70 godina staro kvantno predviđanje se obistinjuje, jer je nešto stvoreno ni iz čega…
Prema našem zajedničkom iskustvu, ne možete dobiti nešto za ništa. U kvantnom području, nešto doista može nastati ni iz čega.
Postoje razne vrste zakona očuvanja u svemiru: za energiju, zamah, naboj i više. Mnoga svojstva svih fizičkih sustava su očuvana: gdje se stvari ne mogu stvoriti ili uništiti. Naučili smo kako stvoriti materiju pod određenim, eksplicitnim uvjetima: sudaranjem dvaju kvanta pri dovoljno visokim energijama tako da se mogu pojaviti jednake količine materije i antimaterije, sve dok E = mc² to dopušta. Po prvi put smo uspjeli stvoriti čestice bez ikakvih sudara ili bez ikakvih prekursora čestica: kroz jaka elektromagnetska polja i Schwingerov efekt.
U teoriji, Schwingerov efekt kaže da će u prisutnosti dovoljno jakih električnih polja (nabijene) čestice i njihovi protučestični parnjaci biti iščupani iz kvantnog vakuuma, samog praznog prostora, kako bi postali stvarni. Teoretizirao ih je Julian Schwinger 1951., predviđanja su po prvi put potvrđena u eksperimentu na stolu, koristeći kvantni analogni sustav.
Tko god je rekao: “Ne možete dobiti nešto ni iz čega”, mora da nikada nije naučio kvantnu fiziku. Sve dok imate prazan prostor – ultimativno fizičko ništavilo – jednostavno manipuliranje njime na pravi način neizbježno će uzrokovati da se nešto pojavi. Sudari dvije čestice u ponoru praznog prostora i ponekad se pojave dodatni parovi čestica-antičestica. Uzmite mezon i pokušajte otrgnuti kvark od antikvarka, a novi skup parova čestica-antičestica izvući će se iz praznog prostora između njih. A u teoriji, dovoljno jako elektromagnetsko polje može iščupati čestice i antičestice iz samog vakuuma, čak i bez ikakvih početnih čestica ili antičestica.
Ranije se smatralo da će za postizanje ovih učinaka biti potrebna najveća energija čestica od svih: vrsta koja se može postići samo u eksperimentima fizike čestica visoke energije ili u ekstremnim astrofizičkim okruženjima. Ali početkom 2022., dovoljno jaka električna polja su stvorena u jednostavnom laboratorijskoj postavi koristeći jedinstvena svojstva grafena, omogućujući spontano stvaranje parova čestica-antičestica ni iz čega.
Ovaj dijagram čestica i međudjelovanja detaljno prikazuje kako čestice Standardnog modela međusobno djeluju prema tri temeljne sile koje opisuje kvantna teorija polja. Kada se gravitacija doda u mješavinu, dobivamo vidljivi svemir koji vidimo, sa zakonima, parametrima i konstantama za koje znamo da njime upravljaju. Misterije, poput tamne materije i tamne energije, još uvijek postoje.
U Svemiru u kojem živimo, doista je nemoguće stvoriti “ništa” na bilo koji zadovoljavajući način. Sve što postoji, dolje na temeljnoj razini, može se rastaviti na pojedinačne entitete — kvante — koji se ne mogu dalje rastaviti. Ove elementarne čestice uključuju kvarkove, elektrone, teže rođake elektrona (mione i tause), neutrine, kao i sve njihove dvojnike antimaterije, plus fotone, gluone i teške bozone: W+, W-, Z0 i Higgsov . Međutim, ako ih sve uklonite, “prazan prostor” koji ostaje nije posve prazan u mnogim fizičkim situacijama.
Kao prvo, čak i u odsutnosti čestica, kvantna polja ostaju. Baš kao što ne možemo oduzeti zakone fizike iz Svemira, ne možemo oduzeti kvantna polja koja prožimaju Svemir.
S druge strane, koliko god daleko udaljili bilo koji izvor materije, postoje dvije dalekosežne sile čiji će učinci i dalje ostati: elektromagnetizam i gravitacija. Dok možemo napraviti pametne postavke koje osiguravaju da je jakost elektromagnetskog polja u regiji jednaka nuli, to ne možemo učiniti za gravitaciju; prostor se ne može “potpuno isprazniti” u bilo kojem pravom smislu u tom pogledu.
Ali čak i za elektromagnetsku silu – čak i ako potpuno isključite električna i magnetska polja unutar područja prostora – postoji eksperiment koji možete izvesti kako biste pokazali da prazan prostor nije doista prazan. Čak i ako stvorite savršeni vakuum, lišen svih čestica i antičestica svih vrsta, gdje su električna i magnetska polja jednaka nuli, jasno postoji nešto što je prisutno u ovom području što bi fizičar mogao nazvati, iz fizičke perspektive, “maksimalno ništavilo” .”
Sve što trebate učiniti je postaviti set paralelnih vodljivih ploča u ovo područje prostora. Dok biste mogli očekivati da bi jedina sila koju bi iskusili između njih bila gravitacija, postavljena njihovim međusobnim gravitacijskim privlačenjem, ono što se zapravo događa jest da se ploče privlače mnogo više nego što gravitacija predviđa.
Ovaj fizički fenomen poznat je kao Casimirov efekt, a Steve Lamoreaux ga je pokazao istinitim 1996. godine: 48 godina nakon što ga je izračunao i predložio Hendrik Casimir.
Slično tome, 1951. Julian Schwinger, već suosnivač kvantne teorije polja koja opisuje elektrone i elektromagnetsku silu, dao je potpuni teorijski opis kako se materija može stvoriti ni iz čega: jednostavno primjenom jakog električnog polja. Iako su drugi predložili tu ideju još 1930-ih, uključujući Fritza Sautera, Wernera Heisenberga i Hansa Eulera, sam Schwinger učinio je težak posao kako bi kvantificirao točne uvjete u kojima bi se ovaj učinak trebao pojaviti, a od tada je prvenstveno poznat kao Schwingerov učinak.
Obično očekujemo kvantne fluktuacije u praznom prostoru: pobude bilo kojeg i svih kvantnih polja koja mogu biti prisutna. Heisenbergovo načelo nesigurnosti nalaže da se određene količine ne mogu znati u tandemu s proizvoljnom preciznošću, a to uključuje stvari poput:
energije i vremena,
položaj i zamah,
orijentacija i kutni moment,
napon i slobodni električni naboj,
kao i električno polje i gustoća električne polarizacije.
Dok načelo neizvjesnosti obično izražavamo samo u smislu prva dva entiteta, ostale primjene mogu imati posljedice koje su jednako duboke.
Podsjetimo se da, za bilo koju silu koja postoji, tu silu možemo opisati u terminima polja: gdje je sila kojoj djeluje čestica njezin naboj pomnožen s nekim svojstvom polja. Ako čestica prolazi kroz područje prostora gdje je polje različito od nule, može iskusiti silu, ovisno o svom naboju i (ponekad) svom gibanju. Što je polje jače, to je sila veća, a što je polje jače, to je veća količina “energije polja” u tom određenom području prostora.
Čak i u čisto praznom prostoru, pa čak i u odsutnosti vanjskih polja, i dalje će postojati neka različita od nule količina energije polja koja postoji u bilo kojoj takvoj regiji prostora. Ako posvuda postoje kvantna polja, jednostavno prema Heisenbergovom principu nesigurnosti, za bilo koje vremensko razdoblje koje odaberemo mjeriti ovo područje, postojat će inherentno neizvjesna količina energije prisutna unutar tog područja tijekom tog vremenskog razdoblja.
Što je kraće vremensko razdoblje koje gledamo, veća je neizvjesnost u količini energije u toj regiji. Primjenjujući ovo na sva dopuštena kvantna stanja, možemo početi vizualizirati fluktuirajuća polja, kao i fluktuirajuće parove čestica-antičestica, koji se pojavljuju i izlaze iz postojanja zahvaljujući svim kvantnim silama Svemira.
Zamislimo sada pojačavanje električnog polja. Pojačaj, sve više i više, i što će se dogoditi?
Uzmimo najprije lakši slučaj i zamislimo da je određena vrsta čestice već prisutna: mezon. Mezon se sastoji od jednog kvarka i jednog antikvarka, međusobno povezanih jakom silom i izmjenom gluona. Kvarkovi dolaze u šest različitih okusa: gore, dolje, čudno, šarm, dno i vrh, dok su anti-kvarkovi jednostavno anti-verzije svakog od njih, sa suprotnim električnim nabojem.
Parovi kvark-antikvark unutar mezona ponekad imaju suprotne naboje: ili +⅔ i -⅔ (za gore, šarm i vrh) ili +⅓ i -⅓ (za dolje, strange i dno). Ako na takav mezon primijenite električno polje, pozitivno nabijeni kraj i negativno nabijeni kraj povući će se u suprotnim smjerovima. Ako je jakost polja dovoljno velika, moguće je kvark i antikvark dovoljno udaljiti jedan od drugoga tako da se novi parovi čestica-antičestica iščupaju iz praznog prostora između njih. Kada se to dogodi, završit ćemo s dva mezona umjesto s jednim, s energijom potrebnom za stvaranje dodatne mase (preko E = mc²) koja dolazi od energije električnog polja koja je rastrgala mezon.
Kada mezon, kao što je ovdje prikazana čestica charm-anticharm, ima svoje dvije sastavne čestice previše razdvojene, postaje energetski povoljno iščupati novi (lagani) par kvark/antikvark iz vakuuma i stvoriti dva mezona gdje je prije bio jedan. Dovoljno jako električno polje, za dovoljno dugovječne mezone, može uzrokovati ovo, s potrebnom energijom za stvaranje masivnijih čestica koja dolazi iz temeljnog električnog polja.
Sada, sa svim tim kao pozadinom u našim umovima, zamislimo da imamo vrlo, vrlo jako električno polje: jače od bilo čega što bismo se ikada mogli nadati da ćemo stvoriti na Zemlji. Nešto toliko jako da bi bilo kao da uzmete puni Coulombov naboj — oko ~1019 elektrona i protona — i kondenzirate svaki od njih u sićušnu kuglicu, jednu s čisto pozitivnim nabojem, a drugu s negativnim nabojem, i odvojite ih samo metar. Kvantni vakuum, u ovom području svemira, bit će izuzetno snažno polariziran.
Jaka polarizacija znači jako razdvajanje između pozitivnih i negativnih naboja. Ako je vaše električno polje u području prostora dovoljno jako, tada kada stvorite virtualni par čestica-antičestica od najlakše nabijene čestice od svih (elektrona i pozitrona), imate konačnu vjerojatnost da će ti parovi biti razdvojeni dovoljno velikim količinama zbog sile iz polja da se više ne mogu ponovno poništiti. Umjesto toga, oni postaju prave čestice, kradu energiju iz osnovnog električnog polja kako bi sačuvali energiju.
Kao rezultat toga, nastaju novi parovi čestica-antičestica, a energija potrebna za njihovo stvaranje, od E = mc², smanjuje jakost vanjskog električnog polja za odgovarajući iznos.
To je ono što je Schwingerov efekt, a ne iznenađuje da nikada nije primijećen u laboratorijskim uvjetima. Zapravo, jedina mjesta gdje se teoretiziralo da bi se to moglo dogoditi bila su astrofizička područja s najvišom energijom koja postoje u svemiru: u okruženjima koja okružuju (ili čak unutar njih) crne rupe i neutronske zvijezde. Ali s obzirom na velike kozmičke udaljenosti koje nas dijele čak i od najbližih crnih rupa i neutronskih zvijezda, čak i to ostaje nagađanje. Najjača električna polja koja smo stvorili na Zemlji su u laserskim postrojenjima, a čak i s najjačim, najintenzivnijim laserima u najkraćim vremenima impulsa, još uvijek nismo ni blizu.
Normalno, kad god imate vodljivi materijal, samo se “valentni elektroni” mogu slobodno kretati, pridonoseći vodljivosti. Međutim, kad biste mogli postići dovoljno velika električna polja, mogli biste natjerati sve elektrone da se pridruže protoku. U siječnju 2022. istraživači sa Sveučilišta u Manchesteru uspjeli su iskoristiti zamršenu i pametnu postavu koja uključuje grafen — nevjerojatno jak materijal koji se sastoji od atoma ugljika povezanih zajedno u geometrijski optimalnim stanjima — kako bi postigli ovo svojstvo s relativno malim, eksperimentalno dostupnim magnetskim polje. Čineći to, oni također svjedoče Schwingerovom efektu na djelu: stvaranju analoga parova elektron-pozitron u ovom kvantnom sustavu.
Grafen je neobičan materijal na mnogo načina, a jedan od tih načina je da se njegove ploče ponašaju učinkovito kao dvodimenzionalna struktura. Smanjenjem broja (efektivnih) dimenzija, oduzimaju se mnogi stupnjevi slobode prisutni u trodimenzionalnim materijalima, ostavljajući mnogo manje opcija za kvantne čestice unutra, kao i smanjujući skup kvantnih stanja koja im je na raspolaganju da zauzmu.
Koristeći strukturu temeljenu na grafenu poznatu kao superrešetka — gdje više slojeva materijala stvara periodične strukture — autori ove studije primijenili su električno polje i inducirali upravo gore opisano ponašanje: gdje teku elektroni iz ne samo najvišeg djelomično zauzetog energetskog stanja kao dio vodljivosti materijala, ali gdje se protoku pridružuju i elektroni iz nižih, potpuno ispunjenih pojaseva.
Kad se to jednom dogodi, u ovom materijalu pojavljuje se mnogo egzotičnih ponašanja, ali jedno je viđeno prvi put ikada: Schwingerov efekt. Umjesto da proizvodi elektrone i pozitrone, proizvodi elektrone i kondenziranu tvar analognu pozitronima: rupe, gdje elektron koji “nedostaje” u rešetki teče u smjerovima suprotnim od toka elektrona. Jedini način da se objasne opažene struje bio je ovaj dodatni proces spontane proizvodnje elektrona i “rupa”, a detalji procesa slagali su se sa Schwingerovim predviđanjima još iz 1951. godine.
Atomske i molekularne konfiguracije dolaze u gotovo beskonačnom broju mogućih kombinacija, ali specifične kombinacije pronađene u bilo kojem materijalu određuju njegova svojstva. Grafen, koji je pojedinačni sloj od jednog atoma ovdje prikazanog materijala, najtvrđi je materijal poznat čovječanstvu, au parovima listova može stvoriti vrstu materijala poznatu kao superrešetka, s mnogim zamršenim i kontraintuitivnim svojstvima .
Postoji mnogo načina proučavanja svemira, a kvantni analogni sustavi — gdje se ista matematika koja opisuje inače nedostupan fizički režim primjenjuje na sustav koji se može stvoriti i proučavati u laboratoriju — neke su od najmoćnijih sondi koje imamo o egzotičnim fizika. Vrlo je teško predvidjeti kako bi se Schwingerov efekt mogao ispitati u svom čistom obliku, ali zahvaljujući ekstremnim svojstvima grafena, uključujući njegovu sposobnost da izdrži spektakularno velika električna polja i struje, pojavio se po prvi put u bilo kojem obliku: u ovaj određeni kvantni sustav. Kao što je koautor dr. Roshan Krishna Kumar rekao:
„Kada smo prvi put vidjeli spektakularne karakteristike naših superrešetkastih uređaja, pomislili smo ‘vau … to bi mogla biti neka vrsta nove supravodljivosti’. Iako odgovor vrlo nalikuje onima koji se rutinski opažaju u supravodičima, ubrzo smo otkrili da zbunjujuće ponašanje nije supravodljivost, već nešto u domeni astrofizike i fizike čestica. Zanimljivo je vidjeti takve paralele između udaljenih disciplina.”
S elektronima i pozitronima (ili “rupama”) koji su stvoreni doslovno ni iz čega, samo su iščupani iz kvantnog vakuuma pomoću samih električnih polja, to je još jedan način na koji Svemir pokazuje naizgled nemoguće: mi stvarno možemo napraviti nešto ni iz čega!
Obrada I.D.
HOP
HOP NA TELEGRAMU
https://t.me/hopportal
