U Beogradu policija zabranila prosvjede pred ruskim veleposlanstvom protiv ruske agresije na Ukrajinu
U petak je u Beogradu bio Black Friday. Crni petak pokazivanja srpskog nedostataka temeljnog ljudskog suosjećanja s ukrajinskom žrtvom ruske vojne agresije dogodio se 24. veljače. To je bio dan obilježavanja sramne ruske vojne invazije na njima susjednu Ukrajinu i krasna prigoda ljudima od karaktera, morala, sa dostatno svijesti i savjesti pokazati na djelu empatiju prema ukrajinskoj žrtvi uz bezrezervnu osudu ruskih vojnih dželata. I kakvu su sliku o sebi poslali Srbi cijelom svijetu? Kao i lani, lansirali su oduševljene pokliče potpore ruskom vojnom agresoru i time se još više moralno srozali u očima civiliziranih naroda i država diljem svijeta. Oduran je bio prizor srpskog srama i blama pred prilazima ruskom veleposlanstvu u Beogradu. Više je bilo uniformiranih policajaca u policijskom kordonu, kao i pripadnika MUP-a Srbije u civilu, nego što se u Deligradskoj ulici okupilo prosvjednika protiv zločinačke ruske vojne agresije na Ukrajinu.
Kad je jedan od glavnih organizatora prosvjeda odvjetnik Čedomir Stojković, lider oporbenog i posve prozapadnog političkog pokreta, političkih i ideoloških slijednika nekad davno ujediinjenje Demokratske stranke, a sad pod nazivom “Grupa Oktobar”, demonstrativno želio ponijeti pred kapiju ruskog veleposlanstva tortu ukrašenu mrtvačkom glavom, simbolom okrutne i surove ruske vojne navale na Ukrajinu, njega i njegove političke suborce, zaustavile su policijske ophodnje na samo nešto više od stotinu metara od prilaza ulaznoj kapiji ruskog veleposlanstva u Beogradu. Među malobrojnim prosvjednicima nije bilo više od nekoliko desetaka onih najhrabrijih i najsmjelijih, što se ničega nisu bojali, nego su dosljedno i do kraja postupili po svojem ljudskom i moralnom načelu solidariziranja sa nedužnim i nevinim ukrajinskim žrtvama. Srbi što žive u obližnjim zgradama kao prolaznici ulicama ili makar slučajni putnici namjernici iz obližnjih kafića, sporadično su provokativno dobacivali prosvjednicima. Jedna srednjovječna žena iz kafića vikala je izazivački “Slava Rusiji””, a njena vrsnica što je malo kasnije prošetala kolnikom u blizini prosvjednog skupa, prišla je sa ironičnim osmijehom skupini policajaca i uzviknula naglas: “Što hoće ovi izdajnici ovdje što protestiraju? Je li možda traže batine?”
Nakon polusatnog taktičkog nadmudrivanja malobrojnih demonstranata, nekoliko puta brojnijih policajaca u policijskim odorama, kao i njihovih pratitelja, policajaca u civilu, te revnih i vječno pokornih malograđana, pristaša srpskih i ruskih zločinačkih vlasti, što su oduševljeno klicali Putinu i Vučiću iz kafića, s balkona i s ulice, kratkotrajni prosvjed je završen. Čuli smo svjedočenje zajedničke skupine domaćih srpskih, kao i združenih ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih provjednika, političkih prognanika iz njihovih zemalja matica ovdje na tlu Srbije, da su im takav odbor za doček u Vučićevoj banditskoj državi, političkoj ispostavi države kremaljskog botoksiranog vrtnog patuljka Putina, priredili i lani. Znači, sad je bila ista meta, isto odstojanje. Za godinu dana rata u Ukrajini niti za milimetar se nije pomjerila Srbija u njezinom odvratnom i groznom podupiranju ruskog vojnog nasrtaja na njoj susjednu državu Ukrajinu. Nakon završenog prosvjeda, jedan Rus, kao izraziti politički protivnik Putinova režima, u razgovoru u obližnjem kafeu, kazao mi je da trenutačno ima neslužbeno preko 250 000 izbjeglih Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa na teritoriju Srbije, a svega nekoliko desetaka njih skupilo je snage i hrabrosti na obljetnicu ruskog vonog napada na Ukrajinu doći i javno demonstrirati i tu mučku i gnjusnu rusku vojnu agresiju na Ukrajinu i konkretnim djelom i osuditi. Po njegovim riječima, ima među izbjeglim Rusima i najviše onih što su stvarno pobjegli od novačenja u Putinovu vojsku, ali tu završava njihova ideja otpora Putinu. Jer, mnogi od ruskih vojnih dezertera, ne osuđuju u biti vojni pohod Rusije na Ukrajinu, samo ne bi nikako voljeli vlastiti život riskirati i staviti ga na kocku. Ali, bi bili sretni ako neki njihovi zemljaci Rusi to učine i proliju vlastitu i tuđu krv za proširenje ruskih državnih granica, a oni se po svršetku rata vrate u Rusiju uživaju nadalje blagodati novog političkog stanja i poretka, kao i teritorijalnih probitaka Rusije na štetu Ukrajine.
Poslije toga nazočili smo drugom poluvremenu političkih prosvjeda u Beogradu. Oko podneva u Pionirskom parku u centru grada, na pola puta od predsjedničke rezidencije zlotvora Aleksandra Vučića i zgrade Skupštine Srbije, skupila se povorka od više tisuća poglavito Ukrajinaca, ali i manje skupine Rusa, Bjelorusa, lokalnih oporbeno orijentiranih Srba, te predstavnika diplomatskog kora u Beogradu. Sve je bilo organizirano pod paskom ukrajinskog veleposlanstva u Srbiji. Vijorile su se središnjim gradskim ulicama Beograda ukrajinska državna znakovlja, državni stijeg Ukrajine, transparenti potpore ukrajinskom narodu, opet uz pribivanje brojnih novinarskih ekipa iz inozemstva i suzemstva. Zamijetili smo u masi ljudi i dvojicu političara iz vladajućeg srbijanskog režima, što su se odvažili dati javno glas potpore Ukrajini. To su narodni zastupnik vladajućega Vučićeva SNS-a Dragan Šormaz iz Obrenovca, te vojvođanski politički lider Nenad Čanak. Nije zgoreg reći da je narečeni Šormaz, narodni zastupnik SNS-a i bivši srbijanski ministar, samo glede njegovoga političkog stajališta u svezi rata u Ukrajini, na korak od isključenja i izbacivanja iz njegove stranke. I ta pojedinist zorno govori o stanju političkih duhova u Srbiji i ograničenosti slobode misli ljudi, onih malobrojnih još uvijek dostatno razložnih ljudi iz vladajućeg političke postave, što se osmjele samostalno misliti i to javno iskazati. Takvi su onda Vučievim falangama prvi na meti za politički odstrijel.
Od dvanaest sati upriličen je na središnjem skupu na najvećem i središnjem gradskom Trgu Republike u blizini golemoga spomenika proaustrijski politički opredijeljenoga srpskog kneza Mihaila Obrenovića glavni događaj cijeloga prosvjeda. Taj središnji gradski Trg Republike u blizini je spomenika kneza Mihaila, čovjeka kojega su srbijanski rusofili kao izrazitoga austrofila i zapadnjaka ubili iz zasjede u Košutnjaku, iako ih je životno zadužio više nego bilo koji drugi srpski vladar. Tako Srbi izražavaju i svojim zaslužnim vladarima zahvalu za istinske vojne i političke pothvate, a kako se tek razračunavaju s neprijateljima, to je posebna vrsta priče strave i užasa. Knez Mihailo Obrenović je 1867. bio prvi Srbin dobitnik simboličkih ključeva grada Beograda iz ruku Turčina Marašli Ali paše, time i simbola primopredaje turske uprave Beogradom domaćim Srbima, ujedno i svojevrsnoga oznake stvarnoga svršetka pet stoljeća posvemašnje turske vladavine nad Beogradom i cijelom Srbijom. Nešto kasnije srpski zavjerenici, iznimno istočnjački i proruski izjašnjeni, ubili su svoga kneza najvećega srpskoga povijesnoga dobrotvora i srpskoga vladara Mihaila Obrenovića. Smaknuli su ga iz zasjede u šumi u Košutnjaku, iako im ništa osobno nije skrivio, osim što ih je htio uljuditi, upristojiti, politički srednjeeuropski opismeniti i približiti civiliziranoj Europi. No, takav grijeh mu srbjanski barbari nisu mogli oprostiti. I kad su skužili kako su iz obijesti pogubili rijetko pametnog i razboritog Srbina, mnogo kasnije su mu podigli velebni spomenik. No, ne kaže se zalud, kako naknadna pamet ide magarcu pod rep.
Upravo u blizini spomenika knezu Mihailu Obenoviću, na Trgu Republike nazočili smo seriji vrlo nadahnutih političkih govora uzvanika iz ukrajinskog veleposlanstva u Beogradu, predstavnika diplomatskog kora u Beogradu, kao i niza više uspješnih i zapaženih govornika iz redova srpske prozapadno politički orijentirane oporbe. Među njima posebno su se istaknuli osebujnim govorima, prožetim naglašenim političkim obolom širenja istine i pravde o ukrajinskoj velikoj ratnoj žrtvi i odvjetnici Čedomir Stojković i Aleksandar Olenik, kao i prijašnja predsjednička kandidatica udruge građanske EU i NATO alijanse Biljana Stojković, te Branislav Grubački iz Zrenjanina, utemeljitelj političke prozapadne udruge ” Novi optimizam.” On će sa svojim istomišljenjacima i narednih tjedana u političkoj kampanji pod nazivom “Srbija pod “bratskim” agresijom Rusije” pokušati na političkim tribinama širom Srbije otvoriti oči zaslijepljenim i zaluđenim Srbima. Ali, narod koji tako dugo tone u glib, teško će za tako kratko vrijeme najdobronamjernije političke kampanje Zrenjaninca Grubačkog ponovno progledati i doći do pravih i istinskih spoznaja.
Većinska Srbija i dalje stanuje i zarobljena uma caruje u besprizornim srpskim mitovima i ruskim legendama. To neznanje protkano notornim srpksim povijesnim lažima, krađama, podvalama i prijevarama im je klica svake dosadašnje i buduće kleptomanije i megalomanije u posezanju za tuđim zemljama. Takvi imaju i čelnika države u liku opskurnog Aleksandra Vučića, oskudnog znanja, ali velikog razmetanja i samohvalisanja ničim stvarno i životno ostvarenim. Zato su Vučićevi srpski rusofilski mitomani i lani bez problema išli masovno u pohode pred zgradu onog već spomenutog ruskog veleposlanstva u Beogradu izraziti navijačkim, ratnim i borbenim skandiranjem potporu ruskom veleposlaniku Aleksandru Bocanu Harčenku, istodobno i neskrivenom Putinovom namjesniku nad ruskom gubernijom Srbijom, kako Rusija treba vojno pregaziti i sravniti sa zemljom Ukrajinu. Kordona policije u uniformama i u civilu tad nije bilo pred veleposlanstvom Rusije. Dapače, svi su zajedno pljeskali krvoločnim i krvožednim, srpskim davateljima tuđe krvi u vojnom pohodu na treću zemlju Ukrajinu, o kojoj Srbi nemaju pojma, baš kao i o svom objektu lažnog oduševljenja Rusiji. Isto vrijedi i za desetine tisuća razularene srpske divlje horde srbijanskih fašističkih i nacističkih desničara u organizaciji krvavog režima ratnog i poratnog zločinca Aleksandra Vučića u trenucima njihovog proljetošnjeg i ljetošnjeg paradiranja Beogradom u znak potpore Rusima da Ukrajinu vojno pretvore u sastavni dio Rusije. Ta uvertira je bila lani, a u drugom poluvremenu su ove godine upravo ti zaglupljeni i zaticani Srbi dobili hladan tuš od njihovih lažnih uzora Rusa. Kad su velikosrbi petnaestog veljače burno prosvjedovali zbog tobožnje Vučićeve prodaje Kosova, koje ionako odavno nije više državno u posjedu Srbije, te prhvaćanja francusko – njemačkog plana za terotorijalni i politički preustroj države Kosovo, onda je miljenik desničarskih srpskih prosvjednika ruski veleposlanik Harčenko naglas kazao kako je Vučić njegov politički favorit u Srbiji, te kako on ne želi imati ništa zajedničko sa srpskim vandalima i brabraima koji mu na ulicama Beograda ponosno kliču. Bila je to sluđenim i zaglupljenim Srbima, dobrovoljnim davateljima tuđe krvi u tuđem ratu i na tuđoj fronti jača pljuska i od najtežeg tehničkog boksačkog nokauta.
Možda su razmišljanja prosječnih Srba najblje oslikala dva tragikomična komentara posve razočaranih srpskih rusofila. Jedan od njih na srpskom, iznimno proruskm portalu Pravda.rs veli:”Išli smo prošle godine masovno pred veleposlanstvo Rusije galamiti i javno poduprijeti Rusiju da vojno pregazi Ukrajinu. I nitko se od naših životnih idola i naše braće Rusa iz njihovog veleposlanstva nije udostojio izaći pred kapiju i barem nam reći “hvala braćo na makar verbalnoj potpori!” Sad bih nakon godinu iz inata želio da Srbija uđe i u EU i u NATO, a cijeli život sam kao srpski rusofil bio protiv svega iz Europe i sa Zapada, ali to sad želim samo da Rusima vratimo milo za drago što su nas razočarali i izdali.” Jedan drugi isto tako politički komercijano opredjeljeni Srbin, kao pravi vjernik Srbima najomiljenije životne financijske crkve, na portalu B92 nakon nedavne objave mogućne zračne opasnosti u Moskvi i cijeloj Rusiji radi navodno izglednih raketnih napada Ukrajine krstarećim raketama, ovako komentira najnoviji razvoj ratne situacije:”E, kakvi su ovi Rusi nikakvi vojnici. Ne mogu svladati jadnu Ukrajinu, a htjeli bi putući vojno cijlei NATO savez. E, koga mi Srbi volimo!” Očito, Srbi vole pobjednike. Kad im se krivo pričinilo da Rusi pobjeđuju, te sami Srbi u tome vide prigodu napraviti u vojnom savezu sa Rusima njima nedosanjanu Veliku Srbiju, samo zato su iz koristoljublja oduševljeno pohrlili Rusima u zagrljaj. Kako se ratna sreća okreće na drugu stranu, tako i ova dvojica beskrarakternih i amoralnih Srba, sudionika javne debate na portalima Pravda.rs i B92.net mijenjaju politička gledišta u duhu one stare izrijeke: “Vjetar piri, vjetar piri, Srbija se širi… Vjetar stade, vjetar stade, Srbija propade.” Vremenska prognoza kaže da narednih tjedana neće biti vjetrovitog vremena i oborina u Srbiji. Propadoše onda i srpski suncokreti i eto Srbije i Srba u potrazi za novim i imaginarnim prijateljima, što bi im uslišili umjesto dosadašnjih patrona i jamaca srpskih mokrih snova Rusa srpske glazbene želje iz fontane i glazbenoga festivala srpskih cajki i ojkača, koje su, naravno, od nedavno strogo zabranjene diljem Hrvatske, sve od Osijeka na istoku, te do Pule na sjeverozapadu. Glazbeni melos Vučićeva šumadijskog opanka po volji je i ukusu još samo u šumovitim i valovitim tajgama i tundrama Putinovih planinskih i sibirskih proplanaka i obronaka njegovoga raspadajućega carstva. Jer, kremaljski botoksirani Kepec i beogradska hermafroditna Vulva, zaljubljena su srca dva, grlili se i ljubili se sve do pola dva!
Dragan Ilić -dopisnik iz Beograda
HOP
HOP na Telegramu
