Hrvati se moraju odreći zamjenice ŠTO te u hrvatski jezik vratiti zamjenice ČA i KAJ.
Ne znam zašto nam lingvist Domagoj Vidović stalno nameće štokavicu, bez da iznosi ikakve valjane argumente, dok istovremeno najviše citira čakavske i kajkavske jezičare koji su u 19. stoljeću prihvatili vukovicu kao hrvatski književni jezik premda su sva starija hrvatska djela pisana čakavicom i kajkavicom. Čakavske riječi su pisane glagoljicom i latinicom, ali u Bosni i ćirilicom.
Zamjenica ŠTO je ruska, a piše se ČTO, a to nam pokazuje da Rusi nisu bili sigurni kako treba pisati glas Č jer Semiti su ga pisali slovom T. Tu zamjenicu je trebalo pisati ČO ili CO zbog bizantskog uticaja. Zamjenicu ŠTO Hrvatima je nametnuo Rim preko navodnog staroslavenskog crkvenog jezika, a cilj je bio dovesti Ukrajinu pod jurisdikciju Rima. Ovo nam pokazuje da su Rusini, odnosno, Ukrajinci bili čakavski ekavci i ikavci prije nastanka ruskog jezika dodavanjem novih slova slavenskoj ćirilici.
Izvorni hrvatski govori, ako prihvatimo Vukovu definiciju govora, su bili čakavska ekavica i ikavica te kajkavska ekavica, a štokavska ijekavica je bugarska. Međutim, tek pojavom Semita pojavljuju se današnji vokali A, E, U, I te O koji zamjenjuju haravačke suglasnike koje semitsko pismo nije imalo. Vokal A je bio poluslog u izvornim haravačkim riječima kao hara, vača, čama, mača, vača, mara, rama i tako redom. Nažalost, danas se ove riječi nazivaju sanskritske, premda Sanskriti nikada nisu postojali kao narod. Ove riječi i danas najviše susrećemo u hrvatskom jeziku, a one su također najviše korijen u hrvatskim riječima, često napisane suglasnički.
Ovi današnji vokali u semitskom pismu su zamjenjivali hrvatske suglasnike koje ono nije imalo. Tako je nastalo semitsko suglasničko pismo. Čakavska ekavica i ikavica te kajkavska ekavica su kao govori nastali pod uticajem tuđih suglasničkih pisama koja nisu imala slova za sve hrvatske glasove. Ako prihvaćamo štokavsku jekavicu, onda bi morali odbaciti Vukovu ijekavicu jer Srbijanci su u pravu kad tvrde da je hrvatski jezik nastao od srbijanske ekavice premda je ekavski govor izvorno čakavski i kajkavski, ali sa drukčijim naglaskom od srbijanskoga.
Kako je onda nastala štokavska jekavica koju su prihvatili Hrvati u kršćanskoj Cervenoj Hrvatskoj i Dubrovniku? Ona se pojavljuje nakon raskola u kršćanstvu jer kratko vrijeme Crvena Hrvatska se vratila Bizantu, međutim, brzo se povratila Rimu. Njima kao čakavcima rimsko kršćanstvo su nametnuli Franci, koji su najvjerojatnije prvi prihvatili kršćanstvo među Hrvatima. Na to nam ukazuje sufiks MER u njihovom imenima koji se kod Hrvata u Krajini odrazio kao MIR, a sufiks u prezimenima je bio EC i IČ. Sufiksi MER i MIR su označavali pripadanje Rimu i napisan je sa desna na lijevo da se prikrije istina.
Franci su očito bili prvi koji su prihvatili kršćanstvo, a na to nam ukazuju njihova imena i prezimena.
U čakavici nije postojao suglasnik J između suglasnika i vokala prije dolaska Franaka u Cervenu Hrvatsku i Bosnu jer Franci su pisali glas I dvoslovom IE, koji se odrazio kao JE jer od slova I je izveden ”slavenski” glas JAT premda su Hrvati od ranije imali slovo J u glagoljici.
Hrvati u Bosni su stvorili slavensku ćirilicu dodavši grčkom pismu glagoljička slova za slova koje bizantsko pismo nije imalo. Oni su zadržali redoslijed slova kao u glagoljici, dok su ostali Slaveni(?) mijenjali brojevne vrijednosti i redoslijed slova. Glagoljica je pismo koja je nastalo u Arameji jer su je na Jadran donijeli Hrvati koji su povijesno poznati kao Sarmati. Prije toga Hrvati su pisali sanskritskim slogovnim pismom.
Sve do konca raskola u kršćanstvu hrvatska Krajina je graničila sa Bugarskom na rijeci Moravi te produženom njezinom linijom do Drača. Isto tako je činjenica da se Srbijanci prije 1799. godine nisu imali ni jedno djelo napisano na srbijanskom jeziku, što nam pokazuje da prije te godine Srbijanci nisu postojali kao narod. Naime, pojavljuje se naziv Serb ili Srb u hrvatskoj krajini ili carevini jer je hrvatska Krajina bila vazal Bizanta sve do ustoličenja kneza Branimira. No, i to ima svoje istinu jer taj etnik je na bizantskom jeziku označavao Hrvate.
Stari Rimljani su Etrurce ili Rasene na Apeninima zvali Cerveni, dakle, Harvači koji su nametanjem kršćanstva postali Cervi. Međutim, rimski naziv Cerveno je bio naziv za Crno more, što nedvojbeno pokazuje da su na obalama Crnog mora živjeli Harvači, odnosno, Hrvati. Odatle potječu i Etrurci, a oni su na Apenine donijeli latincu. Pod kršćanskim Rimom Cervi su nazvani Servi, a pod Bizantom su nazvani Serbi jer bizantsko pismo nije imalo slovo za glas V. Rimljani su Hrvate zvali Celti, dakle, Helveti jer su ih stari Grci zvali Kelti.
Hercegovački i crnogorski govori su postali jekavski zbog franačkog pisma i njihovog pravopisa. Primjerice, imenica reč ili rič je postala rječ, ali nikada riječ. J-kavica je govor koji je nastao od čakavske akavice, ekavice, ukavice, ikavice i okavice jer se nepostojeći glas J često ubacivao između suglasnika i naglašenog vokala, primjerice, DAKA = DJAKA = ĐAK, što su fratri pisali DIJAK. Slično je riječ TUKA postala ĆUK, a glas J dodavan ispred riječi koje su započimale vokalima, često pogrešno. Tako riječ ESEN postaje JESEN umjesto VESENA ili VESNA. Ijekavicom su govorili Rašani jer Raškom su zavladali Bugari, a zbog toga liturgija pećke Episkopije je napisana bugarskim jezikom.
Sve ovo nam pokazuje da je hrvatski jezik jednostavan ako mu poznajemo antičku povijest. Njegova etimologija se skriva u sanskritu ili haravači, a to hrvatski vukovci ne žele prihvatiti. Čakavica je imala sanskritsku deklinaciju dok nam Rim nije nametnuo latinsku. Množina za muške imenice je završavala slovom I, a za ženske slovom E dok im nije dodan crkveno staroslavenski dvoslov OV za muške imenice, primjerice, ŽIDI postaju ŽIDOVI, preko crkveno slavenskog jezika.
Izvorno, čakavica je imala četiri padeža, a prvi padež je bio genitiv. Ona je utemeljena na horoskopu isto kao i Novi Zavjet jer slogove HA, RA, VA, ČA su zamijenila slova A, B, V, G koja su se zvala az, buka, vedi ili vidi i glagole. Nju su Hrvati također zvali azbuka na temelju dva prva slova.
Hrvati su pisali sa lijeva na desno, a Semiti sa desna na lijevo i to je izmijenilo semantiku riječi. Božica zemlje VAČA je semitskim čitanjem postala ČAVA i označavala je sunce. Kasnije joj je dodan sufiks AN i postala je ČAVAN, a u Rimu GAVAN i KAVAN. Ako riječ Čavan napišemo suglasnički, dobivamo riječ ČUN koja se odrazila kao SUN i odatle hrvatska današnja riječ za SUN-CE, a kod Engleza samo SUN.
Da bi sačuvali samobitnost hrvatskog jezika, moramo se odreći štokavske ijekavice jer ona je utemeljena na srbijanskom naglasku, a Jugoslavija više ne postoji. Trebali bi se odreći i ruske zamjenice ŠTO, a umjesto nje u standardni jezik vratiti zamjenice ČA i KAJ jer zamjenica KAJ je nastala od čakavske fraze ČA JE, dakle, KA JE.
