Legendarni Dinamo i magični Ćiro (prvi dio)
Tko leti, taj i vrijedi! Modri prozori i šampionski prizori Dinamovog proljeća 1982! Netko je prvi kad mu kažu i slažu kad treperi na nebu zvijezda repatica i padalica, netko kad sam poželi ne zalutati u dubokoj, zelenoj gori mladih gorana, netko ako se magarac u karavani ne pretovari… A pravom prvaku ne moraju reći prva trojica da je najbolji. Zato i jesmo mi dinamovci najbolji i zavide nam svi. Nekad je bivši predsjednik Barcelone Joan Gaspar znao reći: “Realu moraju kazati da je najbolji, a ja znam da je najbolja Barca! To mi nitko ne mora kazati! I tu je točka bez zareza, a na vrhu je top lista šampionskih (nad)realista predvođenih politički “zabranjenim” prvacima Barcelonom u Španjolskoj i Dinamom u Jugoslaviji.
U kineskome horoskopu daleka 1982. godina obilježena je godinom psa! Životom čovjekovog najvjernijeg pratitelja, bezmalo četvrt stoljeća živio je slavni zagrebački klub Dinamo iz ulice Maksimirska 128. Dinamo je bio ovjenačan slavom prve jugoslavenske momčadi koja je dotaknula europske orkanske visove osvajanjem Kupa velesajmskih gradova 1967. godine, Ali, istodobno bio je i etiketiran zlokobnim sindromom vječno drugoplasiranog u prvenstvima bivše Jugoslavije. Zagrebački klub je tako postao nevjerojatnim sinonimom neokrunjenog nogometnog kralja, priznat i poznat u Europi, a nedostatno poštivan i uvažavan u lokalnim jugoslavenskim razmjerima!? Nogometni teatar apsurda trajao je od 1958. do 1982. godine…Onda se neočekivano pojavio Dinamov mitski “deus ex machina” ( latinski znači čovjek odluke) u liku trenera Miroslava – “Ćire” Blaževića. Suvremenim žargonom, u Maksimir je kročila trenerska sila koja se iznenada pojavljuje i riješava stvar! Suhe i opetovano dosadne zime 1981. u maksimirskim odajama prvi puta se pojavio trenerski mag Miroslav – “Ćiro” Blažević, čovjek čiji je cijeli život satkan iz niza velikih bitaka. Iz njih je katkad izlazio kao čuveni vojskovođa Carlo Veliki ili glasoviti istočnjački ratni zapovjednik Džingis kan, ali nerijetko je završavao bitke i kao francuski vojskovođa Napoleon u belgijskom mjestu Waterlo ili turski sultan Bajazit u bitki u maloazijskom gradu Angori. Blažević je znao da dolazeći u Dinamo, stiže ravno u predvorje ugašenoga sicilijanskoga vulkana Etne. Samo još neprevaziđeni nogometni trenerski čarobnjak nalik slavnome mađioničaru Mandraku, može čarobnim štapićem ponukati psihološki i motivacijski obeshrabreni klub na nove poticaje i na put ka toliko godina sanjanom i žuđenom naslovu nogometnog prvaka.
Šampionska lenta već se pristašama Dinama dugog drukerskog staža činila pomalo nemogućom misijom! Ako se Dinamo sam ne bi sapleo u nekom od brojnih dramatskih foto finiša prvenstvenih utrka u te 24 godine šampionskog posta, onda bi ga saplitala nelojalna konkurencija izvan nogometnog travnjaka. Činilo se da Sveto nogometno trojstvo Zvezda – Partizan – Hajduk, ni u osvit sezone 1981/82. ništa neće izbaciti iz uobičajene kolotečine. Ipak, vrhunac nogometnog licemjerja bio je neposredno pred start sezone natpis u beogradskom sportskom tjedniku “Tempo”. Iz tabora splitskog Hajduka, koji se nimalo nije sramio nezasluženo osvojenog naslova prvaka države ispred Dinama 1978/79, izborenog uz pomoć Rijeke, a poglavito vrhom srbijanske nogometne mafije, s njenim sjedištem saveza na beogradskim Terazijama, lansirana je nebolozna znanstveno fantastična priča. Beogradski tisak je oduševljeno plasirao uvrijedljivu i izazivačku poruku svome čitateljstvu kako radi četvrt stoljeća stanke u osvajanju šampionskog pokala, zagrebački Dinamo više i nije realni član čuvene i tradicionalne “Velike četvorke” jugoslavenskog nogometa, a koju su pored Dinama tvorili još Zvezda, Partizan i Hajduk. Još su spočitavali čitateljstvu “Tempa” kako je sazrilo vrijeme da Dinamovo višedesetljetno mjesto nogometnog velikana i člana društva najtrofejnijih i najpopularnijih klubova u Jugoslaviji zauzme mostarski Velež, jedan lokalni gradski klub koji nikad u povijesti nije bio ni prvakom Jugoslavije, a tek je osamdesetih uspio nekako osvojiti dva jedina klupska trofeja u natjecanju nacionalnog jugoslavenskog kupa. Bilo je tragikomično i ujedno provokativno, drsko i bezobrazno jedan provincijski klub bez velike tradicije, makar i u novinskom sportskom pamfletu staviti ispred proslavljenog, trofejnog i nadaleko popularnog zagrebačkog Dinama. No, takva vrsta najpokvarenijeg omalovažavanja i potcjenjivanja Dinama, dala je svima u klubu neviđenu dozu psihološkog poticaja na borbu do posljednjeg daha i igru na sve ili ništa u prvenstvu 1981/82. godine. Mrzitelji Dinama su se preračunali i tim potezom izazvali veliki sportski podstrek u redovima potcijenjenog velikana Dinama. Svi u Dinamu nakon takve provokacije bili su još više željni sportskog dokazivanja na terenu.
Dinamova magija prožeta ne samo isticanjem aristokratsko plave, još bliže kraljevsko plave ( royal blue) klupske boje, nego i otmjenog ponašanja i gospodskih manira, do bijesa su dovodili političkim putem programirane i projicirane lažne nogometne prvake tijekom niza prethodnih godina i postojanja jugoslavenske nogometne lige. Znakovita šutnja iz Maksimira tjerala ih je na rub očaja. Znali su svi oni skupa da su tigrovi od papira. To su im redom svih tih godina u Kupu europskih prvaka, u kojem su igrali umjesto istinski najboljeg u državi zagrebačkog Dinama, dokazivale listom poznate ekipe iz Italije, Njemačke, Španjolske, Engleske, ali i iz liga zemalja koje nemaju tako veliku jakost kao četiri najjače klupske lige u Europi. U cijelom tom labirintu nedostajao je još samo jedan konkretan dokaz kako je nabijeđeni nogometni car u liku europski minorne Crvene zvezde zbilja razgolićen do kraja. Opsjena amorfnih nogometnih masa, kljukanih godinama streotipima o lažnim “rođenim pobjednicima” Zvezdi i Partizanu i lažnim “rođenim gubitnicima” zagrebačkom Dinamu, bila je toliko jaka da je samo power man from shadow ( u prijevodu moćni čovjek iz sjene) mogao presjeći taj Gordijevski čvor. To je bio nitko drugi, nego slavni “Bijeli šal, veliki plavi val”, kako je neponovljivom i duhovitom stilskom figurom personifikacijom trenera Ćiru Blaževića nazivao humorom nadareni maestro iza sportskog mikrofona, radijski nogometni komentator iz Zagreba Ivan Tomić. Blažević je tijekom nezaboravnog proljeća 1982. tijekom nogometnih tekmi na trenerskoj klupi sjedio uvijek s njegovim talismanom bijelim šalom oko vrata. Mnogi i nakon okruglo četiri desetljeća od Dinamovog nalsova iz 1982. sujevjerno vjeruju kako je taj Blaževićev bijeli šal bio znak sreće i šampionskog predskazanja, nešto nalik mitskom Longinovom koplju antičkog ratnika Longina. Kao što znamo iz povijesti franački car Carlo Veliki nije izgubio niti jednu bitku na bojnom polju noseći kao znak sreće u boju koplje antičkog ratnika Longina. Blaževićev bijeli šal iz 1982. mnogi dinamovci i danas nakon 40 godina od čudesnog Dinamovog šampionskog pothvata iz 1982. porede s Longinovim antičkim kopljem, kasnije u rukama nepobjedivog franačkog ratnika, cara Carla Velikog.
Proljetnu polusezonu prethodnog prvenstva 1980/81. proslavljeni trenerski matador Blažević iskoristio je za pravljenje Dinamovoga rentgena. Plavi brod se u jesen 1980. pod kormilom trenera Ivana “Đalme” Markovića prilično nesigurno kretao uzburkanim vodama jugoslavenske lige. Koncem siječnja 1981. godine iz Rijeke je u redove Dinama i bez pretjerane pompe, stigao tada uistinu široj javnosti nedostatno poznat i još manje reklamiran trener Miroslav Ćiro Blažević.U stilu Winstona Chruchila obećao je Blažević dinamovcima na paklenim treninzima momčadi krv, znoj i suze, ali je istodobno širio i njegov prepoznaltjivi, fanatični i zarazni sportski optimizam. To je u tom trenutku jamačno bilo najpotrebnije posrnulom maksimirskom lavu i više nego nekom ožednjelom putniku u azijskoj pustinji Gobi. Da se po jutru dan uvijek ne pozna, zorno nam ilustrira upravo nezaboravni Dinamov pothvat iz 1982. godine. Početak jesenske sezone nije naviješćivao da će “plavi” dosegnuti do vrha Himalaja yugo lige. Taj je doseg četvrt stoljeća dinamovcima bio nalik fatamorgani kao neki gotovo nedostižni cilj i onda kad je bio praktički na sam dohvat ruke. Prve četiri prvenstvene etape 1981/82. obilježila su četiri uzastopna “remisa”, kako vele šahisti, odnosno četiri neriješena rezultata. Od ta četiri “salunska” neodlučena ishoda, oliti remisa, onaj početni u prvom kolu protiv OFK Beograda u igri bez zgoditaka i bez pravih prigoda, bio je odličan poziv Dinamovim pristašama za koncert zvižduka svojim miljenicima. Doduše, Dinamo je postigao gol iz minimalnu pobjedu od 1:0 iz kaznenog udarca s jedanaest metara, ali ga je sudac poništio pošto je Dinamov nogometaš pričekao dulje od propisanog na kretnju vratara ispred gol crte, te je penal ponovljen. Iz drugog pokušaja Dinamo nije upsio zabiti gol, jer je vratar gostiju obranio. Tako je i Dinamu o gostujućem OFK Boegradu pripao po jedan osvojeni bod.
Ali, sraz sa višegodišnjim i neslužbenim organizatorom natjecanja Crvenom zvezdom, te vatreni okršaj sa splitskim Hajdukom, okončan bez pobjednika i uz sijaset sudačkih kaznenih kartona žute ili rumenije crvene boje, armiji dinamovaca ponudili su rješavanje matematičke jednadžbe sa dvije nepoznate vrijednosti. Dinamo u tim mečevima sa Zvezdom i Hajdukom nije ličio na sebe u uspredbi s prijašnjim izdanjima u derbijima. Protiv Crvene zvezde, štićene osobito u Beogradu od dosuđivanja kaznenog udarca s 11 metara na njenom stadionu, jednako kao i polarnog bijelog medvjeda od toplinskog udara na Arktiku, svirana su dva penala za zagrebačke “plave.” Oba puta s bijele točke precizan je bio iskusni Zoran Panić, igrač srpskog podrijetla pristigao kao Dinamovo pojačanje u prijelaznom roku iz redova kruševačkog Napretka. Još dvaput je mostarski sudac Sulejman Rebac, očito obnevidio od Zvezdine crveno – bijele navijačke dioptrije na njegovim navijačkim naočalama, propustio dosuditi najstrožiju nogometnu kaznu s 11 metara u korist Zagrepčana. Na drugoj strani, dva su jedanaesterca po nepisanom pravilu, svirana i u korist domaćeg sastava Crvene zvezde, a Zvezdin topnik Dušan Savić bio je nepogrješiv izvođač kaznenih udaraca, jednako kao i Zoran Panić na suprotnoj Dinamovoj strani. Zvezda je do rezultatskog poravnanja stigla tek u 87. minuti kad su dinamovci neoprezno skirvili jedanaesterac pred svojim vratima i kad je samo tri minute dijelilo Dinamo od pobjede nad Zvezdom u Beogradu i osvajanja oba boda za prvenstvenu pobjedu. Konačan ishod Zvezda – Dinamo 2:2 bio je dobra uvertira za predstojeći novi derbi u idućem kolu, a ovog puta doma u Zagrebu i to u najvećem hrvatskom derbiju sa splitskim Hajdukom.
Splitski “bijeli” bili su jako motivirani i beskrajno igračkom kvalitetom ohrabreni da prvi puta nakon 1976. i autogola Dinamovog defenzivca Filipa Blaškovića u srazu Dinamo – Hajduk 0:1 iz prvenstva 1975/76, nakon dulje stanke dođu do trijumfa u derbiju protiv Dinama u Zagrebu. Ali, slavnoj i velikoj Hajdukovoj generaciji jugoslavenskih standardnih državnih reprezentativaca braće Zlatka i Zorana Vujovića, Gudelja i Sliškovića, to nije uspjelo niti u toj doista pravoj ratničkoj utakmici u Zagrebu. U tom su dvoboju i Dinamovi drugopozivci ili čak i trećepozivci u momčadi kao igrači iz drugog ili trećeg plana, rezerve s klupe za pričuvne nogometaše, podigli pravi i neprobojni, golemi i dugi “kineski zid” ispred Dinamovog gola. Tako su igrači zadatka, Dinamovi rezervisti Marin Kurtela i Zoran Juričko, nekad obojica velike nogometne nade upravo splitskog Hajduka hrabrom i požrtvovnom igrom u obrani zaustavili niz opasnih naleta i prodora Hajdukovih napadača. Dinama mreža ostala je netaknuta pred dalekometnim topništvom opasnih i ubojitih splitskih strijelaca, a isto tako i Hajdukov obrambeni gard bio je neprobojni oklop za napadački red Dinama, te je završilo s početnih 0:0. No, podjela plijena u tradicionalnom derbiju Dinama i Hajduka u tome je času više zadovoljila Zagrepčane nego Splićane, jer je stjecajem okolnosti Dinamov trener Blažević uoči utakmice bio na poteškoćama kako sastaviti najbolji sastav. On nije mogao računati na niz ili ozlijeđenih ili zbog žutih kartona suspendiranih igrača iz prve postave. Ipak, Dinamovi rezervni nogometaši uspjeli su izboriti neriješeno protiv Hajduka koji je derbi odigrao u kompletnom i svom najboljem igračkom sastavu u tom trenutku.
Četvrti vezani neriješeni rezultat Dinamo je polučio u,njemu tradicionalno neugodnoj, te u rezultatskom smislu negostoljubovoj Tuzli. Tamo je ogled Sloboda – Dinamo završio bez pobjednika 1:1. Tamošnji prvoligaš Sloboda godinama je bila neskriveni saveznik svih Dinamovih teških suparnika u borbi za naslov nogometnog prvaka. I tako je Sloboda iz poznatog bosanskog grada soli ( tamo je oduvijek poznata solana u Tuzli), uz sastav niškog Radničkog, dobrano zapaprila čorbu Dinamu u njegovom pohodu ka naslovu prvaka JUgoslavije 1978/79. U toj bodovno poravnatoj utrci za prvo mjesto sa splitskim Hajdukom iz 1978/79, nalik uzbudljivom filmskom trileru, Dinamo je izgubio početkom nogometnog proljeća 1979. u Tuzli od Slobode 2:0, a njegov suparnik za prvo mjesto Hajduk tamo je slavio pobjedu u istoj proljetnoj polusezoni 2:1. Drugi fatalni rival Dinama tad je bio Radnički iz Niša, od kojega je u završnici prvenstva 1978/79. Dinamo poražen u Nišu omjerom 2:1, uz jedini gol slabe Dinamove utjehe strijelca i velikog borca Rajka Vujadinovića u 85. minuti susreta. Nišijama pobjeda nad Dinamom potkraj prvenstva nije rezultatski ništa značila u prodoru na prvenstvenoj ljestvici, ali je razveselila sastav splitskog Hajduka, Dinamovog jedinog i izravnog suparnika za naslov prvaka 1979. godine. Dinamov takmac za prvo mjesto Hajduk svladao je taj isti Radnički u Nišu u 28. kolu rezultatom 2:0. Od manjih i provincijskih klubova upravo su spomenuti Radnički Niš, tuzlasnka Sloboda, kao i Velež Mostar i Budućnost Podgorica obično u proljeće bili najteže Dinamove zapreke kad igraju doma protiv zagrebačkih “plavih”, a istodobno najlakši rivali Zvezde ili Partizana kad bi netko od njih gostovao u proljeće u Nišu, Tuzli, Mostaru ili Podgorici, a Zvezda ili Partizan se u tom trenutku borili s Dinamom za prvo mjesto i osvajanje prvenstva Jugoslavije u nogometu. Sloboda je i 1982/83. izravno pomogla i Partizanu da na kraju bude prvak s dva boda više od Dinama. Tuzalci su sredinom proljetne sezone pobijedili Dinamo u Tuzli 2:0, dok su u finišu prvenstva izgubili na svom terenu od Dinamovog konkurenta za naslov prvaka beogradskog Partizana 2:1 i time odlučujuće pomogli vojnom klubu iz Beograda osvojiti šampionski naslov 1983. godine.
Kad je Blaževićev nogometni stroj u petom kolu na maksimirskom stadionuu duelu s novakom u ligi Teteksom iz makedonskog grada Tetova napokon ostvario rafalnu i uvjerljvu pobjedu 4:0 i sašio uzan tekstilni kroj gostujučoj momčadi iz grada makedonske tekstilne industrije, bio je to znak početka Dinamove potjere za vodećim ekipama na tablici. Teteks je u duhu klupskog naziva nogometnih “tekstilaca” u svojoj debitantskoj i jedinoj prvoligaškoj godini u povijesti kluba, tijekom cijele natjecateljske godine prikazivao ige skromnog konfekcijskog sadržaja. Još uvijek Dinam nij imao ozbiljniji bodovni zaostatak za beogradsko – splitskim triom. Primjerice, nakon četvrtog kola svi su bili nakon rezultatski nesigurnog starta prvenstva, još uvijek bodovno ujednačeni. Hajduk je imao 7, Partizan 6 bodova, a bodovni priključak s vrhom imala je i Crvena zvezda. Dinamo je pred susret petog kola s Teteksom u kojem je ostvario prvi trijumf nakon četiri neriješena ishoda u uvodnim kolima, imao četiri boda i bio usidren u sredini ljestvice. Ni najzagriženiji Dinamovi navijači u tom trenutku nisu očekivali i maštali o veleobrtu! Od petog do sedmog kola Dinamo je nanizao tri uzastopne pobjede, od kojih ubjedljive pobjede nad dvije rezultatski najslabije momčadi na tablici Teteksom 4:0 i u gradskom derbiju nad Zagrebom s rekordnih 7:0 nemaju veći odjek u usporedbi s jedinom Dinamovom jesenskom pobjedom u gostima.
“Plavi” su na sarajevskom stadionu “Koševo” pobijedili u okviru 6. kola tad iznimno jako i kvalitetno Sarajevo 3:2. Bila je to utakmica kao po scenariju redatelja triler filmova Alfreda Hičkoka. Briljirao je i iz drugog plana zaskočio Sarajlije Dinamov all round igrač zadatka Petar Bručić. On je bio sposoban igrati gotovo na svim pozicijama u momčadi i kao takav vrlo zahvalan i potreban igrač za svakog trenera koji ga ima u prvoj postavi. Petar Bručić je bio strijelac trećeg i odlučujućeg i pobjedničkog gola Dinamovog slavlja u Sarajevu. Meč Sarajevo – Dinamo 2:3 riješila je i rezultatski prelomila u Dinamovu korist duga klupa Dinamovih rezervi, igrača, koji bi bez problema bili stalni prvotimci i vedete u veikoj većini ostalih prvoligaških sastava Prve lige. No, Dinamo je imao na raspolaganju najmanje po dva ili nekad i tri podjednako kvalitetna igrača za svako mjesto u prvom timu. To je bilo jako bitno onda kad netko ispadne iz stroja zbog ozljede ili parnih žutih kartona, poiekad crvenog kartona, zaradi suspenziju i zabranu igranja na jednoj ili dvije naredne utakmice. Ali, onda i takve izostanke Dinamo može nadoknaditi odličnim rezervnim nogometašima. Jedan od takvih tajnih aduta Čire Blaževića bio je i spomenuti iskusni nogometaš Pero Bručić. Njega je duhoviti radijski reporter Ivan Tomić znao šaljivim nadimkom nazivati “Dinamov crni vjetar Bručić Petar”, dočaravajući slikovitim riječima strelovitu brzinu, snagu i prodornost nezadrživog Dinamovog veznog igrača Petra Bručića. Na stadionu iznad koševskog brda u Sarajevu Bručić je bacio u duboku sjenu, štoviše u pravu hladovinu, sarajevski reprezentativni tandem Safet Sušić – Predrag Pašić. Oni se nisu mogli ophrvati u duelima jedan na jedan s brzonogim i borbenim Petrom Bručićem, momkom rodom iz slavonskog sela Jarnina pokraj Vinkovaca.
Osnovni Ćirin cilj i temelj cjelokupne strategije u jesenskom dijelu šampionata bio je ne dopustiti Zvezdi i Hajduku, glavnim suparnicima za prvo mjesto neki veći i ozbiljniji bodovni bijeg na tablici do kraja jesenske dijela prvenstva. Dinamov tad najbolji nogometaš Zlatko Kranjčar bio je još na služenju redovnog i obveznog vojnog roka, i početkom proljećnog dijela prvenstva on se priključio prvom timu nakon povratka sa slućenja vojnog roka u JNA. Odigrao je u proljeće 1982. Zlatko Kranjčar svoju najbolju i životnu sezonu u dresu Dinama. Ekipa je postigla u proljeće 33 gola a od toga sam Kranjčar dao je 12 golova, te je i najzaslužniji za Dinamov naslov prvaka. Ali, svi u kubu, igrači i navijači su nestrpljivo čekali njegov skori povratak, jer je s njim u prvoj postavi Dinamo bio nedostižan za sve ostae rivale u ligi. Ta se procjena nogomentih stručnjaka i potvrdila u proljetnom nastavku prvenstva Jugoslavije 1981/82. Zlatko Kranjčar je u proljeće 1982. uz još jednog Dinamovog povratnika iz JNA vojske, braniča Ismeta Hadžića, dao najveći mogući igrački obol fantastičnom Dinamovom proljeću 1982. i konačnom osvajanju prvenstva Jugoslavije u nogometu nakon pune 24 godine.
Za razliku do Zvezde i Hajduka, treći Dinamov veliki protivnik iz “Velike četvorke” jugoslavenskog nogometa beogradski Partizan te 1981/82. još uvijek nije raspolagao sastavom sposobnim da se upusti u borbu za sam vrh i osvajanje prvog mjesta u državnom prvenstvu. Partizan je od 1979. do 1982. imao nekoliko najtežih i rezultatski najlošijih godina u klupskoj povijesti. Kao branitelji šampionskog naslova iz 1978. oni su sljedeće 1979. tek u posljednjem kolu izborili 15. mjesto u konkurenciji 18 ekipa i jedva izbjegli ispadanje u Drugu ligu. I u naredne dvije godine 1980. i 1981. Partizan je bio u donjem dijelu prvenstvene tablice, što je za taj klub pod patronatom savezne vojske i uz Zvezdu jednog od dva državna nogometno projicirana kluba, miljenika komunističkog političkog sustava, bilo ravno katastrofi. Već 1981/82. Partizan je uspio napraviti značajan pomak u usporedbi s ranijim slabim izdanjima od 1979. do 1981. godine. Oni su prvenstvo 1981/82. završili na kraju kao šestoplasirani, ali sve do posljedjnjeg 34. kola bili su skupa sa Sarajevom i Željezničarom u ravnopravnoj i izjednačenoj borbi za četvrto mjesto i plasman u Kup UEFA. Već dogodine 1982/83. Partizan je na opće iznenađenje s jednom podmlađenom momčadi sve iznenadio osvajanjem naslova državnog prvaka. Njih uoči tog prvenstva 1982/83. nitko nije svrstavao u favorite, imajući u vidu seriju Partizanovih loših rezultata iz četitri uzastopne prvenstvene sezone, kad nisu niti jednom u četiri godine zaredom uspjeli ostvariti plasman u neko od europskih natjecanja.
No, Partizan je od svih timova u ligi po tradiciji bio najteži Dinamov suparnik, neovisno od toga je li u tom trenutku ima dobar ili igrački loš sastav. Jednostavno, stil igre beogradskih “crno – bijelih” nije uvijek bio lako rješiva enigma za zagrebačke “plave.” I upravo radi te činjenice Partizan je za Dinamo bio veliki izazov i onda kad je u Maksimir dolazio kao relativni papirnati autsajder. Za Dinamo je ogled s Partizanom, igranom u sklopu 9. kola bio najbolji test psiholoških sposobnosti može li se istinski u nastavku natjecanja izboriti sa Zvezdom i Hajdukom u utrci za prvo mjesto. Tako je dvoboj Dinamo – Partizan trebao biti Dinamova prekretnica i pravo raskrižje Dinamovih šampionskih ambicija 1981/82. godine. Mlađani i tad gotovo golobradi napadač Dinama, 19 – godišnji Borislav Cvetković u tom derbiju u Zagrebu protiv ljutog Dinamovog protivnika Partizana nehotice je napravio medvjeđu uslugu svojim suigračima. On je u bijesu nepromišljeno reagirao na jedan nekažnjeni i brutalni start suparničkog nogometaša, kojega sudac nije kaznio barem žutim kartonom. No, kad je Boro Cvetković rukama odgurnuo i bacio na zemlju svoga izravnog čuvara, braniča Partizana, to je bilo dostatno sucu dati Bori Cvetkoviću crveni karton. Dinamo je do kraja prvog poluvremena ostao s igračem manje na travnjaku, kao i cijelo drugo poluvrijeme. Ali, nadljudskom i lavovskom borbom u drugom poluvremenu nogometaši Dinama, iako s desetoricom naspram jedanaest suparničkih igrača, uspjeli su sačuvati minimalno vodstvo izboreno nakon pola sata igre u prvom poluvremenu.
Boro Cvetković je mogao u slučaju Partizanovog prekokreta s igračem više u polju postati umjesto junaka Dinamove pobjede, možda i tragičar Dinamovog neuspjeha. Daroviti centarfor Boro Cvetković bio je strijelac jedinog gola na utakmici, nakon čega je kao neiskusan igrač nasjeo na provokaciju suparničkog igrača, dobio isključujući crveni karton, te ostavio suigrače na cjedilu i kušnji igre gotovo 60 minuta s igračem manje na nogometnom travnjaku u srazu s opasnim i nepredvidivim Partizanom. Kad je nakon 90 mnuta iscrpljujuće nogometne bitke sudac označio kraj utakmice, najsretniji je zbog Dinamove pobjede bio upravo isključeni Boro Cjetković, strijelac ispostavilo se gola pobjedničke odluke u korist Dinama i trijumfa Zagrepčana nad Beograđanima od 1:0. Ni Blaževićeva pedagoška pljuska mladom Dinamovom asu na riječkom stadionu Kantrida, gdje je isto napravio jedan mladalački hir, ne bi toliko Boru Cvetkovića boljela, a obraz mu bridio od šamara dobivenog od trenera Blaževića, koliko bi mu teško pao mogući neuspjeh protiv Partizana, momčadi pod paskom i zaštitnom savezne jugoslavenske armije i uz beogradsku Crvenu zvezdu, jednom od dva režimska, sudački zaštićena i sportski neopravdano i nezasluženo povlaštena nogometna kluba u Jugoslaviji. Zato je svaki Dinamov meč protiv Partizana ili protiv Zvezde i bio više od sportske igre. No, i bez isključenog Bore Cvetkovića preostalih deset dinamovaca na terenu toliko su se žestoko borili i strastveno izgarali u borbi, sačuvati s igračem manje prednost iz prvog poluvremena od 1:0, da nakon pobjede 1:0 njihov plamen strasti i vjernosti prema klupskim Dinamovim bojama i svetom plavom dresu ne bi ugasila ni vatrograsna brigada, a kamoli nogometni puleni Partizanovog trenera Tomislava Kaloperovića. Dinamo – Partizan 1:0.
Splitski Hajduk se spotakao onda i tamo gdje se tome zbilja nitko nije nadao. U prvoj fazi polusezone na Poljudu su torpedirani protiv OFK Beograda i Sarajeva istovjetnim rezultatima 4:1. To je hajdukovce psihološki uzdrmalo. S druge strane, Zvezdu kao još jednog Dinamovog konkurenta za prvo mjesto, sputavala su i redovite obveze u natjecanju za Kup europskih prvaka. Oni su te godine imali velike želje i snove u najjačem europskom natjecanju, gdje su te godine stigli do četvrtfinala i ispali sa po dva minimalna poraza doma i vani, oba puta po 2:1 protiv belgijskoga prvaka Royal Anderlechta. Dakako, Dinamo je čežnjivo čekao povratak iz vojske Kranjčara, Hadžića, onda potkraj iduće proljetne polusezone i Srećka Bogdana, trojice svojih asova iz prve postave, kako bi igrački pojačan u proljeće 1982. napokon tako dugi šampionski san uspio pretvoriti u slatku javu. Na samom koncu jesenskog dijela prvenstva Dinamu se ukazala sjajna prigoda i za osvajanje simboličkog i neslužbenog naslova prvaka jesenske polusezone. No, Dinamove ambicije su potonule u glib kišom natopljenog podgoričkog stadiona. Najzanimljivija anegdota zime 1981/82. bio je upit voditelja poznatog i popularnog televizijskog kviza zagrebačke televizije, čuvene “Kviskoteke.” Voditelj kviza, ujedno i glasoviti filmski redatelj Ivan Hetrich, upitao je u jednom trenutku sudonika kviza, hoteći mu pomoći u rješavanju zadatka u znanstvenom kvizu. “Zbog koga ili zbog čega, Dinamo nije jesenski prvak u nogometu, radi bakrača ili nekih drugih bakrača?” Nogometaš Budućnosti Momir Bakrač odlučio je pobjednonosnim zgoditkom susret posljednjeg 17. jesenskog nogometnog kola Budućnost – Dinamo 1:0, a značenje njegovog prezmena Bakrač označava žargonski sporedne i nebitne stvari u prirodi i u čovjekovom životu, ili još bolje ima značenje i poneke naoko sitnice koja neočekivano može imati u nekim slučajevima presudni utjecaj u rješavanju neke situacije. Otuda i Hetrichova asocijacija i igra riječi u kvizu sa značenjem prezimena i pojmu riječi bakrač ili prezimena Bakrač.
Ali, kakvi bakrači i kakve druge i sporedne sitnice! Bič puca najjače na kraju, veli jedna narodna izrijeka. To se Dinamo upravo u nadmetanjima sa Zvezdom za naslov prvaka uvjeravao na najnevjerojatnije načine 1951, 1960. i 1969. godine. U sva tri navrata Dinamo je tih godina bio favorit za naslov prvaka, koji bi na kraju, ipak, odlazio posve neočekivano u ruke igrački slabije Crvene zvezde. Obično bi tih godina, kao primjerice 1968/69. poraženi i pokunjeni nogometni pučkošlolac Crvena zvezda gubio od Dinama u gostima 2:0, a doma 3:1. No, preostalih 16 nogometnih učenika u vidu ostalih 16 klubova pored Dinama i Zvezde u zbrojidbi od svih 18 sudionika prvenstva Jugoslavije u nogometu, solidanro su bojkotirali autoritet katedre zagrebačkih profesora nogometa, točnije zagrebačkog Dinama. Protiv zagrebačkih “plavih” igrali su preko granica ljudskih mogućnosti, dakako uz pomoć sudaca, dok su u finišu prrvenstva Zvezdi kao mangupskom klubu, darivali bodove bez prave borbe. Tako su nogometni mangupi sa beogradskog stadiona, arhitektonske kopije brazilske “Marakane”, na blef i trik položili nogometnu maturu 1969. goidne. Još su te godine dobili ispred pravoga, a samo državnim dekretom nepriznatoga i poltički zabranjenoga prvaka Dinama, šampionske ocjene, koje su si jedino sami mogli upisati u nogometne studentske indexe.
Legendarni Dinamo i magični Ćiro (drugi dio)
No, Ćiro Blažević je bio i ostao čovjek bez sportskih kompleksa. Još kad je kročio u odaje maksimirskog kluba, ritmom dotrajale gramofonske plohe, on je kao papiga ponavljao kako ga usud nesretne Dinamove prošlosti ne zanima. Vodio je poput slavnog argentisnkog trenera Helenija Herere nogometaše Dinama i u crkvu uoči bitnih i odlučujućih derbi utakmica. To je za ondašnje neprilike u komunističkoj Jugoslaviji bila prava hereza. Ali, za razliku od legendarnog argentinskog trenerskog pustolova Herere, travnički Hrvat Blažević bio je pobornik posve drukčije, štoviše vrlo ofenzivne filozofije nogometne igre. Bitno je dati gol više, a ne obratno primiti gol manje od suparnika, kako je to s prepoznatljivim obrambenim sustavom igre interpretirao slavni Herera, posebno trenirajući milanski Inter. Vrhunac Blaževićeve ofenzivne nogometne doktrine bila je upečatljiva epizoda iz Mostara u prvenstvu 1980/81.U stolnom hercegovačkom gradu srednjevjekovnog hrvatskog vladara hercega Stjepana Kosače, kao trener Rijeke Ćiro Blažević je zaigrao ofenzivu nalik na francuski napadački “va banque” stil igre. Nije mario ni primiti i gol više od suparnika, što se na kraju i obistinilo, ali stariji poklonici nogometa i danas prepričavaju velebnu igru za nogometni užitak. Domaći Velež je pobijedio gostujuću Rijeku 5:4, no obje momčadi su nagrađene burnim pljeskom mostarske publike na sadašnjem stadionu Zrinjskog pod Bijelim Brijegom za nesvakidašnju promidžbu nogometa, ukrašenu s devet krasnih zgoditaka. Ta utakmica je uz onu kad je u istom prvenstvu 1980/81. Rijeka, predvođena trenerom Miroslavom Blaževićem, svladala Dinamo s rekordnim rezultatom 4:0, njemu bila najjača i najbolja preporuka trenerskom vojskovođi Atili, budućem maksimirskom slavodobitniku preuzeti trenersko kormilo zagrebačkog Dinama u siječnju 1981. godine.
U pripremnim utakmicama uoči nastavka prvenstva 1981/82. i pohoda na naslov prvaka Jugoslavije, Dinamo nije ostavio jak i uvjerljiv dojam. Igre na turneji u Australiji nisu dobile rezultatski glanc na tradicionanom mostarskom turniru, igranom krajem siječnja i početkom veljače. Tamo je u uvertiri pred početak proljetnog dijela prvenstva Dinamo bio posljednji četvrti u konkurenciji Crvene zvezde, Partizana i organizatora turnira, domaćeg sastava mostarskog Veleža. Premda niti u jednoj turnirskoj, uvjetno polunatjecateljskoj utakmici, Dinamo nije nadigran, izgubio je minimalnim rezultatima i od Zvezde i od Veleža. Sve to nije bila nikako naznaka velikog Dinamovog nogometnog buma, koji će uslijediti dva tjedna kasnije početkom nastavka proljetne sezone prvenstva Jugoslavije u nogometu. Proljetni dio prvenstva kao rijekto kad, utvrđenim sportskim kalendarom mečeva, odigran je na brzopotezni način. Proljetna polusezona počela je u zimu14. veljače, a šampionat je završen već 2. svibnja 1982. godine. Svih 17 proljetnih kola odigrano je za samo dva i pol mjeseca! Igranje prvenstvenih utakmica svakog trećeg dana u brzom ritmu nedjelja – srijeda – nedjelja bilo je, ispostavilo se, ritam glazbe Dinamovog šampionskog plesa.
Razgoropađeni maksimirski gorostas tijekom 23 ljeta potpune omađijanosti promatrao je nijemo kako miševi kolo vode, a onda je u panterskom skoku zgrabio dugo žuđeni plijen. Ne kaže uzalud poslovica kako za sve u životu postoji prvi put. Te slavne 1982. godine trebalo je srušiti za tadašnju jugoslavensku ligu jedno tužno i ružno nepisano pravilo, po kome Crvena zvezda gotovo nikad ne ispušta iz ruku lovorike jesenskog prvaka. To načelo je narušeno samo jednom i to 1973/74. Tada je splitski Hajduk na čelu s velikim i svojim najtrofejnijim trenerom svih vremena Tomislavom Ivićem, uspio opovrgnuti to kanonsko pravilo jugoslavenske nogometne lige. Hoće li Blažević s Dinamom uspjeti ono što prije njega nisu mogli, ili im zbog više sile uvjetovane političkim pritiscima, nije bilo dopušteno učiniti i s Dinamom osvojiti naslov nogometnog prvaka, onin brojnim s liste slavnih zagrebačkih nogometaša i kasnije međunarodno priznatih i proslavljenih trenera? Među njima se izdvajaju imena čuvenih trenera Branka Zebeca, Ivice Horvata, Zlatka Čajkovskog, Stjepana Bobeka, donekle i Vlatka Markovića.
Primjerice Zebec je bio prvak Bundes lige s Hamburgerom i finalist Kupa europskih prvaka sa sastavom iz Hamburga, a prvak Njemačke s Bayernom nakon što su Bavarci 37 godina čekali i dočekali šampionski naslov onda kad ih je trenirao Branko Zebec. Zanimljivo, Zebec koji je sa Hamburgom i Bayernom osvajao i Bundes ligu i trofeje u Europi u znatno slabijoj jugoslavenskoj ligi 1967. bio je samo drugoplasirani iza Sarajeva . Inače, te je godine Zebec u trenerskom tandemu s Horvatom donio Dinamu europski trofej. U finalu Kupa velesajmskih gradova Dinamo je pobijedio engleski Leeds United i osvojio europski pokal. Znakovit je i primjer Zlatka Čajkovskog, tvorca one prve i nadaleko poznate generacije Bayerna iz Munchena. Čajkovski je kao trener Bayerna doprinio osvajanju Kupa pobjednika kupova ( Kup winners cup) protiv škotskog Glazgow Rangersa, a Bayern je s njim bio i po prvi puta pobjednik kupa Njemačke. Kao trener Dinama u sezoni 1970/71. u seriji namještaljki u šampionatima Jugoslavije, niti Čajkovski nije uspio s Dinamom biti bolji od trećeg mjesta. Eto, Čajklovski i Zebec su s najvećim njemačkim klubovima Bayernom i Hamburgerom osvajali i titule i kupove i međunarodne trofeje, a s Dinamom nisu mogli osvojiti kao treneri niti prvenstvo, niti kup Jugoslavije!?
Logika zdravog razuma u usporedbi težine pobjeđivanja i šansi osvajanja trofeja u njemačkom nogometu u Bundes ligi i nasuprot tome u daleko kvalitativno slabijoj jugoslavenskoj ligi govori da su tu razlozi njihovih trenerskih neuspjeha u jugoslavenskim prvenstvima s Dinamom bili izvan njihovih trenerskih i ljudskih moći. Zebec i Čajkovski su osvajali trofeje u znatno jačoj konkurenciji Bundes lige, a u jugoslavenskom prvenstvu s Dinamom nisu uspjjeli postići više od drugo odnosno trećeg mjesta na ljestviici 1967. i 1971, premda je upravo tih šezdesetih godina od svih jugoslavenskih sastava Dinamo bio jedini europski vrijedan sastav, odigrao dva eurofinala, jedno dobio 1967, jedno izgubio 1963, te još jednom bio i polufinalist Kupa pobjednika kupova 1961. godine.Zapravo, bili su žrtve srpskih političkih spletki iza kulisa i bezočne krađe Dinamovih trofeja u jugoslavenskom nogometu. Nije bolje prošao ni Vlatko Marković. Njemu je jugosrpska nogometna mafija na čelu s Miljanom MIljanićem i sa sjedištem nogometnog saveza na beogradskim Terazijama 1979. ukrala zasluženo osvojeni naslov nogometnog prvaka s Dinamom. Iz političkih pobuda taj Dinamov naslov darivala je mafijaška vrhuška komunsitičke Jugoslavije Hajduku. Iako je jugoslavenski vrhovni sud naknadno priznao naslov prvaka Dinamu za prvenstvo 1978/79, samo iz obijesti i samovolje Nogometnog saveza Jugoslavije taj retroaktivno sudski priznat naslov Nogometnog prvaka zagrebačkom Dinamu za 1978/79. nikad nije službeno ovjeren u analima nogometnog saveza Jugoslavije na beogradskim Terazijama. Oni su se pravno pozivali na tobožnju zastaru sudske presude, ali to je bila prijesna laž, jer nikakve pravne zastare u brzini sudskog rješenja i konačnog i pravomoćnog drugostupanjskog i izvršnog sudskog pravorijeka dodjele naslova prvaka Dinamu umjesto Hajduku, uistinu nije bilo. Nogometni savez Jugoslavije time je glumio državu u državi. Nitko u nogometnim forumima u Jugoslaviji, državi bezakonja, nije kažnjen što ne priznaje pravomoćne sudske presude. Srpska nogometna mafija tim potezom željela je pakosno i zlurado zavaditi za dugi niz godina dva najveća hrvatska kluba Dinamo i Hajduk. Jer, ako hrvatski klubovi nisu uzajamno povezani i solidarni u kriminogeno organizoranom nogometnom natjecanju pod nadzorom Beograda i Srbije, onda Srbi imaju još lakši manevarski prostor za dalje nesmetane manipulacije i makinacije, krađe, prijevare i podvale, kojim su se Srbi oduvijek služili u nogometu radi ostvarivanja pobjeda i osvajanja trofeja u nogometu.
Prvo kolo proljetnog nastavka prvenstva 1981/82. nije bilo rezultatski obećavajuće po usnulog diva iz Maksimira. Mršavih 0:0 u blijedoj igri na zaleđenom terenu na Karaburmi u srazu s OFK Beogradom slutili su povećanju bodovnog zaostatka za Zvezdom. Ali, u nedjelju 15. 2. 1982. Zvezdin stadion “Marakana” je bio “miniran” šokatnim projektilskim udarcem desnokrilnog napadača sarajevskog Željezničara Edina Bahtića. Nakon početne Zvezdine prednosti 1:0 pogotkom rezerviste Ranka Đorđića, na scenu je stupio Bahtić. On je uz asistenciju Paprice bio glavnim protagonistom senzacionalnog rezultatskog zaokreta, čime je Željezničar ostvario pobjedu 2:1. Istodobno, Hajduk je na Poljudu rutinski nadigrao momčad Vardara 2:0, a Partizan je na stadionu u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu u pravom zimskom ugođaju i snježnom ambijentu, zaledio srca navijača Zagreba. Otškrinuli su domaćinima vrata pakla Druge lige, budući je meč Zagreb – Partizan završen pobjedom gostiju 1:0.
Prvenstvo je sudbinski riješeno i na psihološkom planu prelomljeno već u 19. i 20. kolu. Osokoljen Zvezdinim kiksom protiv Sarajlija u prethodnoj prvenstvenoj rundi, Dinamo je silno ohraben dočekao derbi godine protiv tradicionalnog suparnika. Prije maksimirskog dvoboja izbila je velika tučnjava između manje skupine navijača oba tima na centru nogometnog igrališta. No, policija je munjevito reagirala, a o tom incidentu koji je bio u sjeni fenomenalne partije Dinama godinama nitko nije niti govorio. Preko 50 000 gledatelja na tribinama maksimirskog stadiona vidjelo je spektakularno izdanje momčadi u modro plavim dresovima. Ta utakmica je bila pravi nagovještaj istinskog proboja darovitih mladih dinamovaca, dvadesetdvogodišnjeg Marka Mlinarića i dvadesetjednogodišnjeg Stjepana Deverića ka sazviježđu nogometnih zvijezda. Ipak, magični trokut starih i prokušanih asova Zajec, Cerin i Kranjčar imao je uz narečenog “zagrebačkog Maradonu” u liku mladoga Marka Mlinarića, glavnu riječ na terenu. Utakmica nogometnog nezaborava počela je u znaku furioznih, neviđenih juriša Dinama. Nenaviknuta na žestok Dinamov tempo, sa kakvim se mogla susresti samo na eurosceni protiv jakih zapadnoeuropskih ekipa, protiv kojih bi odmah potpisivala kapitulaciju, Zvezda je bila osuđena na brzi slom. Već u 4. minuti igre Dinamov centarfor Snješko Cerin prihvatio je na sebi svojestven način jednu odbijenu loptu ispred protivničke mreže i odmah je poslao u desni gornji rogalj mreže vartara Zvezde Aleksandra Stojanovića. Zvezdin vratar je mogao samo tužnim pogledom ispratiti let lopte u nebranjenu mrežu. Oduševljenje Dinamovih navijača bilo je beskrajno, ali eho egzaltiranih tribina nije se još ni stišao, kada je lgendarni Zlatko – “Cico” Kranjčar u 9. minuti povećao vodstvo “plavih” na 2:0. Mlinarić je s lijeve bočne strane igrališta uz sam rub aut linije poslao odličan centaršut Kranjčaru, a ne toliko stasiti, koliko umješni i vispreni nogometni znalac u nebeskom i visokom skoku nadvisio je za gotovo glavu višeg obrambenog igrača gostiju i jakim trzajem glavom udario loptu tako jako kao da je šutnuo nogom, a ne glavom! Cijeli prizor je bio skoro suprotan zakonima fizike kao vrhunske znanosti. Kranjčar je izvrsnim odrazom i točnim i jakim udarcem glavom loptu poslao u dalji desni kut Zvezdine mreže. Vratar Zvezde bio je u raskoraku, očekujući da Kranjčar cilja loptom njegov bliži vratarski kut, te je pokrivao taj prostor, ne nadajući se drukčijem epilogu i ideji strijelca gola Kranjčara. Taj pogodak je zbilja bio malo nogometno remek djelo Zlatka Kranjčara. Dinamova publika već je u 9. minuti bila na ivici transa kad su njihovi milejnici poveli 2:0.
Miletović, Jovin, Jurišić… to su samo neki od bezbojnih i bezidejnih nogometaša Zvezdine obrane. Oni su se pred naletima Dinamovog napada povijali kao snoplje na vjetru. Bili su posve nemoćni u duelima sa za klasu boljim nogometašima Dinamove navale i odavali su dojam totalnih početnika. Zlosretni igrači Zvezde u prvih četvrt sata Dinamovog nogometnog predavanja mučili su se iznijeti loptu sa svoje na suparničku polovicu igrališta. Rijetko su uspijevali u prvih 15 minuta susreta prijeći preko centra igrališta na protivnički dio terena. To dostatno govori o razlici u kvaliteti u korist Dinama. I ta istina je eskplodirala u derbiju u Zagrebu, onda kad je to bilo i najpotrebnije. Rajko Janjanin nekad je igrao za Dinamo, odakle je pristupio Crvenoj zvezdi. U tom derbiju on je nosio Zvezdin dres. Nakon niza godina Janjanin je iskreno pričao kako Zvezdu nitko tako za vrijeme njegovog dugogodišnjeg igranja u Zvezdi nije tako nadigrao, igrački ponizio i pregazio kao Dinamo tog 21.2.1982. godine.
Tajfunski naleti Dinama nisu jenjavali ni nakon rano stečenog kapitalnog vodstva od 2:0. U nezadrživom prodoru Milivoj Bračun, ofenzivni lijevi branič Dinama, jedno od Blaževićevih brojnih trrenerskih otkrića iz prethodnog prvenstva 1980/81, bio je zaustavljen grubim, praktički kečerskim zahvatom Zvezdine obrane duboko u zoni njezinoga kaznenog prostora. Za suca Stjepana Glavinu iz Klisa nije bilo dvojbe. Bio je to kazneni udarac s 11 metara za Dinamo, a Zlatko Kranjčar je snažnim i preciznim udarcem punom nogom bio nemilosrdni izvođač kaznenog udarca. Na istijeku 30. minute igre na semaforu je bilo već 3:0 za Dinamo! Beogradski sastav u tim se trenucima nalazio na rubu istinskog nogometnog debakla. No, u drugom poluvremenu zadovoljan ubjedljivim vodstvom od 3:0, Dinamo je malo popustio papučicu s automobilskog gasa i iz pete brzine vožnje kroz Zvezdinu obranu, prebacio u sporije ubrzanje igre. Zagrepčani su mudro čuvali prednost od 3:0. Do kraja je Zvezda preko Šestića pogodila vratnicu, dok je najbolji pojednac utakmice Kranjčar umalo postigao hat – trick. On je sredinom drugog poluvremena s više od 20 metara udaljenosti od gola protivnika uhvatio jedan strašan, silovit i gromovit volej udarac. Lopta je u iznimno brzoj putanji ka golu protivnika pogodila spoj vratnice i grede Zvezdinig gola. Samo su centimetri nedostajali da Dinamovi navijači vide najljepši zgoditak cijele tekme, moguće i cijele Dinamove šampionske sezone. Iako Kranjčar nije povisio rezultat na 4:0, na koncu i trijumf Dinama od 3:0 bio je znak oduševljenoj Dinamovoj publici dugo skandirati svojim miljenicima nakon svršetka meča Dinama i Crvene zvezde. Zvezda j doživjela veliko i bolno šamaranje na maksimirskom stadionu.
Dinamova igra u zagrebačkom derbiju sa Zvezdom pobjeda od 3:0 nad beogradskim “crvenio – bijelim” i preuzimanje prvog mjesta na tablici bili su signal svim pristašama “plavih” pohrliti u velikom i do tad rekordnom broju na jedno prvenstveno gostovanje Hajduku na splitskom Poljudu. Dinamov megdan sa Hajdukom bio je danima u središtu pozornosti nogometne javnosti. Zanimanje za okršaj Hajduka i Dinama bilo je veće nego ikad. Nikad se ni prije ni poslije u povijesti Hajdukovih, ali i reprezentativnih utakmica u Poljudu, nije iskupio na tribinama stadiona veći broj nogometnih pristaša. Tad je i postavljen rekord posjeta jednoj nogometnoj utakmici u Splitu. Derbi Hajduka i Dinama gledalo je gotovo 52 000 gledatelja s kupljenom ulaznicnicama, a od toga preko deset tisuća navijača Dinama koji su u kompozicijama vlakova došli iz Zgareba u Split bodriti Diamo. Očito, armija Dinamovih navijača osjetila je da je kucnuo čas Dinamova pohoda ka naslovu prvaka države u nogometu. Zato su i pohitali dinamovci, ne samo iz Zagreba, nego iz svih drugih krajeva zemlje masovno bodriti Dinamo na uvijek teškom gostovanju u splitskom Poljudu. S veikim nestrpljenjem se očekivao početak susreta.
Splitski nogometaši su bili pretjerano samouvjereni uoči meča, premda je razvoj događaja na terenu pokazao da nisu imali nimalo razloga za razmetljivi optimizam u izjavama igrača uoči derbija. Na prepunom Poljudu Dinamov pobjednički marš počeo je zarana. U uvodnim minutama utakmice kapetan Dinama Velimir Zajec iz obrambene linije se priklljučio napadu i nakon jednog “otpatka” ili ničije lopte u kaznenom prostoru, na njega nitko od hajdukovaca nije posebno motrio, budući je Zajec prema poziciji u momčadi Dinama bio posljednji čovjek Dinamove obrane. U Zagrebu su ga tih godina od milja navijači “plavih” zvali nadimkom “zagrebački Franz Beckenbauer”. Dinamo je izveo slobodni udarac, lopta se iznenada odbila do Zajeca, kojega pristiglog iz obrambene pozadine nitko od domaćih nogometaša nije čuvao i pozicijski markirao u igri. I neometan ni od koga, Zajec je vrhom kopačke poslao iz blizine loptu u mrežu iznenađenog vratara Hajduka Simovića, dovoljno za vodstvo Dinama od 1:0. Zajec je hladnokrvno realizirao prigodu, podsjetivši u tom času golgeterskim umijećem na juniorske dane početka karijere. Tad je igrao kao ofenzivni vezista Dinama i kao kretator napada i igrač s brojem 8 često bio u situaciji biti strijelcem ili drugome namjestiti šansu za gol. Kasnije su ga treneri u seniorskim danima prekomandirali u obranu. Imao je vrhunsku tehniku, kao i da nije pravi obrambeni igrač, a to je sve radi opisane pojedinosti da je počeo igrati nogomet kao navalni igrač, te je vrhunski driblao i baratao loptom i bolje od mnogih napadača. Očito, splitski derbi je pokazao kako Zajec nije zaboravio na iskustvo početka igranja nogometa kad se afrimirao i kao gol igrač.Bio je to već na startu utakamice veliki šok za Hajduk.
Poslije tog primljenog gola, Hajduk je krenuo silovito ka golu Dinama. Redali su se prilike kao na traci pred golom Zagrepčana, no vratar gostujućeg sastava Marijan Vlak bio je nesavladiv, ili su strijelci domaće momčadi bili neprecizni. Najviše velikih šansi proppustili su najučinkovitiji strijelci Hajduka Zlatko Vujović i osobito Blaž Slišković. Na drugoj strani i Dinamo je imao niz prilika u jednoj obostrano otvorenoj igri. Trenutak odluke bio je nakon pola sata igre u prvom poluvremenu. Sijevnula je jedna kontra akcija Dinama, a mladi Stjepan Deverić je vještim driblingom i varkom tijela suparničkog igrača na malom prostoru, izbacio iz ravnoteže splitskog braniča, te iz okreta desnicom šutirao i jako i precizno ka golu Hajduka. Udarac Deverića s udaljenosti od oko trinaest metara, pomalo iskosa s desne pozicije spram gola vratara Zorana Simovića bio je neobranjiv i lopta se zarila ponovno u mrežu Hajduka. Bilo je to već velikih 2:0 za Dinamo i prepuni stadion Poljud je zanijemio, a oglasile se se gromoglasnim pokličima samo pristaše gostujućeg Dinama. U drugom poluvremenu Hajduk je krenuo na sve ili ništa, što je ostavilo dosta prostora Dinamu za protunapade, te su Cerin i posebno Kranjčar nekoliko puta imali krasne prigode povećati vodstvo na 3:0. Situacije se zakomplicirala kad je u 60. minuti sudac dr. Damir Matovinović iz Rijeke opravdano dosudio jedanaesterac za Hajduk. Ipak, Ivan Gudelj, obično neumoljivo precizni strijelac s 11 metara nije imao sreće. Jakim i odmjerenim udarcem nadmurdrio je vratara Dinama Vlaka, no lopta je umjesto mreže pogodila desnu vratnicu gola Dinama i odbila se u polje. Nakon promašenog penala Hajduk je psihološki pao i njegovi serijski napadi su u nastavku igre oslabili. Potkraj derbija u 83. minuti poslije jednog udarca iz kuta Zoran Vujović je iz drugog plana iz obrane došao u pomoć napadačima Hajduka i uspio napraviti ono što oni zaduženi za postizavanje golova u Hajduku nisu uspjeli. Zoran Vujović, reprezentativac Hajudka, ujedno i brat blizanac napadača i najboljeg strijelca momčadi Hajduka Zlatka Vujovića, smanjio je prelijepim pogotkom vodstvo Dinama na 2:1, što je bio samo jedini i počasni gol Hajduka. Završilo je trijumfom i slavljem i veseljem Dinama u Splitu rezultatskim omjerom 2:1.
Hajduk je definitivno ispao iz utrke za šampionski tron nakon poraza u idućem kolu u Sarajevu protiv istoimenog domaćeg sastava rezultatom 1:0. Zanimljivo, Sarajevo koje je znalo u više navrata pokvariti Dinamove šampionske računice 1951, 1967. ili 1990. godine, te godine donijelo je dosta sreće i radosti Dinamu. Oni su dvaput izgubili protiv Dinama. I u Sarajevu i u Zagrebu bilo je te Dinamove šampionske 1981/82. 3:2 za Dinamo u okršajima sa Sarajevom. Međutim, sarajevski popularni sastav u njihovim tradicionalnim “bordo” dresovima boje višnje, zagorčali su život Dinamovim konkurentima za prvo mjesto. Svladali su doma i Hajduk i Zvezdu 1:0, odnosno 2:1, a Splićane su uspjeli pobijediti i u Splitu s nevjerojatnih 4:1, dok su jedino izgubili na gostovanju protiv Zvezde u Beogradu 4:1.Stjecajem okolnosti, Sarajevo je, iako poslovično nesklono Dinamu, barem te godine neizravno svojim pobjedama nad Dinamovim rivalima uvelike pomoglo Dinamu uvjerljivo osvojti prvenstvo, budući su protiv njih Hajduk i Zvezda izgubili dosta utakmica. Splićani su poraženi oba puta, a Zvezda jednom protiv neugodnog i u to vrijeme iznimno jakog i kvalitetnog sastava Sarajeva. Uostalom, oni su tih godina stalno bili ili u vrhu ili pri samom vrhu tablice. U sezoni 1979/80. bili su jesenski prvaci, a na kraju viceprvaci. Pretekla ih je samo Zvezda koja je 1980. ponijela šampionski naslov. U prvenstvu 1984/85. ta nadarena generacija Sarajeva, po tradiciji petog vrijednosnog kluba bivše Jugioslavije nakon poznate “Velike četvorke”, domogla se svog drugog šampionskog naslova u povijesti kluba. To je bila kruna uspjeha jedne generacije koja je dugi niz godina od kraja sedamdesetih do sredine osamdesetih bila u vrhu jugoslavenskog nogometa. Ipak, prije i poslije tog razdoblja oni su imali dosta i uspona i padova, te se nikako ne mogu na duži period gledano svrstati uz rame sa četiri najveća kluba bivše Jugoslavije.
U proljeće 1982. izostala je uobičajena proljetna ubitačna serija uzastopnih i ubjedljivih pobjeda Crvene zvezde. Za njih je te godine u borbi za prvo mjesto s Dinamom bio koban upravo vrlo loš start proljetne sezone. U intervalu od 19. do 25. kola beogradski “crveno – bijeli” su prikupili samo 7 bodova, dok je Dinamo u tom istom razdoblju osvojio svih 14! Tako je devet kola prije kraja i posljednjeg 34. kola Dinamo već bio pred vratima šampionskog raja. Imao je poslije 25. kola šest bodova više od Crvene zvezde, u prijevodu tri pobjede više od takmaca za prvo mjesto, budući su se za pobjedu onda dobivala dva, a ne kao sad tri boda. Kad bi se računalo po sadašnjem bodovanju s tri boda za pobjedu u nogometu, to bi značilo da bi Dinamo takvom računicom imao prednost od cijelih devet bodova više od Zvezde nakon 25. kola. Ipak, i tih tada po pravilima igre toga doba velikih šest bodova viška spram drugoplasiranog, bila je dragocjena i golema bodovna prednost za Dinamo. Raspored utakmica do kraja prvenstva bio je nešto teži Dinamu nego Zvezdi, ali forma, igre i rezultati bili su najjači saveznik zagrebačkim “plavim” na putu ka ostvarenju sna o osvajanju prvenstva Jugoslavije u nogometu.
Dinamo nikad prije, ali ni poslije 1982. u prvenstvima JUgoslavije nije vezao sedam uzastopnih prvenstvenih pobjeda. Mnogo puta bi imao seriju od pet ili šest pobjeda zaredom u prvenstvu Jugoslavije, ali je samo čudesne 1982. nanizao čak sedam pobjeda u nizu. Očito, ta gromovita Dinamova serija od sedam vezanih pobjeda od 19. do 25. kola je i riješila prvenstvo u Dinamovu korist. Dakako, tome su doprinijeli i kiksevi konkurenata, nekad i u srazu s autsajderima, a baš u razdoblju te velike Dinamove niske pobjeda. No, skupo plaćena iskustva iz nekoliko Dinamovih prijašnjih sučeljavanja u izravnoj borbi sa Zvezdom za primat nogometnog prvaka, upozoravali su sve u Dinamu da se moraju sjetiti fragmenata iz 1951, 1960. 1969. godine. Dinamo je 1951. tri kola prije kraja imao pet bodova više od Zvezde, no ona ga je doslovno u posljednjem kolu na volšeban način pretekla i s istim brojem bodova i izmišljenim gol količnikom, uz spregu s mafijaškim nogometnim savezom Jugoslavije ukrala naslov prvaka Dinamu. Mnogo desetljeća kasnije tadašnji igrač Partizana Hrvat Zlakto Čajkovski je neposredno pred svoju smrt priznao i otkrio razmjere te namještaljke utakmice posljednjeg kola Zvezda – Partizan i združenu srpsku razbojničku pljačku na štetu Dinama. Kao da je to davnašnje prvenstvo iz 1951. nenadano odredilo na metaforički način buduću nogometnu “krvnu skupinu” i Dinama i Zvezde. Zvjezdaši su bili kao Really Rottens ( “Stvarni kvarnići” iz dječijeg crtića “Smijehotresna Olimpijada”), a dinamovci isto kao pošteni, ali naivni Joggyevci iz iste američke crtane serije za djecu zvane “Smijehotresna Olimpijada.
Slično se Dinamu dogodilo u srazu s prepredenim i podlim državnim projektom zvanim Crvena zvezda iz Beograda i 1959/60, te 1968/69. godine, Oba puta Dinamo je za klasu imao bolje sastave od Zvezde i po svemu zaslužio biti državnim prvakom 1960. i 1969. No, na kraju je bilo obratno i titulama se veselila sudačkom zaštitom privilegirana Crvena zvezda, klub srpske i savezne komunističke tajne policije. U prvenstvu 1959/60. Dinamo je u finišu deklasirao Zvezdu u Zagrebu 3:0. ali je nakon toga Zvezda napravila pritisak preko Nogometnog saveza Jugoslavije poslati njenog čovjeka i deklariranog navijača, suca Ristića iz Beograda suditi Dinamu derbi protiv Hajduka u Splitu. Bilo je 3:2 za Hajduk unatoč vodstvu Dinama od 2:0, te uz ključni i neopravdano poništeni treći gol dinamovca Ivice Banožića, vrijedan poravnanja na 3:3. Da je Zvezdin navijač u sudačkoj odori Ristić priznao regularan pogofak Banožića Dinamo bi na temelju bolje gol razlike i s istim brojem bodova na tablici pretekao Zvezdu i bio prvakom države 1960. godine. No, na djelu je bila srpska oružana pljačka jednog u nizu pokradenih Dinamovih naslova prvaka Jugoslavije. U prvenstvu 1968/69. Dinamu su jesen na zahtjev upave kluba sudili samo stranci, barem na svim gostovnjima. Jer, vrlo rijetko ili gotovo se nikad u doba Jugislavije nisu suci usudili krasti Dinamo na njegovom stadionu u Zagrebu. U takvoj poziciji Dinamo je s pet bodova više od Zvezde bio uvjerljivi jesenski prvak, a tukao je pod paskom trenera Ivice Horvata Zvezdu u Zagrebu 2:0, kao i sastav Partizana u Beogradu također 2:0, a na proljeće omjerom 3:0 na zagrebačkom Maksimiru. I kad je Dinamo u proljeće u 22. kolu, petom kolu proljetnog nastavka prvenstva, svladao Zvezdu u Beogradu 3:1, to je bio politički signal Srbima izbaciti pod svaku cijenu strane suce sa suđenja ligaških utakmica Prve lige jugoslavenskog prvenstva i vratiti potplaćene i korumpirane jugosrbijanske suce. Oni iole iskusniji su već tad osjetili kakav pakleni scenarij spremaju Srbi zagrebačkom Dnamu. Na kraju, lažni i državno programirani i teleldirigirani prvak Crvena zvezda imala je navodno tri boda više od drugoplasiranog Dinama. Ali, u navodno pobjednički ishod šampionske utrke u korist Zvezde, nisu mogla vjerovati ni mala djeca ili najveći naivci na svijetu. Tko bi još mogao povjerovati da je Dinamo doista ostao regularno te 1969. bez šampionskog pokala, kad je u sva četiri ogleda s državnim projektima Zvezdom i Partizanom bio superioran. Protiv Zvezde 2:0 i 3:1, a protiv Partizana 2:0 i 3:0, ili sveukupno protiv oba beogardska sastava četiri glatke pobjede uz zbirnu gol razliku 10:1! Kao i obično, politički komunistički faktori su ukrali još jednu titulu Dinamu, koju je po svemu u igračkom smislu i kvalitetom sastava zaslužio osvojiti te famozne 1968/69. godine.
Dinamo je u završnici sezone 1968/69. bio politički sputan i zaustavljen otvorenom spregom i uhodanim mehanizmom Zvezde i njenih nogometnih ispostava u vidu njenih “sateltiskih” klubova ili još i zvanih Zvezinih nogometnih “filijala” na terenu, ali u političkim krugovima i izvan nogometnog travnjaka. Zagrebačka momčad je u prvih 29 sezonskih utakmica zabila 75 golova, daleko najviše u ligi. U posljednjih pet kola Dinamo je odjednom stao i nije postigao više niti jedan gol uz dva neriješena rezultata 0:0 i tri minimalna poraza, uvijek istim omjerom 1:0. U isto vrijeme dotle već grogirana i otpisana Zvezda, koja je još jedva na nebu treperila, kao u smijehotresnim scenama dječijih crtića, iznenada je dobivala veliku energiju onda kad je Dinamo počeo navodno posustajati, a zapravo bivao ometan najpokvarenijim mogućim sredstvima doći do prvog mjesta. Nasuprot Dinamu, Zvezda je tad kao u znanstveno fantasičnim filmovima ili još bolje u naivnim dječjim crtićima poput junaka Erika “Bananamena” ili mornara Popaja, dobivala snagu atomskog mrava i zasijala onda kad su svi objektivno mislili da je već zauvijek ugašena. Nepotrebno je naglasiti da su u takvim režiranim završnicama nogometaši kluba državne sigurnosti i tajne policije iz Beograda dobivali u seriji sve utakmice do kraja, a Diamo ih opet sve ili gubio makar i minimalno uz poneki remis. Isti scenarij u posljednjih pet kola prvenstva viđen je i u utrci Dinama i Partizana 1962/63. I kao pod preslikom, Dinamo je tad ostao u srazu s klubom državne protuobavještajne služne praznih šaka u borbi za prvo mjesto, jer je iz vrha države stigla takva naredba. Ove političke povlastice i sudačke otimačine ništa nisu pomogle Zvezdi i Partizanu izgraditi image pobjednika u Europi. Dapače, tu su bili redoviti gubitnici, jer im tamo nije bilo jugosrpskih sudaca, koji bi im u Jugoslaviji davali vjetar u leđa i protiv Dinama i bilo kog drugog ozbiljnog suparnika u borbi za prvo mjesto u prvenstvu Jugoslavije u nogometu. Barem su u Zvezdi i u Partizanuu njhovim ekonomatima mogli uštediti silne novce u Europi. Tamo njihovi klupski ekonomi obično nisu morali zaduživati opremu s dugim rukavima majica, jer bi oba kluba komunistička državna projekta bivše Jugoslavije završavali euro avanture u eurokupovima do početka listopada ili početka sezonskog zimskog grijanja radijatora u Beogradu. Nerijetko bi završavali natjecanja i Zvezda i Partizan i u kalendarski produženoj ljetnjoj sezoni kupanja, ako ispadnu u kvalifikacijama za eurokupove u srpnju ili u kolovozu. To im se pogotovo u novije vrijeme u 21. stolljeću vrlo često događalo.
Ključna utakmica Dinamovog šampionskog proljeća 1982. godine na moralno voljnom planu odigrana je 28.3. 1982. u Beogradu. Suparnik je bio Partizan, na čijem stadionu je Dinamo zahvaljujući izvan nogometnim političkim faktorima, godinama djelovao kao u ukletom mjestu. Dobre igre Dinama protiv Partizana u Beogradu u konačnici su rijetko bile nagrađivane pravim rezulatima. Pobjede su se brojale na prste jedne ruke. Ono što igračkim znanjem nisu mogli prirediti pravim igračkim pariranjem zagrebačkim “plavim” beogradski crno – bijeli” nogometaši vojnog kluba pod patronatom KOS-a ( Kontraobavještajne komunističke službe) na zelenom nogometnom travnjaku, to su umjesto njih radili sudački komunistički fantomi u kompletno crnoj sportskoj odori. Sudili bi po nepisanom pravilu nepostojeće i redovito lažne penale za Partizan, priznavali im golove iz zaleđa oliti ofsajda na štetu Dinama, ili zgoditke nakon faula u napadu pred Dinamovim golom, ne mareći za pravila nogometne igre. Sukladno njihovom atnidinamovskom i općenitom protuhrvatsom raspoloženju, tako mržnjom zadojeni nogometni suci, uništavali su vjeru u smisao i svrhu sportskog nadmetanja dva nogometna kluba.
Radi svega toga, trener Dinama Blažević, neprevaziđeni mag psihološke pripreme momčadi, poveo je uoči utakmice svoju mmčad u strogu karantenu. To je bio sjajan strateški i taktički potez, jer su tako nogometaši Dinama izmakli blicevima nasrtljivih fotoreportera i znatiželjnih predstavnika novinarske “sedme sile.” Oni su napadno željeli imati ekskluzivne intervjue sa Ćirinim izvanzemaljcima u plavim klupskim dresovima. Odjednom je Dinamo za sve postao strah i trepet, a napose veliki autoritet i u očima svih onih koji su ih pune 24 godine svjesno držali kao mitskog i filmskog džina King Konga zarobljenog u čeličnim okovima. O samoj igri koja je najviše sličila rovovskoj bitki, nema se reći štogod posebno. Partizanov tandem centarhalfova Stojaković – Kaličanin pogibeljnim i nadasve grubim i brutalnim startovima na Dinamove igrače, stavili su svima do znanja koliko bezdušno i bestijalno može biti Partizanovo odbijanje suočavanja sa vlastitom igračkom inferiornošću spram nepobjedivog Dinama. Sve to bilo je pomiješano i zlobom, pakosti i zavisti što za rivala za nogometnom katedrom imaju njihovog najomraženijeg protivnika, sastav zagrebačkog Dinama. Kaličanin je Deveriću namjerno slomio nogu i pritom nije zaradio crveni, nego samo žuti karton. Ipak, Dinamo je nakon njemu uvijek najtežeg i po svemu najopasnijeg gostovanja na Partizanovom terenu ostao nesalomiv.
Zvezda je od tog 26. pa sve do 28. kola vezala tri pobjede zaredom i pokušala uhvatiti onaj njen bezbroj puta već viđeni uraganski finiš prvenstva, očajnički želeći bodovni priključak s vodećim i daleko bodovno odmaklim Dinamom. Napokon im se te godina unatoč svim njihovim rikovima i blefovima želje nisu ispunile. Na kraju prvenstva bili su drugi s pet bodova manje od šampiona Dinama. Oni su, međutim, doživjeli istinsku kalvariju u 29. kolu protiv novisadske Vojvodine. U pravoj šok utakmici Novosađani su usred Beograda pobijedili Crvenu zvezdu 3:2, usprkos dvostrukom vodstvu izabranika trenera Branka Stankovića od 1:0 i 2:1! Iako niti jedan od sljedećih nogometaša Vojvodine tijekom igračke karijere nikad nije obukao Dinamov plavi dres, niti je ikad itko od njih na srcu imao Dinamove klupske boje, od reda zaslužuju biti spomenuti ko sportaši koji su nesebično dali neprocjenjiv obol regularnoj završnici prvenstva. Tako kao nesvjesni Dinamovi pomagači iz sjene mogu ući u šampiosnke anale Dinama i strijelci sva tri gola Vojvodine u beogradskoj utakmici Zvezda – Vojvodina 2:3. U antologiju Dinamovih šampionskih uspjeha posredno su ušli i Zoran Marić, Branislav Novaković i Zoran Đurović, trojica strijelaca za Novosađane protiv Beograđana na stadionu Crvene zvezde u Beogradu. Oni su u dramatičnoj utakmici donijeli trijumf Vojvodini nad Zvezdom Slučajno ii, ne, tek punih 25 godina nakon te čuvene utakmice Vojvodina je u prvenstvu Srbije 2006/07. uspjela pobijediti Zvezdu u Beogradu i to s glatkih 3:0! U tih 25 godina Zvezda ih je nebrojeno puta pokrala i otimala im zaslužene pobjede u Beogradu. Nikad i nikako im nisu ogli oprostiti što su se usudili igrati pošteno1982, pobijedii ih tad 3:2 i neizravno pomoći tim uspjehom i vodećem Dinamu povećati bodovnu prednost nad Zvezdom i na kraju doći do naslova državnog prvaka 1982. goidne. Zato se osvetoljubiva Crvena zvezda 25 godina na surov način svetila Vojvodini za onu epizodu iz 1982. godine. No, kad su ih Novosađani jednom pobijedili 2007. u prvenstvu Srbije 3:0, nakon toga narednih petnaest godina u prvenstvu i kupu Srbije Vojvodina je još sedam puta pobijedila Zvezdu usred Beograda, te ih tek sad u Zvezdi ne mogu nikako smisliti.
Dinamo je nakon očekivanih pobejda u 27. kolu u Zagrebu nad Rijekom 2:0, te u 28. kolu u Osijeku u Gradskom vrtu pred rekordnih 40 000 gledatelja rezultatom 2:1, u naglašenoj euforiji dočekao u 29. kolu ljubljansku Olimpiju. Na opasnost od Olmpije i pozivanje na oprez u taboru Dinama s pravom je upozoravao pomoćni trener Dinama i nekad slavni igrač i reprezentativac Dinama iz 60 – tih godina Rudolf Belin. Zvezda je u subotu pokellla protiv Vojvodine na svom terenu, te je nabujali i neobuzdani optimizam i samouvjerenost u Dinamu bila tim više na još višoj razini. Malo je nedostajalo da se takva atmosfera unaprijed postignutog uspjeha obije o glavu. Ljubljančani kojim nikad u Zagrebu nisu zaboravili i oprostili što su u još dva visoka i gotovo šampiosnka uzleta Dinama 1979. i 1983. ostali vjerni sebi i vlastitoj inspiraciji da uvijek najbolje igre u gostima u jugoslavenskoj ligi pružaju protiv Dinama. U jedinoj proljetnoj utakmici u kojoj je probirljiva Dinamova publika sporadično i zviždala Dinamovim asovima, nije bilo pobjednika. Međutim, uzbuđenja je bilo napretek. “Plavi” su vodili 1:0, no tvorac preokreta bio je golgeter ljublanaskih “zelenih” Darko Domadenik. Zabio je oba gola za svoj tim, baš kao i naredne 1983. kad je polučio vodeći eurogol iz velike daljine za Olimpiju vrijednoga osvajanja boda u Zagrebu. Tad je bilo 1:1 i Domadenik i Olimpija su uspjeli pomoći Partizanu u utrci s Dinamom za prvo mjesto iduće 983. godine. Ali, Dinamove šampiosnke 1982. nisu bili takve sreće, iako su dali sve od sebe pokvariti Dinamove pobjedničke planove i zaustaviti ga u pohodu na naslov prvaka. Rezultatsku senzaciju spriječio je Dinamov tajni adut, australski Hrvat Edi Krnčević. On je izjednačio na 2:2, te je taj rezultat ostao do kraja na snazi. Pošto je Zvezda izgubila doma od Vojvodine, Dinamu je i neriješen rezultat protiv Olimpije u Zagrebu pomogao povećati bodovnu prednost nad Zvezdom na rekordnih šest bodova viška. Doduše, u jednom trenutku Dinamovog dvoboja protiv Olimpije pri početnom vodstvu Zagrepčana 1:0 protv Ljubljančana, bilo je i sedam bodova više za Dinamo u usporedbi s drugoplasiranom Crvenom zvezdom.
Legendarni Dinamo i magični Ćiro (treći dio)
Srijeda, 14. 4. 1982. bio je dan kad je Miroslav Blažević sa svojim “sinovima”, kako je igrače od milja listom nazivao, polagao najbitniji prvenstveni kolokvij. Protivnik na terenu bio je Vardar. Izvan terena i prema osjećaju pobornika teorije istinske nogometne zavjere protiv Dinama, tu je bio niz nevidljivih, ali moćnih političkih sila. One su se plele poput paukove mreže od zbornog mjesta mase Zvezdinih prevaranata u beogradskoj kavani “Madera”, pa do Terazija i sjedišta Nogometnog saveza Jugoslavije. U takvoj konstelaciji snaga izvan nogometnog borilišta, nitkog nije začudilo što je momčad Dinama u Skopju dočekana u nazočnosti više od 15 000 gledatelja očekivanom mržnjom i na tribinama i na nogometnom travnjaku. Prije utakmice uprava Crvene zvezde je kriomice dala svakom nogometašu Vardara po deset tisuća njemačkih maraka premije da na svaki način zaustave Dinamo. To je podrazumijevalo da nekim čudom pobijede velikog favorita za naslov nogometnog prvaka, ali i da grubom igrom nalik ragbiju namjerno teško ozlijede i polome noge najboljim Dinamovim nogometašima Zajecu i Kranjčaru. U trećoj varijanti bilo je da nogometaši Vardara izazovu sa suparničkim nogometašima Dinama opću tučanjavu, da sudac Karlović iz Zadra prekine utakmicu, te da se onda pred Zvezdinim vjernim Nogometnim savezom Jugoslavije i Vardar i Dinamo označe jednakim krivcima za skandal i tučnjavu. Po tom scenariju Zvezde u konačnici bi i Vardaru iz sredine ljestvice, kao i vodećem Dinamu bilo oduzeto kaznenih šest bodova. Prema tom paklenom planu skovanom u mračnim i bolesno ludim glavama mafije u upravi Crvene zvezde, onda bi Dinamo i Zvezda u četiri posljednja kola prvenstva ušli bodovno poravnati. U Dinamu su pravodobno doznali za mafijašku zavjeru kriminogene uprave udbaškog kluba Crvena zvezda i nisu dopustili nasjesti na bezbrojne provokacije Vardara, čije je nogometaše Zvezda i potplatila da bi isprovocirali nevjerojatne izgrede na terenu.Takvim sredstvima se služila Zvezda da bi došla do cilja, a Vardar joj je bio samo oruđe za ostvarenje podmuklih nakana.
Čim je počela utakmica, navijači Vardara skandirali su uvrede i pogrde Dinamovim nogometašima, a štafetnu palicu od navijača na tribinama, ubrzo su preuzeli igrači Vardara na terenu. Nogometaši skopskog Vardara igraju u svojim tradicionalnim bojama dresova, koji u preslika crveno – crne sportske opreme čuvenog talijanskog Milana. No, tu počinje i završava svaka vrsta sličnosti između Vardara i Milana. Dinamov izvanserijski dvojac Cerin i Kranjčar brzo je utišao vulgarne i nepristojne navijače Skopljanaca. Oni su na terenu prikazali repertoar borilačkih vještina na kojima bi im pozavidjeli i igrači današnje američke NFL lige. Istini za volju, ni nogometaši Dinama im nisu ostali dužni na takvu vrstu igre pomiješane s elementima borilačkih sportova. Naravno, publika je onda navijački nastrojena počela skandirati samo Zagrepčanima parole “Mesari, mesari!”, aludirajući na preoštru i grubu igru samo gostujućeg sastava, iako je Vardar bio začetnik takve igre sve po volji i želji njihovih poslovnih nalogodavaca iz tabora Crvene zvezde. No, nogomet je ponekad nalik jazzu. Kao što i mnogi vole slušati jazz, tako i mnogi vole igrati ili gledati nogomet uz nadobudno uvjerenje da su daroviti. Božiji dar za pjesmu, kao i za sportsku igru, ipak, ostaje privilegijom malobrojnih i odabranih. Rezime utakmice, u kojoj su neki zlobnici i pakosnici, uz neizostavnu sudačku asistenciju, očekivali slom i brodolom Dinama, glasio bi: Vardar pregažen – stop! Cerinu i Kranjčaru ni do gležnjeva voda plitke rijeke Vardar – stop! Ćiro pred trijumfalnom kapijom – stop! Vardar – Dinamo 0:3! I počinje Zvezdin potop!
Zvezda je u istom kolu deklasirala Partizan 4:1 uz dva spektakularna gola šutevima iz velike udaljenosti dvostrukog strijelca beogradskog derbija Miloša Šestića. Tako je na četiri kola prije kraja prvenstva razmak između vodećeg Dinama i drugoplasirane Zvezde ostao šest bodova prednosti u korist zagrebačkih “plavih.” Poslije propale nogometne diverzije u Skopju u organizaciji Crvene zvezde i u propaloj realizaciji Vardara, kao Zvezdine produžene ruke, čak su i u Zvezdi shvatili kako je Ćiro Blažević cijeli Dinamo i sportski Zagreb zarazio neprolaznom i neizlječivom epidemijom pobjedničkog duha. I razumjeli su da su im sve moguće nove smicalice uzaludni ili Sizifov posao. Ne može se reći da nisu, kao i obično u sličnim prigodama, učinili sve što je u njihovoj moći osujetiti najbolju momčad u ligi zagrebački Dinamo da to na kraju napokon i službeno bude i postane novi nogometni prvak Jugoslavije. Frapantno zvuči podatak da su u središnjici proljetnog dijela prvenstva, kad se sve još rezultatski prelamalo, Dinamu triput zaredom utakmice u Zagrebu sudila tri beogradska suca. Milorad Vlajić je bio glavni sudac meča Dinamo – Vojvodina 3:0, Dragan Delević je sudio Dinamo – Rijeka 2:0, a Zoran Petrović je dijelio nogometnu pravdu na utakmici Dinamo – Olimpija 2:2. Nevjerojatno je da suci iz Beograda, grada odakle dolazi Dinamov najveći konkurent za naslov prvaka beogradska Crvena zvezda, sude upravo tri uzastopne utakmice u Zagrebu Zvezdinom najvećem suparniku za prvo mjesto zagrebačkom Dinamu! Ali, to je bila slika i prilika politički instrumentaliziranog i srbiziranog Nogometnog saveza Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu.
Te godine su i prvo finale košarkaškog play offa između beogradskog Partizana i zagrebačke Cibone sudili beogradski suci. No, Cibona je oba puta svladala Partizan i u Beogradu i u Zagrebu i u nemogućim uvjetima gdje obje utakmice sude arbitri iz Beograda odakle dolazi i njihov rival za naslov košarkaškog prvaka, zagrebački košarkaši su uspjeli polučiti podvig i osvojiti svoj prvi naslov košarkaškog prvaka Jugoslavije. Samo ove pojedinosti sprskih podlih igara oko imenovanja njihovih provjerenih i dokazano odanih sudaca oslikavaju sav apsurd i nogometa i košarke kao dva najpopularnija i najkomercijalnija sporta u bivšoj Jugoslaviji. Srbi su zahvaljujući političkom utjecaju postavljali i beogradske suce suditi Beograđanima protiv Zagrepčana u košarci ili beogradske suce suditi nogometne utakmice Zagrepčanima protiv Novosađana, Riječana i Ljubljančana, jer im je to bila posljednja nada i slamka spasa u pokušaju namještanja rezultata, kad su sve ostale kombinacije namještaljki propale i pale u vodu.
Ali, Dinamo čelične volje za moć, bio je kadar stići i utjeći i na prvom mjestu suvereno i ubjedljivo ostati do kraja natjecanja. U proljeće velike renesanse i povratka pomalo zaboravljenog nogometnog giganta, slavni klub dobiva i himnu, koja svojim stihovima odiše ponajviše na odu radosti cijelog hrvatskog puka u slavu osvajanja čežnjivo čekane šampionske titule. “Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad, Maksimir slavi, prvi smo prvi sad! Plavi, plavi… Plavi, plavi… Naših grla sve je jači zvon, Dinamo je pravi, Dinamo je pravi šampion!”
U ozračju napetog iščekivanja, unezverenih emocija i ustreptalih strasti, u Zagreb u nedjelju 18. 4. 1982. stiže sarajevski Željezničar. Utakmica je zakazana za 16 sati. Da je kojim čudom Maksimir toga dana mogao primiti na svoje tribine i 200 000 nogometnih strastvenika poput brazilske “Marakane” u Rio de Janeiru, bio bi tijesan. Kolone nepregledne mase Dinamovog navijačkog puka slijevale su se ka Maksimirskoj 128 od ranih prijepodnevnih sati. Jagma za kartama za utakmicu bila je neopisiva. Svi bi dali bogatstvo rudnika mitskog cara Solomuna, samo da budu nazočni meču koji će ući u Dinamovu povijest. Ni gostujući Željezničar ne igra bez motiva ili što se žargonski veli za litru kisele vode. Ekipa iz Sarajeva koju trenira sarajevski Hrvat projugoslavenske oliti prosrpske provenijencije Ivan Osim, ne stiže u Zagreb unaprijed pomirena s porazom. Uostalom, početkom proljetnog dijela prvenstva baš su oni pobjedom nad Zvezdom u Beogradu 2:1 nagrizli lažni mit o superiornosti Zvezde. Već u narednom kolu Dinamo je tu Zvezdinu nogometnu mitologiju trijumfom u Zagrebu od 3:0 bacio u prah i pepeo. Ipak, četiri kola prije kraja, obazrivost je još uvijek vjeran sekundant zagrebačkim “plavim.” Nakon Željezničara na zagrebačkom Maksimiru, Dinamu slijede dva uzastopna gostovanja tradicionalno neugodnim momčadima niškog Radničkog i mostarskog Veleža. U posljednjem kolu po rasporedu natjecanja u Zagreb stiže podgorička Budućnost. Dinamov rival za prvo mjesto Crvena zvezda doma u Beogradu igra protiv Rijeke i Olimpije, a vani gostuje u Osijeku i u posljednjem kolu u Skopju. Sudbina velikih mešetara i mahera oličenih u Crvenoj zvezdi, sad je samo u Dinamovim rukama! I Dinamov protivnik Željezničar ima svoju računicu. Oni bi eventualnim pothvatom u Zagrebu mogli ugledati nogometnu Europu, možda osvojiti i četvrto mjesto i plasirati se u Kup UEFA nakon gotovo desetogodišnje stanke.
Od prvog sučevog zvižduka maskimirskog dvoboja Dinama i Željezničara na terenu se razbuktala fajterska borba, ali niti jednog trenutka nije prelazila granice fair play igre. Gosti su kao malo tko u Zagreb stigli nadigravati se s Dinamom. Punih 70 minuta Sarajlije su odolijevale silovitim jurišima Dinama, koji je promašio dosta izuzetnih prilika pred vratima Željezničara. Ni Marjan Vlak, vratar Dinama nije bio u tom susretu kandidat u uredu za nezaposlene radnike. Igrala se već 70. minuta, a na semaforu je stajalo početnih 0:0. Nošen neumornim pokličima nikad tako frenetičnog gledališta, Dinamo nije klonuo borbenim i pobjedničkim duhom. U 70. minutina na jedan ubačaj Mlinarića s lijeve strane kaznenog prostora Željezničara, na suprotnoj desnoj vratnici iskusni Snješko Cerin se vješto izmakao pažnji obrane gostiju, primio kompjutorski točno poslanu loptu, te je s nekoliko metara udaljenosti iz okvirne linije pet metara vratarskog prostora, plasiranim udarcem poslao dijagonalno u suprotni i nebranjeni kut mreže Sarajlija. To je izazvalo erupciju oduševljenja svih 50 000 Dinamovih navijača na prepunom stadionu. Od tog trenutka Dinamo je jednom nogom zakoračio na šampionski tron.
Još se nezapamćena navijačka euforija nije ni stišala, a samo minutu kasnije, čim su gosti pokušali organizirati prvi napad nakon primljenog zgoditka, Dinamo je ovjerio svoj povijesni i šampionski trijumf. Kranjčar je na sredini igrališta oteo loptu mladom defenzivcu Željezničara i budućem reprezentativcu Jugoslavije MIrsadu Baljiću i u trku se sam stuštio ka golu protivnika. Kad je došao blizu linije kaznenog prostora od 16 metara iz trka je desnicom šutirao silovito ciljajući lijevi gornji kut gola Željezničara. I kad je taj šut brz i munjevit kao ispaljeni katapult iz bestrzajnog topa ispaljen, uletio u lijevi gornji rogalj gostujućeg gola, iste sekunde preko 50 000 ljudi na stadionu stvorilo je tako razornu, vulkanski prodornu i zaglušujuću buku navijačkog oduševljenja, da su se vjerojatno i najsvirepije divlje životinje iz obližnjeg Makaimirskog zoološkog vrta u kompleksu stadionskog parka, posakrivale, bojeći se neke prirodne nepogode. Tako su u svega dvije minute Cerin i Kranjčar, dva Dinamova legendarna topnika, skinuli crne čini Dinamovog šampionskog prokletstva koje je trajalo gotovo četvrt stoljeća.
Fenomenalni navijački ambijent na kojem bi u tom času dinamovcima mogli pozavidjeti, zapljeskati i skunuti im kapu uz duboki naklon i temperamentni Južnoamerikanci, kao i spoznaja svih gledatelja da pribivaju trenucima za vječno pamćenje, nadmašivala je kontrolu emocija i onih naoko najhladnokrvnijih u publici. Neskriveni emotivci nisu mogli sakriti suze radosnice. Antun Vrdoljak, poznati redatelj i veliki dinamovac, od sreće je plakao u počasnoj loži maksimirskog stadiona. Kad ga je čovjek što je bio pokraj njega upitao čemu toliki Nijagarini slapovi suza radosti na njegovim obrazima, popularni redatelj, a kasnije u samostalnoj državi Hrvatskoj i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, spremno je odgovorio na upit:”Kako da ne plačem? Ovi dečki su donijeli ponos i slavu klubu i gradu! Vratili su čast i dostojanstvo oduvijek najvećem i najboljem klubu u zemlji Dinamu!” Posljednje sekunde utakmice svi na stadionu, milijunski TV auditorij uz integralnu TV snimku cijelog meča u večernjem programu, a pogotovo Dinamov trener Miroslav Blažević, pamtiti će do kraja života. Doslovno cijeli stadion izvikivao je Ćirino ime. Čovjek koji se cijelog burnog proljeća nije odvajao od svog talismana, nadaleko čuvenog bijelog šala, stišavao je u sebi pokuljale emocije. Kulminaciju izljeva najveće sportske radosti i sreće viđene od 1946. do 1991. za vrijeme trajanja bivše Jugoslavije više nitko nije mogao kontrolirati kad je sudac odsvirao kraj utakmice u 17, 45. Trostruki reski zvižduk suca označio je svršetak susreta i početak totalne ekspolozije navijačkih strasti akumuliranih i zatomljivanih u godinama Dinamove apstinencije sa prijestolja, rezerviranog za najboljeg.
Desetine tisuća ljudi preskočilo je kao u transu zaštitne ograde stadiona u maksimirskoj šumi. Najmlađi navijači Dinama su za rukama kopali busenje trave stadiona i za uspomenu na povijesnu utakmicu ponijeli doma poneki busen trave s legendarne šampionske utakmice. U općem metežu bilo je i onih vatrenih mladih pristaša Dinama što su isto za uspomenu na taj neponovljivi sportski ugođaj željeli odrezati makar dio mreže između vratarskih vratnica, samo da ih i to jednog dana sjeti na nezaboravne trenutke Dinamovog osvajanja naslova prvaka Jugoslavije. Ćiro Blažević našao se na rukama 11 svojih “sinova”, nogometaša koji su napravili povijesni pothvat. Bacali su Blaževića u znak nesvakidašnjeg veselja u zrak. Kad se malo uzbuđenje stišalo, nogometaši Dinama s trenerom Blaževićem prema dogovoru uoči odlučujuće tekme sa Željezničarom, hitro su poslije opisanog slavlja na travnjaku utrčali u svlačione i otuda se zaputili u kavanu na Markuševcu. Tamo se slavilo, pjevalo, pilo, točio alkohol i lumpovalo uz pjesmu i igru sve do zore! Poseban užitak priuštili su si i najmlađi dinamovci na tribinama maksimirskog stadiona. I dok su stariji odavno pošli sa stadiona doma, oni najmlađi i najvatreniji sa sjeverne i južne tribine stadiona, ostali su još dulje od sat vremena nakon završetka utakmice Dinamo – Željezničar 2:0 na tribinama, skakali, pjevali, igrali, veselili se. Tek uz prvi zalazak sunca počeli su se raspjevani mladi navijači Dinama razilaziti i odlaziti doma s tribina maksimirskog stadiona. Sportski i nogometni Zagreb vidio je mnogo sportskih slavlja. Ali, niti jedno nije bilo ravno ovome poslije utakmice Dinamo – Željezničar 18. 4. 1982. na dan kad je Dinamo nakon 24 godine predugog čekanja ponovno postao prvakom Jugoslavije u nogometu. Doduše, to je bilo još 90% ili 99% sigurno da je Dinamo prvak. Sa šest bodova više od Zvezde i daleko boljom gol razlikom, Dinamo je mogao izgubiti naslov samo kao uvjerljivo izgubi sve tri posljednje utakmice, a Zvezda dobije ubjedljivo sve tri posljednje utakmice. No, takav dramatski epilog se činio svima realno nemogućim, a ubrzo se već u sljedećem kolu i ispostavilo da je tako i bilo u zbilji. No, navijači Dinama su, kao je ovdje opisano već nakon pobjede nad Željezničarom proslavili naslov prvaka, ne hajući i ne brinući za neki senzacionalni zaokret u posljednja tri kola. I pokazalo se da su navijači Dinama imali pravo i da uistinu i nije bilo razloga za Dinamovu brigu.
Ćiro Blažević je tih dana u Zagrebu postao mitska ličnost, koja je došla u klub bez mnogo pompe i reputacije, a stvorila je paniku i pometnju u redovima konkurenata i vječnih nelegitimnih pretplatnika na papirnate titule, jaču i bučniju i od eventualnog ateriranja izvanzemaljaca na Zemlju! Ćiro Blažević je narednih dana njemu svojstvenim, elokventnim, bombastičnim izjavama, punio stupce sportskog tiska od Triglava do Gevgelije. Postao je čovjek koji prevazilazi fenomen sportskog trenera i ulazi u enciklopediju besmrtnih velikana današnjice. Dinamo je tri kola prije kraja imao šest bodova više od malaksale i posustale Crvene zvezde, koja je teška srca morala da se suoči sa gubljenjem godinama nezasluženo sticanog primata i monopola nad istonim o pravom nogometnom Davidu i Golijatu. Napokon, špil karata je promiješan. Ćiro Blažević je te 1982. nakon bezmalo četvrt stoljeća pustio Dinamov šampionski duh iz boce, a iz nje je izletio Dinamo kao džin Aladin iz onih dječijih čarolija puštenog i oslobođenog džinovskog duha čarobne lampe.
Naredne 1983. godine beogradska nogometna kuhinja je bila pripravnija i Blažević, premda kao trener Dinama u ulozi još većeg i apsolutnog favorita nego prethodne šampionske 1982, nije uspio 1983. obraniti naslov prvaka države, iako su ga samo dva boda dijelila od tog cilja iduće 1983. godine. No, svi nepomirljivi protivnici Dinamove plave boje bili su svjesni da Dinamov i Blaževićev naslov iz 1982. vrijedi više nego deset Zvezdinih ili pet Partizanovih, koje su klubovi miljenici režima dobili politički na dar, a ne znanjem i vještinom igranja nogometa. Zato su Blaževića iz puke zavisti i ljubomore narednih godina po potrebi i ovisno od dnevno političkih potreba beogradske metropole, pisanjem senzacionalističkog tiska proglašavali najozbiljnijim kandidatom za novog trenera Dinamovog najvećeg rivala Crvene zvezde, brenda i simbola nogometnog srpstva. Povremeno su ga kroz medijske objave iz Beograda i omalovažavali i nipodaštavali, sve iz očaja, bijesa i muke. Oni mu nikad nisu mogli zaboraviti i oprostiti kako je na surov o okrutan način 1982. porazio i ponizio glavni državni projekt jugosrpske umjetne državne tvorevine beogradsku Crvenu zvezdu.
Mirslav – Ćiro Blažević je oduvijek u sebi nosio ono što je na svim svjetskim meridijanima krasilo mali broj trenera. On je u sebi uvijek imao urođeni mentalitet pobjednika. Nikad se nije zadovoljavao minimumom uspjeha kao većina mediokriteta. I zato je i uspio postati velikim trenerom. Uz to, imao je fantastičan psihološki prilaz i vlastitoj, kao i suparničkim momčadima. Za sve ostale trenere, bio je i ostao intelektualac i znalac u svakom pogledu. Ljudi s malo iskustva, ili s puno pogešnog životnog iskustva, znali su ga nazivati šarlatanom, koji voli pričati kozerije i izražavati se u metaforama. Sve to nije svojstveno većini sportskih trenera diljem planeta. Zato je u polupraznim glavama takvih lakomislenih ljudi njegov posve ozbiljni i diplomatski nastup u intervjuu datom beogradskoj televiziji, neposredno nakon Dinamove velebne utakmice protiv Željezničara u Zagrebu izazvao kod neupućenih i zalutalih Srba potpuni šok i nevjericu, te sveopću srpsku zbunjenost i zapanjenost. Blažević je u studio beogradske televizije došao u kompletno bijelom odijelu. Odmjerenim izjavama i iskričavim smislom za humor, odavao je gledateljstvu dojam polivalentne osobe, spremne da se uhvati u koštac sa svim životnim izazovima. Za nezaborav će ostati upit voditelja emisije: “Hoće li Dinamo osvojiti makar jedan potrebni bod u preostala tri kola?”, kao i suptilni i vispreni odgovor Blaževića na taj provokativni upit:” Čujte, mislim da će Dinamo ako bude igrao kao u svim prethodnim kolima osvojiti zasigurno svih šest bodova. Ali, ako Dinamo nije u stanju osvojiti makar jedan potreban bod, kako vi velite, onda nije ni zaslužio biti prvak Jugoslavije!” Tako je srpskom voditelju večernjeg TV Dnevnika replicirao popularni trenerski ratnik Atila Bič Božiji oliti Miroslav Ćiro Blažević.
Dinamo si je nakon toga priuštio luksuz dva vezana poraza, ali bez ikakvih posljedica na poredak na tablici. Prošao je olovnih nogu i opijene glave jedini proljetni hod po mukama u njemu tradicionalno neugodnom Nišu protiv tamošnjeg Radničkog. “Plavi” su na stadionu na Čairu izgubili u 32. kolu 3:0. No, jedan od rijetkih Dinamovih pravih saveznika u jugoslavenskoj Prvoj saveznoj ligi Osijek junački se isprsio doma protiv Crvene zvezde. Osječani su potamnili Zvezdu omjerom 2:0 i to zgodicima osječkog Zoro osvetnika Zdravka Čakalića. Prema onoj narodnoj izreci “tko će kome, ako ne svoj svome,” narečeni centarfor Osječana i nekad upravo velika nogometna nada Crvene zvezde Zdravko Čakalić s dva krasna pogotka ugasio je i poslednju iskru nade njegovog bivšeg kluba Crvene zvezde u borbi za šampionski tron. I tako je svojim golovima Čakalić, jedan bivši osvjedočeni zvjezdaš u majici Osijeka napokon presudio svome bivšem klubu Zvezdi. Kad je osječki radijski komentator Đorđe Ivković u 18,15 javio na radijskim valovima vijest da je završen meč u Osijeku pobjedom Osijeka nad Zvezdom 2:0, nogometaši Dinama su netremice prateći i slušajući radijski prijenos sa stadiona iz osječkog Gradskog vrta već uvelike autocestom od Niša prema Beogradu bili negdje blizu mjesta Velika Plana kod Smedereva. To je nešto više od 50 kilometara od Beograda. I u trenutku kad je reporter iz Osijeka javio da je tamo sve gotovo, u Dinamovom autobusu se zaorila pjesma i svi su u oduševljenju poletjeli jedni drugima u šampionski zagrljaj podijeliti neviđenu radost. Vozač je ubrzo na zamolbu putne ekspedicije Dinama zaustavio autobus u blizini obližnjeg motela pokraj autoceste. Svi su nogometaši, kao i treneri, klupsko osoblje i novinari izašli ne kratko vani napraviti kolektivnu fotografiju za uspomenu i vječno sjećanje! Nema te Rihterove ili Merkalijeve skale za izračun jačine potresa tla koja bi mogla izmjeriti krik oduševljenja, gotovo tektonskog pomjeranja tla ispod tla na kojem su stajali svi Dinamovi nogometaši i svih ostali ljudi u klupskom autobusu, u trenucima kad su čuli radijsko javljanje iz Osijeka da je tekma završena 2:0 za Osijek i da je Dinamo nakon čežnjivo i žudno iščekivane 24 godine napokon šampion Jugoslavije u nogometu!
Tri dana kasnije na stadionu pod Bijelim brijegom, kao rijetko kada, sve je vijorilo od Dinamovih stijegova i znamenja. Navijači Dinama iz Hercegovine napokon su dočekali svojih pet minuta. Slavlje je pomalo pokvario Veležov pobjednički pogodak iskusnog centarfora Dušana Bajevića. Taj gol bio je vrijedan minimalne, ali uzaludne pobjede Mostaraca nad Zagrepčanima od 1:0. Tim trijumfom nad novim prvakom Jugoslavije Dinamom, nogometaši mostarskog Veleža su samo upisali njima dragocjene bodove u utakmici sportskog prestiža. Stadion u Mostaru je bio pun do posljednjeg mjesta, iako je bila srijeda i radni dan. Pod Bijelim brijegom Dinamo je tradicionalno uvijek imao dosta navijača, no ovoga puta u utakmici u kojoj je Dinamo slavio naslov prvaka države u nogometu, na tribinama mostarskog stadiona među blizu 30 000 gledatelja većinu navijača su činili dinamovci pristigli na stadion, ne samo iz Mostara, nego i iz cijele Hercegovine. Osobito je bilo puno dinamovaca s natpisima mjesta u kojima Dinamo ima veliki broj navijača u Hercegivini, a to su Široki Brijeg, Čitluk, Grude, Ljubuški, Posušje, Neum, Stolac, Čapljina, Prozor, Konjic, Jablanica, naravno i sam grad Mostar. Nije poklonicima “plave” boje iz Hercegovine bilo teško cijeli dan po Mostaru dijeliti Mostarcima Dinamove šampionske rekvizite kao što su kape, zastave, šalovi, značke, dresovi… Bio je to veliki Dinamov šampionski zanos i trenuci jednog ujedinjenog svedinamovskog navijačkog pokreta iz svih krajeva Jugoslavije, gdje je bio iznimno velik broj dinamovaca.
I onda je došla utakmica šampionske promocije i velike simbolike. U sklopu posljednjeg 34. kola u Zagrebu je gostovala podgorička Budućnost, klub koji nosi ime perspektive značenja riječi budućnost, što bi si poželio svaki nogometni kolos. Trebovanja za dragocjeno parče papira, zvano ulaznica za utakmicu Dinamo – Budućnost premašivalo je maštu redatelja “Rata svijetova” Stephena Spilberga. Dinamovi navijači sa doslovno svih pet svjetskih kontinenata pohrlili su tog dana ka stadionu u maksimirskoj šumi. Bilo je to pravo nogometno hodočašće svih dinamovaca. Pritom su viđene i tučnjave u Zagrebu u borbi oko ulaznice za utakmicu Dinamove šampionske promocije i velikog užitka pribivanja nogometnom blagdanu kakav se rijetko viđa. Svaki poklonik Dinamove plave boje želio se naći u ulozi svjedoka povijesti, u koju je uz bezbroj propuštenih prilika i jednu pogođenu gredu Budućnosti u režiji Milivoja Bračuna u 9. minuti, ušao i prekrasni pobjednički zgoditak Dinama preko njegovog najboljeg nogometaša i u proljeće najučinkovitijeg strijelca šampionske sezone Zlatka Kranjčara. U 30. minuti ige Zlatko – Cico Kranjčar, iako rastom omalen u uspredbi s košarkaški stasitom obranom gostiju, jedan izvrsni centaršut s ijevog boka skoristio je na pravi način. Zaplivao je u visokom skoku kroz zrak pokraj statične obrane Budućnosti i glavom zakucao loptu u mrežu Podgoričana izvan linije pet metara vratarskog prostora. Plamen vatrene buktinje grčke Olimpije, znaka Olimpijskih Igara, bio je u tom trenutku samo mala logorska vatra u usporedbi s urlikom bezgraničnog i neobuzdanog oduševljenja preko 70 000 ljudi na do vrha prepunom stadionu. I u novinarskoj loži je bio doslovno kao u mravinjaku čovjek na čovjeku, kamoli na krcatim tribinama. Ni prije, ni poslije, nikad se u Zagrebu nije našlo na tribinama Maskimira toliko navijača kao tog dana Dinamove promocije u novog prvaka Jugoslavije 1982. godine.Navijački eho razdraganih glasova bio je toliko jak i bučan da se dojmilo da može upaliti svojom snagom i reflektore maksimirskog stadiona. No, vrelo sunce drugog svibanjskog dana 1982. godine navijestilo je da se uskoro rađa sunce Dinamove nogometne slobode. Prije početka utakmice uz Blaževićev naklon gledateljima na centru igrališta i zahvalu publici na stadionu na bodrenju tijekom cijelog prvenstva, u zrak je iz jednog netom otvorenog ptičjeg kaveza poletjelo jato oslobođenih bijelih golubova. Odletjeli su visoko i negdje “nebu pod oblake”, a tako je i oslobođena Dinamova energija poletjela u zrak i nebeskim svodom se raspršila za sva vremena! I najmlađi dinamovci su došli na svoje. Spontano su učenici srednjih škola prije utakmice šampionske proslave protiv Budućnosti vratolomnom brzinom trčali cijelom atletskom tartan stazom oko stadiona, a nakon tekme skupina tih mladih i fanatičnih pristaša Dinama trčala je u jurnjavi kroz grad do Haulikove ulice i klupskih prostorija podijeliti trenutke životne i mladalačke radosti i pred upravnom zgradom Dinama.
Vremešna Dinamova klupska legenda Gustav Lehner, nogometaš šampionskog Građanskog 1937. i 1940, onda i prvak Jugoslavije kao trener Dinama 1958. godine, bio je i i kao igrač i kao trener prvak Jugoslavije i sa Građanskim i njegovim slijednikom Dinamom. Daleke 1937. bio je sa svojim suigračima dočekan kao pravi junak na Zrinjevcu poslije fenomenalne pobjede Građanskog nad BSK – om u Beogradu od 4:0 u odlučujućem i izravnom dvoboju za naslov prvaka Kraljevine Jugoslavije u nogometu za prvenstvo 1936/37. Zagrebački sportski novinar Zijad Kršlak, pomalo znakovito, priupitao je Lehnera u trenucima velikog slavlja nakon završetka utakmice posljednjeg kola Dinamo – Budućnost 1:0 sljedeće: “Otkud vi nakon više od 20 godina na tribinama kad ste se zarekli da zbog kazališnih režija u nogometnoj ligi nećete više kročiti na stadion?” Lehner je kratko, vrlo jezgrovito i točno, ali nadasve duhovito zamijetio:”Došao sam danas da vidim tko je taj čovjek s bijelim šalom koji je uspio skinuti “crnu magiju” s kluba koji je uvijek bio nogometna akademija i institucija na ovim jugoslavenskim prostorima. Tko je taj čovjek koji je uspio ono što nije uspjelo Antolkoviću, Zebecu, Horvatu, Čajkovskom, Bobeku, pa u potpunosti čak ni Vlatku Markoviću. Da mi je netko 1937. kad sam kao igrač s Građanskim bio prvak SHS -a rekao da će jednog dana doći vrijeme kad će svi oni koje smo učili nogometu 24 godine učitelje nogometa držati u zavjetrini, rekao bih mu da je lud. Sad mi se čini da je ono što sad vidim svojim očima nešto na granici stvarnosti!”
Stadion se svih 90 minuta prolamao burnim ovacijama “Ćiro, Ćiro!” Blaževiću se nisu tad priviđala čuda Providensa, iako je fabulozna atmosfera na tribinama nalikovala na slike iz druge galaksije. Cijeli stadion je bio prekriven modro plavim transparentima, zastavama, šalovima, klupskim kapama, navijačkom scenografijom i originalnom navijačkom koreografijom za pamćenje. Zlatnim slovima u povijest Građanskog nogometnog kluba Dinamo Zagreb šampionske 1982. godine ušli su: Marijan Vlak, Milivoj Bračun, Zvezdan Cvetković, Ismet Hadžić, Velimir Zajec, Srećko Bogdan, Stjepan Deverić, Snježan Cerin, Zlatko Kranjčar, Marko Mlinarić, Zoran Panić, kao i brojni nogometaši iz pričuve, a mnogi od njih često i kao dio prve postave: vratar Zvonko Marić, te Petar Bručić, Zoran Juričko, Davor Braun, Džemal Mustedanagić, Marin Kurtela, Dragan Bošnjak, Zlatan Arnautović, Željko Hohnjec, Hrvoje Dragićević, Emil Dragićević, Drago Dumbović i dva Dinamova vojnika vratar Tomislav Ivković i strijelac Borislav Cvetković… i nezaobilazni i neponovljivi, kako tad reče glasoviti zagrebački radijski reporer Ivan Tomić, “veliki bijeli šal i veliki plavi val” Miroslav – Ćiro Blažević!
Dragan Ilić
HOP
Dragan Ilić
HOP
HOP na Tellegramu https://t.me/hopportal
