Tvrdilo se da je potrebno stalno mjesto suverenog utočišta u opasnom i nepredvidivom svijetu za Židove.
Kako se ovaj diskurs razvijao, očito se nitko nije sjetio konzultirati s autohtonim Arapima Palestine da vidi što oni misle o prijedlogu da bi trebali platiti vrlo visoku cijenu za loše stvari koje su se navodno dogodile u Europi.
Cionistički projekt stvaranja židovske države promovirala je britanska carska vlada 1917. Ministar vanjskih poslova Lord Balfour izrazio je u izjavi Lionelu Walteru Rothschildu povoljno stajalište svoje vlade o “nacionalnom domu” za židovski narod u Palestini.
Tajnim sporazumom Sykes-Pico između Francuske i Velike Britanije 1916. godine dogovoreno je da će Britanija preuzeti kontrolu nad Palestinom. Ovaj je aranžman potvrdila Liga naroda kada je osnovana 1920.
Britanska predanost cionističkim Židovima postala je mlaka u desetljećima koja su uslijedila kako su zahtjevi i složenost arapskog svijeta rasli. Godine 1947. i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez stali su iza Rezolucije 181 Opće skupštine Ujedinjenih naroda u nastajanju. Cilj Rezolucije bio je stvoriti dvije nove države, jednu židovsku, a drugu arapsku državu.
Arapska država u Palestini do danas nije stvorena. Umjesto toga, zemlja za ovu državu nezakonito je oteta vojnim osvajanjem i drugim sredstvima koja su pridonijela užasnom spektaklu koji se trenutno odvija u Gazi.
Izrael i Palestina nakon 1948
Dijelovi semitskog arapskog stanovništva Palestine pokušali su vojnim otporom 1948. spriječiti zauzimanje njihovih zemalja od strane vojnih snaga novonastale židovske države. Izraelske obrambene snage u početku su bile sastavljene od židovskih milicija koje su se borile protiv Britanaca u izvršavanju svog mandata da upravljaju Palestinom.
Ovaj židovski borbeni kontingent nadjačao je svoje arapske protivnike izazvavši dovoljan užas da motivira oko 800.000 Palestinaca da napuste svoje domove. Ova epizoda u palestinskoj povijesti zapamćena je kao “Nakba”. Nakba na arapskom znači “katastrofa”.
Nakba ima značenje slično izrazu “Shoah” na hebrejskom. Shoah je izraz kojim se opisuje iskustvo europskih Židova tijekom razdoblja hitlerovske vladavine u Europi.
Podrijetlo GAZE u njenom sadašnjem obliku seže do Nakbe iz 1948. Štoviše, podrijetlo grozote ljudskih prava koja je trenutno u tijeku seže do stvaranja i širenja židovske države Izrael bez arapske države koja bi je trebala pratiti kao navedeno u Rezoluciji 181.
Stvaranje Izraela kao zemlje otvorene za Židove iz cijelog svijeta transformiralo je velik dio palestinskog stanovništva u ljude bez državljanstva. Postali su zarobljeni u ovom ne-identitetskom identitetu, sa svim preprekama u ostvarivanju građanskih sloboda koje ova negativna kategorija ne-osobnosti stvara.
Nakon 1948. neki su Palestinci uspjeli održati svoju poziciju unutar Izraela. Uglavnom im je produžen status izraelskih državljana. Njihovi potomci čine oko 20% stanovništva Izraela.
Mnogi od onih koji su prošli ovu tranziciju u početku su bili podvrgnuti vojnom nadzoru i raznim oblicima diskriminacije. Ova diskriminacija koja uključuje, na primjer, određene vrste transakcija zemljištem traje do danas.
Oni koji su završili u GAZI oko 1948. vraćaju se onima koji su protjerani iz svojih domova tijekom Nakbe. Oni koji su završili u rezervatu GAZA nisu mogli ili htjeli napustiti regiju.
Između 1948. i 1967. stanovnici Gaze bez državljanstva prešli su iz vojne uprave Egipta i Arapske lige. Ova Liga je stvorila nešto što se zove Svepalestinska vlada.
Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i rad palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku također je potvrdila nadležnost, ne samo nad Palestincima u GAZA-i već i nad Palestincima u izbjegličkim kampovima u Libanonu, Jordanu, Siriji i na Zapadnoj obali.
Agencija je nastojala ojačati stanje bez državljanstva milijuna palestinskih izbjeglica umjesto da olakša ljude iz ove kategorije. Na primjer, stvaranjem svojevrsne putovnice za putovanja osoba bez državljanstva, njihov se status osobe bez državljanstva na neki način pojačava. Više od sedamdeset godina nakon Nakbe, status bez državljanstva sada je prenesen na tri različite generacije palestinskog naroda.
Godine 1967. u Šestodnevnom ratu, Izraelske obrambene snage postigle su vojne uspjehe u cijeloj regiji koju je Rezolucija Ujedinjenih naroda 181 izdvojila za arapsku naciju, uključujući pojas Gaze.
Rezolucija 181 također je propisivala da Jeruzalem bude međunarodna zona u kojoj će UN osigurati jednak tretman za muslimane, Židove i kršćane. To se načelo trenutno ozbiljno krši u redovitom židovskom oskvrnjivanju džamije al Aqsa.
Izraelsko preuzimanje 1967. teritorija koje je trebalo prepustiti radi stvaranja nove arapske zemlje dovelo je do nevolja. Ovo nezakonito vojno osvajanje prihvatile su uzastopne izraelske vlade kako bi odbile svaki iskreni pokušaj stvaranja rješenja s dvije države.
Pitanje raseljenih Palestinaca i rast države židovskih doseljenika privukli su veliku pozornost u doba vodstva Yassera Arafata nad Fatahom, a potom i Palestinskom oslobodilačkom organizacijom. Arafatov pristup bio je nacionalistički i sekularan.
Na toj je osnovi PLO prikupio međunarodni interes i politički zamah osobito u 1970-ima, 80-ima i 90-ima. Nešto od ove pozornosti stečeno je kroz spektakle terora poput otmice 1969. godine koju je izvršila Leila Khalid iz TWA leta 840.
Godine 1987. niz Intifada koje su počele djelovanjem obespravljenih Palestinaca, često samo s kamenjem umjesto oružja, dodalo je spektakl drami koja je kulminirala pregovorima o prvom sporazumu iz Osla 1993. godine.
Ovaj mirovni proces u Oslu bio je najbliže što je izraelsko-palestinski sukob ikada došao rješenju s dvije države. Pokušaj nije bio uspješan. Nije bila utemeljena na čvrstoj osnovi realnog političkog i logističkog kompromisa.
Dogovor je doveo do ubojstva izraelskog premijera Yitzhaka Rabina 1995. godine . Ubio ga je oštri protivnik bilo kakvog mirovnog sporazuma s Palestincima.
Od Rabinovog ubojstva, spektar izraelske političke kulture udaljio se od carstva kolektivističkih kibuca i dominacije Laburističke stranke u izraelskom Knesetu.
Umjesto toga, dvadeset i prvo stoljeće vidjelo je politiku dobro naoružanih židovskih doseljenika i naselja na Zapadnoj obali do te mjere da je eliminirana svaka teritorijalna osnova za uspostavu održive palestinske države.
U Gazi je izraelska vlada 2007. godine uspostavila apsolutnu kontrolu nad kretanjem robe i ljudi u koncentracioni logor i iz njega. Gotovo da nema izvoza, tako da zatvoru na otvorenom nedostaje osnova održivog gospodarstva.
Izraelska vlada odigrala je veliku ulogu u osnivanju i financiranju Hamasa kako bi odvratila Palestince od sekularne politike Yassera Arafata i od solidarnosti s Palestinskim vlastima.
Povremeno je Gaza bombardirana u procesu koji je u Izraelu postao poznat kao košnja trave. Takva operacija dogodila se 2008. godine pod nazivom Lijevano olovo. Godine 2014. Operacija Protective Edge bila je sredstvo košenja (smanjenja) ljudske populacije u Gazi.
U 2018. godini pokušali su se održati mirni prosvjedi s ciljem dramatiziranja zahtjeva stanovnika Gaze da se vrate svojim domovima unutar Izraela. Ovaj pokušaj izražavanja mirnog protivljenja izraelskoj politici naišao je na žestoke optužbe od strane IDF-a.
Izraelski pomak udesno pojačan je događajem pod lažnom zastavom koji se dogodio 11. rujna 2001. U dva prethodna posta na Substacku predstavio sam velik dio učenja ukazujući na ono što se stvarno dogodilo na Manhattanu i u Pentagonu kobnog dana.
Težina dokaza ukazuje na činjenicu da su prvi izraelski partizani, mnogi od njih duboko uključeni u dinamiku moći i židovske države i Sjedinjenih Američkih Država, bili glavni planeri, provoditelji i agenti zataškavanja 9/11. debakla.
Benjamin Netanyahu , koji je uglavnom odrastao u Sjedinjenim Državama, rječito je utjelovljenje Zio-američkog karaktera lažne zastave 9/11. Djelujući na temelju lažnog predstavljanja ovog događaja, američke oružane snage zaratile su s nekoliko zemalja s muslimanskom većinom.
Zionistička nadmoć u političkoj kulturi Sjedinjenih Država tako je demonstrirana, konsolidirana i proširena do neobičnih krajnosti koje su trenutno prikazane, dok protagonisti idu na ubijanje u Gazi.
Phillip Giraldi , umirovljeni dužnosnik CIA-e koji sebe opisuje kao “bivšeg obavještajca na terenu” došao je do zapanjujućeg zaključka . Tvrdi da je trenutni masakr stanovnika Gaze bez državljanstva montiran na temelju prijevare.
On smatra da se upadi Hamasovih boraca diljem Izraela temelje na “nečemu što više nalikuje operaciji pod lažnom zastavom, a ne na slučaju institucionalnog neuspjeha Izraelaca”.
Prof. Michel Michel Chossudovsky slaže se s Giraldijem. Chossudovsky tvrdi da izraelska vlada Benjamina Netanyahua nije samo dopustila Hamasu da napada izraelske vojnike i civile. On tvrdi da se Netanyahuova vlada zapravo urotila da izazove val nasilja s ciljem stvaranja povoda za dobro pripremljeni genocidni napad, kako bi se eliminirali palestinski stanovnici Gaze.
Prof. Chossudovsky citirao je sljedeće kako bi ilustrirao Netanyahuovo suučesništvo s Hamasom. Netanyahu je rekao članovima Knesseta stranke Likud 2019.
“Svatko tko želi spriječiti uspostavu palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i transfer novca Hamasu… Ovo je dio naše strategije – izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.”
Prof. Anthony J. Hall iz teksta Od Auschwitza do Gaze- Povijest masovnih ubojstava i genocida
HOP -portal na telegramu
