Socijalna pjesnikinja srbijatrijske klinike spjevala pjesmu u slavu srpskoga morona Nerona
Srbijatrija je medicinska grana u povoju. Bavi se općenito preventivnim liječenjem osoba oboljelih od prekomjernog izljeva vulgaris serbiatritisa u koru velikog mozga. Glavne naznake ove opake i zloćudne, a nadasve pretežito kronične i životno opasne bolesti, su bijeg od stvarnosti uz donji prag otpornosti zdravog razuma na pojavne oblike tog opasnog i ozbiljnog duševnog oboljenja ličnosti.
U zemlji Stradiji, u kojoj je malo tko čuo za slavnog talijanskog umjetnika Stradivarija, barem pola pučanstva pati od poodmaklih i metastaziranih oblika srbijatrije, a sve ukazuje na porast postotka kronično oboljelih stanovnika Stradije. Znakovito je kako na europskom tlu nema ni u relativnim, niti u apsolutnim brojkama, raširenosti ove zlokobne bolesti. Osim u Stradiji od Drine na zapadu do Timoka na istoku, srbijatrijskih beznadnih slučajeva ima još samo u nekim afričkim i azijskim zabitima. Nema straha od širenja srbijatrije u urbanim sredinama Europe, sjeverne Amerike ili Australije.
No, junaci i junakinje srbijatrijskih skečeva su iznimno popularni u Stradiji. Evo razgovora ugodnog u čekaonici jedne od prenapučenih srbijatrijskih klinika Sprdije, pardon, Stradije…
-Dobro jutro, susjed! Đido Mova, kog vraga staješ na kraj reda?
– I to što veliš. Oprostite, pardon, oprostite… E, tako… Što ima, čovječe? Ni ti ne propuštaš ove besplatne liječničke preglede?
-Ni za živu glavu. Ej, ne okreći se sad. Stala je trudnica iza. Pravi se da je ne vidiš, da ne pomisli slučajno prijeći preko reda i zeznuti nas. Nego, vidi ovu babu na TV-u! Kao da je pobjegla s F odjela srbijatrijske klinike. Čuj samo staru kako recitira pjesmicu, onako iz glave prepune nemira, srbijatrijskom glasovitom direktoru svemira.
“Dragi gospodine, ja baš cijenim vaše ime,
treba svatkom dobar biti, svatkom želju ispuniti.
A dobrota vaša sada cijenjena mora biti,
jer sve kažete narodu svom i nitkom ništa nećete skriti.
Moja je želja veoma skromna, jer ja sam samo žena mala,
A predsjednik sve što postiže, to su njegova zalaganja dala.
Nije lako predsjednik biti i svatkom želju ispuniti,
Ali, imam i ja jednu želju svoju, da smo svi zdravi i na broju.
Zato cijenim predsjednika svog, njemu je uspjeh dao Bog.
Neka ga čuva to veliko ime i neka uspjeh ide s njime.
Ne treba nikad tužan biti, ne treba svoju želju skriti.
Budi uvijek ponosan u stroju i budi uvijek za Srbiju svoju.
Ništa ne tražim, takva sam uvijek bila, takva ostat ću dok sam živa.
Ne skidam nikada osmijeh svoj, jer, ipak, je on predsjednik moj.
Predsjednik kaže u jednoj priči:”Srbija je život moj, nitkom na žulj stati neću, bilo bi kao da sam stao na žulj svoj.”
Jednom se živi, dva puta je previše, treba biti uvijek svoj.
S ponosom svatkom reći mogu:”Živio Aleksandar , predsjednik moj.”
Onda se začuo spontani pljesdak više stotina anesteziranih dvonogih i bjeloglavih, hodajućih supova, slomljenih krila i razorenih duša. Burni i neobuzdani smijeh okružja srpskoga morona Nerona izmamio je ozarenost na licima okamenjenih sjedokosih pacijenata stradivarijevske umobolnice na otvorenom prostoru. Pokraj morona Nerona, kao njegova vjerna sjena stajao je i oduševljeni bivši moronov mali od kužine na mjestu supredsjedatelja vijeća gradskog poglavarstva srbijatrijske prijestolnice. To je omaleni i dežmekasti lik stradivarijevski Kaligula, nikad do kraja u zemlji Stradiji ispušena politička lula. Kaligula Goran Vesić je samo podigao palac gore, a moron Vučić je razvukao osmijeh razvaljenih žvalja, veličine najjeftinije najlon čarape sa tržnice, onako prirodno od uha do uha, a tu normalnosti ponašanja svih nazočnih nije bilo niti natruha.
Ovaj nestvarni i zdravom razumu i ljudskom umu nepojmljivi prizor, dogodio se uistinu u zlosretnoj Srbiji. Prije dva dana na otvorenju tek asfaltirane dionice zamišljene, posve imaginarne, medijskii reklamirane srpske autoceste duge samo 22 kilometra od Rume do Šapca, te uz puštanje u promet novog mosta preko Save dugog 1300 metara, okupljeni Vučićev puk izazvao je narečenim igorkazom vremešne narodne pjesnikinje iz Loznice pravi muk i želučanu tjeskobu. Starija žena po prilici blizu sedamdeset ljeta recitirala je javno i pred svim nazočnim narečene stihove u slavu srpskoga morona Nerona, netremice zureći u njega kao kad tele blene u šaren izlog pokraj ceste. I Kaligula i ostali prisutni Neronovi doglavnici slatko su se smijali gluposti, ludosti i budalaštinama naroda kojim srpski Neron željeznim korbačem vlada.
Rimski Kaligula bio je poznat i po jednoj anegdoti. Kako bi se izrugivao do besvijesti Rimljanima, za senatora je proglasio i bijeloga konja. Srbijatrijski mentalno poremećeni slučajevi recitiraju srbijatrijske narodne umotovrine ravnatelju srbijatrijske klinike moronu Neronu, ne sluteći kako bi njihov ludi srbijatrijski palikuća ljudskih ognjišta i izvan granica Srbistana,popio na iskap uz šalicu kave kad bi još i to mogao. Oni kao doživotni Neronovi srbijatrijski pacijenti klinike Srbijatrije to ne kuže i zato i jesu srbijatrijski slučajevi. Rimski Kaligula imao je samo jednog konja senatora, dok je srbijatrijski Kaligula Vesić izveo skupa s Neronom Vučićem nekoliko tisuća dvonogih konjskih grla, proste pučine i stoke bezrepe, sitnoga zuba i tupih glava, punih Neronovih i Kaligulinih buba.
Dragan Ilić iz Beograda
HOP
HOP -portal na telegramu
