U zadnje vrijeme traje muslimansko – srpska svađa čiji je Tvrtko, hrvatski vladar za kojeg bosanski muslimani tvrde u svom tvrdom nacionalističkom razmetanju da on sa Hrvatima nema ništa, da je on “bosanac” , a srpske laži još su smiješnije, bez ikakvog povijesnog osnova hrabri hrvatski vladar je Srbin.
Da ne govorimo kako su neki naši vjerski i svjetovni pisci pisali gluposti o Nemanjićima, njihovoj državi koja je bila zapravo dio Bugarske u vrijeme vladara Kolojana s kojim je i rimski Papa imao problema. Na tom terenu bitke su vodili Ugarski vladar Imre i Bugarski vladar , a Nemanjići su bili inferiorni, kao i Sava kojeg Srbi doživljavaju kao sveca.
Već od god. 1474. počinju naši Hrvati izbijati na površinu kao visoki vojnički i gradanski dostojanstvenici. Od god. 1544. do 1627., dakle kroz 83 godine, sjedjelo je na stolici velikih vezira deset naših zemljaka, koji su u rečenom razdoblju 67 godina tresli istokom i zapadom. Osim toga, koliko nam je do-sad poznato, bilo je pet zamjenika velikih vezira i bezbroj beglerbegova i begova, koji su upravljali različnim vilajetima i sandžacima. I baš to razdoblje sačinjava najslavniju epohu turske povjesnice. Osim toga ima još historijskih dokaza, da su Bošnjaci i Hercegovci ne samo kod sultana nego i kod turske inteligencije uživali ugled i povjerenje kao nijedan drugi narod u širokoj turskoj carevini. Evo šta piše glasoviti turski povjesničar Ali*) u svojoj povijesti »Kunhul-achbar«*), koja je poznata pod imenom »Tarihi Ali« (prijevod s turskog):
»Što se tiče plemena Hrvata, koje se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo. Većinom su stasiti i prostodušni — njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (nadaleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponosi-tosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je to, što je Bog, koji sve uzvisuje i uzdiže, u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nalazi malo silnika. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi), odlikuju se veledušjem, to jest čašću i ponosom. Malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje to odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom.«
Na idućoj se strani opet osvrće na nas pa veli:
»Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira, u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave.« Izvor
“Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini” – piše M. Bušić
/ Safvet-beg Bašagić
Tako vele i za Mehmed pašu Sokolovića da je Srbin, a prema najpoznatijem turskom povjesničaru Aliju i Britanskoj enciklopediji bio je Hrvat. Naime, postoji zabilježen razgovor između njega i Sulejmana Veličanstvenog u kojem ga ovaj pita “od kojih je”, a Mehmed odgovara “Od Bosne.” . “Ne pitam te to, nego od kojih si (od kojeg naroda)”, na što ovaj odgovara OD HRVATA. A Srbi unatoč ovim neospornim podacima konstruiraju lažnu verziju po kojoj je nekanonski postavljeni “patrijarh” Pećke patrijaršije Makarije, u jednoj varijanti brat, a u drugoj rođak Mehmed paše. Te iz tog izvlače zaključak da je i Mehmed bio Srbin. A osim te legende, niti traga faktima. Ako se po legendi mogu izvoditi zaključci, što onda reći za ostatak BiH ako je neosporna činjenica da je jedan Mehmed iz Podrinja bio Hrvat.-piše M. Bušić.
Naravno da je sve to dio jedne agende kojom se beznačajnima daje značaj kako bi se krivotvorila istina.
Isti problem imaju Bugari u tzv. Sjevernoj Makedoniji, koja je do 1944. godine koristila Bugarski jezik, a nakon toga agenda odvaja Bugare i Makedonce, a Makedonci dobivaju priznanje autokefalnosti crkve od srpske prije par godina , koja je nastala značajno kasnije od Bugarske. Danas Bugarin biti u Sjeverno Makedoniji je problem, kao Hrvat u Srijemu, Kotoru ili Bosni. Zavladala je nacionalistička pomana onih koji povijest nisu imali u tome obimu. Žrtve svega su Hrvati i Bugari.
HOP
HOP -portal na telegramu