Henry Kissinger- rođen je u Fuerthu u Njemačkoj i došao je u Sjedinjene Države 1938. te je naturaliziran kao američki državljanin 1943.
Služio je u američkoj vojsci od 1943. do 1946., a zatim je 1950. diplomirao summa cum laude na koledžu Harvard, magistrirao i doktorirao 1952. i 1954.
Osim toga, prisegnuo je 22. rujna 1973. kao 56. državni tajnik u administraciji Richarda Nixona, na kojoj je poziciji ostao do 20. siječnja 1977.
Također je služio kao pomoćnik predsjednika za nacionalnu sigurnost .
Poslovi vezani od 20. siječnja 1969. do 3. studenog 1975.
U novoj knjizi Roberta Peltona “Neželjeni mrtvi ili živi,” citira se Kissingerova izjava; “Vojnici su glupe životinje koje se koriste kao pijuni za vanjsku politiku.”
Robert Pelton ljutito piše o nepravednoj izdaji američkih ratnih zarobljenika nakon Drugog svjetskog rata (1939.-1945.), korejskog sukoba (1950. do 1953.), a posebno Vijetnamskog rata.
Američko uplitanje u Vijetnamu je povijesno od “Rezolucije Zaljeva Tonkin” 4. kolovoza 1964. do potpisivanja “Pariškog mirovnog sporazuma” 27. siječnja 1973.
Južni Vijetnam je pao pod komunističku kontrolu krajem travnja 1975. , Henry Kissinger bio je ključni igrač u američkoj postojećoj strategiji za ovaj vrlo nepopularni rat.
Nakon što su se dogodili “Tet ofenziva i My Lai masakr” 1968., dani Amerikanaca u Vijetnamu bili su odbrojani.
Masovno ubojstvo ovjekovječeno je od strane jedinice američke vojske 16. ožujka 1968.
U južnovijetnamskom selu My Lai bilo je oko 500 nenaoružanih građana, svi su bili civili, a većina njih su bile žene, djeca (uključujući bebe) , a nevino su stradali i stariji ljudi. Navodno su mnoge žrtve bile seksualno zlostavljane, premlaćivane, mučene, a neka su tijela pronađena unakažena.
Dok je 26 američkih vojnika prvotno optuženo za kaznena djela za svoje akcije u My Laiju, samo je William Calley, poručnik, osuđen. Odsluživši samo tri godine prvobitne doživotne robije dok je bio u kućnom pritvoru, Calley je služio kao žrtveni jarac, a incident je dospio u javnost 1969.
Izazvao je veliko zgražanje diljem svijeta.
Ovaj masakr, zajedno s događajima na državnim sveučilištima Kent i Jackson (gdje su ubijeni studenti prosvjednici), ubojstvima Roberta Kennedyja, uz lažnu nadu u iscrpljivanje neprijatelja, besplodne misije potrage i uništavanja i netočno prebrojavanje mrtvih koje nije bilo jednako američkoj pobjedi, volja za borbom u Vijetnamu je nestala.
Zapravo, sami vojni čelnici su priznali krizu među američkim vojnicima u posljednjoj godini rata. “Borbena odbijanja”, u kojima su vojnici odbijali poslušati naredbe svojih nadređenih, postala su široko rasprostranjena.
Vojnici su se protivili ne samo onome što su smatrali samoubilačkim misijama koje se bore protiv nedostižnog neprijatelja u tunelima, već i samim ratnim naporima.
U posljednjih nekoliko godina sukoba, upotreba droga među američkim postrojbama je porasla, a zapovjednici su vidjeli svoje ljude u majicama kratkih rukava i borbenim kacigama sa simbolima mira. Opći osjećaj među američkim kopnenim snagama bio je da vode rat za cilj koji im ništa ne znači.
“Odbijanja borbe” postala su sve češća u Vijetnamu nakon 1969. Vojnici su također izrazili svoje protivljenje ratu u podzemnim novinama i rap sesijama u kafićima.
Neki su na terenu nosili crne trake oko ruke. Drugi su krenuli dalje. Kada bi Amerikanac ubio drugog Amerikanca, obično nadređenog časnika ili dočasnika, u upotrebu je ušao izraz “fragging”. Iako je taj izraz jednostavno značio da je u ubojstvu korištena raspadna granata, kasnije je postao sveobuhvatan izraz za takvo djelo.
Poznato je da je “fragginga” bilo i tijekom Vijetnamskog rata, no točan broj nije siguran. obično nadređeni časnik ili dočasnik, u upotrebu je ušao izraz “fragging”. Iako je taj izraz jednostavno značio da je u ubojstvu korištena raspadna granata, kasnije je postao sveobuhvatan izraz za takvo djelo.
Poznato je da je “fragginga” bilo i tijekom Vijetnama, no točan broj nije siguran, obično nadređeni časnik ili dočasnik, u upotrebu je ušao izraz “fragging”.
Iako je taj izraz jednostavno značio da je u ubojstvu korištena raspadna granata, kasnije je postao sveobuhvatan izraz za takvo djelo. Poznato je da je “fragginga” bilo i tijekom Vijetnama, no točan broj nije siguran. Od 1969. do 1973. “fragging” se, na primjer, povećao. pucnjava ili ručna granata dočasnika GI-a ili nadređenog časnika koji mu dramatično naređuju izlazak na teren. Najmanje 600 policajaca je ubijeno, a još 1400 misteriozno je umrlo. Početkom 1970-ih vojska nije ratovala s neprijateljem, nego sama sa sobom. Brojke za dezerterstvo i odsutnost bez dopusta bile su izvan svih tablica i očekivanja. Uvidjevši da američke snage u kopnenom ratu više nisu pouzdane, Nixon se prebacio i na vijetnamizaciju (predajući rat Južnim Vijetnamcima) i na američku agresiju protiv Sjevernih Vijetnamaca jedino je djelovao iz zraka.
U prosincu 1972. mirovni pregovori između Sjedinjenih Država i vlade Sjevernog Vijetnama koju podržavaju komunisti počeli su se prekidati. Zbog frustracije, Nixonova administracija je odgovorila pokretanjem “Operacije Linebacker”, takozvanih “božićnih bombardiranja” Hanoja, glavnog grada Sjevernog Vijetnama Ho Chi Minha.
Od 18. do 30. prosinca 1972. valovi američkih B-52 bacili su gotovo četrdeset tisuća tona bombi na uglavnom evakuirani grad. Iako je Nixon branio svoje postupke kao ključne za postizanje primirja, domaća reakcija većeg dijela zemlje i svijeta bila je šok i bijes.
Mnogi su Nixona i Henryja Kissingera optuživali da vode politiku osvete i frustracije. Zanimljivo je primijetiti da Pelton piše da je Kissinger smatran jednom od najutjecajnijih “sovjetskih krtica” u američkoj povijesti.
Nixonov domaći rejting je pao, ali otprilike tri tjedna kasnije, razgovori između podijeljenog Vijetnama i Sjedinjenih Država nastavljeni su u Parizu, Francuska.
Dana 17. siječnja 1973. konačno je potpisan Pariški mirovni sporazum, Ali ovo masivno bombardiranje Hanoja kao odgovor na mirovne pregovore koji su zastali u mrtvoj točki izazvalo je veliki šok i bijes u Sjedinjenim Državama i osuđeno je kao nemoralan čin terorizma protiv civilnog stanovništva Sjevernog Vijetnama.
Unatoč tome, “Neželjeni mrtvi ili živi” fokusira se na situaciju zarobljenika koji se nisu vratili nakon završetka rata. Nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma, američki ratni zarobljenici su vraćeni tijekom “Operacije Povratak kući”, koja se odvijala od veljače do travnja 1973. Tijekom tog vremenskog razdoblja, 591 zarobljenika je pušteno američkim vlastima, što je navodno uključivalo nekoliko zarobljenih u Laosu i u Sjevernom Vijetnamu. Pelton ističe da je to laž, budući da nijedan ratni zarobljenik (osobito snage SOG-a, Air America i “Black Operatives”) zarobljeni u Laosu ili Kambodži do danas nikada nije vraćen u domovinu, unatoč Nixonovoj drskoj objavi da postoje svi američki vojnici koji su bili ubijeni. uhvaćen.
U isto vrijeme, Sjedinjene Države popisale su približno 1350 Amerikanaca kao ratne zarobljenike ili nestale u akciji i zatražile povratak približno 1200 Amerikanaca za koje je prijavljeno da su ubijeni u akciji, a čija tijela nisu pronađena. Ured za ratne zarobljenike/ured za nestalo osoblje na kraju bi istražio sudbinu svih nestalih vojnika.
S propašću Pariškog mirovnog sporazuma i padom Južnog Vijetnama 1975., u sljedećih deset godina postignut je mali napredak u izvlačenju nestalih ratnih zarobljenika i pronalaženju neizrecivih ostataka.
U kasnim 1970-ima i 1980-ima, prijatelji i rođaci neprijavljenog američkog osoblja postali su politički aktivni i podnijeli zahtjev SAD-u, vladi kako bi otkrila koji su koraci poduzeti kako bi se pratili obavještajni podaci u vezi s viđenjima pripadnika MUP-a i ratnih zarobljenika uživo.
Pelton navodi mnoga živopisna viđenja i kako su ih američke vlasti ignorirale i namjerno gurnule pod tepih. Mnoge frustrirane obitelji i njihovi podržavatelji pozvali su na javno objavljivanje zapisa zarobljenika/MIA-e i pozvali na istragu.
Bobby Garwood pojavio se 1979. godine, jedini ratni zarobljenik koji se pojavio nakon završetka rata i od oslobađanja zatvorenika 1973. godine. Garwooda je Ministarstvo obrane smatralo da je djelovao kao izdajica i suradnik s neprijateljem nakon što je zarobljen, ali Pelton tvrdi da je bio američki ratni zarobljenik kojeg je vojska napustila.
Zanimljivo je primijetiti da Pelton Kissingera naziva “moskovcem, druže Kissinger”, koji je radio sa Sovjetima,
Ova knjiga je drugačija od bilo koje druge na koju ćete ikada naići u vezi s američkih ratnih zarobljenika koji nisu objašnjeni od 1945. Ne govoreći previše, Pelton izražava svoj prijezir što su SAD napustile one koji su riskirali svoje živote na vatrenoj liniji, citirajući neprikladno Harriot Ison komentirati njihovu sudbinu.
Kao što je “otpravnik poslova veleposlanstva SAD-a u Vientianeu, Laos, Ison (kao jedan od Kissingerovih “klonova” prema Peltonu) primijetio: “Ne razumijete… postoji veća sudbina naše vanjske politike u Azija i ratni zarobljenici mogu se koristiti u toj potjeri.”
Pelton iznosi neke činjenice zbog kojih je vrlo teško razumjeti kako se to moglo dopustiti .
Prema autoru, deseci tisuća američkih vojnika koji su se borili u Drugom svjetskom ratu protiv Nijemci su nakon 1945. završili kao nevini zarobljenici i proveli ostatak života u mučnim sovjetskim robovskim radnim logorima.
Navodno, kada su Rusi oslobodili nacističke zarobljeničke logore, većina ratnih zarobljenika zaradila je kartu u jednom smjeru za sibirski “Gulag”.
Zatim su, nakon završetka Korejskog rata, Sjedinjene Države namjerno predale američke ratne zarobljenike koji nisu bili repatrirani njihovim sadističkim komunističkim otmičarima, da više nikada ne vide slobodu.
Konačno, u Vijetnamskom ratu, tisuće američkih dječaka završilo je kao trajni, doživotni ratni zarobljenici, provodeći ostatak svojih dana u vijetnamskim, laoskim, kineskim i ruskim robovskim radnim logorima.
Pelton drsko naziva očitom laži da je objava iz 1973. da su svi neprijavljeni američki ratni zarobljenici u jugoistočnoj Aziji mrtvi i da čak i dan danas Sjedinjene Države to znaju.
Ovo je samo vrh “Peltonovog ledenog brijega”.
Autor optužuje da su stručnjaci američke vojske namjerno krivo identificirali “navodne ostatke” mrtvih američkih vojnika koje je nepošteno zli komunistički režim u Vijetnamu vratio nazad.
Sjeverni Vijetnamci uvezli su kubanske mučitelje kako bi “preodgojili” američke ratne zarobljenike. Hanoi je prodao Dien Bien Phu ratne zarobljenike natrag Francuzima za goleme iznose, a nedavno je to ponovno pokušao učiniti s američkim zarobljenicima.
Iskoristivši priliku da američku vladu nazove najkolosalnijim lažljivcem ikada, Pelton hrabro ističe da vlasti imaju smjelosti označiti više od 1400 nepotvrđenih izvješća o viđenjima američkih ratnih zarobljenika uživo i iz prve ruke u jugoistoćnoj Aziji – “bez dokaza vjerodostojnosti”. ”
Ova knjiga će detaljno opisati ono što Pelton naziva “Slično nipponskim vođama na japanskim sudovima za ratne zločine na Dalekom istoku. Postoji veliki broj memoara vraćenih američkih ratnih zarobljenika koji navode mučenje i nehumano postupanje.
Robert Pelton se s pravom pita zašto niti jedan američki vođa nikad predložio nije da se Vijetnamcima koji su krivi također treba suditi za ratne zločine.
Suprotno tome, oni koji su odgovorni za napuštanje ratnih zarobljenika trebali bi se smatrati jednako odgovornima za premlaćivanje, mučenje, smrt i napuštanje američkih boraca. Bit će reakcija na ovo eksplozivna knjiga.
Suština je da kada “Unwanted Dead Or Alive” bude gotov, čitatelj može osjetiti ništa manje od opravdanog gnjeva zbog spoznaje da su od danas napušteni američki vojnici još uvijek živi u komunističkom zarobljeništvu u jugoistočnoj Aziji i Sovjetskom Savezu i doživljavaju sudbinu koja se može nazvati samo gorom od smrti. Ovo morate pročitati i zauvijek će promijeniti vašu percepciju američke vlade i vojske, posebno ako imaju člana obitelji ili bliskog prijatelja u borbenim zonama današnjih vrućih točaka!
HOP
HOP -portal na Telegramu
https://t.me/hopportal
