Piše : Srećko Sladoljev
“Živio sam od najranije mladosti u nekakvom uzbuđenju i psihičkoj ekstazi što se godinama nije stišavalo dapače raslo, ispunjen željom da stvorim nešto korisno. ”
Slavko Josip Siriščević, 1895-1981
“OBITELJ NEMA INTERESA znati razloge zbog kojih je drug Siriščević osuđen”.
Odgovor “narodne” vlasti nakon ponovljenih upita Bakariću, Kardelju i drugima, čak i Titu, da se obitelji da na uvid presuda iz koje bi saznali razloge zbog kojih je njihov otac, suprug, djed i svekar osuđen na 20 godina robije uz konfiskaciju cjelokupne imovine). (1953.)
“NEMA TU JAVNOG INTERESA. To je jasno kao dan!”
Stav glavnog činovnika demokratske hadezeove vlasti u vezi curenja podataka koji razotkrivaju koruptivne gadosti uz najavu da se kroz ZKP
takve “aktivnosti” (curenje podataka) podvedu pod kazneno djelo (2023.)
Prilog o djedu Slavku Josipu Siriščeviću objavljen je 1983. u Zborniku “Znameniti i zaslužni Splićani”. Ono što je za zdravstvo Kraljevine Jugoslavije napravio dr Andrija Štampar, za turizam je napravio moj djed.
U kratkoj biografiji (čudo je da ga se uopće uvrstilo!) izostavljeno je razdoblje u kojem je djed obnašao dužnosti zamjenika direktora UNRRAe za Balkan, organizacije UNa koja je Jugoslaviju isporukama hrane, doslovno, cit. “spasila gladi”. Nakon rata, 90% hrane dolazilo je iz donacija, od čega 75% iz SAD. U razdoblju 1945-48 UNRRA je isporučila Jugoslaviji oko 2,6 mln tona robe od čega pola u hrani. Jugoslavija je stalno kršila dva zahtjeva UNRRAe: prvi da se hrana dijeli isključivo civilnom stanovništvu (preusmjeravala ju je vojsci), a drugi da je besplatna (Jugoslavija je hranu dijelom prodavala, a novcem od prodaje punila fondove).
U napetoj situaciji, UDBA je zatražila da djed špijunira američkog, dakle savezničkog generala na čelu UNRRAe. Djed se s generalom Hayem sprijateljio, postali su čak i kućni prijatelji. Amoralan zahtjev je odbio i učinio suprotno: UDBU je “špijunirao” Hayu.
Slavko Siriščević izabran je na ovu funkciju kao najbolji kadar kojeg je Titova Jugoslavija u tom trenutku imala. Tečno je govorio 5 jezika, a dobro se služio s još sedam, među inima grčkim i albanskim! Bio je ekonomski stručnjak, posebno za pitanja pomorstva i veza, a radio je i u Ministarstvu financija Kraljevine.
Za neposlušnost je kažnjen. Nakon što je 1948. dovršio skriptu za potrebe nastave Katedre ekonomike pomorstva Sveučilišta u Zagrebu te zaključio sve ispite, otet je i bačen u samicu na Savskoj cesti u Zagrebu, a obitelj je optužena da ga ili skriva ili mu je pomogla pobjeći iz zemlje. Skriptu su preimenovali. Njegovo ime je izbrisano! Pola godine po nestanku, dva puta dnevno, vlasti su slale vojnopolicijske inspekcije u premetačinu stana. Napravili bi kaos. Istina je isplivala kada je baka prilikom odziva na saslušanje vidjela u policijskoj stanici njegovu tjeralicu. Na pitanje odakle im djedove fotografije, “nisu znali” odgovoriti. Naravno, oni su ih napravili. Zanimljivo, po djedovu “nestanku”, UNRRA je iz nekog razloga prije vremena prekinula isporuke Jugoslaviji?
1978. g. tijekom velike turneje Dubrovačkog simfonijskog orkestra po SAD (55 održanih koncerata u 2 mjeseca!) pod ravnanjem Nikole Debelića i solistom Ivom Pogorelićem, moj brat, tada student i član orkestra, susreo se s generalom Heyem koji je došao na koncert!
Djed je osuđen na 20 godina u montiranom procesu. “Oslobodili” su ga nakon 8 godina, nakon što je obolio od TBCa i spao na 40 kilograma. Prošao je Staru Gradišku i Sremsku Kamenicu, a u Lonjskom Polju gurao hrastove trupce. Zapravo su ga pustili da umre kod kuće. Međutim, oporavio se. Za život je zarađivao kao turistički vodič. Doživotno su ga lustrirali (nije se mogao vratiti na fakultet niti raditi u struci). Ipak, objavio je nekoliko tisuća stručnih članaka u ekonomskim časopisima, domaćim i stranim te raznim tiskovinama. U fokusu mu je bila ekonomska potreba gradnje “ravničarskih” pruga koje bi povezale hrvatske luke sa srednjom Europom (gradnja riječke predstavljena je 50 godina kasnije po Sanaderovoj vladi kao hrvatski “projekt stoljeća”!).
Djed je uspio doktorirati 1978.g. (prvi doktorat uništen mu je 1941. u bombardiranju Beograda!). U 84.oj godini života postao je tako prvi doktor znanosti Splitskog sveučilišta. U doktorskoj tezi srušio je mit o ekonomskoj opravdanosti gradnje pruge Beograd-Bar i dokazao da je građena iz političkih razloga – velikosrpskih ekspanzionističkih ambicija. Mentor mu je bio bivši student i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Dr Jakov Sirotković.
Djed je bio suosnivač splitske filharmonije, a kao veliki štovatelj Rudolfa Steinera, i jedan od osnivača Antropozofskog društva. Osnivač je društva i časopisa Kulturna baština koje je jedino preživjelo 1971. (jer nije pisalo “hrvatska”). Kao student, u Beču je spalio mađarsku zastavu, a odmah po Hitlerovoj objavi rata u travnju 1941., zaputio se pješice u Knin gdje mu je bio vojni raspored (opaska: taj bi se dan mogao “slaviti” kao Dan antifašističke borbe, a ne onaj iz lipnja 1941. kada su “brezovčani” otišli u šumu braniti druga Staljina.)
S vršnjacima, skladateljima Ivom Tijardovićem i Jakovom Gotovcem činio je splitski kulturni krug. . Također, Slavko i Jakov oženili su dvije sestre, kćeri poznatog splitskog graditelja Pjera Mitrovića (izgradio je Sjemenište i Školski tehnički centar kraj starog igrališta Hajduka, crkvu u Dugopolju..). Anka, moja baka udala se za Slavka, a Katija za Jakova. Treća, Vijeka, udala se za bratića Josipa Hatzea! Jakov Gotovac je moj krsni kum. Moje srednje ime je Jakov.
Hvala APu što me je motivirao da napišem ovu crticu iz zanimljive povijesti moje obitelji. .
Srećko Sladoljev
Hvala AP-u što me je potaknuo da napišem ovu objavu.
Hop
