Glasoviti Hrvati pravoslavci iz Hrvatske
Svetozar Borojević rođen je 1856. godine u selu Umetić blizu Kostajnice u Hrvatskoj, u njegovo doba u Austro – Ugarskoj od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Osnovnu školu pohađao je i završio u Zrinu, gdje je njegov otac Adam od 1859. godine bio zapovjednikom. Nakon osnovne škole s devet godina primljen je u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici, koju završava 1869. godine. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu (mađarski Koszeg), koju završava 1872. godine i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. godine pohađao je pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875. godine, a 1878. godine sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militarverdienstkreuz). Prvog svibnja 1880. godine promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Radnu školu u Beču završava 1884. godine, nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. godine promaknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. godine predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti i na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. godine. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. divizije u Košicama. Tamo je 1895. godine u činu potpukovnika predavao na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. godine drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga, imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. kranjske pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. godine imenovan je glavarom stožera 8. vonog zbora u Pragu. Petnaestog svibnja 1904. godine promaknut je u čin general bojnika. Od 1905. godine zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat “von Bojna”. General bojnik Borojević je 17. srpnja 1907. godine postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko slavonskog VII domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. godine zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa), na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der infanterie).
Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na Istočno bojište u Galiciju, gdje je 4. rujna 1914. preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište. Odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl od prve ruske opsade 10. listopada 1914. godine. Odlikovan je 4. studenoga 1914. godine Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. godine kod klanca Dukla držao je položaje sprječavajući prodor ruske vojske na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hotzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koju je smatrao nepovoljnom za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika, suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru kralju Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austrougarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto. Neki vojnici koji ga nisu voljeli, zvali su ga hrvatski glavonja. Imenovan je general pukovnikom 1. svibnja 1916. godine. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskog rata, stekavši naziv “Lav od Soče”. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin vojskovođe feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najpresrtižniju obrazovnu ustanovu, koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odličja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Millitar Maria Theresien Ordens) 2. lipnja 1917. godine. U razdoblju između 1917. i 1918. godine zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević). Na bojišnici je ostao do studenoga, a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi, koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.
Nakon Prvog svjetskog rata i dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi, Kraljevstvu zvanom SHS. No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj južnoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen i povratak zabranjen. Zbog njegovog podnošenja zahtjeva za državljanstvo SHS ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor pihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno.
Umro je 20. svibnja 1920. godine u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara, a pokopan je 26. svibnja 1920. godine na gradskome groblju. Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti. Njegovi posmrtni ostaci peneseni su 21. listopada 1920. godine i pokopani u arkadama na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo Prvi. Svečanome pokopu nazočilo je i nekoliko tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Govor na grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.
Dragan Ilić
HOP
HOP