U dvorištu naše prve tiskare, neprocjenjivog nacionalnog – kulturnog bogatstva voze se teretnjaci, pucaju eksplozivi bušenjem tunela, rovokopači!?

Prikaz HES Kosinj od strane medija, političara i energetske struke

Često se po medijima provlače fotografije budućeg zahvata HES Kosinj na kojima možemo vidjeti prostor zahvata sa nekim polutočnim ili netočnim informacijama vezanim uz Kosinjsku dolinu. Navedimo nekoliko primjera. Tako portal Mega Media prenosi sliku s RTL-a na kojoj je ucrtano buduće jezero no toponim Bakovac je krivo postavljen, bez obzira je li se mislilo na potok Bakovac ili zaselak Kosinjski Bakovac – koji se zaselak nalazi izvan prostora zahvata, zapadno prema Velebitu.

U članku se isto tako navodi kako se iseljava crkva iz 1692. godine što je naprosto povijesno NETOČNO. Nakon oslobođenja Like od Osmanlija (Kosinj je bio rubno područje i vjerojatno jednim dijelom i na samoj granici) pop Marko Mesić zaista osniva župu sv. Jeronima u Gornjem Kosinju. No samo organizacijski, a sam objekt se renovira i stavlja u funkciju – na ostacima stare srednjovjekovne glagoljske crkve – tek između 1695. i 1699. godine. Ta crkva mijenja svog titulara iz vrlo značajnog sv. Jeronima u sv. Antuna Padovanskog oko 1710. godine. Taj naziv crkva nosi do danas. Međutim, stara srednjovjekovna crkvina – koja stoji neistražena i ide pod vodu ako se ovaj projekt ostvari – vuče svoje korijene u 1320. godinu. Naime u literaturi imamo sačuvan podatak o glagoljskom oltarnom kamenu koji je pronađen u Kosinju (danas nažalost službeno “izgubljen”) na kojem je glagoljicom bila uklesana riječ OLTAR i slova .Č.T.I. za 1320. godinu. Između riječi oltar i godine stajalo je uklesano raspelo. Radi se dakle o najstarijem poznatom glagoljskom spomeniku i glagoljskoj crkvi u Lici.

Istu fotografiju prenosi i portal Index u svom članku, opet pogrješno navodeći crkvu iz 1692. godine. Ono što je još znakovitije portal Indeks govori i o arheološkim nalazištima koja su arheolozi pronašli na tom području, opet donoseći krive podatke, citiram: “Akumulacijsko jezero se planira napraviti na arheološki bogatom području. Arheolozi su tu pronašli brojne grobove, nakit i lončarske predmete iz raznih razdoblja. Pronašli smo također nekoliko prapovijesnih gradina. Podgradinsko naselje koje možemo datirati u prvu polovinu prvog tisućljeća prije Krista. I za sad samo jedan antički objekt’, rekla je Lea Čataj, voditeljica Odjela za restauriranje arheoloških nalaza.” Izvor: Index. Kosinjska dolina ima 36 arheoloških nalazišta, od čega njih 17 ide pod vodu ili je direktno ugroženo ovim projektom, na nekim lokalitetima izvođena su osnovna sondažna istraživanja, no niti jedan lokalitet u posljednjih 100 godina nije sustavno arheološki istražen. To su činjenice. Detaljnu analizu arheoloških lokaliteta sa približnim GPS koordinatama možete pregledati u novom istraživanju i knjizi “Kosinjska tiskara”.

Još 29. siječnja 2013. Večernji list donio je fotografiju buduće akumulacije HES Kosinj. Na karti se sjajno prikazuje kompletni projekt, no niti slova ne možemo vidjeti o povijesnim vrijednostima Kosinja. Crkva sv. Antuna Padovanskog pogrješno se naziva kapelom, spominje se kratko jedan arheološki lokalitet u Mlakvi i to je to. Tako se kreira javno mnijenje, neupućenom čitatelju inzistiranje na nekoj “povijesnoj važnosti” nakon ovog članka može izgledati smiješno.

Hrvatska komora inženjera građevinarstva na svojim 15. Danima u Opatiji 2021., prikazala je između ostalog i projekt HES Kosinj, kojeg su prezentirali Tomislav Tomić i Danijel Krešić. Kompletna prezentacija može se preuzeti OVDJE. Kolege vrlo stručno prikazuju budući projekt, što možemo vidjeti i na nižoj fotografiji. No jednog slova u prezentaciji ne možemo pronaći o kulturno-povijesnim vrijednostima Kosinjske doline koji se uništavaju ovim projektom.

Imamo i jednog mladog kolegu koji je diplomirao na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu s temom: “Idejno rješenje hidroenergetskog sustava Kosinj”. Završni rad može se preuzeti OVDJE. Mladi kolega između ostalog na str. 6. donosi shemu buduće akumulacije, opet krivo postavljajući neka sela i zaselke Kosinjske doline.

No problematičnije je ono što kolega navodi vezano uz kulturno-povijesni dio, citiram: “Stavljanjem u funkciju akumulacije Kosinj poplavljuju se naselja Mlakva i Gornji Kosinj te pripadajući manji zaselci. Stanovništvo se s tog teritorija preseljava, zgrade se ruše i uklanjaju, uključujući i građevine odnosno objekti koji su od povijesne i kulturne važnosti i imaju pravni status zaštite (ali po adekvatnom pristupu, imajući u vidu posebnost svake pojedine građevine), sva kulturno-povijesna baština se istražuje, evidentira i dokumentira, a sva kulturno-povijesna baština koju je moguće premjestiti se premješta odnosno preseljava u obližnje muzeje, etnografske centre i zbirke ili pak u nove etnografske centre, uz potrebne mjere zaštite.” Antonio Lucić, Završni rad, 2020., str. 5.-6. Nemojmo zamjeriti mladom kolegi niti ga smatrati odgovornim za ovo, ovdje su samo problematični njegovi profesori. Naprosto zapanjuje nepoznavanje osnovne materije vezane uz Kosinj profesora ili profesorice koji je vodio/la ovog mladog prvostupnika kroz proces izrade završnog rada, odnosno komisije koja je odobrila ovaj završni rad. Apsolutno je NETOČNO ovo što se u ovom završnom radu navodi, jer niti jedan arheološki lokalitet nije sustavno istražen, ništa nigdje nije premješteno i još važnije – niti će biti premješteno! To je ono ključno na što valja konstantno ukazivati.

O HES Kosinj raspravlja se i po društvenim mrežama. Tako je nedavno na poslovnoj mreži LinkedIn osvanuo jedan od brojnih članaka jedne od energetskih stručnjaka koja problem HES Kosinj, ali i drugih energetskih projekata u Republici Hrvatskoj vidi na ovakav način, citiram:

“[NOT IN MY BACK YARD – NIMBY]
U svim dijelovima energetskog sektora investitori se susreću s problemom zvanim Not In My Back Yard ilitiga NIMBY. Svi bi da imaju stabilan izvor energije (po mogućnosti po što nižoj cijeni, naravno), ali nitko ne bi da energetski objekt bude u njegovom susjedstvu, bez obzira o kakvom objektu / postrojenju se radilo. Najpoznatiji primjer toga je izgradnja LNG terminala, oko koje se podiglo jako puno buke. Iako je studija utjecaja na okoliš uredno “prošla”, Mirela Ahmetović se gotovo bacala pod bagere. Gotovo dvije godine kasnije, pokazalo se da za tim nije bilo potrebe. Sad ćete možda reći “Pa naravno, to je ozloglašeni fosilni projekt”. Hm, da…ali ni s obnovljivcima nije bitno bolje. Sjećam se kad se gradila vjetroelektrana Trtar-Krtolin, druga po redu puštena u rad u Hrvatskoj, da se tamo negdje 2004.-2005. lokalno stanovništvo gotovo diglo kukama i motikama na investitora. U blizini je Sokolarski centar i bolnica za ptice grabljivice pa se pričalo kako će nastradati sove, sokolovi…Gotovo 20 godina kasnije, nitko ih ne spominje. Izgleda da su ipak preživjele. Ili, moj favorit, zaustavljanje izgradnje HE Ombla zbog staništa šišmiša. Tu čak nije bio u pitanju tako radikalan pothvat kao kod HES Kosinj, gdje treba potopiti dolinu i preseliti ljude, radilo se o šišmišima. Uz dužno poštovanje zaštitnicima prirode, postoji nešto što se zove viši interes. I moglo bi se i dalje nabrajati. Ali poanta je da su potrebe za energijom sve veće i veće i želimo je, naravno, po što prihvatljivijoj cijeni. A to ne ide bez (novih) energetskih objekata. Razmislite samo koliko je stanova i kuća imalo klime prije 30 godina, a koliko ih ima sada. O manjim potrošačima da ne pričam. I za očekivati je da će potrebe za energijom rasti. Dakle, ili se dogovorimo da ćemo se u značajnoj mjeri odreći komfora koji nam pruža energija i smanjiti njezinu potrošnju na minimum ili prihvatimo izgradnju energetskih objekata, čak i kad su nam u susjedstvu. Jedno bez drugog ne ide.”

Nije dugo trebala čekati moj odgovor, citiram:

“[ODGOVOR – MANCE]
Je li NIMBY ili je hrvatska povijest i kultura? Uz dužno poštovanje, govorimo o lokalitetu Kosinjske tiskare, gdje je otisnut naš Prvotisak 22. veljače 1483. – danas ga slavimo kao Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Vrhunski doseg hrvatske kulture, na svjetskoj razini. O stolici prvih hrvatskih banova, Ban Dvoru – danas Mlakvena Greda da ne govorimo. Nema smisla nabrajati sve kulturno-povijesne vrednote koje krije Kosinjska dolina, već predlažem pribaviti i pročitati novo istraživanje o važnosti Kosinja i Kosinjske tiskare (link na dnu teksta). Kad to u skladu sa Zakonom istražimo sustavno arheološki, potom konzerviramo i zaštitimo, pa isplatimo ljude ne 400€/m2 već min. 2.000 €/m2 – koliko ih košta kvadrat zamjenske “Lude kuće” u Perušiću, i na kraju u Donjem Kosinju ljudima koji ostaju omogućimo novi centar umjesto Gornjeg Kosinja koji ide pod vodu (škola, ambulanta, kanalizacija, telefon, internet, policija, telegraf, zbrinjavanje otpada, plin, vodovod itd.), dapače razgovarajmo o projektu – nikakva drama.”

Opet valja istaknuti kako cijenjena gospođa nije kriva, ona je jednostavno neupućena u širinu problema vezanog uz kulturno-povijesne vrijednosti Kosinja, te stvarne probleme ljudi koji moraju iseliti i onih koji moraju ostati. Ne možemo joj zamjeriti, jer se kroz medije nije imala – kako vidimo – ni gdje ni kako informirati. Misli li još netko kako mediji ne kreiraju javno mnijenje?

Imamo i istaknutih političara koji hvale HES Kosinj. jedan od njih je i župan Ličko-senjski Ernest Petry koji naprosto kao bivši HEP-ovac zapanjuje svojom nekorektnošću i floskulama koje iznosi u javnim obraćanjima vezanim uz projekt HES Kosinj. Toliko je prozirno očigledno kako Petry navija za HES Kosinj iz nekih njemu znanih razloga pa možemo pretpostaviti da će se nakon funkcije župana vratiti u HEP na još višu funkciju od one s koje je otišao za župana. Neistine i prosipanje prozirnih priča, naprosto zapanjuju kod ovog poštovanog gospodina – za koje nema opravdanja. Na funkciji koju obnaša morao bi gledati zajednički i širi interes, a ne usko područje s kojeg profesionalno dolazi. Pa citirajmo neke od Petryjevih promišljanja:

Floskula 1. Tamo su ostala uglavnom starija domaćinstva. HES Kosinj 2 jamči da ostatak Kosinjske doline neće imati učestale poplave kao do sada jer su poplave prije zahvaćale cijelo područje. Govoriti kako ostatak Kosinjske doline – Donji Kosinj – neće imati poplave, a znati da se u tom dijelu radi retencija nove HES Kosinj te da godinama HEP otvara i zatvara branu na Kruščici, jer mora negdje poplaviti kad dođu veće oborine – naprosto je za jednog stručnjaka iz HEP-a vrlo nekorektna neistina.

Floskula 2. Kosinj će zato nastaviti živjeti pa vjerujem da će izgradnjom nove brane tamošnji stanovnici imati dodatne benefite, tako da bi to područje uz jezero trebalo postati idealno za izgradnju turističkih naselja, kampova, hotela. Uz to se nudi i mogućnost izgradnje brojnih sportskih i popratnih sadržaja te na taj način razvitak turizma za cjelokupno kosinjsko područje. Nadam se da će nove generacije u dogledno vrijeme od Kosinja stvoriti top-turističku destinaciju. Na tome su području već uložena znatna sredstva. Od prvih planova izgradnje HE Sklope na Kruščici i njihovih prikaza 1927. godine govorilo se o izgradnji hotela, kampova, sportskih dvorana, staračkih domova. Treba li reći kako gotovo stotinu godina kasnije na kosinjskoj Kruščici raste trnje, a prići možete samo preko jedne makadamske ceste koja je prikladna za zaprežne volove ili konje – a ne za vozila. Pogledajte – ako niste – dokumentarni film “Slučaj Kosinj” – OVDJE, pa ćete vidjeti kako odgovorni za to stanje prebacuju lopticu s jednih na druge. Očekivati neke novosti u ovom projektu, naprosto je smiješno, neodgovorno i lažno. Jamčim – poučen dosadašnjim gotovo stoljetnim floskulama oko gradnje sadržaja u Kosinjskoj dolini – da se niti narednih stotinu godina neće izgraditi niti jedan jedini objekt, od palete ovih koji se navode.

Floskula 3. HEP je već počeo obeštećivati te ljude, dok postoji i alternativna mogućnost smještaja mještana koji nemaju riješene imovinskopravne odnose nad sadašnjim imanjima pa će se smjestiti u novoj zgradi s 28 stanova koju HEP završava u Perušiću. Prvi stanari očekuju se već ove jeseni. Značaj ovoga projekta kao župan vidim u mogućnostima da vlasnici nekretnina s toga područja mogu kupiti ili graditi kuće gdje oni žele. Svjestan sam činjenice da nikada neće svi biti zadovoljni daljnjim razvojem situacije. Ne radi se ovdje o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu mještana, već o financijskoj slici cijele situacija. Da točno je. Kosinjani mogu kupovati gdje god žele ili mogu kupiti stanove u tzv. Ludoj kući u Perušiću. No kvadrat Lude kuće moraju platiti 2.000 € dok za svoj kvadrat dobivaju između 300 i 400 €. Pa tko je tu lud? Za 150 m2 svoje kuće u Kosinju, taj isti Kosinjan može dobiti 30 m2 stana u Ludoj kući u Perušiću. Tko bi od nas na to pristao? Javno su u kamere rekli i općina Perušić i HEP da je to jednostavno tako.

Za kraj ovog poglavlja – biser – sa službenih stranica Vlade Republike Hrvatske. Na službenim stranicama Vlade RH u arhivi dokumenata stoji i sažetak studije utjecaja na okoliš HES Kosinj. Možete ga preuzeti OVDJE. Vlada je taj projekt označila kao strateški, dakle Vlada stoji iza ovoga što piše u tom dokumentu i iza cijelog projekta. Pogledajmo benefite projekta HES Kosinj prema strateškom projektu Vlade Republike Hrvatske, citiram:

Izgradnjom sustava HES Kosinj ostvaruju se sljedeće koristi:

• trajno se rješava problem plavljenje naseljenih područja na prostoru Lipovog polja čime se smanjuju štete od poplava, povećava sigurnost stanovanja
• povećava se količina vode koja se može koristiti za navodnjavanje u vegetacijskom periodu čime se doprinosi povećanju poljoprivredne proizvodnje na području Lipovog polja
• dobiva se nova snaga u elektro-energetskom sustavu Hrvatske te se povećava proizvodnja energije iz obnovljivih izvora
• lokalna uprava dobiva izvor stalnog prihoda od naknada za zauzeto zemljište i naknada za korištenje voda
• smanjuje se trajnost i opseg plavljenja poljoprivrednih površina na području Lipovog polja
• stvaraju se uvjeti za razvoj sportskih i rekreacijskih prostora na području uz jezera Kosinj i Kruščica čime se doprinosi razvoju turizma
• povećava zaposlenosti na ovom području, povećava se cijena zemljišta, povećavaju se prihodi lokalne uprave od poreza i naknada
• otvaraju se nova radna mjesta na objektima u vlasništvu HEP-a i Hrvatskih voda

Niti se rješava problem poplava – što smo objasnili u gornjem tekstu, upito je dobiva li se i koliko nove snage u elektroenergetskom sustavu RH, niti se povećava cijena zemljišta, jer se ne grade niti će se graditi popratni sadržaji. Upravo suprotno, sustavnim neulaganjem u Kosinj – koje traje od 1945. godine na ovamo, a što će se samo po navadi nastaviti – zadnja faza kroz nekoliko desetljeća (dok se iseli preostalo stanovništvo Donjeg Kosinja i Kosinjskog Bakovca) bit će dogradnja HES Kosinj i širenje jezera na ostatak Kosinjske doline. Svi pokazatelji govore u tom smjeru. Jedini benefiti – i to se zaista treba priznati – jesu povećanje prihoda lokalne samouprave. Općina Perušić – kojoj je Kosinj nakaradno pripojen iako je oduvijek bio samostalna općina te iako je Perušić nastao darovnicom Anža Frankopana Brinjskog knezovima Perušićima upravo u gradu Kosinju – do sad je prema tvrdnjama iz HEP-a uprihodovala preko 100 milijuna kuna ili nešto manje od 14 milijuna eura samo od HEP-a vezano uz projekt HES Kosinj. Bravo i vrijedi čestitati na tim prihodima općini Perušić, županu Ličko-senjskom, HEP-u i Vladi Republike Hrvatske.

Ovakvih i sličnih primjera iz energetske struke, medija, od strane lokalnih i nacionalnih političara imamo gotovo u svakom primjeru gdje se nešto piše i govori o HES Kosinj i Kosinju. Žalosno je i porazno za hrvatski nacionalni identitet toliko nepoznavanje, nerazumijevanje ili namjerno ignoriranje važnosti kosinjskog kraja. U nastavku pročitajmo stvarnu sliku, o kojoj treba govoriti i koju moramo promicati, jer radi se – kako rekoh – o hrvatskom nacionalnom identitetu.

Stvarni prikaz kosinjskog kulturno-povijesnog značaja

Uvodno u ovom poglavlju pogledajmo kako je o projektu HES Kosinj i važnosti Kosinjske doline 1995. godine govorio energetski stručnjak i tadašnji predsjednik Uprave HEP-a Damir Begović, ing. Članak je objavljen u časopisu Vila Velebita 1995. godine. Tako predsjednik Uprave HEP-a gospodin Begović opisuje što se s budućim projektom želi ostvariti u energetskom smislu, navodeći opetovane floskule – to valjda desetljećima ponavljaju dužnosnici kao naučeno napamet – kako neće biti poplava u ostatku Kosinjske doline, kako će se graditi sadržaji oko novog jezera u Kosinju te kako će svi biti sretniji i bogatiji. Međutim, inženjer Begović svjestan je kulturno-povijesne važnosti Kosinja kao i važnosti pravične odštete mještana Kosinja. Tako on govori sasvim drugačije od današnjih dužnosnika Frane Barbarića, Ernesta Petryja i drugih. Citiram prema izvoru – Ante Bežen: Hoće li Kosinj preporoditi Liku?, Vila Velebita Zagreb, br. 35.-36., 20. srpnja 1995. godine.

“Za potrebe izgradnje brane podiglo bi se novo naselje od oko 400 kuća u koje bi bili smješteni stanovnici Gornjeg Kosinja i Mlakve, sela koja bi bila potopljena. Iseljeni stanovnici dobili bi odštetu i novu zemlju. Zamjenski objekti i odšteta iznosili bi oko 50 milijuna dolara, s čime bi potopljena imanja bila dobro plaćena.” Vrlo zanimljiv koncept koji bi revitalizirao ostatak Kosinjske doline, ljudi bi ostali u svom kraju, dobili nove kuće i zemlju istih površina i naravno još značajna sredstva za odštetu. Tada se projekt procjenjivao na 400 mil. dolara, odšteta je planirana u iznosu od 50 mil. dolara što iznosi 1/8 ukupne vrijednosti projekta. Pretvoreno u današnje vrijednosti: procjena projekta je već na 800 mil. eura – što bi značilo da bi današnji Kosinjani dobili nove kuće i novu zemlju u Donjem Kosinju te ukupno 100 mil. eura odštete. Zvuči li pravičnije i pravednije od onoga što imamo danas? Za 150 m2 kuće Kosinjan dobiva 60.000 € i “nogu u guzicu” sa svoje djedovine – za koji novac može kupiti 30m2 u Ludoj kući u Perušiću. Prema ondašnjim planovima to bi bilo 150m2 nove kuće u Donjem Kosinju i sam Bog zna koliko još novaca odštete. Pročitajmo dalje.

Svjesni smo – kaže inž. Begović – da postoje i negativne konotacije cijelog ovog projekta, a to je potapanje  arheoloških nalazišta. Hrvatska elektroprivreda spremna je uložiti novca koliko bude potrebno za istraživanje i premještanje vrijednih spomenika, poput zavjetne crkvice u Gornjem Kosinju koja je stara 300 godina i uspomena je na progon Turaka iz Like. Crkvica bi bila preseljena na mjesto koje odrede stručnjaci. Dobra je okolnost što se mjesto Kosinjski Bakovac, za koji je vezana prva hrvatska tiskara i prvotisak Misala iz 1483. godine, neće biti potopljeno. Arheološka istraživanja započela bi kad i rad na brani, a to bi, kao i preseljenje stanovništva, trajalo također pet godina. U redu, već smo objasnili kako lokalitet crkve sv. Antuna Padovanskog nije star 300 već najmanje 700 godina te da je važnije to što se radi o jednom od najstarijih glagoljskih arheoloških lokaliteta u Lici. Točno je kako lokalitet Kosinjske tiskare nije u obuhvatu kako onda tako i danas – no tek ćemo u nastavku teksta vidjeti koja je stvarna slika vezana uz Kosinjsku tiskaru i HES Kosinj. No ovdje je najvažnije sljedeće: predsjednik Uprave HEP-a 1995. godine javno iznosi da je svjestan važnosti Kosinjske doline i da će HEP platiti sustavna arheološka istraživanja koliko god i gdje god u Kosinjskoj dolini bude potrebno. Ta sustavna istraživanja zaista i traju nekoliko godina, opet ponavljamo u posljednjih 100 godina niti jedno sustavno arheološko istraživanje nije obavljeno u Kosinju. Usporedimo li način na koji su tada komunicirali hrvatski najodgovorniji javni radnici vezano uz projekt HES Kosinj s onim kako to izgleda danas – zaista se s pravom moramo zapitati gdje mi sada živimo i tko su ljudi koji nas vode i odlučuju.

Stvarna slika je sasvim drugačija. Ovu sliku neće prikazati niti jedan mainstream medij, o ovome se ne govori. Pa pogledajmo, uz detaljni opis prikazanog.

Prvo smo s državnog portala Informacijskog sustava prostornog uređenja preuzeli podlogu. Ovo je najrelevantnija slika zahvata HES Kosinj, obojana žutom bojom. Žuti prostor podrazumijeva područje lokacijske dozvole HES Kosinj te prijave početka građenja. Vrlo važno te iako je sam obuhvat HES Kosinj nešto manji – ovo je stvarni prostor koji će biti obuhvaćen i korišten za izgradnju HES Kosinj. Ovo je preuzeto s državnog službenog portala prostornog uređenja – te od ovoga ne može jasnije i preciznije. Kao što možemo vidjeti na slici posebno je tamno žuto lijevo označen tunel koji se trenutno radi u Kosinjskom Bakovcu. Nešto prije tog tunela postavit će se brana, no obuhvat radova kako vidimo ide cestom možda i kilometar nakon tunela. Vidjet ćemo zašto je to važno naglasiti.

Sljedeća slika je i najvažnija u ovoj analizi. Ovu sliku valja prenositi medijima. Pogledajmo.

Dakle, crvenim tekstom precizno su označena imena većih kosinjskih sela i zaselaka – bilo bi sjajno da barem toliko usvoje novinari koji prenose zbivanja vezana uz Kosinj i projekt HES Kosinj. Plavim točkama, ali iznimno precizno, jer portal omogućuje fenomenalno uvećanje i korištenje drugih kartografskih podloga – dakle iznimno precizno u prostoru – označeno je osam arheoloških lokaliteta, od ukupno 36 u Kosinjskoj dolini. Većina ovih lokaliteta od neprocjenjivog je nacionalnog značaja, neki od njih važni su i na svjetskoj razini. Pa krenimo redom, sve što se navodi može se referirati u novom istraživanju i knjizi “Kosinjska tiskara.” Ne treba posebno naglašavati kako niti jedan od ovih lokaliteta nije sustavno arheološki istražen, izmješten, konzerviran, zaštićen.

1. Srednjovjekovni pavlinski samostan koji je vjerojatno nosio naziv “samostan sv. Petra”. Danas je to kapela sv. Petra i Pavla u Donjem Kosinju. Pazite sad: 22. veljače 1483. kao datum koji je naznačen u kolofonu naše prve tiskane knjige kao završetak njenog tiskanja i koji danas slavimo kao Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva – nije samo posveta stolici sv. Petra u Rimu “nepoznatih popova glagoljaša” – kako ćete pročitati u većini radova vezanih uz tu temu. Taj dan odabran je i kao posveta kosinjskih Pavlina i glagoljaša njihovom samostanu sv. Petra u Kosinju. O tome imamo i tragove u slijepim otiscima u našem Prvotisku.
2. Srednjovjekovni Dubovik, danas zaselak Vukelići u Donjem Kosinju. Rodno mjesto našeg prvog tiskara Ambroza Kacitića od plemena Kolunića. Upravo đakon i pripadnik kosinjskog pavlinskog samostana sv. Petra, autohtoni Kosinjan, koji se rodio i radio u Kosinju i oko Kosinja do najmanje 1503. godine – naše je prvi tiskar ili štampar. Isprike dragim Senjanima to nije Blaž Baromić, on je ipak drugi, kao što je i Senjska tiskara dokazano druga tiskara na hrvatskom tlu.
3. Kula Bočaj, negdje Bočać ili Bočađ. U literaturi se miješa sa srednjovjekovnom župom Bočać, pa sa gradom Kosinjem itd. Važna je jer, gledano u prostornom smislu, sa još dvije gradine tvori trokut nadzornih točaka s kojih se mogao pratiti pristup i ulaz u cijelu Kosinjsku dolinu. Taj dio Kosinja vjerojatno je bio rubno osmansko područje, pa su Osmanlije na staroj gradini izgradili Tursku kulu iz koje su pratili kretanje po prostoru današnjeg Donjeg Kosinja – koji je bio svojevrsna granica. Ne znamo ništa više o tom važnom srednjovjekovnom lokalitetu koji bi svakako trebalo detaljno arheološki istražiti.
4. Grob Ilirske kneginje na brdu i oko brda Panos u Gornjem Kosinju. Sondažno istraživan 1980.-tih godina, utvrđeno je da se radilo o Ilirskom naselju u cijelom tom prostoru, s naglaskom na kneginju ili plemkinju koja je sahranjena u zasebnom grobu. Ne samo ta pozicija, već kompletno Ilirsko naselje na prostoru oko današnje pošte i brdašca Panos nikada sustavno nije istraživano. Tako neistraženo, nezaštićeno i neizmješteno stoji i danas.
5. Današnja lokacija crkve sv. Antuna Padovanskog. Ponovimo. Crkva je organizacijski osnovana 1692. godine s titularom sv. Jeronimom. Kao jedini primjer u ličkoj crkvenoj povijesti, jer niti jedna crkva u Lici nikada nije nosila ime sv. Jeronima, tim je nazivom istaknuto kosinjsko glagoljaštvo. Glagoljica se tada zvala Jerolimica ili slova sv. Jeronima, a on je smatran praocem i idejnim tvorcem glagoljice. To kosinjsko glagoljaštvo upravo u to vrijeme očitavalo se u glagoljskim tiskanim brevijarima kojima su se popovi služili u svakodnevnoj molitvi i kojima je u kolofonu stajalo izrijekom da su otisnuti u “gradu Kosinju”. To nam donosi povijesni izvor prvog reda, reprezentativan i točan u svakoj svojoj rečenici, što je posebno obrađeno u novom istraživanju, pod nazivom “Kratak i sadržajan opis dviju županija Hrvatskog Kraljevstva Like i Krbave iz 1695. godine” – ne 1696. godine kako ćete u starijoj literaturi pročitati. Citiram: “Prešavši odavde gore i šume, i silazeći prema nižem području dolazi se u Kosinj. Grad se nalazi na uzvisini, ali od njega preostaše samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Ovo mjesto bijaše prijašnjim kršćanima slavno i nadaleko se prostiralo izvana i iznutra. Dokazom su tiskani glagoljski brevijari, kako se čita na kraju (dakle: u kolofonu) onih kojima se sada služe svećenici glagoljaši kod moljenja kanonskih časoslova, ovdje tiskani. U ovom kraju narod je Boga nekad slavio u sedam crkava. Međutim, crkva sv. Jeronima ulazi pod interdikt – zabranu bilo kakvog rada i poslovanja – 1707. godine, a u kojem stanju ostaje oko tri godine. Zašto zabrana rada? Kao razlog se navodi ubojstvo kosinjskog župnika u šumi kod Krasna. Tada joj službujući senjski biskup mijenja titulara u sv. Antuna Padovanskog – kako je do tada nosila ime novoizgrađena drvena crkvica u Donjem Kosinju. No ono najvažnije – crkva sv. Jeronima obnovljena je između 1695. i 1699. na kamenim ostacima stare kosinjske glagoljske srednjovjekovne crkve. Tu staru glagoljsku crkvu možemo ubicirati najmanje u 1320. godinu od kad nam je ostao sačuvan njen oltarni kamen, koji je danas nažalost izgubljen. Govorimo o najstarijem sačuvanom glagoljskom spomeniku u Lici. Možemo li razumjeti nacionalnu važnost sustavnog arheološkog iskapanja kompletnog tog prostora, koji krije tko zna kakve glagoljske i druge arheološke tragove o srednjovjekovnom životu i radu hrvatskih glagoljaša na tom prostoru?
6. Danas kapela sv. Ane, kroz jedno sondažno arheološko istraživanje pronađen je grob jednog župnika s kaležom koji se datira u srednji vijek. U širem prostoru lokaliteta vidljivi su tragovi zidina te možemo samo pretpostaviti što se na tom prostoru odvijalo u prošlosti. Kako danas stvari stoje ide pod vodu bez ikakve intervencije, očuvanja, izmještanja, istraživanja.
7. Danas Mlakvena Greda, no ovo je – i to ne mogu dovoljno istaknuti – povijesni lokalitet od neprocjenjive nacionalne važnosti. Vjerojatna stolica najstarijih hrvatskih banova, kojoj tragove možemo pratiti u 9. i 10. stoljeće, možda i ranije. Dokumentirano su svoje povelje s te lokacije izdavali hrvatski banovi još 1411. godine. Znamo li kako niti jedan toponim u Republici Hrvatskoj te na povijesnim hrvatskim prostorima današnje Bosne i Hercegovine ne nosi jasniji trag “stolice ili dvora hrvatskih banova”? Zašto stolica ili dvor? Usporedimo li to sa stolicom (danas katedrom) svetog Petra u Rimu, odnosno s općenitim pojmom “dvora” – paralela je kristalno jasna. To je ono mjesto gdje stoluje, sjedi, boravi, gdje su dvori hrvatskoga bana. Dakle ne može jasnije i preciznije: Ban Dvor. Dolazi još u povijesnim izvorima kao: Banj Dvor ili Banj Stol, a okolni prostor nazivao se Banje Polje – dakle polje ispod banovih dvora. Govorimo o lokalitetu od približno 30.000 m2, na kojem su se još početkom 20. stoljeća razabirale ogromne i dugačke zidine i koji vjerojatno datira u doba Ilira i Rima, a koji su Hrvati dolaskom na ove prostore preuzeli u funkciju te zasigurno dograđivali i uređivali. Prostor crkvine na Ban Dvoru djelomično je pregledavan arheološki – govorimo o cca. 50m2 prostora. Sve ostalo stoji NEISTRAŽENO. Prvorazredni lokalitet od neprocjenjive važnosti za nacionalnu hrvatsku povijest, koji možda krije tragova od doseljenja Hrvata na ove prostore – na ovamo. Da se danas krene raditi u tom prostoru sustavno arheološki, vjerojatno govorimo o desetljeću posla i neprocjenjivim informacijama koje bismo iz tog prostora dobili. Zanima li to bilo koga od mainstream novinara, političara i energetskih stručnjaka u Republici Hrvatskoj?
8. I šećer na kraju. Po ovom lokalitetu prepoznati smo na svjetskoj razini. Srednjovjekovni burg/grad/utvrda Kosinj, koji se prvi puta spominje u glagoljskom Kosinjskom rukopisnom misalu iz 1374. godine, vlasništvo kneza Stjepana I. (negdje II.) Frankapana u 14. stoljeću, potom knezova Lackovića od plemena Stupić u 15. stoljeću – prozvanih knezovi Kosinjski. Na kraju i u vrijeme rada prve hrvatske tiskare u posudbi knezu Anžu Frankapanu Brinjskom koji potom 1499. postaje i vlasnikom grada Kosinja. U njemu već sljedeće 1500. godine gradi svoju kapelu, s koje su nam sačuvane četiri glagoljske ploče – danas ugrađene u nekoliko stotina metara udaljenu kapelu sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu.

Kad analiziramo Kosinjsku tiskaru tada govorimo o prvoj tiskari u Hrvata, u kojoj su otisnuti najmanje Misal iz 1483. i Brevijar iz 1490. godine. Misal od 22. veljače 1483. predstavlja naš prvotisak, ali i prvotisak nelatiničnog kršćanskog misala u cijeloj Europi. Hrvati su jedini na svijetu tiskali inkunabule na tri jezika (latinski, talijanski i hrvatski) i dva pisma (latinica i latinična gotica te glagoljica) i to samo 28 godina nakon izuma Gutenbergovog tiskarskog stroja. Deseci europskih naroda počinju tiskati knjige nakon Hrvata. Danas se najveća sila na svijetu SAD prostire na sjevernoameričkom kontinentu – koji je eto kao kontinent otkriven devet godina nakon što su Hrvati otisnuli svoju prvu knjigu. Zapitajmo se što bi radio taj isti SAD da ima ovakvu povijesnu priču i ovakvu lokaciju? Ne samo da nam se to dvije stotine godina pokušava preoteti i bez ikakvih dokaza pokloniti Veneciji i drugima, ne samo što neki hrvatski znanstvenici pružaju neopravdan otpor prema Kosinjskoj tiskari – sve to će se morati mijenjati kroz novo istraživanje – već nas i HEP i Vlada uvjeravaju kako taj lokalitet nije dio zahvata HES Kosinj. I fakat nije, jer je eto 500m udaljen od obuhvata.

U dvorištu naše prve tiskare, našeg neprocjenjivog nacionalnog, kulturnog i povijesnog hrvatskog bogatstva po kojem smo među prvim narodima u svijetu – vozaju se teretnjaci, pucaju eksplozivi bušenjem tunela, jaružaju rovokopači. I nitko da bi trepnuo i pitao izvođača radova pa jeste li Vi – uz dužno poštovanje – normalni?

Ključno je danas ograditi i zaštiti taj prostor, odmah financirati koliko god je potrebno sredstava za sustavno arheološko istraživanje pod interdisciplinarnim nadzorom te sva otkrića interpretirati i javno objaviti arheološki, povijesno, jezično-glagoljski i sl. Istovremeno u Kosinjskom Bakovcu izgraditi muzej Kosinjske tiskare – a u kojem će se prema pravilima muzejske struke zaštititi, arhivirati i izložiti sve ono što se pronađe i utvrdi na tom prostoru. To je jedini ispravan put, sve ostalo je hrvatska nacionalna sramota. Nadajmo se razumu u Upravi HEP-a, nadajmo se sluhu u Vladi Republike hrvatske. Nada umire posljednja.

U Zagrebu, 11.10.2023., dr.sc. Ivan Mance