Vatrenima brončano odličje oko vrata na ponos i sreću svih Hrvata
Slavimo uzvišeno i veličanstveno broncu “Vatrenih” u Kataru. Srebreni iz Moskve nisu imali ovog puta sreće pozlatiti se u Dohi. Kako god, slavlje diljem Hrvatske, te Herceg Bosne i na cijelom planetu gdje živi gotovo deset milijuna Hrvata, traje temperamentno, bučno i veselo. Baš je uz raskošne noćne vatromete bilo vatreno, kako i doliči nadimku nogometaša Vatrenih.
Joško Gvardiol i Mislav Oršić poslali su afričko čudo Maroko na zimski raspust krasnim zgodicima za nogometne udžbenike. U petoj minuti Gvardiol je nakon školski izvedene akcije udarcem glavom zakucao loptu u mrežu Marokanaca. Poslije trenutka nedostatne pozornosti hrvatske obrane, Maroko je polučio izjednačenje zgoditkom marokanskoga strijelca Darija. No, nogometaši iz zemlje Magreba nisu imali snage nakon Belgije, Španjolske i Portugala napraviti novu senzaciju i protiv neuništive i nesalomive Hrvatske u reprizi mondijalskoga sraza s našim nogometašima.
Sjetimo se, na otvorenju Mondijala, u istoj skupini su Hrvatska i Maroko podijelili megdan na ravne časti i bez postignutoga pogotka. U 42. minuti Mislav Oršić desnicom je jako raspalio po nedužnoj lopti, a ona se od vratnice zarila kao lansirani projektil izravno u mrežu vratara Bunua.
Marokanski vratar je mogao samo tužnim pogledom ispratiti let lopte u mrežu Maroka. Mogli su Vatreni nakon silnih prigoda rasparati mrežu suparnika kao ribarsku mrežu, no njihov vratar Bunu očito je bio u dosluhu sa marokanskim vračima. Držali su ga marokanski vrači pod skutima sreće.Potkraj dvoboja Mateo Kovačić je promašio čistu šansu duplirati prednost Hrvata, te su Marokanci još kraće vrijeme disali na škrge, ali ne dulje nego ostavljena riba na suhom kopnu. Kapetan broda marokanske nogometne posade Ašraf Hakimi istaknuo je negdje iza 17 sati i 50 minuta bijelu zastavu u znak predaje marokanske nogometne momčadi.
Maroko je pao, istina ne bez ispaljenog metka u hrvatski gol, kao što je bilo protiv Francuske. Za tili čas smo zaboravili lošu epizodu Vatrenih protiv argentinskih “gaučosa” u poluzavršnici u pokušaju proboja Hrvatske u još jedno veliko mundijalsko finale. Bit će u budućnosti zasigurno i novih dana za megdana i s Argentincima i prilike za naplatu katarskoga duga. I “Gaučose” će u nekom budućem uzvratu “Vatreni” poslati na stepsku ispašu na argentinske pampase, ali i sve tamo još i južnije do Ognjene zemlje, sve do daleke, sablasno puste Patagonije…
Kraj utakmice bio je znak za početak nezapamćenog i neviđenog slavlja hrvatskih igrača i navijača na stadionu u Kataru, kao i posvuda u Hrvatskoj i gdje god žive Hrvati izvan granica Hrvatske. Proslavljeni kapetan hrvatskog ratnog broda “Vatreni” Luka Modrić uplovio je na trijumfalan način po drugi puta s posadom broda Nogometne Države Hrvatske ( kako duhovito reče u svojoj kolumni i Zvonimir Hodak) u pobjedničku mondijalsku luku u razmaku od samo četiri godine. Vatreni su nakon fantastične bronce iz Pariza 1998, te fenomenalnog srebra iz Moskve 2018. još jednom, sad po treći put mondijalskom blještavom kolajnom optočeni. Bronca iz Dohe 2022. ima odsjaj i medalje jačeg sjaja, ako se sjetimo svih trnovito popločanih staza i bogaza koje su Vatreni morali proći kako bi došli do cilja i uspjeli presjeći pobjedničku vrpcu u ciljnoj ravnini. U trenucima najvećeg veselja sjetimo se jedne prigodne i nezaboravne ratne pjesme Dražena Žanka “Od stoljeća sedmog”, ispjevane tijekom našeg slavnog i pobjedničkog Domovinskog rata. Ona po svome svevremenskom sadržaju svakog, iz duše i srca napisanog stiha, ili čak i svake strofe svakoga stiha iz 1991/95. može biti i himna hrvatskih nogometnih ratnika slavnoga izbornika Zlatka Dalića na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Kataru 2022.
“Od stoljeća sedmog” – Dražen Žanko
Mislili su neki, već nas neće biti.
Ni veselje svoje nisu znali kriti.
Raselit nas triba, da nas manje ima,
Nisu tu ni bili, tad će reći svima.
Nek tuđinu grizu, roda znati neće.
Bez jezika narod nema više sreće.
Djeca roda povist neće znati.
Potom svoj na vome neće bit Hrvati.
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Varaju se i ne misle tako,
Što se krvlju brani, ne pušta se lako.
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Mi smo tu odavna svi moraju znati,
To je naša zemlja, tu žive Hrvati.
Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje
Branili smo časno mi ognjšte svoje
Čuvaše nam pređi ovu rodnu grudu
Nisu zbog slobode ginuli zaludu
Al’ sad evo opet nova zora rudi,
Oslih dugih ljeta Hrvatska se budi,
Tu na našoj zemlji, naš se barjak vije,
Crven, bijeli, plavi, više se ne krije.
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Varaju se i ne misle tako,
Što se krvlju brani, ne pušta se lako
Tko na tvrdoj stini svoju povist piše,
Tom ne može nitko prošlost da izbriše,
Mi smo tu odavna, svi moraju znati,
To je naša zemlja, tu žive Hrvati.
Na kamenu tvrdom, o tom slova pišu,
Od stoljeća sedmog, tu Hrvati dišu.
Dragan Ilić
HOP
