Rat u Ukrajini kao vršna točka i kraj klasične geopolitike
Kako odmiče vrijeme, polako, ali sigurno, za razliku od početne euforije, pojavljuju se odmjerenija, utemeljenija i promišljenija razmišljanja o ratu u Ukrajini. Složena je to geopolitička šahovska igra gdje je svaki potez krajnje promišljen i nikako slučajan, jer „slučaj“ u ovoj igri može završit katastrofom.
Rat u Ukrajini, nazovimo ga za sada tako, jer se ne može objasnit i ograničit izpraznom floskulom „ničim izazvane“ ruske agresije, iznjedrio je poplavu geopolitičkih analiza, napisa, promišljanja, navijačko huškačkih naslova u glavnostrujaškim glasilima, u početku jednoglasno osuđujući rusku intervenciju, a s vremenskim odmakom, sve je više opreznijih pa i proturječnih stavova. Slično je bilo, gle slučajnosti, i s korona kampanjom, koja je započela velikim strahom i pljeskom „herojima na prvoj crti“, da bi završila dubokim priezirom, štoviše, i tužbama, prema glavnim nositeljima kampanje.
Geopolitika je relativno mlada znanstvena disciplina koja se pojavila početkom 20. stoljeća. Začetnikom, koji joj je dao ime, smatra se švedski zemljopisac Rudolf Kjellen, a razvili su ju, kao znanstvenu disciplinu, njemački teoretičari F. Ratzel, K. Haushofer, te britanski i američki geopolitički klasici – H. Mackinder, T. A. Mahan, N. Spykman, Z. Brzezinski. Ima ih još mnogo, francuskih, talijanskih, ruskih, ali ovi su, općenito, prihvaćeni kao najpoznatiji utemeljitelji ove znanosti. Najpoznatiji predstavnik ruske geopolitike je aktualni A. Dugin, sveučilištni profesor na sveučilištu Lomonosov i Putinov savjetnik.
Potrebno je ovdje napomenuti, kad se govori o njemačkoj geopolitici, da to uvijek ima negativan predznak agresivnog širenja na istok i koketiranja s nacizmom, ako je, pak, riječ o ruskoj geopolitičkoj školi i o trenutno najistaknutijem predstavniku A. Duginu i njegovom geopolitičkom udžbeniku, praktičnom vodiču ruske vanjske politike – Osnove geopolitike, možete pročitat samo negativne komentare – kontroverzan, opasan, poremećeni mistik, a pitanje je koliko ih je uopće pročitalo knjigu o kojoj pišu, nu, uguglajte te pojmove pa pročitajte komentare, da ne gubimo vrijeme i prostor. Najbolji način je da, nakon čitanja zapadnih, atlantističkih geopolitičara, proučite njemačke i ruske pa će vam postat potpuno jasno što se danas događa u Ukrajini, tko stvarno napada, a tko se brani za goli opstanak. Za to treba vremena i živaca, pa sretno vam bilo.
Zanimljivo je da se geopolitička analiza zemljopisnog prostora i njegove kontrole poklapa s pojmom novog svjetskog poretka koji u svojim nastupima koristi američki predsjednik W. Wilson tijekom I. svjetskog rata. Iako je mnogo stariji pojam ordo novus seclorum terminološki dvojben u smislu kakav mu pripisuje t. zv. urotnička teorija koja govori o ordo novus mundi, Kissinger, na primjer, u svojoj knjizi Diplomacija, ne vidi tu razliku i govori o novom svjetskom poretku u uvodnom i završnom dijelu svoje opsežne studije. Nadalje, u udžbenicima geopolitike najcitiranija je rečenica britanskog geopolitičara Halforda Mackindera iz njegove knjige Demokratski ideali i stvarnost iz 1919. godine. Evo znamenite Mackinderove formule: „Kada naši državnici budu razgovarali s poraženim protivnikom, neki anđeo bi im povremeno trebao šapnuti u uho – tko vlada ištočnom Europom, vlada srcem kontinenta; tko vlada srcem kontinenta, vlada svjetskim otokom; tko vlada svjetskim otokom, vlada cijelim svijetom.“
Pod jedinstvenim svjetskim otokom Mackinder podrazumieva Euroaziju i Afriku. Srce kontinenta je istočna Europa, dakle, prostor Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije.
Mackinder je postao poznat široj javnosti još 1904. svojim programskim tekstom – Zemljopisni stožer povijesti u kojem je sažeto iznio sve što je napisao u svom kasnijem kapitalnom djelu. Kasnije, tijekom II. svjetskog rata, Nicholas Spykman dopunio je Mackinderovu teoriju pojmom rimlanda, rubnog pojasa zemalja koje okružuju središtnju azijsku kopnenu masu. To su sve države euroazijske kopnene mase od Baltika do Koreje, koje čine prsten oko heartlanda i Rusije, a prema Spykmanu, tko nadzire rimland, ima kontrolu nad Euroazijom. Te se dvije doktrine ne isključuju, nego uzajamno dopunjuju, što govori američka svjetska politika poslije II. svjetskog rata – politika stvaranja vatrenog prstena nizom saveza, vojnih baza i intervencija diljem ovog pojasa s ciljem okruženja euroazijske kopnene ploče (poznat kao „stisak anakonde“), a danas, konačno, i ratom u samom srcu Euroazije.
Možete čitat beskrajne Kissingerove traktate kojima pokušava objasnit i opravdat američku intervenciju u Vijetnamu, kako bi se promicala demokracija i očuvala ravnoteža moći u tom dikelu svieta. Aleksandar Geljević Dugin ga je u Osnovama geopolitike osporio jednom jedinom rečenicom u kojoj objašnjava da je sav smisao američke kampanje u Vijetnamu bilo opkoljavanje, bolje reći, jedna od faza opkoljavanja azijske središtnje kopnene mase, kako je već teoretski to objasnio Spykman.
Ovaj kratki spomen atlantističkih teoretičara dopunjuje i američki profesor T. A. Mahan koji ističe stratežku važnost kontrole svjetskih mora, što objašnjava činjenicu da je Amerika i prva pomorska sila, sposobna zaštitit svoje interese na bilo kojem svjetskom moru. Još od Monroeve doktrine iz 1823., Amerika šalje jasnu poruku ostatku svieta o svojoj interesnoj zoni. Zapadna polutka je američki strateški i sigurnostni prostor u koji se europske kontinentalne sile nemaju što uplitat.
Istodobno, završen je i proces oslobađanja od španjolskog kolonijalizma u Srednjoj i Južnoj Americi. Međutim, američki predsjednik T. Roosevelt dopunio je Monroevu doktrinu 1904., pravom Amerike da intervenira u bilo kojem dielu svijeta, ako su ugroženi američki interesi.
W. Wilson bio je profinjeniji i predstavio je Ameriku kao silu koja ima moralni autoritet i mandat širenja plemenite ideje demokracije i slobode svima kojima smatraju da je takva pomoć potrebna. U tom smislu nastavlja se i Atlantska povelja F. D. Roosevelta i W. Churchilla iz 1941., koja ističe volju naroda pri oblikovanju vladavine i odricanje od primjene sile kod određivanja teritorija te razoružavanju naroda opasnih za mir.
Naravno, mandat za razoružavanje tih naroda pripada Americi, već prema procjeni koliko su njeni interesi ugroženi. Takav stav velike sile je razumljiv. Takva golema zemlja traži i golem sigurnostni pojas, udaljene prostore za crpljenje sirovina radi financiranja golemog ratnog stroja i održavanja visokog životnog standarda. Američka geopolitika nikako nije mogla dopustit pobjedu Njemačke na zapadu, kao ni Japana na istoku jer bi se našla izolirana s obje strane oceana neprijateljskim silama i izgubila ulogu vodeće sile.
Možemo to prispodobit slikom iz životinjskoga svijeta. Slonu je za održavanje života potreban golemi prostor i velika količina hrane, kad dolazi na pojilo, svi mu se sklanjaju s puta. Miš cijeli život može provest u krugu jednog drveta, a prilikom izlaska na pojilo, mora dobro odabrat trenutak da ne postane žrtvom i izgubi svoj kratki i krhki život. Dakle, iza atlantističke geopolitike krije se znanstveno opravdanje upotrebe sile, meke ili fizičke, za očuvanje svojih životnih interesa, dok se isto to pravo osporava kontinentalnim silama, prije svega Njemačkoj i Rusiji. Njemačka je najjača europska sila čiji je smjer ekspanzije usmjeren na istok prema srcu Euroazije pri čemu dolazi u sukob s tamponskim državama od Baltika do Jadrana i, konačno, s glavnim suparnikom – Rusijom. Drugi smjer njemačkog širenja je Bliski istok i njen pokušaj prodora željeznicom Berlin – Bagdad prema Perzijskom zaljevu, drugim vratima Euroazije (prva vrata su prostor od Trsta do Izraela, a treća, pročelje jugoiztočne Azije do Korejskog poluotoka). Tu dolazi u izravni sukob s britanskim interesom očuvanja balkanske „žile kucavice“ kojom Britanija nastoji zaustavit njemački prodor na Bliski istok stvaranjem umjetne, nestabilne i krvave (gdje li su sad tu ideali o pravima naroda?) tvorevine Jugoslavije, koja će zaustavit njemački prodor prema iračkim naftnim poljima, s jedne strane i, s druge, ruski izlazak na Jadran. Ključni britanski igrač na tom prostoru je Srbija, kao čuvar geopolitičke brave i, po potrebi, operator krize, kad se to Britancima učini potrebnim.
Zato ne čudi nepodnošljivo stanje napetosti u BiH, koja je uvijek pogodan okidač za izazivanje globalne neravnoteže. Atlantistička geopolitika uvijek ima na umu opasnost od jačanja bilo koje od dviju euroazijskih sila, Njemačke i Rusije, a potpuno je neprihvatljiva, za talasokraciju upravo smrtonosna, njihova suradnja. Tako su Britanci grozničavo spletkarili na razbijanju rusko-njemačkog Pakta o nenapadanju iz 1939., a odahnuli su kad je Hitler krenuo u suludu pustolovinu i napao Sovjetski Savez. Isti scenarij vrijedi za I. i II. svjetski rat – zaratit Njemačku i Rusiju, i ako ih se već ne može zbrisat s lica zemlje, toliko iscrpit da ovise o velikodušnoj zapadnoj pomoći. A što danas svjedočimo u rusko-njemačkim odnosima?
Stratežki cilj talasokracije je ponovno ostvaren, pokidati rusko-njemačku gospodarsku suradnju, bacit obje sile i cijelu Europu na koljena kao političku i ekonomsku konkurenciju.
Slomom Sovjetskog Saveza, koji ekonomski nije mogao dugoročno izdržat utrku u naoružavanju, nastao je kratkotrajni vakuum u srcu Azije. Zapad velikodušno nudi istočnoeuropskim državama novu ideologiju slobodnog tržišta u zamjenu za potrošeni i omraženi komunizam.
Z. Brzezinski, u svojoj knjizi Velika šahovska ploča, osvježava ideje svojih predhodnika i daje upute kako konačno ući u heartland i slomiti Rusiju. Ali, ubrzo nakon početnog posrtanja i lutanja, Rusiji se događa Putin, koji brzo vraća Rusiju na putanju stoljetne imperialne tradicije velikoga carstva. Kratkotrajni, unipolarni svijet pod dominacijom Amerike, zauvijek je izgubljen. Rusija se nalazi u središtu velikog Otoka, Ukrajina je kolievka ruske države u samom srcu Euroazije, Putin obnavlja carstvo, jer Rusiju se ne može promatrat kao klasičnu europsku državu.
Pa koje carstvo bi dopustilo da mu netko otima samo srdce njegova postojanja? U Ukrajini se susreću dva nepomirljiva svieta, međusobno isključujuća koncepta, to je sraz talasokracije i telurokracije, sile Mora i sile Kopna. Za Kopno je Ukrajina ishodište moći, za More njen konačni cilj i ostvarenje apsolutne moći. Bez Ukrajine nema Rusije. Na nesreću ukrajinskog naroda, s kojim iskreno suosjeća svaki razuman i slobodoljubiv čovjek, u Ukrajini je, pod subverzivnim angloameričkim aktivnostima, instalirana prozapadna atlantistička upravljačka garnitura, koja svojom suludom politikom odvlači u propast vlastiti narod zahtijevajući članstvo u Euniji i NATO-u, ignorirajući zadane geopolitičke konstante, pretvorivši zemlju u krvavi ratni poligon.
S geopolitičkog i sigurnostnog gledišta, a imajući na umu geopolitičke programe spomenutih atlantističkih geopolitičara, to je za Rusiju ravno samoubojstvu. Jer, sjetimo se Mackinderovog malog anđela koji milozvučno šapuće i podsjeća gdje je ključ svjetske moći i dominacije. Što se dogodilo kad je Hrušćov, koji je, usput budi rečeno, bio proatlantistički orijentiran, gledajući iz ruske imperijalne perspektive (ovo zvuči malo apsurdno, ali takvih je u Rusiji uvijek bilo – n. pr. Gorbačov, Jeljcin, objašnjenje potražite u Duginovoj knjizi Konspirologija), doteglio rakete na Kubu?
Što bi se dogodilo da, recimo, Irska pozove Putina da postavi rakete usmjerene na London, kako bi Irci ojačali pregovaračku poziciju o Sjevernoj Irskoj? A što se tiče dvaju glavnih kontinentalnih suparnika (ili suradnika?) Njemačke i Rusije, opet gledamo, treći put, istu priču.
U čemu je tajna uspjeha britansko-američke politike i nevjerojatne nemoći europskih naroda i Rusije da se suprotstave ovoj perfidnoj igri koja se ponavlja već treći put u sto godina i kojoj se ne vidi kraja? Je li ratom u Ukrajini talasokratska geopolitika dosegla svoj vrhunac i konačni cilj i doživljava li kraj oživotvorenjem svog projekta te ukida smisao vlastitog postojanja? Jesu li covid kampanja i njen nastavak ratom u srcu Euroazije tek koraci u ostvarenju konačnog cilja – Novog svjetskog poredka, koji je najavio Woodrow Wilson na početku prošloga stoljeća?
Ima li rat u Ukrajini ulogu katalizatora globalne krize kojoj je cilj stvaranje globalnog poretka s jedinstvenom svjetskom vladom? Ostvarenje tog cilja za sada remeti Rusija jer je na to prisiljena, a tek slijedi novi sukob s drugim drevnim azijskim carstvom koje se također užurbano priprema za konačni obračun.
Ili je možda Rusija, svojim otporom angloameričkoj dominaciji, tek operator globalne krize koja nadolazi prema starom oprobanom receptu – izazovi kaos i patnju pa ponudi rješenje koje će svi u očaju morat prihvatit. Ali, konačno, sve su to tek želje i snovi palog čovjeka, koji umišlja da je gospodar Povijesti.
Andrija Mažić- pismo čitatelja