Velikosrpstvo kao kolektivna metafora društva Srbije i zajednička i suluda politička ideja desnice i ljevice u Srbiji
Prizivni sud u Beogradu oslobodio ubojice novinara Slavka Ćuruvije iz 1999. godine, ubijenog po nalogu Miloševićeve žene Mirjane Marković
Aleksandar Vučić je za govornicom Skupštine Srbije zaprijetio osvetom Slavku Ćuruviji, a neposredno nakon toga Ćuruvija je ubijen
Internetska međumrežna postaja Novimagazin.rs koncepcijskom uređivačkom politikom bliska dijelu malobrojne proeuropske oporbe u Srbiji, zaprimila je obavijest kako je Prizivni sud u Beogradu već spremio gotovu i oslobađajuću presudu za ubojice Slavka Ćuruvije, novinara u vlasnika oporbenog i politički prozapadno orijentiranog političkog tjednika “Europljanin.” Ubojstvo se dogodilo davne 1999. i to na Uskrs, kada je podrijetlom lički Srbin Ćuruvija, rođen u Zagrebu, a odrastao i školovan u Beogradu, izrešetan kišom metaka u haustoru pred ulazom u njegovu stambenu zgradu. Za to mučko i gnjusno ubojstvo s političkom pozadinom i uz naredbu Mirjane Marković, supruge ratnog zločinca Slobodana Miloševića, kao i uz podstrekivanje na ubojstvo Ćuruvije od strane tadašnjeg ministra informiranja, a danas predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ubojice su kažnjene najtežim zatvorskim kaznama.
Slavko Ćuruvija bio je po naobrazbi diplomirani politolog Fakulteta političkih znanosti na Sveučilištu u Beogradu. Njegov je radni životopis zarana bio vezan za policiju. Tamo je radio kao mlad čovjek od 1984. do 1986. na odjelu policijske analitike. Iako se nije dugo zadržao u policiji prije nego se otisnuo u novinarstvo 1986, Ćuruvija je za kratko vrijeme rada u policiji stvorio krug veza i poznanstvava s policijskim namještenicima, koji su mu tijekom njegove novinarske karijere slali niz strogo povjerljivih vijesti, a on ih prvi ili uvijek među prvim objavljivao u medijima, gdje god je radio sve dok nije ubijen 11. travnja 1999. godine kad je usmrćen dok je u društvu nevjenčane supruge povjesničarke i rodom Hrvatice iz Splita Branke Prpe bio pred ulazom zgrade u kojoj je živio. Neovisno od toge je li pisao kao novinar unutarnje politike u Borbi od 1986, ili kasnije kao novinar ili suradnik beogradskog tjednika NIN, zagrebačkih tiskovina Vjesnik i Večernji list, beogradskog tjednika Nedjelja, podgoričkog dnevnog lista Pobjeda, ili kao vanjski suradnik TV Beograd i TV Sarajevo, kao i TV Politika, Ćuruvija je bio među prvim na izvoru ekskluzivnih političkih obavijesti, što ih je netom slao u javnost.
To je posebno došlo do izraza počektom devedesetih kad je skupa sa bivšim beogradskim dopisnikom zagrebačkih tiskanih medija Momčilom Đorgovićem utemeljiio usred velikosrpskog osvajačkog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini umjereno oporbeno orijentirani dnevni list Telegraf. Nakon što je Đorgović pokrenuo samostalno Nedjeljni telegraf, Ćuruvija je nastavio samostalno voditi preimenovani Dnevni Telegraf i obojica su bili pod žestokim udarom Miloševićeva i Šešeljeva režima, posebice Šešeljeva grlatog potrčka Vučića. On je potkraj devedesetih izravnim ukazom Miloševića postao i najmlađim ministrom (dez)informiranja u doba srpskog rata za Kosovo od 1998. do 1999. i srpske političke i vojne kapitulacije nakon NATO bombardiranja i potpisivanja Kumanovskog sporazuma.
Tad je i donijeta reztolucija 1244 na koju se svi srpski političari vlasti i oporbe i danas glupo i bezvezno pozivaju lažući cjelokupnu srpsku javnost kako Srbima idu u prilog sve odredbe spomenute rezolucije. Isto tvrde i Albanci, s tim da oni to govore s pokrićem u stvarnosti, budući su se Srbi po potpisanoj rezoluciji 1244 u cijelosti s vojskom, policijopm, pravosuđem, uz ukinuće srpske carine i srpskog monetranog sustava sa Kosova posve povukli kao vojno i politički poražena strana u ratu za Kosovo od 24. ožujka 1999, te do 9. svibnja 1999. gdoine. Znakovito je kako je Srbija vojno kapitulirala pred NATO paktom baš na svejtski Dan pobjede nad fašizmom devetog svibnja. Devetog svibnja 1945. pobjeđen je i slomljen fašist svjetskih razmjera Adolf Hitler, a devetog svibnja 1999. godine utjelovljenje Hitelra iz srpskoga balkanskog sokaka Slobodan Milošević i svi njegovi pobočnici, kao i ondašnje Miloševićeve, Draškovićeve i Šešeljeve junoše, a danas vlastodršci Srbije Vučić, Vulin i Dačić.
Slavko Ćurvija je u Dnevnom Telgrafu, kasnije i kao novinar, urednik i vlasnik tjednika Europljanin skupa sa svitom novinarskih suradnika razotkrivao političku pozadinu i lanac zapovjedne odgovornosti i izvršitelja serijskih srpskih ratnih zločina na bojišnicama od Slovenije, te Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine i kronološkim redom srpskog ratovanja zaključno s Kosovom. I zato je stalno bio na meti verbalnih prozivki narodnih zastupnika Miloševićeve i Šešeljeve koalicije stranaka srpskih ratnih zločinaca, velikog broja njihovih ministara i državnih dužnosnika sve do predsjednika Vlade i predsjednika države. Ostaje upitno i nadasve zagonetno zašto je Slavko Ćuruvija, jednako kao i Aleksandar Tijanić održavao blizak kontakt sa šeficom JUL-a Mirjanom Marković, ženom Slobodana Miloševića. Moguće je mislio kako će mu medijska galama na sva zvona proitv režima njenoga muža biti baš kao i spomenutom Tijaniću zalog životne sigurnosti, ili je svojim pisanjem u duhu srpske bizantske prijetvornosti stvarao u tajnom dogovoru s vlastima umjetni dojam režimskog dopusta javnog iznošenja prljavog poliitčkog rublja u javnost u ime svjetskog reklamiranja srpskih prividnih ljufdskih sloboda i dmeokracije iskazivanja naoko različitih političkih stajališta. Onda bi Ćuruvija i njemu slični srpski novinari toga doba bili tek vrsta ispušnog ventila one isitnski ne toliko brojne antiratne populacije u Srbiji tijekom njihovih osvajačkih ratova devedesetih godina prošlog stoljeća. Kako god, ispalo je za Ćuruiviju po onoj narodnoj: Tko s vragom tikve sadi, o galvu mu se obijaju.
Izvjesno je kako je Ćuruvija, kao i Tijanić igrao na srpskom dvostrukom političkom razboju uzaludnog pokušaja nemoguće podjele krivnje za rat na području bivše Jugoslavije. Ćuruvija je kao i ubijena novinarka tjednika “Duga” Dada Vujasinović, uistinu rasvjetljavao srpske ratne zločine, ali je robovao vlastitoj i suludoj zabludi kako nisu samo Srbi krivci za rat!? U srpskim okvirima razmišljanja on je i s takvim polovičnom moralnim stavom, tek za nijansu moralno za korak ili dva ispred Miloševića i Šešelja, bio za njihov iskrivljeni pojam karaktera i etike, izdajnik i otpadnik srpstva. K tome ih je sve kao mogući i duboko u duši pokajnik, poimenice prozivao u javnim glasilima i to usred rata. To je za njegove progonitelje Miloševića, Mirjanu Marković i Vučića bio neoprostiv grijeh. Jasno, Ćuruvija nije osjetio dokle seže njegova uloga u srpskom paklenom stroju medijskog ublažavanja bjelodane i stopostotne srpske krivnje i odgovornosti za sve ratove u bivšoj državi.
On si je presudio kad se osmjelio kazati na ravnoj nozi u u lice njegovoj očitoj političkoj zaštitnici Mirjani Marković:”Što to radite dolje na Kosovu s albanskim civilima? Visit ćete radi toga na Terazijama!” Nakon toga kreće njegov strmoglavi i ubrzani pad. Nisu više Ćuruviju pritiskale poslije tog hrabrog istupa u raztgovoru s Mirom Marković samo milijunske sudske globe, koje je nakon tužbi režimskih znanih i neznanih udvorica morao plaćati u milijunskim iznosima sudu. On se nije toliko bojao ni prijetećeg ovršnog postupka, pa ni glavnog ovrhovoditelja ministra (dez)infromiranja Aleksandra Vučića u ulozi glasnogovornika Miloševićave vlasti. Nisu ga premnogo strašile niti učestale zaplijene redakcijske imovine i računala nakon sve češće neplaćenih sudskih troškova poslije montiranih sudskih procesa, gdje je bio lažno osuđivan samo radi iznošenja istine, makar nikad i nigdje nije javno rekao i priznao da Srbija vodi rat za Veliku Srbiju. Da je tu istinu ikad prevalio preko usta, ubili bi ga Srbi mnogo prije 1999. godine. Oni za javno kazivanje te žive istine i danas 2023. godine ubijaju ljude, a kamoli 1999. kad su strijeljali Ćuruviju kad mu je bilo tek nepunih pedeset ljeta. Ali, samo neršto više od mjesec dana prije Ćuruvijina ubojstva 11. travnja 1999. on je sudski osuđen na pet mjeseci zatvora skupa s dvojicom njegovih kolega novinara. U obrazloženju presude stajalo je da mora ići u zatvor zbog kaznenog djela uznemirenja javnosti.
Malo prije toga Aleksandar Vučić je za skupštinskom govornicom mahao naslovnicom Ćuruvijinog tjednika “Evropljanin”, gdje ga je ovaj činjenično prozivao za serijske političke afere i skandale. Zajapureni Vučić je galamio u Skupštini Srbije i pred višemilijunskim TV auditorijem:”Osvetit ću se Slavku Ćuruviji!” Netom nakon toga Vučić je prigodom slučajnog susreta u središtu grada ustao s kavanskog stola i vidjevši na ulici u šetnji gradom pješaka Ćuruviju uhvatio zalet udariti ga mučki i kukavićki od straga, ali su ga ostali nazočni u tome spriječili. Samo nekoliko dana pred ubojstvo Ćuruvije, njegova dotadašnja zaštitnica Mirjana Marković također je krenula u osvetu s posvetom novinaru Ćuruviji. Uvelike je trajala zračna vojna operacija “Milosrdni anđeo” nad nebom Srbije, kad je Mirjana Marković šefica JUL-a preko njezinoga stranačkog kadra Dragana Hadži Antića, glavnog i ogovornog urednika režimskog glasila Politika Ekspres naručila tekst novinara Miroslava Markovića i bombastično napisanu naslovnicu lista “Ćuruvija dočekao bombe.” Čuruvija je tu usred rata ocrnjen kao petokolonaš i suradnik NATO pakta, što je bila potpuna nebuloza nespojiva sa zdravim razumom, ali su naručitelji i pisci njegovog medijskog linča postigli cilj. Demonizirali su ga u očima javnosti Srbije, te su računali da i neće biti velikog odjeka i gnjeva u javnosti nakon njegove uskoro naručene fizičke likvidacije, veće od one bure u šalici vode.
Premda je u ime državnog odvjetništva zahtijevano maksimalno zakonski propisanih 40 godina kazne za počinitelje političke likvidacije Ćuruvije, sud je kaznio sveukupno četvoricu okrivljenih na sveukupno više od 100 godina robije. Tako su na teške i višegodišnje zatvorske kazne osuđeni pravomoćnom sudskom presudom ljudi iz Resora državne sigurnosti Srbije Radomir Marković, Milan Radonjić i Ratko Romić, dok je atentator na Ćuruviju i njegov ubojica Miroslav Kurak sudski najteže prošao. On je osuđen po dva osnova. Za neposredno ubojstvo Ćuruvije dobio je 20 godina zatvora, a također 20 godina zatvora zaradio je sudskim putem i za suučesništvo u zločinu političke likvidacije novinara i vlasnika tjednika “Europljanin” Slavka Ćuruvije ( 1949 – 1999 ). No, Kurak se, očito u sprezi sa svim srpskim političarima, što su obnašali vlast nakoin 2000. i sve do ove 20023. nalazi u bijegu od pravde u dalekoj afričkoj Tanzaniji. Razvidno je kako nije mogao samostalno pobjeći od pravde do samoga roga Afrike, da nije za tu avanturu imao pravu logistiku i zaštitu političkih mentora iz vrha vlasti Srbije. Ubojicu Kuraka ruka pravde nikad nije stigla, a sudski je osuđen kad je već uvelike bio u bjekstvu. Nasuprot njemu, ostala trojica suučesnika ubojstva Slavka Ćuruvije osjetili su na vlastitoj koži težinu zatvorskih okova. Radomir Marković, Milan Radonjić i Ratko Romić skupa su osuđeni na sveukupno 60 godina boravka iz zatvorskih rešetaka.
I kao što to obično biva u banana državi poput Srbije, pred lice pravde nikad nisu neposredno izvedeni ljudi što su pobrojanu četvoricu zaposlenih policajaca unajmili kao neposredne izvršitelje zločina političkog ubojstva Slavka Ćuruvije, čovjeka koji se pisanjem i raskrinkavanjem afera i skandala zločinačke bagre Miloševića i Šešelja jednako zamjerio i tada vodećem Miloševićevom SPS-u, kao i JUL-u ( Jugoslavenska udružena ljevica ) Miloševićeve supruge Mire Marković i dakako i Šešeljevoj SRS i njihovom još tad opasnom lajavcu Aleksandru Vučiću, onda na mjestu generalnog tajnika Šešeljeve ratnohuškaške stranke notornih srpskih ratnih zločinaca. Pravomoćnim sudskim pravorijekom osuđeni nisu imali mnogo nade da će ikad ugledati svjetlost dana na slobodi. No, ostao im je izvanredni pravni lijek i pravo na žalbeni postupak i nakon drugostupanjske sudske odluke, što je sudski potvrdila prvostupanjsko sudsko rješenje. Iskoristili su i tijekom vladavine jednog od nalogodavaca Ćuruvijinog ubojstva Aleksandra Vučića ostvarili prigodu poništenja i ukinuća sudske presude izrečene nakon umjetne i fingirane političke preobrazbe Srbije od petoga listopada 2000. godine i pada s vlasti Slobodana Miloiševića,političkog vođe i zapovjednika svih srpskih uniformiranih i civilnih i političkih ratnih zločinaca.
U pravnoj državi kakva suvremena Srbija nikad nije bila nezamislivo je da unaprijed cure vijesti iz vrha pravosuđa, te se otud medijski plasiraju sudske presude. Ali, u bespravnoj i besprizornoj Srbiji tako što je uobičajeno. Zato su i prije zaprimljenog službenog sudskog privitka polupismeni šabački gimnazijalac Veran Matić na dužnosti člana radne grupe sigurnosti novinara, kao i nekadašnja glavna i odgovorna urednica Politike Ljiljana Smajlović, snaha ratnog zločinca Radovana Karadžića, doznali o cijelom slučaju i prije nego je sud objelodanio odluku o ukinuću zatvorskih kazni sudionicima Ćuruvijina ubojstva. Isto vrijedi i za direktoricu zaklade Ćuruvija Ivanu Stevanović, koja je među prvima izašla u javnost s ovom obavijesti, premda se sud još nije službeno očitovao. No, u skrivenim sudskim ladicama pohranjena je preinaka pravomoćne i drugostupanjske sudske presude četvorici sudionika ubojstva novinara Slavka Ćuruvije.
Ironijom sudbine o Ćuruviji kao žrtvi režima gorljivo govore Veran Matić i Ljiljana Smajlović, koji su usred srpskih osvajačkih ratova iz devedesetih i sami bili tajni suradnici srpskih sigurnosnih službi, dok su radili za tobože neovisne i antiratne medije poput tjednika “Vreme” i na radijskoj postaji B92. Istu prljavu i pokvarenu ulogu onda je imao i Dragan Kojadinović, ravnatelj navodno oprbene gradske dalekovidnice i istoimene krugovalne postaje Studio B, kao i galvni o odgovorni urednik tjednika Vreme pokojni Dragoljub Žarković. Ljiljana Smajlović čim je buknuo rat u Bosni Hercegovini stigla je u Beograd ravno iz sarajevskog “Oslobođenja.” To je prije rata bio u socijalističkoj Jugoslaviji režimski list kao i “Politika” u Beogradu, “Vjesnik” u Zagrebu, “Delo” u Ljubljani, “Nova Makedonija” u Skopju, “Pobjeda” u Podgorici, “Dnevnik” u Novom Sadu ili “Rilindja” u Prištini. I svuda su u rubrikama unutarnje i vanjske politike u spomenutim javnim glasilima morali obvezno raditi komunistički politički kadrovi. Velikosrbi su se tijekom rata borili za očuvanje Srbima ničim zasluženih političkih povlastica u bivšoj državi.
Činila je to i Ljiljana Smajlović,snaha ratnog zločinca i vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića. Po naputku tajnih službi ona dolazi ratne 1992. iz vojno opkoljenog Sarajeva pravo u Beograd u “Vreme”gdje joj nakon poliitčke dojave srpskih sigurnsosnih službi glavni čovjek do tad posve oporbenog tjednika “Vreme” Dragoljub Žarković i pored prokušanih i starijih i mlađih novinara i potonjih haških svjedoka protiv Miloševića poput novinarskog doajena Jovana Dulovića ili tad vrlo mladog Dejana Anastasijevića, daje priliku ići i pratiti na sve buduće političke mirovne konferencije, kao tek novo i pristiglo novinarsko pojačanje iz Sarajeva. Njeno pisanje bila je u usporedbi s oštrim i britkim perom Dulovića i Anastasijevića o srpskim ratnim zločinima samo blaga limunada i boza. Ona je po zadatku medijskii razvodnjavala posvemašnju srpsku krivnju i odgovornsot za ratne zločine i pokušavala bezobrazno i drsko to podvaliti i svim drugim ratnim stranama u svim ratnim sukobima sa Srbima od 1991. do 1999. godine. Samo zato su ju srpske tajne službe u vrtlogu rata i dovele iz Sarajeva u Beograd.
Tadašnji vrli oporbenjak i glavni i odgovorni urednik političkog tjednika “Vreme” pokojni Dragoljub Žarković dijete je JNA časnika, a među takvim je bilo gotovo nemoguće pronaći čovjeka koji će u potpunosti osuditi velikosrpsku vojnu agresiju na susjede tijekom devedesetih. I Žarković je bio do kraja života protiv Miloševića, Šešelja, Arkana, Legije, Mladića, Karadžića, Hadžića, Martića, Babića, Krajišnika, Biljane Plavšić i ostale veliksorpske kamarile, no uvijek je bez zadrške kao i svaki zombirani Srboslaven makar i podsvjesno u suštinskim i dubinskim razgovorima lagao i samoga sebe, onda i druge da nisu samo Srbi krivci za ratove u bivšoj državi. I kao takav dvoličnjak postavio je pridošlicu iz Sarajeva Ljiljanu Smajlović na mjesto glavne izvjestiteljke sa svih najbitnijih političkih događaja u Srbiji i u inozemstvu.
Poput Ljiljane Smajlović, u istoj misiji licemjernog podmetanja kukavičjeg jaja stranoj javnosti o tobožnjim slobodama izraza naoko posve suprotnog političkog stava službenom mainshitu politike Miloševića i Šešelja, bili su i ravnatelj gradske beogradske televizije NTV Studio B Dragan Kojadinović, glavni čovjek studentskog Radio Indexa Nenad Cekić, mladi prijeratni komunjara iz osamdesetih poznat po samo njemu laskavom, a posprdnom komunjarskom i šlihtarskom nadimnku Ce – Ka ( aluzija Cekićeva nadimka bila je na centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije), te narečeni Veran Matić s radijske i televizijske postaje B92, čovjek s govornom manom, nepismen i neobrazovan, ali politički podoban i uporabljiv u svim srbijanskim totalitarnim sustavima.
Uvjet opstanka u novinarstvu Srbije tog nepismenog, štucavog i mucavog lika bio je u suradnji sa srbijanskim tajnim i sigurnosnim službama. Kad je počela velikosrpska vojna agresija na Hrvatsku, u četničkoj reviji bračnog para Vuka i Danice Drašković zvanoj “Srpska reč”, srbizirani etnički Hrvat iz Šapca Veran Matić slavio je i hvalio ratne zločine četnika iz Drugog svjestkog rata nad Hrvatima kojima i sam po očevu podrijetlu pripada. No, kad je Hrvatska 15. siječnja 1992. priznata kao samostalna i neovisna država, Veran Matić je preko noći i po potrebi trenutka promijenio ploču i počeo glumiti Europejca. Obilazio bi zapadna veleposlanstva i tamo cinkao dojučerašnje četničke suborce da se otkupi i iskupi za grijehe iz ratne jeseni 1991. U tome je pokvarenjak i podlac i uspio jer su ga Francuzi za njegovo lažno “mirotvorstvo” darivali odličjem Legije časti. To je najviše francusko državno priznanje koje može dobiti neki stranac za posebne zasluge, u konkretnom Matićevu slučaju, navodno promicanja ideja mira, razumijevanja, suradnje i pomirbe među narodima u regionu!? Prevario je Matić i francuske sigurnosne službe, što slove za sami vrh svjetske obavještajne zajednice i to kao kao jeftini i ucijenjeni nepismeni pijun srpskih sigurnosnih službi. Dakako, nije ga to nimalo smetalo ići još devedesetih kao čelnik Radija B92 skupa s Vesnom Pešić, predsjednicom Građanskog saveza Srbije, bliskoj Vesni Pusić i Vesni Teršelič, ravno u zgradu Magistrata u Zemunu u sjedište Šešeljeve ubilačke i zločinačke SRS. Tamo su Veran Matić i Vesna Pešić tajno cinkali Šešelju, Nikoliću i Vučiću istinske borce za zapadne političke ideje u Srbiji iz sfere novinarstva i politike. Kad su srbijanski fašisti i nacisti oličeni u recikliranim radikalima zvanim srpski naprednjaci u svibnju 2012. opet uzjahali vlast u Srbiji, onda se Aleksandar Vučić sjetio špijunskih zasluga radikalske ubačene krtice u redove prozapadnog stranačkog bloka u Srbiji. I tako je Veran Matić mogao napokon skinuti masku s lica koju je kao četnički špijun u taboru tobožnjih srbijanskih zapadnjaka nosio više od četvrt stoljeća.
Naravno, nije bio jedini Mohikanac te vrste u srbiojanskom novinarstvu ratnih devedesetih. Njemu je uz rame bio ravnatelj NTV Strudio B Dragan Kojadinović. Sin srpskih kolonista Titove osme ofenzive u Banatu je jednako kao i stranački mu lider Vuk Drašković u potaji veličao straže masnobradog ciganskog đenerala Draže i patrole romskog četnika Kalabić Nikole, dok je javno i pred TV kamerama glumio ludilo izigravajući lažnog i tobože ogorčenog suparnika Miloševićeva režima. Ujedno je varao i potkazivao kriomice tajnoj policiji i kolege i kolegice s posla, koji su bili u istinski oporbenjaci fašistima Miloševiću i Šešelju, ne sluteći da je njihov redakcijski šef Dragan Kojadinović njihov prvi suradnik i policijski cinkator. Upravo radi toga Miloševićev i Šešeljev trabant Vuk Drašković nagradio je Kojadinovića još u razdoblju od 1997 – 2000. postavljenjem na dužnost ministra kulture u Vladi Srbije. Kojadinović onda više nije morao tajiti da je prošlo vrijeme maskenbala, čim je bez problema unutar svoga ureda postavio dva brončana kipa prirodne veličine četničkog generala Draže – Paralaže Mihajlovića.
Kojadinovićev stranački šef u SPO-u Vuk Drašković nezasluženo je izbjegao suđenje u Haagu kao organizator paravojnih četničkih postrojbi pod nazivom “Vukova garda”. Oni su po zapovijedi Kojadinovićeva i Matićeva stranačkog šefa Vuka Draškovića počinili niz najktežih ratnih zločina u Hrvatskoj i dijelom i u Bosni i Hercegovini, a osobito na područjima istoka Slavonije, Dalmacije i krajnjega jugoistoka Hercegovine.
Vuk Drašković snosni jednaku krivnu i kaznenu odgovornsot za srpske ratne zločine kao i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj. Umio bi kao vješti glumac Drašković zametati pred televizijskim kamerama u TV duelima s njegovim kumom Vojislavom Šešeljem velike verbalne kavge na ivici tučnjave u studiju TV Politika. A, kad se studijska svjetla pogase obojica bi u hodnicima i prostorijama televizije grohotno smijali na račun naroda i stranačkih pristaša, obično uz Šešeljeve opaske Draškoviću:”Vidi kume kako zajebavamo ove glupe Srbe! Oni misle da smo nas dvojica neprijatelji i da različito mislimo ,a i ti i ja znamo da smo obojica četnici s dna kace!”
Bliska suradnica udruge Documenta, posebice Vesne Pusić i Zorana Pusića, Žarka Puhovskog i Vesne Teršelič je bila i ostala bivša čelnica Građanskiog saveza Srbije Vesna Pešić. Ona je i u ratu i u miru ispod žita drukala za ideju Velike Srbije, a sve pod krinkom umjetnog kozmopolitizma, bolje reći srbopolitizma. Starija sestra pokojne slavne srpske glumice Stanislave Pešić, karakterom i moralom nije ni nalik umjerenoj i odmjerenoj, tankoćutnoj glumici, junakinji glasovitog komdiiografskog serijala “Kazalište u kući.” Voli i Vesna Pešić kazalište, ali još više cirkus, samo u tuđoj kući. Dok je glumila zbunjenost ranih devedesetih kad su srbočetničke pljačkaške horde žarile i palile po hrvatskim zemljama preko Drine i Dunava, Vesna Pešić bi u sučeljavanjima s otvorenim srbijanskim nacionalistima znala pred gledateljstvom Studija B kazati:”Znate, ne razumijem se toliko u kartografiju, da bih komentirala dokle trebaju biti granice Srbije!” Nije kao diplomirani i u struci neuposleni sociolog studirala zemljopis, ali to prikrivenu velikosrpkinja, zaodjenutu u ruho lažnog europejstva nije smetalo kazati u intervjuu za novisadski “Svet” netom nakon oslobađanja hrvatskog kraljevskog grada Knina:”Skočit ću padobranom na Kninsku tvrđavu kad srpska vojska oslobodi Knin od ustaša!” U kolovozu 1995. dala je taj intervju za novosadski “Svet” urednika Roberta Čobana, etničkog Hrvata, iz Bačke Palanke nastanjenog u Novom Sadu, ujedno člana zloglasnog JUL-a Miloševićeve žene Mire Marković. Čoban je samo etnički Hrvat, ali je politički Srbin, kao što je taj 54 – godišnjak bio i u svojoj mladosti devedesetih.
Vesna Pešić pročula se i po tlapnjama ravnim Jovanu Deretiću o “srpstvu” Zagreba, ili u njezinoj praznoj glavi rimske Serbone ili “Srbojeva”jer joj je glupoj, odurnoj i pokvarenoj ludači netko poput moralne i ljudske nakaze Milana Paroškog iz Novog Sada dometnuo kako duh “srpstva Zagreba”oličava, zamislite ostavština stanovitog zagrebačkog Srbina Maksimilijana Živkovića, te Vesna Pešić Srbima prodaje rog za svijeću kako je park Maksimir dobio naziv u čast i u slavu vrlog zagrebačkog Srbina Maksimilijana Živkovića. Ako je i od etničke Cincarke i lažno izjašnjene Srpkinje Vesne Pešić, premnogo je. Doduše, neki će višak slobodnog vremena popuniti njezinim tričavim vikend ljubavnim romanima što su nekoć u nastavcima izlazili u navodno građanskom i tobože prozapadno orijentiranom beogradskom dnevnom listu “Danas”. Njezin opskurni vikend ljubavni roman na stupcima “Danasa” puštao je zamjenik urednika lista Božidar Andrejić, zvani Boža Seljak iz Užica, ujedno Šešeljev blizak prijatelj iz vremena zajedničkog služenja vojnog roka u Beogardu 1979/80. Tako je Vesna Pešić preko njenih zajedničkih prijatelja Vojislava šešelja i Božidara Andrejića pisala srceparajuće ljubavne uspomene iz mladosti. Nije joj, dkle, bilo teško tamo plasirati sjećanja na njezine romanse s pokojnim odvjetnikom Srđom Popovićem iz dana njihove zajedničke mladosti i ljubavnog flerta u veleposlanstvu upokojene Jugoslavije u Meksiku. Ali, nikad nitkom nije povjerila zašto je kao mlada studentica Filozoifskog fakulteta 1968. špijala kolege i kolegice sa studija tijekom studentskih prosvjeda i skupa s budućim ravnateljem TV Beograd Dušanom Mitevićem, politički potkazivala mlade ljude i atnititoiste tajnoj policiji Josipa Broza, osobno Milošu Miniću, prvom Titovom čovjeku policije na terititoriju Srbije. Bila je i vatrena zagovornica sulude zamisli da se nakon ugušenih studentskih prosvjeda 1968 u Beogradu, kao eha studentskog bunta u Pragu iste 1968, Filozofski fakultet u Beogradu radi dokazivanja pojačanog ljevičaranja u koru velikog mozga mora prezvati u “Crveno Radničko Sveučilište Carl Marx!?” Srećom, ta njezina sumanuta zamisao nije se nikad ostvarila.
Ovaj opširno iznijeti i opisani vremeplov bešćutnih, beskarakternih i amoralnih ljudi iz redova tobožnjih političkih suparnika ratnih zločinaca Miloševića i Šešelja iz devedesetih ima specifičnu težinu i ove 2023. godine. To nam samo ilustriura činjenicu kao niti jedan srbijanski medij u ratu i poraću u Srbiji u zbilji nikad nije bio niti slobodan, niti istinski protivnik srbijanskih profašističkih vlasti. Ipak, danas je situacija donekle lakša nego ratnih devedesetih. Prošlo je više od trideset godina otkako je Srbija krenula stranputicom i putem u bespuće pakla svoga umišljenog velikodržavlja. Stasali su novi novinarski naraštaji, među kojima je golema većina onih što su početkom veliikosrpskih osvajačkih ratova još bili malodobni pučkoškolci ili su tek rođeni devedesetih i kasnije i dvijetisućitih. I zato oni imaju prirodni otklon od nepatviorenog srboslavenstva starijih strpskih naraštaja, što su lažno jugoslavenstvo izjednačavali sa kulturom, tradicijama i običajima Srba i srpstva, što su silom htjeli u sklopu Jugoslavije nametnutni i svim nesrpskim narodima u bivšoj državi. Slavko Ćuruvija je ubijen iako je i sam bio zatoičenik zablude kao i golema većina Srba kako nisu samo Srbi krivci za ratove u bivšoj državi. Kako god i ubijeni Ćuruvija, kao i danas živući protivnici Aleksandra Vučića i dalje robuju vlastitoj samoobmani i najdubljoj zabludi da prevarom, podvalom i trikom Zapadu mogu na kraće ili na duge staze podmetnuti srpske laži kako je na prostorima bivše države vođen tobože “građanski rat.” U zbilji, Srbija je pokrenula ratove tražeći granice veće,te je na kraju izgubila i Kosovo iz srpske vreće.
Dragan Ilić
HOP
HOP -portal na telegramu
