Pismo nasovljeno;
Nadbiskup Carlo Maria Viganò
Nadbiskup Athanasius Schneider
velečasni mons. Nicola Bux
Don Livio Fanzaga (Radio Maria) vlč.
Roberto de Mattei (Rimska korespondencija) prof.
Prof. Stefano Fontana (Zvjezdarnica Van Thuan)
Francesco Lamendola (Jadranska filozofska akademija) prof.
Enrico Maria Radaelli (Aurea domus) prof.
Massimo Viglione (Bratovština Triarii) prof.
Dr. Riccardo Cascioli (Novi dnevni kompas)
Dr. Aldo Maria Valli (Duc in altum)
Dr. Marco Tosatti (Stilum Curiae)
dr. Emanuele Boffi (Tempi)
dr. Corrado Ruini (Liberi in Veritate)
Dr. Lorenzo Bertocchi (Kormilo)
dr. Sabino Paciolla (blog Sabino Paciolla)
Katoličkim konzervativcima: Kako je latinski papa Ratzinger postavio Bergoglia
Dana 5. travnja 22. na blogu Alda Marije Vallija nadbiskup Viganò napisao je: „Moramo rasvijetliti abdikaciju Benedikta XVI. i pitanje prijevare Konklave 2013., koja će prije ili kasnije morati dati povoda službenoj istrazi. Ako bi postojali dokazi o nepravilnostima, konklava bi bila ništavna, Bergogliov bi izbor bio ništavan, kao što bi bila ništavna sva njegova imenovanja, akti vladanja i učiteljstva. Resetiranje koje bi nas providonosno vratilo na status quo ante, s Kardinalskim zborom sastavljenim SAMO OD KARDINALA IMENOVANIH DO BENEDIKTA XVI., isključujući sve one koji su stvoreni od 2013., notorno ultraprogresivni”.
Njegova Ekselencija Viganò imao je dobru intuiciju, kao što ćemo ilustrirati u nastavku.
Kao što je poznato, Deklaracija pape Benedikta od 11. veljače 2013. sadržavala je neke latinske pogreške i nedostatke na koje su odmah ukazali ugledni filolozi poput Luciana Canfore u Corriere della Sera (članak je nestao s interneta), Wilfried Stroh u Abendzeitungu i također kardinal Ravasi u L’Arena di Verona.
Ipak, tri godine kasnije, 2016., u intervjuu za knjigu „Posljednji razgovori” Petera Seewalda, Benedikt XVI. je izjavio: „Tekst ostavke sam napisao na latinskom jer se tako važna stvar radi na latinskom. Osim toga, latinski je jezik koji toliko dobro poznajem da mogu pristojno pisati. Mogao sam to napisati i na talijanskom, naravno, ali postojala je opasnost da pogriješim”.
Sada, svatko razumije da je ovo očita nedosljednost, ako se smatra da se izraz “greška” odnosi na sintaksu.
Kao što ćemo ilustrirati, pogreške na koje je papa Benedikt govorio bile su samo “povijesne”: istinsko abdiciranje i pravno prepuštanje Crkve u ruke skupine prelata poznatih kao “St. Gallen Mafia” koji su, priznavanjem jedan od njegovih članova, kart. Danneels, sponzorirana kartica. Bergoglio od 2005.
Gregis ponovno potvrđuje u čl. 53 , dok je ministerium, moć da se “ čini” papi dodjeljuju kardinali. Sam Benedikt XVI. je u Deklaraciji precizirao da mu je ministerij kojeg se izjavljuje da se odriče dobio per manus Cardinalium prilikom izbora 2005. godine
Sveti Otac Benedikt XVI. znao je da bi, retrospektivno, neki kanonisti koji su se slagali s “novom upravom” pokušali zbuniti ideje neprikladnim iskorištavanjem različitih značenja munus (koji u svakom slučaju NIJE PREDMET ODRICANJA), ali s ovom bilješkom, “rukom kardinala”, papa Ratzinger je pomeo svaku dvosmislenost: kardinali mogu dodijeliti ministerium shvaćen (kao što je to u cijelom kanonskom pravu) samo kao praktična moć, u ovom slučaju pravo biti papa.
Nadalje, Benedikt XVI. je izjavio da se odriče samo ministerija, iako je vrlo dobro znao da papa ne može dobrovoljno i kanonski odvojiti ministerij od munusa, kako je nedavno podsjetio i Nj.E. Gerhard Müller u svojoj najnovijoj knjizi “U dobroj vjeri”.
MEĐUTIM, OVO ODJELJENJE SE MOŽE DOGODITI ZAPRAVO, NASILNO, SAMO U JEDNOM SLUČAJU: stolica potpuno spriječena, (kan. 335, 412) kada je papa zatvorenik, zatočen, prognan i stoga gubi, zbog više sile, VJEŽBU. munusa, tj. ministerija. Budući da je zatvorenik, on očito ne može “glumiti” papu, ali “je” i dalje papa, i drži munus.
Upravo iz tog razloga, kao što ćemo vidjeti, Benedikt XVI. je briljantno ODGODIO stupanje na snagu ovog – kanonski nemogućeg – odricanja samog ministerija za 17 DANA.
Zapravo, ovdje latinski jezik još uvijek intervenira, spašavajući. Kako čujemo (min. 7.40) iz njegovog čitanja Deklaracije, Benedikt XVI. kaže: “…ministerio […] renuntiare ita ut a die 28 veljače MMXIII, hora VICESIMA…”.
Samo se na latinskom, s hora vicesima, papa Benedikt mogao pozvati, za vrijeme u kojem će njegovo odricanje od ministeriuma stupiti na snagu, na RIMSKO VRIJEME, prihvaćeno počevši od četrnaestog stoljeća do Napoleonova doba u Italiji i na područjima Papinska država. Vrijeme koje i danas obilježava radni sat apostolske palače Castel Gandolfo.
S obzirom da rimsko vrijeme broji sate od zalaska sunca, a ne od ponoći, hora vicesima od 28. veljače 2013. (dan kada je sunce zašlo u 18.00) uopće ne odgovara 20.00 sati 28. veljače, već vremenskom razdoblju koje , prema našem 24-satnom međunarodnom vremenskom sustavu, bilo je između 13.00 i 14.00 sati sljedećeg dana, 1. ožujka.
U 12.30 odmah se izvodi DRŽAVNI UDAR i Benedikt XVI. točno od početka neposredno sljedećeg sata, vicesime, potpuno spriječen ulazi u stožer. Doista, koji bi papa mogao biti više spriječen od onoga kojemu se još jedna konklava saziva dok je živ i vlada? Kanonski nemoguće razdvajanje munusa i ministeriuma može se dakle postići, prisilno, za potpuno onemogućeno sjedište, a “ostavka” Benedikta XVI. od ministerija tako postaje efektivna, činjenična, upravo od 13.00 sati 1. ožujka, točnije, od hora vicesima od 28. veljače 2013.
[Zbog toga je Benedetto s balkona Castel Gandolfa u 17.45 pozdravio publiku s (za nas) apsurdnim “laku noć”: prema rimskom vremenu bila je zapravo blizu ponoći, tj. početak računanja vremena novi dan s prvih 12 sati noću.
Zatim je rekao da “od osam sati navečer”, (talijanski prijevod hora vicesima s latinskog), više neće biti “vrhovni papa”, semantička inverzija titule vrhovnog pape (također opravdana neke drevne upotrebe) što mu je omogućilo da kaže istinu, to jest da više neće biti “papa na najvažnijem mjestu”: bit će drugi papa, raskolničke crkve, mnogo istaknutiji od njega].
I dolazimo do treće točke u kojoj latinski spašava Katoličku crkvu: “…ministerio […] renuntiare ita ut a die 28 februarii MMXIII, hora 20, sedes Romae, sedes Sancti Petri VACET”.
Ova je rečenica prevedena na talijanski kao “da bi stolica Rima, stolica svetog Petra, bila PRAZNA”. Dovoljno je otvoriti bilo koji latinski rječnik da se otkrije da glagol vacare ima prvo značenje “biti prazan, nenatrpan, slobodan”, te da stoga, pozivajući se na stolicu svetog Petra, jednostavno ukazuje da će ostati slobodan , prazan, (budući da bi ga samo istovremeno odricanje od munusa učinilo pravno praznim).
Zapravo, papa Benedikt, kako je bio spriječen, nikada se ne bi vratio na katedru rimskog biskupa, u Lateranu, sjedište iz kojega je crpio svoj legitimitet upravljanja, odnosno svoj ministerij.
Četvrta točka, službeni jezik Crkve dopustio je Benediktu XVI. da u Deklaraciju uvede još jednu dragocjenu naznaku: latinski dopušta da se koncept izbora nasljednika odvoji od vremenskog trenutka njegove ostavke, prekidajući logički odnos. Pogrešan je objavljeni prijevod rečenice: “… a Konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa moraju sazvati oni koji su nadležni” s obzirom da je samo jedan nadležan za sazivanje Konklave, tj. kako bi rekao kardinal dekan . Treba dodati da “njegov” znači “ovi, oni”, a ne “oni”. Nadalje, dopuna agensa ab his quibus competit (ab + ablativ) prema latinskoj upotrebi ne bi trebala biti uređena convocandum esse (pasivna perifrasta koja zahtijeva dativ agensa), nego ad eligedum.
Dakle točan prijevod glasi: “I IZJAVLJUJEM da će Konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morati sazvati ONI KOJIMA JE NADLEŽNA”.
Ovom rečenicom papa Benedikt točno je precizirao da će, nakon njegove spriječene stolice i nakon njegove smrti, sljedećeg (pravog) vrhovnog papu morati izabrati oni isti kardinali koji su tamo prisutni, ratzingerovske i wojtylianske nominacije. Zapravo, Universi Dominici Gregis propisuje u umjetnosti. 33 da je “… pravo aktivnog izbora bilo kojeg drugog crkvenog dostojanstva ili intervencija laičke vlasti bilo kojeg stupnja ili reda apsolutno isključeno”.
Dakle, ako bi, nakon Bergogliova odlaska sa scene, sljedeća konklava uključila čak i jednog od nevažećih kardinala koje je on imenovao, bio bi izabran drugi protupapa, još uvijek bez munusa i pomoći Duha Svetoga. Vidljiva kanonska Crkva bi bila GOTOVA.
Deklaracija, dakle, nije bila nikakva abdikacija, već iščekivanje i spontano prihvaćanje spriječene stolice koju bi Benedikt XVI. trpio zbog pogrešnog tumačenja Deklaracije od strane kardinala. Papa Ratzinger pristao je biti zatvoren, učiniti “korak u stranu” (kako je rekao) kako bi ostao pravi papa, ostavljajući prostora neprijateljima Crkve da im dopusti da se otkriju, ČAK I DA SU SE VEĆ RASKOLILI OD POČETKA.
Dakle, razumijemo zašto u “Posljednjim razgovorima”: Papa Benedikt je izjavio da je napisao Deklaraciju na latinskom “kako ne bi pogriješio”. Samo je u latinskom skrivena razlika između munus/ministerium, rimskog voznog reda, dvostrukog značenja vacare itd.
Zapravo, da je napisao na talijanskom “Izjavljujem da se odričem službe rimskog biskupa, tako da će od 20 sati 28. veljače Rimska stolica biti upražnjena”, namjera bi bila jasna (čak i ako bi, jednako tako, odgoda pravno čistog čina kao što je odricanje od papinstva bi u svakom slučaju učinila Declaratio nevaljanom kao abdikacija).
Benedikt XVI. stoga nije želio učiniti povijesnu pogrešku abdiciranja, prepuštajući Crkvu u ruke Kristovih neprijatelja i pojedincu koji, kako gotovo svi adresati ovog pisma ispravno tvrde, uz razne nijanse, nije katolik i ne čini ništa osim što radi na uništenju Rimske crkve i njezine vjere, štoviše, u ovom posljednjem razdoblju ciljajući, na senzacionalno evidentan način, drevnu misu.
Tankoćutnost latinskog i preciznost kanonskog prava omogućili su Svetom Ocu Benediktu XVI. da potakne sve kardinale, vjerne i nevjerne, da zaštite papinstvo nesvjesno ga stavljajući u ometeno mjesto.
Otuda koncept “pape emeritusa”, koji je, iako nepostojeći u kanonskom pravu, zapravo papa koji zadržava munus – to jest duhovnu vezu sa svojom stolicom – a gubi ministerium poput biskupa emeritusa, s s tom razlikom što se za biskupe emerituse to događa kanonski, dok se za pape to može dogoditi samo prisilno, putem zapreke, jer je njegov munus isključiv i nedjeljiv.
Dakle, “papa Franjo”, koji vas toliko brine, ne postoji, on je samo biskup* odjeven u bijelo koji već deset godina nezakonito zauzima Petrovo prijestolje. (*I s papinstvom i s protupapinstvom gubi se kardinalski status).
Crkva je trenutno uzurpirana i upražnjena je od 31. prosinca 2022.
Nezamislivo pitanje samoizgnanstva na ometeno mjesto dao je razumjeti sam papa Benedikt u devet godina u kojima je, kroz pisma, knjige, intervjue, javne geste, poslao stotine inputa u tom smislu, od najočitijih do najsuptilniji . Prije svega činjenica da je nastavio nositi bijelo, živjeti u Vatikanu, podijeliti apostolski blagoslov do veljače 2022. OVDJE i potpisati s P.P. (Pater Patrum) upravo onako kako bi se to dogodilo svakom papi na potpuno zapriječenom mjestu. Da ne spominjemo kada je napravio nevjerojatno točnu povijesnu referencu na presedan Benedikta VIII iz 1013. (“nijedan papa nije dao ostavku tisuću godina” ) upravo kako bi zaštitili svoj imidž) predstavljala Franjino trenutačno priznanje da on nije pravi papa. Ako je zapravo sve u redu, zašto ikoga izopćiti zbog jednostavnog kanonskog pojašnjenja?
Stoga vas javno molimo želite li se založiti i podržati ovu instancu na Kardinalskom zboru prije 2013. godine, za spas Crkve i sigurnost naše nacije.
Štoviše, činjenica je da stotine tisuća katolika, ako ne i nekoliko milijuna, ne smatraju Franju pravim papom. A ova situacija kanonske nesigurnosti (papa dubius, papa nullus) je – u svakom slučaju – nedopustiva i Crkva je mora razjasniti u skladu s gore spomenutom Apostolskom konstitucijom.
Ovu javnu komunikaciju željeli su svi potpisnici kako ne bi ostalo neistraženo i nejasno. Vrijeme je za povijesno preuzimanje odgovornosti cijeloga crkvenog i intelektualnog staleža koji je pokazao, kao i vi do sada, da vam je na srcu sudbina prave Crkve.
Čekamo vaše vijesti i stojimo vam na raspolaganju za sve daljnje informacije. Šaljemo srdačan pozdrav.
dr. Andrea Cionci, dr. Angelo Giorgianni, prof. Luca Brunoni, prof. Gian Matteo Corrias
HOP
HOP na Telegramu
