U godini za nama bosansko hercegovački Hrvati su se nakon velike diplomatske bitke barem djelomično izborili za jednakopravan status u Federaciji Bosne i Hercegovine. Izborena je ponovno ravnopravnost u Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine sa većinskim narodom Bošnjaka, točnije uredovanjem visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, poništena je politička samovolja Bošnjaka. Oni su se previše osilili prijašnjom višegodišnjom potporom vanjskog svijeta, a sad su se stvari počele vraćati u normalnu kolotečinu. Podsjetimo, to je uspjelo ponajviše zaslugom uredovanja međunarodne zajednice i osobito visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, njemačkog diplomata Christiana Schmidta. No, ostao je u predsjedništvu Bosne i Hercegovine kao nepotrebna i suvišna izraslina na zdravom tijelu hrvatskog nacionalnog bića Bosne i Hercegovine hrvatski izdajnik Željko Komšić.
Čovjek čiji je otac Hrvat, majka Srpkinja, u ratu u Bosni i Hercegovini se borio kao muslimanski zet i muž kćeri jednog vrlog velikog vjerksog fanatika, ujedno i poznatog sarajevskog hodže, za bošnjačku oliti islamsku političku ideju. Radi posebnih vojnih zasluga u ratničkom promicanju ideje SDA na tlu Bosne i Hercegovine Željko Komšić je dobio i odličje zlatnog ljiljana. Ono se dodjeljuje samo probranim i posve prokušanim diverzantima muslimanske Armije Bosne i Hercegovine za posebne vojne pothvate.
Ipak, jedan upravo obznanjeni ratni i vojni dokument, što ga javnosti podastire fra Mato Topić iz Vareša, u potpunosti raskrinkava ratno djelovanje Željka Komšića. On je prema opsežnom pothvatu novinarski i poglavito istražiteljski nadarenih novinara uglednog zapadnohercegovačkog portala Poskok info, zarobljavao HVO vojnike Federacije Bosne i Hercegovine 1994. godine netom nakon potpisanog Washingtonskog sporazuma. Željko Komšić je sustavnim uhićenjem hrvatskih vojnika pod ratnim stijegom HVO -a kao sastavnog dijela oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine, zlonamjerno i iznova izazivao i poticao na nastavak ratnih sukoba Hrvata i Bošnjaka. To je činio i mnogo nakon obostrano potpisanog sporazuma Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane o trajnom prekidu vatre dvije zaraćene strane. Takvim postupkom Komšić je u tom trenutku samo išao na ruku interesima treće strane u ratu, postrojbama bosanskih Srba pod paskom notornog ratnog zločinca Ratka Mladića. I takvo Komšićevo ponašanje ukazuje kako je on sve vrijeme rata na podmukao i podli način radio u odori vojnika Izetbegovićeve vojske za političke i vojne interese Srbije, posebice njihovih sigurnosnih službi na čelu s njihovom središnjom službom BIA.
Željko Komšić nikada nije službeno procesuiran, niti suđen radi toga, premda je očito svjesno i umišljajno slabio i podrivao vojnu moć tad opet združene vojske bosanskih Hrvata i Bošnjaka na ratnim bojišnicama diljem Bosne i Hercegovine.Znakovito je kako Komšića najglasnije proziva fra Mato Topić, čovjek koji je godinama bio na glasu pravovjernog slijednika velikobošnjačke i unitarističke politike. Zato su ga Hrvati Bosne i Hercegovine dugo nazivali fratrom daidžom, odnosno klimoglavcem, koji odobrava svaki suludi i sumanuti potez bošnjačke politike s ciljem obespravljenja i političkog razvlaštenja Hrvata na razini Federacije Bosne i Hercegovine. Iznenada je fra Mati Topiću kao živom svjedoku strašnog progona Hrvata Vareša 1993. godine proradila svijest i savjest. Nakon 28 godina znakovite i tajanstvene šutnje, fra Mato Topić se probudio i progovorio napokon istinoljubivim jezikom pravednika. Upravo još jače i odjekuju i odzvanjaju u javnosti riječi čovjeka što je gotovo tri desetljeća bio na političkoj usluzi Bošnjacima i skrivanju njihovih ratnih zločina i ovejanih ratnih zločinaca poput narečenog Željka Komšića. Fra Mato Topić je Željka Komšića nazvao dezerterom, izdajnikom i protuobavještajcem, koji je tijekom rata kriomice radio za BIA ( Bezbjednosnu informativnu agenciju) iz Beograda.
Nakon svršetka rata u Bosni i Hercegovini, Željko Komšić je, opet nimalo slučajno, iz Sarajeva dulje vrijeme proveo u Beogradu u njegovoj političkoj bazi. Zapravo, Komšić cijelo svoje politčko djelovanje na vrlo perfidan, ali oku iskusnog znalca, proziran način, podređuje velikosrpskim političkim interesima. U Beogradu je koncem rata u Bosni i Hercegovini, dotični Željko Komšić u svojstvu bosanskohercegovačkog diplomata, financirao Muamera Topalovića, višestrukoga ratnog ubojicu Hrvata iz Konjica. Komšić je to činio, iako je znao da je Muamer Topalović i u mirnodopskim uvjetima suđen i presuđen za pokušaj ubojstva stanovitog srpskog taksista u Beogradu. Nedugo nakon pokušaja ubojstva taksista u Beogradu, ratni i posljeratni ubojica Muamer Topalović, postat će i višestruki badnjanski ubojica i opet će uživati političku zaštitu Željka Komšića. Ne zaboravimo kako je Željko Komšić kao očevidni pulen srpske službe BIA već tri puta slavodobitno gostovao u nedjeljnoj sramotnoj emisiji HRT -a “Nedjeljom u 2” ili sadržinski bolje reći “Nedjeljom UDBA” kod Aleksandra Stankovića, sina JNA časnika iz južnosrbijanskog grada Leskovca, u neposrednoj blizini Niša. Eto, srbijanski turbofolk Stanković Aca voli kad mu u goste dođe još jedna njemu slična politička faca. Jer, zna se kako je Željko Komšić i unuk ozloglašenog četničkog zapovjednika s Ozrena iz Drugog svjetskog rata. To krije kao zmija noge, ali zaklela se zemlja raju, da se sve Komšićeve tajne doznaju.
Dok je svijeta i vijeka u ljudskom rodu biti će i u ratu i u miru izdajnika naroda i vjere. Mnogi s pravom vele kako je pojam suvremenog hrvatskog izdajnika haški krivokletnik Stjepan Mesić, a još u ulozi tada aktualnog predsjednika države Hrvatske. No, Željko Komšić je i u ratu i u miru prevazišao razmjere izdaje i samoga Stjepana Mesića. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Komšić je kao pripadnik vojnih trupa muslimanske Armije Bosne i Hercegovine ranjen u butinu u vojnom okršaju muslimanske vojske sa postrojbama HVO -a Sarajevo u većinskom hrvatskom gradskom kvartu Stup. Komšić se istaknuo kao dragovoljac u vojnom pohodu sarajevskih muslimana na jednu od samo dvije apsolutno većinske hrvatske gradske četvrti u ratnom Sarajevu.Krenuo je među prvima u muslimanskim redovima u razoružavanje potpuno vojno opkoljene hrvatske HVO brigadne postrojbe Kralj Tvrtko na Stupu. Zatim je sudjelovao u bezuspješnom jurišu muslimanske vojske na izrazito većinsko hrvatsko mjesto Kreševo u središnjoj Bosni. Kreševo je i prije rata, kao i sad imalo preko 80% stanovnika Hrvata i nalazi se, kao i također apsolutna 70% većinskim etničkim sastavom naseljena hrvatska utvrda Kiseljak, ne više od četrdesetak kilometara udaljenosti od Sarajeva. U blizini nepokorenog i za muslimansku vojsku neosvojivog hrvatskog mjesta Kreševa, Željko Komšić se ponosno slikao 1993. sa svojim suborcima iz Amije Bosne i Hercegovine, kojima su u tim trenucima ratovanja protiv Hrvata Bosne i Hercegovine najveći uzori bili zloglasni mudžahedini s pozivom na sveti muslimanski rat zvani džihad. I kao džihad ratnik Željko Komšić iste 1993. godine kao vojnik samostalne i posebne diverzantske postrojbe Armije Bosne i Hercegovine skupa s još jednim politički poturčenim Hrvatom iz Kreševa Draganom Vikićem, zapovjednikom trupa islamske vojske, kreće iz potpuno vojno opkoljenog Sarajeva ka Varešu da bi iz obijesti i nehata tamo opkolili i vojno okružili sa svih strana veliku hrvatsku enklavu Vareš. Na koncu vojno su okupirali, razorili, spalili i uništili taj povijesni i drevni hrvatski grad, a hrvatski puk masovno protjerali iz Vareša. Za taj vareški zločin s pečatom nad nevinim i nedužnim hrvatskim narodom, Željko Komšić je jednako kao i njemu ravni hrvatski otpadnik iz Kreševa i i duhovni i politički poturčenjak Dragan Vikić, nagrađen zlatnim ljiljanom kao najvećim i najznačajnijim ratnim odličjem. Taj orden bošnjačke političke stranke okupljene oko SDA, kao njihovog političkog stožera, daju najzaslužnijim vojnicima i vojnim zapovjednicima za ostverenje ratnih ciljeva muslimanske vojske. U miru zlatnog ljiljana iznimno daju i ljudima zaslužnim za posvemašnju i naglašenu duhovnu islamizaciju bosanskog društva u mirnodopskim uvjetima.
Srbijanski podlaci na čelu s pokvarenjakom Aleksandrom Vučićem su loše maskiranog Šešeljevog dragovoljca s vukovarske fronte Čedomira Jovanovića, poslali u Sarajevo više od dvadeset godina nakon rata politički savjetovati Željka Komšića, unuka četničkog zapovjednika s Ozrena iz Drugog svjetskog rata. Prije nego se u združenoj akciji beogradskih i sarajevskih medija Čedomir Jovanović lažno predstavio Europi i Americi tobožnjim zapadnjakom, taj posrbljeni Rom je u dogovoru Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića stigao u Sarajevo kao lik koji se po njihovoj srbijansko – bošnjačkoj zamisli treba još jednom izrugati političkoj volji katoličkih Hrvata, naroda jedinih pravih i najstarijih sraosjedilaca Bosne. Ne miruje nemirni duh islamskog ratnika Željka Komšića i JNA ratnog diverzanta Čedomira Jovanovića. Godine 1992. tijekom žestokih borbi u Posavini Komšćev savjetnik iz Beograda Jovanović je bio posebno obučeni JNA diverzant na Savi i u srpskim bitkama za vojno zaposjednuće etnički većinski hrvatskog mjesta Bosanski Brod na rijeci Savi. Srbi su i uz pomoć Komšićeva diverzanta iz Beograda Čedomira Jovanovića okupirali hrvatski Bosanski Brod, otuda protjerali u ratu gotovo sve Hrvate i zaposjeli njima iznimno strateški bitnu rafinineriju nafte u Bosanskom Brodu. Ujedno su prekinuli prirodnu spojnicu Bosanskog Borda i Slavonskog Broda u Hrvatskoj, koje praktički samo dijeli rijeka Sava, inače su prirodna cjelina.
Srbi neumorno delaju u njihovom hibridnom ratu širenja fantomskog “srpskog svijeta”, inačice izraubovane složenice Velike Srbije. Tako je zlotvor Vučić u Podgoricu poslao mrzitelja svega crnogorskog, glavom i bradom Vladimira – “Bebu” Popovića, politički savjetovati osobno crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Naravno, sinkroniziranim djelovanjem srbijanskih medija i njihovih vjernih i posve potčinjenih medijskih sluga iz Bosne i Crne Gore, s poliitčkim elitama iz Sarajeva i Podogrice, širili su sustavno laži o navodnom europskom i zapadnom duhu Bebe Popovića.
Isti trik Srbi su napravili i u Hrvatskoj. U Zagrebu je na skandalozan način dobila vjerodajnice srpska velposlanica Jelena Milić, supruga Veselina Milića, bivšeg visokog dužnosnika srbijanskog MUP-a. Zanimljivo, Veselin Milić je također bio visoko kotirani politički dužnosnik propale LDP stranke Čedomira Jovanovića, kojega samo neobavješteni i neupućeni budale i glupani iz medija u Sarajevu i Podgorici još uvijek djetinje naivno i lakovjerno tretiraju tobožnjim politčkim suparnikom zločinca Vučića.
Narečeni Čedomir Jovanović, savjetnik Željka Komšića odlukom i izravnim ukazom Aleksandra Vučića, kao mlad sudent dramaturgije od 1991. do 1995. je u njegovoj sobi doma u Studentskom gradu s ponosom držao na zidu poster masnobradog srpksog koljačkog đenerala Draže Paralaže Mihajlovića i to u prirodno veličini.
Jelena Milić, veleposlanica Srbije u Hrvatskoj je u više javnih TV nastupa u Beogradu najodurnijim, najprljevijim i najpoganijim riječima napadala hrvatske junake Domovinskog rata. Hrvatsku je u srbijanskim medijima nazivala epitetima zločinačke države, a posebno se u govorima okomila na hrvatske pravedne, oslobodilačke, slavne i pobjedničke vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluju. Umjesto da joj država Hrvatska oduzme vjerodajnice i protjera je zauvijek sa hrvatskog tla bez ikada bravka na hrvatskom ozemlju i kao osvjedočenog neprijatelja hrvatske države i hrvatskog naroda, Vučićeva mafijaška pudlica Jelena Milić i dalje izazivački i prkosno stoluje u veleposlanstvu Srbije u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu.
Svi ovi unakrsni primjeri perfidnog poitičkog rovarenja i spletkarenja Srbije na tlu država srpskih susjeda, slikovito govori kako Srbija divljeg i poludjelog bolesnika Vučića nikako dugoročno ne odustaje od projekta Velike Srbije. Zato je srbijanski BIA džoker u Sarajevu Željko Komšić tek jedna karika u tom opasnom i pakleno opakom srbijanskom mehanizmu podvala i podmetanja, svojstvenog njihovim bizantskim trikovima. Mnogi hrvatski uglednici, kao i politički uzvanici Hrvata iz Bosne i Hercegovine su godinama pravodobno upozoravali na pojavu srpskog i bošnjačkog korisnog idiota Željka Komšića. Njega nimalo ne pogađaju javne i opravdane prozivke primjerice Marinka Čavare, jednog od čelnika HDZ -a Bosne i Hercegovine, istodobno i predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, niti argumenirane zamjerke Marija Karamatića, lidera HSS -a u Bosni i Hercegovini, kao ni pronicljive političke opaske Nina Raspudića, hrvatskog intelektualca iz Hercegovine, sad nastanjenog u Zagrebu. Pobrojani ljudi su Komšiću posve umjesno sročili političke opaske i ocijenili ga kako ga i spada. Željko Komšić se gnjevno prepoznao u metaforama mitskog balije, što mu je duhovitim citiranjem ulomka književnog uradka bošnjačkog intelektualca Nijaza Durakovića, na jednoj politčkoj tribini dometnuo Mario Karamatić. Vrijeđala je Komšića i istina u Raspudićevom zanosu pjesničke alegorije na suvremene poturice i janičare. I javljao se oponirati Raspudiću iako ga nije izravno i osobno nazivao poturicom i janičarom. Još je i najmanje bio pogođen kad ga je Marinko Čavara prošle godine u jednom intervjuu nazvao Sejdo Komšić umjesto Željko Komšić.
Ali, sve to je za Komšića bilo bezazleno u usporedbi s onim što ga čeka i slijedi nakon što je progovorio fra Mato Topić kao krunski svjedok Komšićevih ratnih zločina. Jer, fra Mato Topić je u svojoj knjizi sjećanja na ratne dane, pisao i vrijeme i datum počinjenja ratnih zločina u kojima je sudjelovao i Željko Komšić. Tamo je naveo poimenice i svjedoke, kontekst događaja, te naveo imena svjedoka i priložio i video link, na kojem se Željko Komšić hvali kako se proslavio zlodjelom. Komšić u tom video zapisu zorno i hvalisavo govori kako je zarobio Hrvate, sa kojima se samo dan prije toga uz lažni osmijeh pozdravljao i obilazio položaje hrvatske savezničke HVO vojske. Sa HVO vojnicima je, veli sam zločinac Komšić, jeo i pio jučer, da bi ih sutradan na prepad zaskočio, iznenadio i na prevaru zarobio.Izvori portala Poskok info tvrde kako je posljednja uzdanica Željka Komšića u pokušaju bijega od sudske pravde ostala nada u zaštitu od strane američkog veleposlanstva u Sarajevu. Tamošnji američki veleposlanik Murphey je posljednja nada Željka Komšića da neće kazneno odgovarati za ratne zločine za koje nema zastare, a za koje ga može slijediti i do deset godina strogog zatvora. Ode izgleda i janičar zlatni ljiljan kao da ga nikad i nije bilo. Kad je Željko aka Sejdo Komšić jednom davno krenuo bespovratnim putem izdaje svoga hrvatskig naroda, morao je znati da će prije ili kasnije naići na zapreku na putu, koju neće preskočiti. I gle čuda, vrata pakla, otvara mu nitko drugi nego fra Mato Topić, čovjek za kojega bi do jučer sam Željko Komšić rekao da ga nikad u životu neće iznevjeriti. Život je nekad zbilja čudan roman.
Dragan Ilić
HOP
HOP na Telegramu
