on se koliko toliko, držao svojih principa, koje je počeo provoditi od 1988. godine. Međutim, negdje od 1993. godine u Slobodanu Miloševiću je definitivno prevagnula ova druga struja, na koju ga nagoni njegova supruga. I prosto se plašim da se kod nas ne dogodi ono što se dogodilo, primjerice u Rumunjskoj, jer nema više nikakvog prosvjeda, ljudi su potpuno nijemi…

D.I.: Koji su razlozi takvog stanja i to baš u ovom trenutku?

A.V.: Pa, razlozi su mnogobrojni, ali ću dodati još jednu rečenicu, pa ću poslije prijeći na razloge. Plašim se da nam se ne dogodi ono što se dogodilo u Rumunjskoj, da će nam moći propisivati makrobiotičku ishranu, da možemo kupovati najviše 200 grama mesa, da možemo toliko i toliko imati jogurta. Struje nećemo imati i po 16 sati, ali to je, Bože moj, normalno. Na sve nas može naviknuti i to postaje vrlo opasno, jer Slobodan Milošević može uraditi što god hoće, to jest, on misli da može uraditi što hoće. Ali, takvo stanje je najopasnije za njega. Sjetite se i Nocoale Ceausescu je mislio da je najjači uparvo u trenucima prije svog pada. Baš je tad suzbio i prosvjede i prosvjednike i dojmilo se da nema nitko jači od njega. Ali, baš tad je pao. Nema niti jedne sfere društva, niti ekonomske, niti političke, niti socijalne, u kojoj Slobodan Milošević nije učinio nešto na dobrobit građana. I uz nejga ostaju samo oni koji politiku  dalje doživljavaju kao nešto obavijeno mistifikacijskim velom. A, u suštini, tu nema mnogo složenih stvari, igre ispod žita, jer kad tad, sve izađe na vidjelo, kao što su i njegovi sukobi sa predsjednikom Republike Spske Karadžićem izbili na vidjelo. To su, ne samo politički, već i ideološki sukobi i to se nije moglo vječno skrivati i tu nema velikih trikova. Što se tiče vašeg upita o razlozima tišine u Srbiji, rekao bih da je narod nezadovoljan i svojim statusom u društvu i svojim ekonomsko socijalnim stanjem. Međutim, potrebno je nešto što bi ih pokrenulo, nešto poput inicijalne kapisle, koja bi izazvala pokret građana i izalzak ljudi na ulice. Vidite da nestanak električne energije dovodi građane do bezumlja. Vodjeli set jučer da je prekinut gradski promet u Novom Beogradu, da su ljudi stali kod Sava centra i da tramvaji nisu mogli ići dalje. Isto to se dogodilo i u Grockoj i na Banovom brdu, a slično se zbiva po mnogim gradovima Srbije.

D.I.: Znači, sve upućuje na spontani izljev gnjeva građana jer utjecaj oporbe u Srbiji nije tako veliki kao prije nekoliko godina, kada je oporba mogla okupiti po nekoliko desetaka tisuća ljudi, pa čak i do 100 000 ljudi na mitnigu pod vedrim nebom. Gdje leže razlozi zavjere šutnje običnih ljudi s obzirom da je sutuacija sad neuspredivo teža nego prije izvjesnog vremena?

A.V:: Najprije, režim je posato daleko beskurpulozniji nego ranije i to izaziva strah kod ljudi. Dakle, ljudi se ne mogu izjasniti protiv režima u Beogradu, ne barem na onaj način na koji su to prije činili, prije tri ili četiri godine. Postoje i neki drugi psihološki razlozi, jer su ljudi vidjeli da se onda kad su izlazili nisu dogodile promjene od suštinskog značaja i ne vid više svrhu svog izlaska na mitinege. Međutim, ono što je vrlo značajno je u činjenici da su to bila spontana okupljanja građana o kojima sredstva informiranja namjerno nisu pisala, niti govorila, kao primejrice o nedavnom paljenju guma u Nišu, gdje je izašlo 200 000 ljudi na miting, a političari su se samo pridružili prosvjedu. Bili su sa svojim građanima, sa svojim narodom. Oporbene snage u Srbiji mogu izvesti veliki broj građana na ulicu, međutim potavlja se pitanje svrsishodnosti takvog postupka. Svaki postupak u političkom životu mora biti dobro osmišljen. Morate znati i smisao i cilj. Da mi skupimo sad 50 000 simpatizera SRS -a na Trgu Republike, što bi bio cilj tih 50 000 ljudi? Da li bismo mi time izvršili pritisak na režim Slobodana Miloševića, ili bi on postao još represivniji prema pristašama i članovima SRS -a? Dakle, to je suština. Mi osluškujemo glas naroda. Mi pratimo situaciju na terenu. Evo, studentima u Studentskom gradu se isključuje struja i po 15 sati tijekom dana, iako su ti studenti budućnost Srbije. I to nije fraza. To je istina…

Kraj prvog dijela intervjua

Dragan Ilić, zamjenik glavnog urednika

HOP