OBILJEŽAVANJEM U SRBU NELEGITIMNA I NEUSTAVNA AP-OVA SABORSKA VEĆINA DISTANCIRA SE OD EUROPSKIH SMJERNICA ZA SUOČAVANJE S TOTALITARNOM KOMUNISTIČKOM BAŠTINOM
mr. sc. Edo Zenzerović, dipl.ing. elektr.
Jedanaestero profesora ustavnoga prava je u petak 12. svibnja izrazilo zabrinutost postupkom HDZ-a tijekom izrade novog Zakona o izbornim jedinicama te predložilo smjernice za njihovu izradu, upozoravajući na nužnost poštivanja temeljnih načela i procedura ustavne demokracije, a šute o utjecaju XI. i XII. Izborne jedinice na legitimitet vladajuće većine. Saborska većina je izglasala u prvom čitanju Vladin prijedlog Zakona o izbornim jedinicama koji se temelji na više od 500 tisuća birača s fiktivnim prebivalištem u Hrvatskoj uz jedinu prihvaćenu primjedbu ustavnog stručnjaka Mate Palića da se ispravi lapsus calami u nazivu Virovitičke-podravske županije. Osam zastupnika nacionalnih manjina izabralo je na izborima za Hrvatski sabor 5. srpnja 2020. godine samo 21.934 birača, a tri zastupnika dijaspore 17.905. Vladajuća većina je dobila 202.784 glasova manje od oporbenih stranaka. Ukoliko bismo slijedili striktno načelo jednakosti glasa birača u svim izbornim jedinicama XI. i XII. izborna jedinica imale bi ukupno 4 zastupnika. Nasilje nelegitimne saborske većine POKRO = pravomočno osuđene kriminalne organizacije u Hrvatskom saboru je nasilje uz pomoć žetončića i etnobiznismena nad većinom hrvatskih državljana.
Dan ustanka naroda Hrvatske obilježen je u Srbu 27. srpnja u spomen na 1941. kada je počeo oružani ustanak “protiv države i vlasti NDH”. Pod izlikom “antifašističke” borbe ubijani su i djeca i stari, redom lokalni Hrvati. Na pitanje što zapravo točno dogodilo u Srbu za Narod.hr odgovorila je izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić.
Distanciranje od europskih smjernica za suočavanje s totalitarnom komunističkom baštinom
“Dan ustanka u Srbu dio je korpusa komunističke totalitarne baštine. Događaj je to koji ne korelira s kulturom sjećanja prosječnog građana Hrvatske te iz tog razloga izostaje komemorativni učinak, čija bi svrha trebala biti ili pijetet prema žrtvama ili zahvala na osobito važnom herojskom činu. Najbolji dokaz o potpuno promašenom komemorativnom učinku, a koji bi kao posljedicu trebao imati njegovanje kolektivnog sjećanja jest činjenica kako se tzv. ustanak u Srbu u razdoblju srbijanske okupacije tijekom Domovinskog rata nije obilježavao.
Dakle, čak se pobunjeno srpsko stanovništvo u Srbu iz 90-tih godina 20. st. nije identificiralo s „ustanicima“ 1941., što je snažan indikator za promašenost teze, bilo o nužnosti komemoracije, bilo o komemoraciji kao identifikacijskom nacionalnom prefiksu. Međutim, ova manifestacija, iako je se pokušava progurati kroz nacionalnu matricu, a što je pokušaj koji ne uspijeva, ima svoju ideološku matricu. Ovom se komemoracijom obilježava revolucionarno djelovanje komunističkih ćelija na terenu. To objašnjava i najveći broj hrvatskih govornika tijekom komemoracije u Srbu, bivših komunista.
Ono što izuzetno zabrinjava jest činjenica da se ovim komemoriranjem distancira od europskih smjernica za suočavanje s totalitarnom komunističkom baštinom, jasno i nedvojbeno proklamiranih čak u nekoliko navrata i kroz nekoliko europskih institucija. Primjerice Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996.-2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na potrebu uklanjanja nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Međutim, dok Vijeće Europe aktivno radi na stvaranju i pravnog i društvenog okvira za uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, nova vlast u Hrvatskoj od 2000. godine rehabilitira komemoraciju u Srbu, potpuno ignorirajući napore europskih institucija i distancirajući se od civilizacijskih europskih smjernica.
Zabrinjavajući stav suvremene Hrvatske
U tom je smislu još gore opće stanje u medijskom prostoru Hrvatske, gdje relevantni hrvatski medijski portali predstavljaju ovu komemoraciju prema pro et contra obrascu, prema kojem Dan ustanka u Srbu postaje demokratsko pravo izražavanja pojedinca, baš kao što je to isto i protu-prosvjed. Na taj se način perfidno pokušava prikazati demokratičnost hrvatskoga društva, lišavajući komemoraciju snažnog ideološkog (komunističkog) predznaka, za koji ne znam postoji li još igdje u Europi ovako snažno kao u Hrvatskoj. Medijski je prostor ponekad toliko izopačen da se bez imalo kritičnosti i zdravoga razuma prenose teze pojedinih historiografa koje izjednačavaju tzv. Ustanak u Srbu s VRO „Oluja“. Tako je, primjerice, Tportal posvetio znatan prostor Ivi Goldsteinu – tvorcu teze o jednakosti tzv. ustanka u Srbu i „Oluje“, potpuno ignoriravši činjenicu kako je upravo te iste godine (2019.) Europski parlament donio rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja isključuje manifestacije poput obilježavanja ovog „ustanka“.
Na stranu sada teza o tome kako je ovaj događaj iz 1941., prema pravnim i društvenim obilježjima bio teroristički čin s elementima etničkog čišćenja, to je element historiografsko-sociološke procjene. Međutim, zabrinjava stav suvremene Hrvatske (medija, sustava vlasti) koja se ne odriče nasljeđa komunizma, iako je to jedan od europskih institucijskih imperativa. Dok se ne suočimo s ovim demokratskim i civilizacijskim standardima, dok ne prihvatimo činjenicu kako je komunizam sustav kojega hrvatski narod nikada nije prihvatio, koji niti jedno demokratski izabrano tijelo nije prihvatilo kao društvenu matricu te protiv čije se nametnute i represivnim sustavom održavane društveno-političke stvarnosti pobunio i pobijedio, ova će komemoracija služiti kao primjer tzv. podjela. U ovakvim društveno-političkim uvjetima, ne možete očekivati slobodu znanstvenih istraživanja niti poticaj za isto, jer su svi koncentrirani na posljedicu – tzv. Ustanak u Srbu, a ne uzrok – izbjegavanje suočavanja s totalitarnom komunističkom baštinom.
U izjavi o smjernicama u izradi novog Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor i izmjeni Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, profesori ustavnog prava ističu da je njihova obveza “zaštititi proceduru i temeljne ustavne vrednote, apriorno i ne dajući prednost ni jednom posebnom izbornom modelu” te upozoravaju da je Ustavni sud, koji je Zakon o izbornim jedinicama ukinuo 7. veljače, naložio donošenje novog Zakona najkasnije do 1. listopada.
Novi zakon treba biti transparentan, depolitiziran, stručan i prihvaćen što širim konsenzusom
“Međutim, imajući u vidu dosadašnju neaktivnost zakonodavca u postupku donošenja tog Zakona, posebice, neimenovanje radne skupine za izradu prijedloga Zakona od strane ovlaštenog zakonodavnog predlagatelja, nepostojanje stručne i javne rasprave, iznimno kratki rok u kojem je potrebno regulirati ovo pitanje, medijske napise o navodnim prijedlozima koji se formiraju izvan propisane procedure te o namjeri donošenja Zakona iza 1. listopada, smatramo svojom obavezom upozoriti sve sudionike ovog procesa, kako tijela državne vlasti, tako i političke stranke, a ujedno i javnost u cjelini, na nužnost poštivanja temeljnih načela i procedura ustavne demokracije”, navode u pismu.
Naglašavaju da se ta nužnost “posebno odnosi na izradu zakona koji reguliraju pravila demokratskog natjecanja i presudno utječu na demokratski višestranački poredak”.
Postupak izrade novog Zakona o izbornim jedinicama mora biti transparentan, depolitiziran, izrađen na temelju stručnih analiza i prihvaćen u Hrvatskom saboru, ako je ikako moguće, širim konsenzusom parlamentarne većine i opozicije.
“Preporuke Venecijanske komisije o povjeravanju tog posla posebnom stručnom povjerenstvu, uz moguće sudjelovanje predstavnika parlamentarne većine i opozicije treba prihvatiti u Hrvatskom saboru”, naglašavaju.
Izrada novog zakona o izbornim jedinicama treba slijediti načela transparentnosti, stručnosti i depolitizacije, uvažavati ustavno načelo jednakog biračkog prava, uvažavati mjerila tzv. zemljopisne kartografije, koja sadrže i zahtjev da se granice izbornih jedinica trebaju, što je više moguće, podudarati s administrativnim granicama upravno-teritorijalnih jedinica, uz uvažavanje prirodnih granica, i slijediti preporuke Venecijanske komisije iznijete u Kodeksu dobre prakse u izbornim pitanjima.
Ustavni sud zadnji je branik temeljnih ustavnih vrednota
Ako navedena načela ne bi bila poštivana u izradi prijedloga zakona, poručuju profesori, Ustavni sud ostaje zadnji branik temeljnih ustavnih vrednota, a stoji mu na raspolaganju više mehanizama – od upozorenja nadležnom tijelu koje bi izradilo i predložilo nacrt zakona suprotno iznijetim načelima do pokretanja postupka ocjene ustavnosti i mogućnosti ukidanja budući da ova materija ne spada u domenu tzv. teorije političkih pitanja.
“Svjesni činjenice kratkoće rokova, posebno ističemo da su državna tijela i njihova dosadašnja letargija u odnosu na ovu materiju uzrokom stvaranja kvazi-izvanrednih okolnosti i pritiska vremena”, upozoravaju u pismu.
S tim u vezi, posebno ističu da temeljne ustavne vrednote i načela ne smiju biti ugrožene pod izlikom kratkoće vremena, naglašavajući da se to vrijeme “kontinuirano skraćuje upravo samim nedjelovanjem i netransparentnošću ovog postupka”.
“Naša je obveza kao profesora i profesorica ustavnog prava zaštititi proceduru i temeljne ustavne vrednote, apriorno i ne dajući prednost ni jednom posebnom izbornom modelu, odlučni da ukažemo na ustavne granice političke utakmice i života u zajednici koju svakodobni nositelji vlasti moraju poštivati”, poručuju u izjavi.
Izjavu su potpisali: akademik Arsen Bačić, predstojnici katedra za ustavno pravo s pravnih fakulteta u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku – Biljana Kostadinov, Petar Bačić, Sanja Barić i Anita Blagojević, te profesori Robert Podolnjak, Đorđe Gardašević, Ana Horvat Vuković, Vedran Zlatić, Mato Palić i Dora Pavković.
Profesor ustavnog prava dr. sc Robert Podolnjak je u studiju uživo N1 tv 18. svibnja komentirao izmjene općih izbornih jedinica, a osvrnuo se i na posljednju izjavu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića po tom pitanju. Podsjetimo, premijer je ranije kazao da su profesori koji su se očitovali o izmjenama zakona uglavnom osobe koje “imaju kontakt s lijevom političkom scenom”.
Pupovčeva interesna zajednica SDSS je neustavno povlaštena stranka prema Zakonu za izbor zastupnika nacionalnih manjina
Birači srpske nacionalnosti mogu, protivno načelu jednakosti prava glasa svih birača, dati glas jednom do trojici kandidata za izbor svoja tri zastupnika u Hrvatskom saboru, dok većina birača u općim izbornim jedinicama može dati samo jedan preferencijski glas uz prohibitivnu klauzulu od 10 posto dobivenih preferencijskih glasova od broja glasova koje je kandidacijska lista dobila kandidatima za napredovanje na listi. To je grubo narušavanje ravnopravnosti ostvarivanja biračkog prava ostalih hrvatskih državljana. Od izbora za Hrvatski sabor 2003. godine svi izabrani zastupnici srpske nacionalne manjine su bili, a većina su još članovi SDSS-e.
Nama potpisnicima peticija građanskih inicijativa „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ 2014. godine i „Narod odlučuje“ pisci Ustava Vladimir Šeks i Krunislav Olujić, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, Dražen Bošnjaković predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i Politički sustav Hrvatskog sabora i potpredsjednica Vlade magistrica agronomije Anja Šimpraga nisu još odgovorili jesu li zastupnici srpske manjine i zastupnici dijaspore izabrani sukladno članku 45. i 72. Ustavu Republike Hrvatske? Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica je također izbjegao odgovoriti jesu li zastupnici srpske manjine i zastupnici dijaspore izabrani sukladno članku 45. i 72. Ustava RH i nije objavio popise 3,646.636 birača po županijama, gradovima i općinama za 19. svibnja 2023. godine kako bismo mogli analizirati odstupanja broja birača od prirodnog i migracijskog kretanja stanovništva i kvalitetno sudjelovati u javnoj raspravi o HDZ-ovom prijedlogu Zakona o izbornim jedinicama. Imenovani članovi Odbora za Ustav, Poslovnik i Politički sustav: dr. sc. Đorđe Gardašević, dr. sc. Mato i Palić i dr. sc. Sanja Barić također nisu postavili pitanje o ustavnosti izbora zastupnika srpske manjine unatoč analiza utjecaja XI. i XII. Izborne jedinice na legitimitet sadašnje većine u Hrvatskom saboru.
Saborski zastupnici vladajućih postali sudionici uvođenja partitokracije
Vladajući imaju 77 sigurnih ruku
„Podanička stranačka poslušnost ugušila je osobnu odgovornost zastupnika. Zabrinjavajuće je opasna situacija u koju su saborski zastupnici doveli ovaj saziv Sabora. Partijska podobnost kao mentalni sklop nije nestala sa propasti komunizma, već se manifestira kao podanička stranačka poslušnost koja je ugušila osobnu odgovornost.
Članak 71.
Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Prema tome zastupnike u Sabor biraju građani i oni su odgovorni svojim biračima koji su im dali glas da ih zastupaju u Saboru! I tu dvojbe nema treba li dati glas u skladu sa stranačkom stegom ili glasovati slijedeći glas vlastite savjesti?
Izostala je bilo kakva odgovornost prema građanima- biračima koji su ih izabrali!
Otuđili su se od biračkog tijela i umjesto za njih rade za stranačku oligarhiju.
Izostala je osobna savjest koja bira između dobra i zla.
Savjest je skup usvojenih moralnih načela o tome što je dobro, pravedno i dopušteno, a što nije. Na temelju usvojenih moralnih normi, pojedinac procjenjuje koliko su učinjeni ili zamišljeni postupci ispravni ili neispravni. Savjest je univerzalna moralna kategorija, zajednička i vjernicima i nevjernicima. Svaki bi čovjek trebao formirati vlastitu savjest na ispravnim etičkim normama i pomno osluškivati njezin glas.
Prof. dr. Ivan Devčić, bivši nadbiskup riječki, o tome je u knjizi više autora ″Etika: priručnik jedne discipline″ napisao sljedeće rečenice: ″Svakom je čovjeku poznata obveza savjesti koja dolazi do izražaja u izjavama kao što su: ʹto mi moja savjest ne dopuštaʹ, ʹja to moram učiniti po savjestiʹ, ʹsavjest me progoni što sam tako postupioʹ i sl. Prvo što pritom upada u oči jest činjenica da nas obveza savjesti pogađa osobno: moja savjest veže samo mene, a ne i druge, stoga ne smijem nametati drugima ono što osjećam kao vlastitu obvezu savjesti. Ne radi se, naravno, o fizičkoj prisili, jer savjest pripada redu duha. Ali njezina prisila može biti mnogo jača od svake materijalne i tjelesne prisile. Koja nas fizička sila može tako vezati kao što nas veže osjećaj dužnosti ili snaga zadane riječi? S kojom se fizičkom silom može usporediti heroizam vjernosti i požrtvovnosti ili ustrajnost u istini i dobru?″
U svjetlu svega navedenog moralno sablažnjiva je dvojba ″glasovati po stranačkoj stezi ili prema vlastitoj savjesti″.
Istinom i oprostom do pomirbe djece i unuka ustaša i partizana je put koji hrvatski političari moraju nastaviti djelo koje je počeo prvi hrvatski predsjednik partizanski general dr. Franjo Tuđman. AP-ova interesna zajednica ne slijedidi politiku pomirbe prvog hrvatskog predsjednika.
HOP
HOP na Telegramu