Virusi nikad nisu dokazani da postoje: Još uvijek najveća zataškavana priča našeg vremena
Autor: Jon Rappoport
Čim sam počeo pisati o COVID-u u proljeće 2020., iznio sam tezu da nije dokazano postojanje SARS-CoV-2.
Zatim sam upoznao Tom-a Cowan-a, Andrew-a Kaufman-a i Christine Massey. Postao sam svjestan rada Stefana Lanke. Općenito su se osporavali o virusima:
Nema stvarne izolacije; nema dokaza o postojanju; umjesto toga, parada lažnih tvrdnji i zamagljivanja iz službenih izvora.
Nekoliko godina kasnije… i broj ozbiljnih istraživača koji dolaze do istog zaključka značajno se povećao. (Možete pronaći poveznice na neke od ovih istraživača na stranici Substack Christine Massey )
Novo djelo nije samo ponavljanje izvornog izazova službenoj vlasti. Napada se lažne viruse iz brojnih kutova. Šokovi se nastavljaju.
Ova priča ne nestaje. Gradi se.
To me podsjeća na priču o cjepivu. Kad sam prvi put počeo pisati o opasnim i neučinkovitim cjepivima, 1987., postojalo je na desetke pisaca, sadašnjih i prošlih, koji su pokrivali slično tlo – unazad mnogo desetljeća. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s…
Snaga te priče sada, 2023. godine, nakon katastrofe cjepiva protiv COVID-a.
Ovo je ono što vjerujem da će se dogoditi s lažnom pričom o virusu – usprkos još većim izgledima. Kažem “dulje”, jer će se dokazati da virusi nisu stvarni ni po jednom znanstvenom standardu, potkopati i detonirati samo središte medicinskog kartela, koji se temelji na teoriji o bacilima.
Teorija bacila je marketing. Marketing (toksičnih) lijekova i cjepiva za tisuće takozvanih različitih bolesti, od kojih je svaka navodno uzrokovana jedinstvenim bacilom.
Kad ta fikcija padne, cijela se kuća sruši.
Vraćajući se sve do početka 20. stoljeća (i dalje), pojavila se druga paradigma o bolesti, koja je nazvana “holističkom”. Vjerojatno nije najbolja etiketa. Ali ideja je bila: pogledajte cijelo tijelo, cijelu osobu. Gledajte na tjelesne procese kao na povezane i međusobno povezane. Shvatite bolest i zdravlje u tim širim okvirima. Uključite učinke na okoliš—osnovne sanitarne uvjete, zagađenje, otrovne kemikalije, prehrana, izlazak srednje klase iz siromaštva.
Ovdje treba nešto istaknuti. Holistička paradigma je vrlo težak pristup, u smislu da se isplati u stvarnim izlječenjima. Uvijek je bilo teško. Predložene su tisuće metoda. Mnogi od njih odražavaju ustaljenu medicinsku strategiju: pronađite čarobna rješenja, idite prečacima, utržite ih. Privremeni popravci zahvata postaju trajni.
Tretirati tijelo i osobu kao cjelinu, uzimajući u obzir povezanost uma i tijela – ovo nipošto nije šetnja po parku.
Stoga se mnogi ljudi obeshrabrili, i prije ili kasnije vratili medicinskim odgovorima i teoriji o bacilima.
Rad pionira bez virusa daje apsolutno neophodan protuotrov toj predaji.
Jer čemu se ljudi predaju? Zgodna fikcija da su virusi posvuda, uzrokujući različite bolesti. Zgodna izmišljotina je bila kako su virusi uopće željeni postojati: Liječnici nisu mogli izliječiti svoje pacijente. Stoga su tražili “nešto što nedostaje”. Rupu u njihovim hipotezama. I tvrdili su da su je pronašli.
Sitne čestice koje nitko nikada nije vidio. Nitko nikada nije izolirao. “Ovo je ključ. Ovo je veliko otkriće.” Bila je to samoposlužna bajka. Izgovor za neuspjeh liječenja.
To je pokrenulo milijune napora da se svi uvjere da su virusi stvarni. Marketing je paradirao kao znanost.
Gdje su ti virusi otkriveni? U vlastitim laboratorijima. Zabranjen pristup civilima. Vrata zaključana. Samo su stručnjaci mogli razumjeti detalje vlastite izolacije sitnih čestica.
Čestice koje su postojale iz fantazije.
Mi zapravo gledamo u magično-mitsku priču. Istraživači-vitezovi (liječnici, istraživači) traže nevidljivi zmajski objekt koji sakati stanovništvo. Ovi su ga heroji konačno stjerali u kut i izolirali te krenuli na posao desetkovanja njega i svih njegovih varijanti.
Ali pravi završetak te priče sada je osiguran sve većim brojem neovisnih istraživača, koji dokazuju da nevidljivi zmajski objekt nikada nije bio stjeran u kut, identificiran ili izoliran.
Umjesto toga, takozvani istraživači-vitezovi su izmislili ideju o objektu za početak.
To je čarolija. Vještina prikaza. To je mit. Tajne laboratorijske procedure za koje se, kada se otkriju, ispostavi da pretpostavljaju ono što pokušavaju dokazati. Također poznato kao kružno zaključivanje.
Cijela se priča rasplela.
Za sada ću zaključiti ovom analogijom. Skupina elitnih istraživača tvrdi da se 49 trilijuna svjetlosnih godina od Zemlje nalazi plamteća zvijezda veličine Mliječne staze. U središtu te zvijezde, zakopan unutar nadnaravnog trezora, nalazi se maleni, sićušni ljubičasti čovjek sa zelenim nožnim prstima i narančastom kosom koji uzrokuje sve nevolje i sva razaranja koja kruže svemirom. On je tamo. Bio je “izoliran”.
Uzevši u obzir ovu nevjerojatnu tvrdnju, bili se moglo očekivati da postoji BILO koji test koji može dokazati postojanje toga sićušnog čovjeka?
Može li se izraditi BILO kakav test koji bi bio autentičan?
Dakle, u slučaju bajke o divljem virusu, gledamo li dokaze postojanja i izolacije koje je potrebno poboljšati, kako bismo ih prihvatili?
Ili, umjesto toga, gledamo sićušnog ljubičastog čovjeka, o čijem postojanju nema nikakvih dokaza?
Zato što je priča tako apsurdno nemoguća.
Mislim da imamo posla sa sićušnim ljubičastim čovjekom. A ovo bi moglo biti sljedeće poglavlje u otkriću bez virusa:
Izvorna izmišljotina virusa bila je toliko luda, da će svaki takozvani dokaz biti kružna, besmislena i uzaludna.
Tamo se ne može doći.
Prijevod A.S.
HOP
HOP -portal na telegramu