Napetosti u Ukrajini između Sjedinjenih Američkih Država i nekih njihovih saveznika s jedne strane i Ruske Federacije s druge razvijaju se u vrlo složenom kontekstu, gdje različiti čimbenici igraju važnu ulogu. Tu je tema energetske krize i važnosti ruskog plina za Europu, podjela Europe na istok i zapad, kriza anglosaksonskog svijeta – u Engleskoj nakon Brexita i prije svega u SAD-u, gdje postoji gotovo “građansko ratno ozračje”. Ali da vidimo što je možda središnja točka: širenje NATO-a.
Rusija je izjavila da nema namjeru okupirati Ukrajinu, ali želi jamstva o neproširivanju NATO-a, zahtjev na koji su Sjedinjene Države odgovorile negativno. No, da vidimo ukratko kako je došlo do ove situacije.
Godine 1990., kako bi prevladao sovjetsko protivljenje ponovnom ujedinjenju Njemačke, njemački kancelar Kohl uvjeravao je Gorbačova da se “NATO neće proširiti na sadašnji teritorij Istočne Njemačke”. Ministar vanjskih poslova Genscher poručio je Eduardu Shevardnadzeu: “Za nas je čvrst stav da se NATO neće širiti na istok.” Slična jamstva usmeno je dao i američki državni tajnik Baker. Američki veleposlanik u Moskvi u to vrijeme, Jack Matlock, potvrdio je da je Moskva dobila “jasnu obvezu” po ovom pitanju. Tako se Njemačka ponovno ujedinila, au srpnju 1991. u Pragu je raspušten Varšavski pakt. Ali NATO nije, čak i ako povijesni neprijatelj više ne postoji. Dapače, počele su prve vojne intervencije, najprije u bivšoj Jugoslaviji, a potom iu Afganistanu, Libiji te 2015. vojnim vježbama u istočnoj Europi na granici s Rusijom.
Prijelomna točka dogodila se 1999. godine kada je na sastanku u Washingtonu definiran novi “strateški koncept” koji je izvorni obrambeni pakt transformirao u širi vojni sporazum koji je uključivao i preventivno djelovanje. Iznad svega, neuspjehom sporazuma iz 1990., Češka, Poljska i Mađarska, a kasnije i druge zemlje, pridružile su se NATO-u, uključivši gotovo sve bivše satelitske države Sovjetskog Saveza. NATO danas ima 30 država članica, dok ih je 1998. godine imao 16.
U ovom trenutku jasno je da je reći da Rusija vodi agresivnu politiku, da iz ekspanzionističkih razloga premješta trupe na granicu s Ukrajinom samo narativ koji ima za cilj opravdati plan i namjeru koju Sjedinjene Države već imaju na umu još od pad Berlinskog zida.
S druge strane, ako bi Rusija sklopila vojni savez s većinom južnoameričkih zemalja i naknadno ga htjela proširiti na Meksiko, također postavljajući vojne baze s nuklearnim oružjem, kakva bi bila reakcija Sjedinjenih Država? Možda bi nuklearni rat već izbio. S te točke gledišta, Rusija je posljednjih desetljeća zdravorazumski odgovorila na brojne primljene provokacije, izbjegavajući na sve načine oružani sukob.
U tom kontekstu Europa inzistira na praćenju politike Sjedinjenih Država, idući protiv vlastitih interesa. Rusija nije važna samo za plin, ona je također bitno tržište za Europu. Prava suradnja između Europe i Rusije, unutar euroazijske regije, predstavljala bi blagostanje i veliki napredak, ne samo gospodarski. Ali to je upravo ono što Sjedinjene Države ne mogu dopustiti i tako nastavljaju poticati podjele u Europi, ne samo između Istoka i Zapada, već i unutar samih zapadnih zemalja. Oni ne žele prihvatiti da je svijet postao multipolaran i da je njihovo svjetsko carstvo sada potpuno u padu.
Ako Europa želi igrati važnu ulogu, usmjerenu na napredak i mir, mora imati zajedničku vanjsku politiku neovisnu o anakronim imperijalističkim manijama Sjedinjenih Država, kao što je jasno navedeno u deklaraciji Europa za mir.
Europa danas mora uložiti sve potrebne napore za diplomatsko rješenje sukoba u Ukrajini: Rusija mora povući svoje trupe s granice, ali se mora zajamčiti neširenje NATO-a. Jesu li europski političari, izgubljeni u izbornim anketama i stranačkim interesima, dorasli misiji koju povijest od njih traži? Jesu li im jasne katastrofalne posljedice rata između nuklearnih sila? Shvaćaju li da je ovdje u pitanju budućnost čovječanstva?
Možda će diplomatski napori Italije, Francuske i Njemačke uspjeti privremeno izbjeći eskalaciju današnjeg sukoba, ali to neće promijeniti katastrofalni smjer događaja.
Vrijeme je da narodi, obični ljudi, Nevidljivi, oni koji ne sudjeluju u pregovorima i ne pojavljuju se u talk showovima, daju svoj glas protiv rata i mira. Vrijeme je za izlazak na ulice! Ali i mala gesta u tom smjeru je važna kako bismo sebi i svojoj djeci dali budućnost, ljudsku budućnost u kojoj ćemo se konačno smijati nedaćama koje smo danas prisiljeni živjeti.
Izvor Pressenza
HOP
HOP NA TELEGRAMU
https://t.me/hopportal